Ruže i oružje

Milan Pavlinović

Kruh i ruže, feministički časopis Ženske infoteke, br. 23. 2004., glavna urednica Đurđa Knežević

Tema posljednjeg broja časopisa Kruh i ruže je Žene i vojska, a autor Tomislav Smerić otvara temat tekstom Žene u posthladnoratovskim oružanim snagama. Članak se bavi razmatranjem mnogih tema vezanih uz participaciju žena u suvremenim oružanim snagama, a pozornost je usmjerena na karakteristike posthladnoratovskih trendova vojne rodne integracije. Autor je predstavio i suprotstavljene argumente civila i provedena je usporedba njihovih stavova s gledištima žena i muškaraca u oružanim snagama. Primjetan trend porasta vojne participacije žena i rodne integracije vojnih uloga može se promatrati i kao specifičan indikator promjene socijalnog i organizacijskog ustroja oružanih snaga, ali i kao redefiniranje dotad gotovo samorazumljivih obilježja kulture vojne profesije. No autor upozorava da se povećanje broja žena u vojsci može promatrati i kao slučaj sindroma uspona u dizalu koje se spušta.

Drugi i posljednji tekst u tematu je prijevod odlomka iz knjige Rod i nacija Nire Yuval-Davis, u kojemu autorica raspravlja o rodnom karakteru vojski i ratova. Razmatranje rodnih odnosa u vojsci ne smije ostati na općenitoj razini raspravljanja o ženama i muškarcima, jer su za njihov položaj u vojsci i ratu ključne nacionale, etničke, rasne, regionalne, dobne i obrazovne podjele. Vojske i ratovanja nikad nisu bili samo muška zona, s obzirom na to da su žene u njima uvijek ispunjavale određene i često vrlo važne odluke. Autorica se bavi sudjelovanjem žena i u neformalnim oslobodilačkim borbama i u modernim vojskama te razmatra načine na koje je to imalo šire posljedice za položaj žene u društvu.

Istraživanje Anne Marije Gruenfelder Zaboravljene žrtve nacionalsocijalizma i fašizma: Prinudne i robovske radnice potresno je svjedočanstvo osoba iz Hrvatske koje su bile žrtve prinudnog i robovskog rada tijekom Drugoga svjetskog rata. Autorica je na osnovi osobnih biografija i pojedinačnih sudbina, naglašujući posebno položaj žena u nacionalsocijalizmu, opisujući i uvjete koji su vladali u koncentracijskim i radnim logorima, otvorila temu o kojoj nema gotovo nikakvih podataka.

Esej Irene Herende Marginalizacije Christine Brooke-Rose predstavlja englesku spisateljicu i daje pregled njezina stvaralaštva i djela koja se bave njezinim radom. Povod tekstu je potpuna marginalizacija te autorice u engleskoj književnosti, a riječ je o iznimno zanimljivoj i vrijednoj autorici koja djeluje već skoro pola stoljeća i koja je objavila 17 romana i pet djela iz teorije književnosti.

Živi organizam arhitekture

Silva Kalčić

Deveta međunarodna izložba arhitekture – La Biennale di Venezia, od 12. rujna do 7. studenoga 2004.

Na ovogodišnjoj, devetoj arhitektonskoj smotri Venecijanskog bijenala, pod naslovom Metamorph, predstavit će se više od 170 arhitektonskih ureda s dvjestotinjak radova. Prije dvije godine Hrvatska začudo nije sudjelovala na Bijenalu, dok je ove godine Helena Paver Njirić izabrana za selektoricu hrvatskog nastupa u organizaciji Ministarstva kulture. Mladi autori: umjetnica Ivana Franke i arhitekti Petar Mišković, Lea Pelivan i Toma Plejić grade site-specific instalaciju pod nazivom Okviri u prostoru Artiglieria. Kurt W. Foster, direktor Bijenala, pozvao je Vinka Penezića i Krešimira Roginu da izlažu u okviru kancepta Topography. Penezić i Rogina nastupit će u prostoru Corderie s projektom Absolut Internet nagrađenim na natječaju Surround DataHome u Tokiju 2001.

