Zarez 132

Odavno nisam čuo ciničniju i precizniju opasku koja tako jasno definira sve one dileme s kojima je suočena kanadska književnost. Pritisnuto sa jedne strane književnim imperijalizmom susjedne Amerike koja se ne libi reći da Kanadu smatra svojim dvorištem a sa druge strane gušeno kolonijalnim osjećajem uvezenim iz Engleske, kanadsko pjesništvo se rađalo sa osjećajem da je rezultat neželjene trudnoće. Dovoljan je samo jedan pogled u bilo koju antologiju kanadskog pjesništva da bi se ustanovilo koliko je kanadska poezija s početka prošlog stoljeća bolovala od dječjih bolesti uvezenih s engleskog kontinenta i koliko je prve pjesničke bubuljice uvezla iz američkog pjesništva šezdesetih godina. Još uvijek mislim da je američka Beat poezija kanadskom pjesništvu napravila više štete nego koristi (što je u očima prosječnog kanadskog pjesnika isto kao da mu kažete da njegovo dijete ne liči na njega).

Teorija prema kojoj poezija nikoga ne obavezuje na kvalitet te da su kritičari nužno zlo, u mnogome je doprinijela književnom metežu u kojem su kanadski pjesnici više sličili na druge nego na same sebe. Kraj šezdesetih godina trebao bi se smatrati nekom vrstom blagog kanadskog buđenja. Pogotovo kada su sami intelektualci konstatirali kako šezdeset posto američkih završenih profesora automatski dobiva posao na kanadskim univerzitetima dok isti taj broj kanadskih intelektualaca odlazi u male američke gradove u potrazi za bilo kakvim poslom. Čini se da su eseji Northrop Fryea (Bush Garden) i Survival Margaret Atwood u mnogome doprinijeli definiranju kanadskog u Kanadi.

Iz ovoga izbora, koji će se kao cjelovita antologija kanadskog pjesništva štampati u nakladi sarajevskog Buybooka izostavio sam neke pjesnike koje su čitaoci imali priliku upoznati još ranije (Atwood, Ondaatje, Cohen) iz razloga da predstavim ono što je danas najvitalnije i što po meni čini okosnicu kanadskog pjesništva. Također, uz ovaj izbor nužno je napomenuti da smo se u odabiru i prevodu Višnja Brčić i ja prvenstveno bavili pjesničkim kvalitetom. Ako smo nešto i promašili možemo se pravdati onim čuvenim grafitom: Kad pogodiš

ravno u metu onda promašiš sve oko mete.

Fraser Sutherland

Početak

Ima dana kada poželim da život počnem ispočetka,

U gradu stranaca, da zalutam u neku kafanu

Tajnovit i sebi dovoljan,

Skrivajući u sebi svoju prošlost kao bombu.

U nepoznatom gradu u kojem me ništa ni na šta ne podsjeća

Počet ću ispočetka. Rascvjetati se, dati priliku

Svakoj latici da se pokaže u punom sjaju

Dok u meni ne prepoznaju obični korov.

A onda ću se sakriti.

Osjećati tu bolnu samoću hotelske sobe

Sve dok ne postanem onaj isti

Kojeg su na čudan način razotkrili.

Otkrivati ću nove ulice, kafančuge, restorane i parkove

Drugačije tlo. Tek onako, izgovoriti kao nekada “To sam ja draga, stigao sam”

i skršiti nihovu nezainteresovanost

A onda daleko od prošloga sebe mogu im reći:

“Ne znate vi ništa o meni. Bolji sam ja nego što mislite”.

Carmine Starnino

Istinita priča o mojem djedu i baki

Nema tu ništa od pištanja čvorka, niti zujanja vrabaca.

Tu je samo zadnje skvičanje svinje dok ga malj moga djede

udara u čelo. Smrad staje pritišće.

Nema tu bunarske vode koju pijuckamo iz dlana

niti toliko da njome ohladimo lica. Moja baka je

potopila prepelice u kantu vode. Mlataraju njihova krila

sve dok im crveni mjehur, poput opala, ne iščezne iz kljuna.

Ako je tu i postojala nježnost, ja je nikada nisam primijetio.

Ako se tu govori o ljepoti, morali su je tražiti negdje drugdje.

