glazba

Mržnja prema mainstreamu

Luka Bekavac

Album Everything is Good Here koherentan je upravo zato što svaka skladba slijedi sličnu matricu te zadržava podjednako visok intenzitet

The Angels of Light: Everything is Good Here / Please Come Home , Young God Records, 2003.

Michael Gira, prvi čovjek The Angels of Light, petnaest je godina predvodio jednu od najvažnijih rock-grupa svih vremena – newyoršku skupinu Swans. Njihovi rani albumi još su svojevrstan rekord u brutalnosti, bez obzira na to je li riječ o ključu slow-motion noisea ili masivnog industrial zvuka. Do kraja osamdesetih, Swans su evoluirali u epski produciran folk, a prije raspada uspjeli su povezati sve dotadašnje suprotnosti svoje karijere i radikalno ih otvoriti prema drone -glazbi, ambijentalnosti i konkretizmu, anticipirajući i neke varijacije post-rocka. No, u cijeloj su priči Girini stihovi i glas bili presudan element: zbog njih se Swans, unatoč svojoj glazbenoj divergenciji, nikad nisu uklopili u Zeitgeist devedesetih. Gira je, naime, za glavninu publike uvijek bio jednostavno pretežak – teme kojima se bavio nisu dopuštale nikakav odmak; bile su nespojive s postmodernističkom “lakoćom” i ironičnim reprezentacijskim igrama. Sve što je Gira proteklih dvadeset godina govorio o ljubavi, fizičkim torturama i smrti bilo je i ostalo mišljeno posve ozbiljno.

Projekt The Angels of Light nastao je, kao povratak tradicionalnijem izrazu, neposredno nakon ukinuća Swansa. Stoga čvrst temelj njihova rada čine pjesme koje je Gira namjeravao ostavljati u “nearanžiranom” obliku, reduciranom na glas i gitaru. No, skladbe su u pravilu produkcijski rasle dok ne bi postale bujne, gotovo orkestrirane strukture koje pokatkad pate od hipertrofije: kao da se ekscesivno zvučno bogatstvo kasnih Swansa ili Girina instrumentalnog projekta The Body Lovers kondenziralo u formama kakvih se sjećamo, primjerice, s albuma White Light from the Mouth of Infinity . Tako i Everything is Good Here/Please Come Home , posljednji album The Angels of Light, zvuči posve komprimirano, do kraja zasićeno zvukom i tekstom, a za to je uvelike zaslužan Girin ansambl koji ima petnaestak članova.

Glavna razlika između tog albuma i njegovih preteča jest svojevrsno pojednostavljenje koncepcije. New Mother i How I Loved You su, naime, očito bilo osmišljeni kao cjeline kojima su pjesme podređene – zato je dramaturgija albuma imala jasno odredive “prazne hodove” i točke klimaksa. Na Everything is Good Here , s druge strane, spomenuta je strategija integrirana u svaki naslov: album je koherentan upravo zato što svaka skladba slijedi sličnu matricu, te zadržava podjednako visok intenzitet. Zato je to možda najagresivniji i najteži recentniji rad Michaela Gire – nešto što se neće slušati mnogo ni često. U tom smislu, usprkos predrasudama mnogih starih fanova, The Angels of Light definitivno nisu easy listening ni “novi mainstream”: njihova je glazba slušljiva tek kad se sluša koncentrirano, a ako se Gira u svjetlu recentnih glazbenih zbivanja možda i doima poput konzervativnog autora koji ponovno pliva protiv struje, mržnja prema mainstreamu bilo kakve vrste u njegovoj je glazbi očitija nego ikad.