kazalište

Oduševljavajući smijeh užasne boli i gađenja

Steven Shaviro

Život je nepodnošljiv, svijet je užasno mjesto na kojem je nemoguće živjeti jer je prepun šarlatana i primitivaca kojima svaka kreativnost služi samo da bi privukli žene, a svako se toliko pojavi neka banda nasilnih terorista koji žele, naravno, filozofski utemeljeno, istrijebiti sve ikad napisano

Priče Thomasa Bernharda

Austrijski romanopisac Thomas Bernhard (1931.-1989.) jedan je od mojih najdražih pisaca svih vremena, pa sam bio sretan što sam pronašao tri novele koje nisu prije bile prevedene na engleski. Bernhardova se proza uglavnom sastoji od dugih odlomaka naslaganih, fragmentiranih rečenica; one su uglavnom sačinjene od višestrukih slojeva neizravnoga govora govornika koji izvještavaju što drugi govornici govore o nekim drugim govornicima. U trećoj i najboljoj priči, Walking , pripovjedač prepričava čitatelju što mu je njegov prijatelj Oehler ispričao o tome što je on rekao psihijatru Scherreru o tome što je Karrer, koji je poludio, rekao njemu (Oehleru). Takva svijanja u pripovjedačkom glasu prate zakretanja u događajima o kojima se pripovijeda; višeslojni pripovjedači kruže oko onoga što ne mogu izravno opisati, miješajući anegdote, brbljanje, digresije i opsesivna ponavljanja. Sveukupni je učinak ujedno užasan i urnebesan: pripovjedači inzistiraju na tome da je život nepodnošljiv, da je samoubojstvo najbolji i jedini izlaz, da je Austrija užasna zemlja u kojoj je nemoguće živjeti jer je prepuna nacista, šarlatana i primitivnih, vulgarnih nasilnika koji mrze istinitu i originalnu misao. No, ti su monolozi više komični nego tragični jer su previše opsesivni i pretjerani.

Čitati Bernharda je uzbudljivo i tjera me da se smijem naglas, iako njegova proza u isto vrijeme više nego potvrđuje najnegativnije, najsudbonosnije mizantropske osjećaje i misli. Bernhardove knjige funkcioniraju zato što impliciraju svoje pripovjedače i svoje čitatelje u svemu protiv čega brbljaju: u njima je, naposljetku, riječ o nemogućnosti mišljenja ili pisanja da se ostvari, da se poveže sa sobom i da se sa sobom podudara. Svijest je uvijek prošarana drugošću tijela, jezika, ljudi, društva i prirode, što misao čini bolnim procesom, koji je, što je mučniji, to više ogorčava. No, mišljenje se uvijek povrati sebi, kao svrab kojeg se ne može prestati češati iako to samo dovodi do toga da dugotrajno svrbi još više. Bernhardova proza, uz kritiku prijetvornosti i površnosti austrijske kulture, dramatizira nemogućnost ovladavanja mišlju, vlastitim govorom, nemogućnost uspješne kreativnosti, na što se svodi mit o umjetnosti i kreativnosti u modernom društvu. A opet, Bernhardova je proza sama po sebi prekrasno kreativna upravo zbog izražavanja i koprcanja u toj bijednoj nemogućnosti.

Čitati Bernharda znači cijepiti se protiv mučnih mitova o kreativnosti, genijima, umijeću, moralnom uzdizanju, itd. – treba odbaciti te mitove ne zato što je umjetnost bezvrijedna i besmislena, nego upravo zato što je bitna , a on nam daje primjer kako je i zašto to tako. Oduševljavajući smijeh užasne boli i gađenja.

Obožavanje testosterona

oš jedna apsurdna znanstvena studija koja pokazuje da je moguće dokazati gotovo svaku pretpostavljenu tezu sve dok se zaključuje iz dovoljno malog uzorka i široko generalizira bez ikakva kontekstualnog smisla. Satoshi Kanazawa, psiholog s novozelandskog Sveučilišta Canterbury, kompilirao je bazu podataka biografija više od 280 velikih znanstvenika i otkrio da gotovo nitko od njih nije nastavio raditi važan posao nakon što se oženio i dobio djecu. Pa, često kažu (iako nemam pojma je li to više neko anegdotsko opažanje) da znanstvenici najbolje rade kada su mladi. A ako je to istina, to bi moglo biti povezano s mladalačkom energijom, sa svježim neopterećenim mozgom ili s tko zna čime. U svakom slučaju, neka se kreativna nastojanja (možda otkrića u matematici) najbolje ostvaruju u mlađoj dobi, dok se druga (poput pisanja dugih romana?), čini se, ostvaruju u starijoj dobi. Što se tiče braka i djece, očito je da što su ljudi stariji, to je veći postotak onih koji su se vjenčali i dobili djecu. (Da i ne spominjem ono što ja svakodnevno proživljavam, jer imati malu djecu uzima mnogo vremena, energije i pozornosti, osim ako nisi totalna svinja koja ih ostavlja svojem partneru ili toliko bogat, i ravnodušan, da možeš unajmiti sluge da obavljaju tvoj posao.)

No, to su sve sitnice za Kanazawu. Ne samo da svoju bazu podataka uzima (prema kojem kriteriju, to nam nije rečeno ni u novinskom izvješću) kao reprezentativni uzorak šire kategorije kreativnih genija i zločinaca (!), on nadalje zaključuje da je za navodni pad kreativnosti poslije ženidbe odgovoran samo jedan psihološki mehanizam: natjecateljstvo između mladih muškaraca koji se bore za slavu i pridobivanje pozornosti žena. Tu žudnju potiče najvažniji muški hormon, testosteron. Kada se muškarac skrasi, pada razina testosterona, kao i njegova kreativnost , kaže Kanazawa. On vjerojatno smatra kako je ta testosteronsko-kreativna veza toliko očita da je ne treba provjeriti ili čak objasniti. Nagađam da onda smatra kako žene nisu sposobne biti izrazito kreativne. Još jedan slučaj društvenog znanstvenika koji ne bi razumio kulturu i društvo ni da ga udare po stražnjici.