Što dalje od lešina koja se ljuljaju na užadima.

Što dalje od zečeva bez utrobe, onako oguljenih i ružičastih.

Što dalje od presijavanja bubrega i srca.

Što dalje od koza zavezanih koljena.

Što dalje od noža vlažnog od krvi.

Što dalje od kanti za hvatanje mlaza krvi

iz grla svinje obješene naopačke.

Alden Nowlan

Drugarsko upozorenje

Na tavanu imam luđaka

lancima prikovanog za gredu.

To je moj brat blizanac

kojeg pokušavam prevariti

oko njegovog dijela naslijeđa.

Mislim da je u redu to što vam priznajem

jer mi ionako nećete vjerovati.

Uostalom niko ne vjeruje ničemu

što je stavljeno u pjesmu.

Mogao bih priznati čak i ubistvo

ali sve dok je to u stihu

nema toga suda koji će me osuditi.

Tako ako se ikada kao gost

zateknete u mojoj kući,

nemojte da vam padne na pamet

da istražujete porijeklo

neobičnih glasova.

Kanadska noć u januaru

Snježna oluja: brdo

piramida od crnog kristala

niz koju klize automobili

kao fosforescentne bube

dok ja hodam natraške

iz poslušnosti prema vjetru

imajući na umu strašnu istinu

koje su svjesni i moji zemljaci

ali gotovo nikome nikada

ne pada na pamet da to izgovori:

Ovo je zemlja u kojoj

čovjek može naprosto umrijeti

samo zato što se slučajno

zatekao vani.

Priscila Uppal

Fellatio

Na grnčarskom točku

formiram sićušnu smrt

tvoja koža se nabire u pokretu

praćena ritmom uzdisaja

Voda je upotrebljena da smekša

još neoblikovanu glinu

moje usne mijese

i modeliraju žive talase

Vježbam se usklađivanju

veze između ruke i toplote

jednom kada glina stigne u peć

svaka greška će se pokazati

Umijeće samoubistva

sa krikom ulazi u mene

ostavljena sam sa suzama

u položaju djeteta koje čuči

Pitam se zašto li sam se toliko trudila

samo da bi tebe ispraznila

i dozvolila da mi ono čemu sam dala oblik

naprosto isklizne iz ruku.

Al Purdy

Proljetna pjesma

Imam potrebu da filozofski razmišljam

Dok ležim ispod starog Pontijaka, mijenjam ulje

I posmatram mladu ženu odjevenu u laganu ljetnu haljinu

Dok prolazi ka poštanskom sandučetu

Vi neandertalci naoružani puškama i bombama

Ostanite tu gdje jeste

U vašim mračnim mislima čuče atentatori

I vojske marširaju kroz kišu

A vojnici za sobom vuku blatnjave puške

Na tren zaustavljeni sa jednom nogom u zraku prije novog koraka

Neodlučni pred raskršćem sa otvorenim vojnim mapama pred sobom

Ostanite tu gdje jeste.

Svjetska bol leži malo podalje odavde

Tamo gdje se jastreb u punoj brzini sunovraćuje

Ne bi li ugrabio ribu iz njene staklene kuće

Postojao je on prije a postojaće i poslije

Ovoga moga podmlađenog Pontijaka

Okruženog žabama koje krekeću privremene sonete

Za smrtnike gdje se betovenove vrane skupljaju

U junskome nebu i sve je nepomično,

Sve je odjednom prokleto nepomično

Sunce je kao titrajuća zlatna ptica

I ništa se ne miče

Dok lagani oblaci stoje u nebu

Kao lebdeće kuće

I dok se iza horizonta sprema oluja

Planete su zaustavile svoj svakodnevni hod

Visoko iznad Aliasburga

Kao da se vječnost dešava ovoga trenutka

I kao da korijeni trave sve to znaju

Ali ne znaju da se ja nalazim ovdje

Sa objema rukama zavučenim ispod suknje svijeta

Pokušavajući sve to da shvatim ali prekasno

Jer je neko udahnuo ili progovorio

Tako da se sve samo od sebe preuredilo

Od jeste do nekada bilo

Mjesec je povukao svoj srebreni trag

Preko rumenog neba

Zamjenjujući svakodnevno vrijeme

Pješčanim satom

Onda se ona koju sam napola zaboravio

Napola žena i napola djevojka

Konačno pocupkujući pojavila

Na povratku od poštanskog?sandučeta

Moj Bogo, Hosana

Čiji sam venerin brijeg vidio

Gledajući odozdo

Ako nastavim ovako

Nikada neću promijeniti to jebeno ulje.