Pod temom Metamorph podrazumijeva se istraživanje fundamentalnih promjena koje se događaju u suvremenoj arhitekturi na području teorije i praktičnog projektiranja, te u korištenju novih tehnologija gradnje. Izložba polazi od pretpostavke da je posjetitelj izložbe svjedok tih promjena koje se, uz izbjegavanje tradicionalnih pogleda na stvar i interpretacija, pokušavaju objasniti usporedbom s evolucijom živih organizama i njihovom sposobnošću transformacije.

Od arhitekture danas se zahtijeva znatno proširenje, i samom definicijom struke, na druga područja i discipline, njezina je nova uloga katalizatora društvenih i kulturnih iskustava na internacionalnoj razini, iskustava koja se prije svega otkrivaju u stalnim modifikacijama urbanih pejzaža i struktura. Arhitektonski prostor je tako poiman s obzirom na sposobnost proživljavanja suvremenih promjena; novi materijali primaju i naglašavaju atmosferske efekte, a arhitektonska se percepcija otvara dinamičnoj koncepciji vremena. Javni život u zgradama poprima značajke koje se mogu objasniti evolucijom okoliša.

Svjetovi ad hoc

Grozdana Cvitan

Bardijewska je jedan od onih autora za djecu koji prelazak granice mogućeg shvaćaju kao neograničenu slobodu, a prostor mogućeg stvar je dogovora

Liliana Bardijewska, Družba srebrne žličice; s poljskog preveo Pero Mioč; Kašmir promet, Zagreb, 2004.

Žličica, srebrna, dječja, ona kojom je najlakše isprazniti meko kuhano jaje, ali i koješta drugo, može biti mnogo više od svoje funkcionalnosti. Može biti viza ako za takvu vizu postoji dogovor. A vize ne vode samo u stvarne zemlje. One mogu odvesti i u izmišljene svjetove. Potreban je, naravno, dogovor. Sklapanjem dogovora stvarnih i izmišljenih junaka mogući su dodiri stvarnih i izmišljenih svjetova. Lilianu Bardijewsku ne muči pretjerano logika kojom bi provjeravala i opterećivala svoje izmišljene svjetove koje bi nužno prepoznavala utemeljene u svakodnevici. Jednom napuštena logika otvara mogućnosti u koje samo treba intervenirati maštom. Toj slobodi intervencije ona prepušta svoje dječje junake, a njihovi čarobni predmeti, formule i spasonosna pomagala stvar su dosjetljivosti. Upravo ta dosjetljivost nužna je da bi se snašli u bezizlaznim situacijama, da bi se spasili u zadnji trenutak, i da bi se vratili iz sumornih svjetova ustajalosti. Možda vam se takav svijet učini ponešto košmarnim i ne previše mogućim, ali u tome i jest autoričina formula.

Pisci za djecu uvijek su nastojali plesati na granici mogućeg. Bardijewska je jedan od onih autora za djecu koji prelazak granice mogućeg shvaćaju kao neograničenu slobodu, a prostor mogućeg stvar je dogovora. Njezini čitatelji su oni koji su spremni stalno se dogovarati, smišljati ad hoc rješenja i pravila da bi fantastično bio beskraj, da bi se iz njega moglo vraćati i u njemu uvijek ponovo istraživati.

U Družbi srebrne žličice junak Kajtek utječe se fantastici u vrijeme određeno za jelo, jer to vrijeme ne voli. Ali ga ne želi izgubiti. Stoga ga provodi u društvu koje, barem u početku, sam izabire. Svi koji mu se pridruže mogu to društvo i sami kreirati, prispodobiti ga svojim očekivanjima fantastičnog provoda, mogu sebe, Kajteka i družinu poslati na nova putovanja, ili slijediti na onima koje preporuča autorica.

Uspjeh u Poljskoj i brojne prijevode na različite europske jezike Bardijewskoj su osigurali njezina dinamičnost (autorica je taj posao brusila pišući brojne uspješne radio-drame), maštovitost i razumijevanje dječjeg svijeta koji više nema vremena za tuđe beskrajne opise. U svijetu mašte Bardijewska nudi poticaj za prelaske granice u koje se zatim može putovati s njom i bez nje. Ali uvijek preko ruba stvarnosti.