Jack O'Connell, Word Made Flesh

Knjiga Word Made Flesh Jacka O'Connella tvrdokuhani je krimić, ali i meditacija o jeziku i pisanju, sjećanju i suučesništvu. Kao i Hammettova knjiga Krvava žetva , i Word Made Flesh se koristi detektivskim žanrom i pričom o suparništvu bandi u malom gradu (Personvilleu, koji Hammett sarkastično naziva Poisonvilleom; kod O'Connella, u gradu pod imenom Quinsigamond, snovitoj varijanti Worcestera u Massachusettsu) kako bi predočio paklenu viziju moći u svijetu u kojem se ljude zlostavlja zbog najjednostavnijega mogućeg razloga : zato što ih se može zlostavljati. Kada netko vlada, onda te može jebati na tebi nezamislive načine . No, O'Connell zamjenjuje Hammettov zrnati realizam fantazmagoričkim irealizmom u kojem nasilnu gospodarsku i političku moć, izraženu užasnim napadima na tijelo, prati, a čini se da je s njom i zamjenjiva, moć koja je prividna ne-moć riječi i teksta. Tako da nasilnički, noirovski zaplet na kraju uključuje potragu za izgubljenom knjigom, ana-frankovsko djelo nemoćnog, ali otpornog svjedočenja masakru (ili nečemu gorem od masakra, jer se želi istrijebiti ne samo ljude nego i sjećanje na njih). Susrećemo se s fenomenima poput bande nasilnih terorista koji žele, filozofski utemeljeno, istrijebiti sve što je ikad napisano; parazitsku bolest koja se hrani jezičnim centrima u mozgu, kao i jezikom; da i ne spominjem skupinu bibliomana, književnih naučnika, lingvističkih terorista i religioznih vizionara opsjednutih Riječju. Sve u svemu, neobično napet i zadivljujući roman.

Vilém Flusser, Towards a Philosophy of Photography

ilém Flusser (1920.-1991.) je, uz Marshalla McLuhana, jedan od najvažnijih teoretičara medija kasnog dvadesetog stoljeća. Još nije dovoljno poznat u Sjevernoj Americi, ali smatram da je mnogo dublji i važniji od, recimo, Baudrillarda ili Virilioa (a kamoli od Neila Postmana ili Paula Levinsona).

Knjiga Towards a Philosophy of Photography , izvorno objavljena 1983., sažeta je i oštra rasprava o tome kako fotografija (čak i prije nego što se digitalizirala) služi kao prototip potpuno programiranom, poslijeindustrijskom, poslijepovijesnom, informacijskocentričnom svijetu. Flusser je manje sentimentalan i melankoličan od Rolanda Barthesa ( Camera Lucida ), a koncizniji i rigorozniji od Susan Sontag ( On Photography ). On smatra da je fotografija viši stupanj apstrakcije od pisanja koje je u velikoj mjeri nadomjestila, čak iako je pisanje viši stupanj apstrakcije od slikanja i nacrtanih slika koje je ono zamijenilo prije nekoliko tisuća godina. Fotografije ne prenose stvarnost, one je pretvaraju u izrazito kodificiranu vrstu informacije . Fotografija ne predstavlja prizor, osobu ili objekt koji se fotografira, koliko predstavlja i ispunjava program koji (kao i svako drugo biće u uvjetima darvinističkog natjecanja) ne traži ništa više nego svoje ovjekovječenje i širenje. Dok su rukom napravljene slike promicale magijsko mišljenje, a pisanje konceptualno i povijesno mišljenje, fotografija i svi tehnološki oblici reprodukcije koji su proizašli u njezino vrijeme zapravo rade kako bi programirali i anticipirali misao te je unaprijed oponašali i zauzdali. Sve u svemu, kako bi stimulirali mišljenje.

No, za razliku od drugih kritičara simulakruma, kod Flussera se ne osjeća nostalgija. On ne pokazuje ono bodrijarovsko čeznuće za stvarnim koje bi trebalo prethoditi fotografskoj reprodukciji. I eksplicite kritizira Frankfurtsku školu zbog humanističke nostalgije koja se krije iza pokušaja da se ne maskiraju (klasni) interesi iza aparata . Takvi pristupi teže samo obnoviti humanistički subjekt koji su fotografija i ostali postindustrijski tehnički strojevi zauvijek uništili.

Flusser smatra – a to je jedan od razloga zbog kojih je tako važan – da se iz nečega može izaći samo tako da se kroz to prođe. Filozofija fotografije mora otkriti činjenicu da nema mjesta ljudskoj slobodi unutar područja automatiziranog, programiranog i programirajućeg aparata, kako bi se napokon (kurziv moj) pokazao put kojim je upravo moguće otvoriti prostor slobodi . Novu je slobodu moguće ostvariti samo kada do kraja otkrijemo tajnu tehnološkog programiranja (počevši s fotografijom, pa do, danas, digitalnog računanja i komunikacija); kada u potpunosti sagledamo ono što je postigla; kada se odreknemo iluzija obnavljanja navodnog prijefotografskog, prijetehnološkog načina bivanja.

S engleskoga prevela Mirna Belina