Phyllis Webb

Prijateljima koji su takođe razmišljali o samoubistvu

Još uvijek je to dobra ideja.

Razmišljanje o tome zahtijeva disciplinu:

da se sjetiš preći preko ulice ne gledajući ni lijevo ni desno,

da se sjetiš da se ne skloniš kad su auti u punoj brzini u okuci,

da se sjetiš kako nije neophodno biti besprijekorno odjeven,

da se sjetiš da nije potrebno jesti ili imati želju za jelom,

da razmišljaš o različitim načinima kako izvršiti samoubistvo,

to mora biti da je najtananija upotreba mašte:

smrt utapanjem, smrt pilulama za spavanje, rezanjem vena,

kuhinjskim plinom, metkom u čelo ili u trbuh,

vješanjem na tavanu ili podrumu,

čista smrt smrzavanjem - ima tu bezbroj načina.

Koja li je to samo drama! To je bolje nego cijela

kazališna sezona u Stratfordu kad samo pomisliš

kako će to odjeknuti u tvojoj porodici kad čuju tu vijest

i kako će neki od njih biti posramljeni kada pronađu tvoje tijelo.

Mogao bi dati dovoljno materijala cijelom horu u Grčkoj tragediji

a da se pri tome osjećaš u isto vrijeme sveznajućim i lukavim.

Ali nema srama u samome konceptu samoubistva.

Time su se bavili neki od naših najčuvenijih filozofa

a ta tema je takođe nadahnula neke od naših

najpopularnijih političara i bankara.

Neki od nas odluče da preplivaju jezero, neki da se popnu

uz jarbol sa zastavom, drugi opet odu u manastire,

ali dragi moji prijatelji, mi koji razmišljamo o samoubistvu

svakodnevno šetamo sa smrću i nismo usamljeni.

I na kraju to nas oplemeni brigom za druge i poštenjem

većim od parlamenta demokratskih trikova.

To je ono “i u bolesti i u smrti”; to je smrt;

to nije smrt; to je pijesak sa obala stotina civilizacija,

zrnce pjeska među zubima ?mrti i metalna karika

na našem raspjevanom jeziku:

I to je taj život kojem dugujemo ako ništa, duboko razmišljanje

o našim zapadnjačkim krakteristikama: da se uspinjemo,

da padamo, iz dokonosti ili zabave,

i da na kraju odemo ka nebeskim sazvježđima.

Stephanie Bolster

Dograđivanje kuće

Kad naši roditelji na velesajmu nisu dobili kuću

kao glavnu nagradu, do broja deset smo brojali naše sobe.

Jedanaest sa stepeništem - bile su odvojene vratima.

Dvanaest i trinaest: hodnik duplo veći zbog ogledala.

Zalijepili smo svoje adrese na vrata;

Isplanirali smo svaki naš budući dan.

Rano ujutro gledati televiziju u sobi nazvanoj Pozorište;

nakon sumraka ta prostorija će služiti za video igre.

Svaki centimetar će biti druga budućnost,

i to samo naša. Zidovi su se toliko razmakli

da je kuća izgledala skoro kao prava.

Naše Tajno Dograđivanje će nas sačuvati,

skoro da ćemo ostati vječno u Diznilendu.

O kako ćemo biti sretni.

Milton Acorn

Vozeći se sa Joem Hensbyjem

Vozim se sa Joem Hensbyjem u desetobrzinskom autu sa prikolicom

niz autoput 401 u kabini tako visoko uzdignutoj da se činilo

da sjedimo u letećem prijestolju; ne moraš se brinuti o saobraćaju

saobraćaj se brine zbog tebe...

Staze u džungli se očiste kada se tu pojave slonovi.

Trideset tona čelika težine iza nas, devedeset kilometara na sat:

nema razloga za brigu - kad bi se naglo zaustavili

i kad bi se sav taj metal sručio na nas

mogao bi se od nas napraviti premaz za sendvič a da toga ne bi bili svjesni.

On mijenja brzine tako spretno kao da prebire po dirkama klavira

svakih par sekundi, psujući nikoga poimenice

On živi sa cestom, sa apstraktnim svijetom svojih psovki.

Ponekad i ja doprem do njegove svijesti, ja i niko drugi.

Kad nastane zast?j u saobraćaju mi usporimo:

sjedeći tamo visoko kao spojeni kraljevi

Jedan od nas je došao do poente; I ja

službeni pjesnik rekoh:

“Joe, zaboga,

ipred nas se nalazi deset miliona dolara vrijednosti auta

i kako to da smo nas dvojica tako siromašni?”

Možeš to nazvati mašinom, možeš to nazvati zvijeri,

možeš to nazvati rukom koja postane produžetak čovjeka.

Kada riče, mi smo skupa jedan lav

i živimo kao lavovi

često u pokretu, godinama čekajući

kad ćemo biti spremni da napadnemo.

b. p. nichol

Prava i živa istina o Billy The Kidu

ovo je prava i živa istina o billy the kidu. nije to ona vrsta priče kako ju

je on ispričao jer tu priču nije ispričao meni. tu priču je pričao drugima koji

su je zapisali, ali ne baš tačno. ne postoji istinitija priča od ove. da ju

je ispričao meni ja bih je ionako drugačije zapisao. ne bih mogao zapisati

istinitu priču čak i da mi ju je on lično ispričao.

ovo je prava živa istina o mjestu na kojem je billy umro. onako mrtav,

dozvolio je drugima da napišu njegovu priču, onu netačnu. ovo je jedina prava priča

o billyju i o mjestu u kojem je umro i zašto su ga nazvali kid i zašto je

umro. nakon ove priče sve druge priče će se pokazati kao neistinite.

1- THE KID

billy je rođen sa malom kitom ali ga nisu zvali kitonja.

billy je mogao odrasti ili u omanjem mjestu ili u gradu. za ovu priču to nema

važnosti. prava priča je da je billy rastao a njegova kita nije. ponekad bi je

zvao penisom ili karom ali ona svejedno nije rasla. rastući tako kite drugih

momaka je nazivao istim imenom iako su njihovi kurci i penisi bili ogromni i

teški kao rječnici a njegova je kita ostala suviše malena da bi ga nazvali

kitonjom.

billy nije bio baš brz na riječima ali je zato brzo potezao pištolje. nazvali

su ga dječakom pa je postajao sve brži i opakiji. drugi su ga nazivali

dječakom i zato što je bio mlađi & opakiji & imao je manju kitu.

umjesto što su ga nazivali billyjem da li su ga mogli zvati muškarcem ili

zajebanim pastuhom?

da li bi se u tome slučaju potrudio da još brže poteže pištolj. ko to može

znati. prava i živa istina je da je billy postao brz u povlačenju pištolja. to

je ta njegova priča.

2 - ISTORIJA

istorija kaže da je billy bio kukavica. prava živa istina je da je billy

mrtav jer da nije on bi vjerovatno istoriju upucao u muda. istorija je takva da

uvijek posmatra sa strane i naziva ljude kukavicama ili gubitnicima.

legenda nam govori da je billy bio heroj koji je volio da pojebe. prava i

živa istina je da bi tu istu legendu billy izveo na piće samo kad bi bio živ,

pomakljao se sa njom u WC-u, i onda je izbušio mecima. legendarni ljudi uvijek

imaju veću kitu nego što je ima istorija ali istorija u ovome slučaju ima veću

kitu nego što ju je imao billy.

kažu da billy nikada nije umro. billy je ionako samo priča. nigdje nije

stigao pošto je samo kratko živio.

3 - GRAD

grad u kojem je billy the kid umro isti je grad u kojem je billy the kid ubio

prvog čovjeka. upucao ga je u stomak pa su mu se crijeva prosula po ulici,

onako kao prazno brbljanje. billy nije gubio vrijeme ćaskajući. nije mu se dalo

gubiti vrijeme.

prava i živa istina je da je čovjek kojeg je billy ubio imao veću kitu.

zapravo billy je slabo nišanio te je dotičnom čovjeku sprašio metak u stomak. to ga

je zabrinulo. poslije toga je otisao u baštu i mjesecima vježbao. nakon toga

je otišao na put i odvaljivao mecima svaku kitu koja bi mu se našla na putu.

gradski šerif je rekao billy, billy zašto si tako zločest. billy mu je

odgovorio, šerife, šerife preko glave mi je to što me u ovome gradu smatraju

dječakom. šerif je za to imao razumijevanja. šerif je takođe imao malu kitu i to je

bio glavni razlog što je bio šerif a ne obijač banaka, te stvari se drugačije

odražavaju na različite ljude.

prava i živa istina je da su billy i šerif bili dobri prijatelji. da su

drugačije razmišljali bili bi vjerovatno ljubavnici. ali nisu. billy je hodao okolo

govoreći koješta pucajući istovremeno u kurčeve svakoga živoga na kojeg bi

naišao dok je šerif stajao po strani i bodrio ga. i tako su zakon i pravda

stigli na divlji zapad.

4 - ZAŠTO

kad je billy umro svi su se pitali zašto li je morao umrijeti. billy je

umirući rekao nešto što je bilo teško razumijeti jer su mu usta bila puna krvi.

ljudi su svejedno bili uporni sa pitanjima. billy je mrzio brbljanje pa je

zatvorio oči i otišao u nebo. bog ga je pitao billy šta ti je sve to trebalo a billy

mu je odgovorio, bože zato što mi je kita bila premalena. onda je bog rekao

billy što to pričaš gluposti, što je onda razljutilo billyja. da je tog časa

billy imao pištolj dobro bi Svevišnjeg izbušio.

prava i živa istina je da je billy imao obračun sa samim sobom. niko nije bio

brži od njega. prikrao se samome sebi iza leđa i upucao sam sebe iza

prodavnice mješovite robe. dok je ležao umirući pozdravio je šerifa koji mu je

otpozdravio. billy je uvijek bio pristojan dječak. svi su govorili da je šteta što

mu je kita bila tako mala i da je bio pravi istinski dječak.

Richard Sanger

Demokracija

Skupština Trockista, budni Maoisti,

Kćeri i Sinovi Bakunjina,

Siročad Oružane Revolucije,

Revolucionarna Armija djeteta Isusa,

Krvave Marije i Svečani Ljevičari,

Anti-Frankovska Zajednica ispijača Cuba-Libre,

Svi ti slogani i sve te partije koje su bile tako glasne,

gdje su sada one, pitaju se snježno bijeli zidovi, gdje su one sada.

Patrick Lane

Reći

Izašao sam iz auta i ušao u maglu

bila je mrtva. Osjećao sam to što sam osjećao

i ništa im nisam imao reći

osim “Ne izlazite iz auta”.

Nakon toga smo vozili naredna dva sata.

Magla je toliko bila gusta u kotlinama

da si imao želju da odletiš.

Šta se tu još ima reći?

Ne znam da li se to može smatrati pitanjem,

ali sam se pitao kako bih se ja osjećao da sam to tijelo

udareno prednjim dijelom auta

koje se potom kotrljalo preko prednjeg stakla.

Onda je policajac rekao

“Koja užasna noć” i ja sam se sa tim složio,

djeca su spavala na zadnjem sjedištu

uz majku koja je šutjela.

Ali, znaš,

samo kad bih znao sletiti sa visina

u času kad nema magle,

samo kad bih znao letjeti

ali jedno od djece, mislim najstarije,

upitalo je “Tata, da li si je ubio,

da li si je ubio?” A ja sam nastavio da vozim,

pravo kući, pravo kući.

Anne Carson

Defloracija

Nema puno životnih događanja. Ući, ići, ići tajnovito,

preći Most Uzdaha. Kad si me obeščastio shvatila sam

da je obeščašćenje događanje. Dogodilo se to u Veneciji;

Posljedica toga je da glasovne žice oteknu. Jurila sam

Venecijom, preko mostova i ispod mostova, ali tebe

tu više nije bilo. U kasno popodne telefonirala sam tvome

bratu. Šta ti se to događa sa glasom? Pitao je.

Kratki osvrt o nepromočivosti

Franz Kafka je bio Jevrej. Imao je sestru Ottlu,

takođe Jevrejku. Ottla se udala za pravnika

Josef Davida koji nije bio Jevrej. Kada su 1942. godine

Ninrberški zakoni došli na snagu u Češkoj - Moravskoj,

tiha Ottla je predložila Josef Davidu da se razvedu.

U samome početku on je to odbio. Onda mu je ona govorila

o mirnom snu, o njihovoj imovini, o njihove dvije kćerke

i racionalnom pristupu. Nije pomenula, jer još tada nije znala

za tu riječ, Auschwitz, gdje će umrijeti u oktobru 1943.

Nakon što je sredila stan, spakovala je ruksak a Josef David

joj je izglanjcao cipele. Još jednom ih je premazao kremom

za cipele. Sad su nepromočive, rekao je.

Meggie Helwig

Šesti avgust, Novi Sad

Vojnici i kamenje leže pored rijeke naših noćnih mora.

Duboko u toploj noći voda u našim kostima

čini nas neizdrživo lijepim.

Prnje jarkih boja otrgnute

od naših srca šaljemo u tamu, nabujalim talasima, crnom svjetlu.

Iz mojih ruku,

iz ove krhke svjetiljke moje kože

znam da na kraju sve mora pljusnuti u ovu rijeku

kad ću se upitati zašto li smo svi tako savršeni i slijepi,

upitati se na šta li liče naša tijela u tami

dok naša pokvarena mašta postaje bezvremena.

U snovima protkanim mržnjom previše stvarnih kostiju puca

rasipajući vodu i krv i koštanu srž na vrele ulice.

I u svemu tome samo su stvarno lijepe djevojke pogođene.

Svijet puca kao ljetni dan. Budi nježan sa dušama mrtvih.

Živi silaze niz metalne stepenice, jedan po jedan,

onda nastavljaju dalje po pijesku.

Svjetlo je u našim još uvijek živahnim rukama,

Noć je u našim živim očima.

Na frontu

moji prsti su stisnuti u pesnicu,

i ja sam gadna misao u zoru

i vjerujem više kiši i tami. tragovi mojih stopala ostali su

u vlažnom pijesku pored uništenog čamca

natopljena zelenom smrdljivom vodom

i tek sad im vjerujem, tim putujućim plamenovima.

Operi ružna imena iz te rijeke,

Ljuljajmo u našim krhkim rukama sve gladne duhove

izgubljenih mjesta od baršuna i olova, sva naša jadna srca.

Ostavimo sada da potpuno iščeznu naše svetinje

pramenovi plave kose, jezik, jabuke

koje padaju u tamu

padaju i padaju

ta najljepša ranjena bića na svijetu.

Irving Layton

Keine Lazarovitch 1870 - 1959

Kad sam vidio moju majku sa glavom na hladnom jastuku,

njene vodopadno bijele premenove u upalim obrazima,

pomislio sam na tren, tiho kružeći po ivici bola, koliko je ona

voljela Boga i koliko je sa pretjerivanjem proklinjala bića koja je on

stvorio.

Zadnja riječ koju je izgovorila nije bila voda već psovka,

Ta crna rupica, ta rupa u svemiru

proklinjala je plodnu zemlju, zvijezda i stabala u svojoj nepomičnosti

i neizbježnu grozotu starenja.

Shvatio sam koliko je neutješna, lajava,

neznalica, ponekad prijatna i čak daleko više od toga; Vjerujem

da je beskonačno obožavala svoje crne obrve, njihovu gustoću,

dok smrt nagnuta nad njenim krevetom nije uzela otisak

njenih obrva za svoj kalup.

Ponizila je dostojanstvo kakvog se više ne da naći

i to gnjevom njene tvrdoglavo ograničene pameti;

Više niko nikada neće tako tresti jantarnom krunicom

i nazivati Boga slijepcem, u isto vrijeme noseći tu krunicu

ponosno na grudima.

O kako je ljuta bila, zla i nenagodljiva;

Ali ono što sada imam na umu jeste onaj sjaj njenih zlatnih naušnica,

to njeno ponosno dokazivanje putenosti, njenog mladalačkog pijeva

u času dok su već sve rijeke iz njenih žila isticale u more.

Ken Babstock

Čekajući na transplantaciju

Iscrpljenost se useljava u tijelo kao loša sezona.

Misli postaju krhke kao zubi, kao stoka

u toku zime kad samo povremeni topli dah

dokazuje da si živ.

Otkupljena čistom prevarom tišine

otvorena usta godine izgledaju

kao tvoja vlastita crvena soba.

Ovoga časa moj otac

tumara čistim hodnicima kuće

čekajući na novosti

o odgovarajućem srcu koje će dojuriti

preko Alberte u maloj limenoj kutiji sa ledom

i spustiti se u krvavu mekoću

njegovih grudi,

kako bi ponovo započelo

tamo gdje je jednom završilo, ali ovaj put

u stranom društvu, boreći se da sačuva toplotu

tamo u dolini Ottawe. Uz to zaboravljajući

značenje toplih zapadnih vjetrova.

Pitam se šta li to moj otac sada misli

dok čeka da neki mladić na motociklu

iskrivuda svoju putanju ka tamnom, bezosjećajnom slogu,

napumpavajući se samouvjerenošću

za koju ni ja ni otac nemamo hrabrosti -

Svojim srcem koje je tako tiho

čut ću struganje metala kada se Yamaha prevrne.

Očekujući vatru

Halo, slušaj, zovem sa terenskog telefona, ne govori dok ja ne kažem “gotovo”. Ponovi, ne govori dok ja ne kažem “gotovo”. Gotovo. Razumiješ li, ili to namjerno ćutiš? Gotovo.

Sjeverozapadno od

Sedam Sestara, tu sam u nekoj vrsti bunkera na štakama. Gotovo. Prošle nedjelje prijavio sam kobru dima. Taman sam u panici pakovao svoju opremu kad su mi

iz prvog tornja na zapadu potvrdili

da se radi samo

o niskom oblaku. Gotovo.

Čujem pucketanje iz Aljaske koje zvuči religiozno. Vadivostok. Radio Kanada.

Draži mi je Paganini. Gotovo. Ne, ostavi to ili baci, kako hoćeš, meni to ovdje ne treba. Ako mi ikada i zatreba. Gotovo. Kada oluje

prolaze kroz donju čeljust obalnog lanca da bi istovarile svoj teret ovdje,

to ti je kao da se nalaziš u sobi sa masivnim čeličnim postrojenjima. Gotovo. Moj prvi grizli je prošao na razdaljini bačenog kamena,

a onda sam nešto kasnije čuo lupanje propelera šumskog helikoptera. I nakon

toga ništa. Gotovo. Danima sam preuređivao kamenje koje je naneseno na

podnožje potpornih stubova.

Noću, nastojim ubosti

neku misao o nečemu lijepom ali završim smijući se. Gotovo. Šuma se utišala

kao da me čeka da završim. Ona pomno sluša sve što nije o njoj.

Brine me to. Razmišljam

kako smo ikada došli do.

(nerazumljivo) imajući na umu da nisam baš bio neki kapacitet za veselje.

Gotovo. Ljubav peče tako kao da mi je turpija prešla preko

(nerazumljivo).

Slabašan mi je bio sav taj moj svijet. Nemoj živjeti kao što sam ja živio.

Priušti sebi trenutke oduška.

Crni

javori postrojeni uzduž ulica, gegavi tvorovi, repovi ptica kao peruške za

brisanje prašine, tvoja torba na ramenu, cipele, lica stranaca;

sve ti se može učiniti kao gradivo

izuzetne tuge.

To si ti, “unutar toga tkanja”, potpuno nova. Gotovo. Je li to bitno?

Moj posao je da posmatram horizont i ovdje ću ostati

dok se nešto ne dogodi. Gotovo.

Reci im da će se sigurno nešto dogoditi. Gotovo.

Priredili Goran Simić i Višnja Brčić.

Goran Simić je objavio dvanaest knjiga, mahom poezije, prevedenih na desetak jezika. Nakon završetka opsade, otišao je iz Sarajeva i sada živi u Torontu. Višnja Brčić, rođena Zagrepčanka, otišla je u Kanadu nakon završenog Pravnog

fakulteta da bi u Torontu diplomirala još dva puta. Zaposlena je kao bibliotekar.