Svetac u sivom odijelu
Boris Beck
15 dana, ilustrirani časopis za umjetnost i kulturu, br. 3, 2004., urednici Tomislav Brlek i Bruno Kragić
Morao sam pročitati novi broj 15 dana posvećen Leonardu Cohenu da vidim kako sam tog čovjeka volio iz pogrešnih razloga – ili barem da sam ga volio iz samo svojih razloga. Sve ono što sam trebao znati o Cohenu, a nisam nikoga pitao jer nisam znao da to trebam znati, ovdje je iscrpno pobrojano: njegove autorske i životne krize, klinička depresija i kronična melankolija, drogiranje i život u samostanu, te opsesivna potreba da se zabilježi svaka skica i svaka etapa u pripremanju albuma, zbirki pjesama i romana kako bi ostavio trag. Dok je za mene Cohen zanimljiv prvenstveno kao netko tko stalno čačka po onostranom, o čemu je u 15 dana djelomice pisao samo Stephen Scobie, ali samo kako bi uz pomoć Derride pokazao da je moliteljev glas upućen Drugom, za to je vrijeme Robert de Young više pozornosti posvetio njegovim neuspjelim ljubavnim vezama, a Tomislav Šakić mračnim raspoloženjima.
Budući da je znanstveno dokazano da transcendentno ne postoji, autori su jednostavno izignorirali zašto Cohen za sebe kaže da je mali Židov koji je napisao Bibliju ili da je proveo život u Babilonu. Stoga ima mnogo o melankoliji i terapiji, ironiji i humoru, suprotnosti između visoke kvalitete i niskih prodaja, ali pjesme poput Here It Is sa zadnjeg albuma, u kojoj se čovjek u bolničkom krevetu bori sa smrću s vrlo malim izgledima da će dočekati jutro i na kraju dobiva svoje brdo, svoj križ i svoje čavle, pomalo ispadaju iz koncepcije.
Mimo malo gunđanja, časopis 15 dana zadivljuje svojim preporodom, a Šakićev temat – popraćen i njegovim autoriziranim siteom www.leonardcohencroatia – melem je za dušu svih gubitnika, divnih i manje divnih. Kupite ga makar samo zbog fotografije sobe Leonarda Cohena na zadnjoj strani korica, sobe sveca za kojeg bi se otimala svaka religija, sveca zbog kojeg su siva odijela seksi.
Etide za klavir mašinu
Ars, časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja, br. 3, 2004., glavni urednik Mladen Lompar
Prvi broj časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja Ars izašao je 1986. u izdanju Književne opštine Cetinje. Zbog svojih neortodoksnih stavova Ars i izdavač Književna opština Cetinja našli su se na udaru ondašnje komunističke oligarhije pa je izlaženje prisilno obustavljeno prema direktivi Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore. Časopis je ponovo počeo izlaziti 1999., kada je za predsjednika Crnogorskog društva nezavisnih književnika izabran Milorad Popović. U novoj redakciji iz starog uređivačkog tima su ostali Mladen Lompar i Milorad Popović te suradnici iz osamdesetih Ljubomir Đurković i Božo Koprivica. Ali glavni pokretači nove serije čine mladi pisci koji su se na književnoj sceni pojavili tijekom devedesetih – Pavle Goranović, Balša Brković, Aleksandar Bečanović i Andrej Nikolaidis. Izdavači Arsa su Crnogorsko društvo nezavisnih književnika i Otvoreni kulturni forum s Cetinja. Nova serija Arsa je proširila tematski i žanrovski krug. Osim domaće i strane književnosti, likovne umjetnosti, teatra i društvenih pitanja, u značajnoj mjeri je zastupljen rock i film. No Ars je književni časopis i uredništvo želi, uz predstavljanje suvremene crnogorske književnosti i prevođenja strane literature, uspostaviti ponovnu suradnju pisaca, publikacija i izdavača iz bivše države. Tako su u posljednjih nekoliko godina u Arsu objavljeni temati iz suvremene slovenske, hrvatske, bosanske i makedonske književnosti, a broj 5/6 iz 2001. uredili su članovi bivšeg jugoslavenskog PEN centra iz Amsterdama. U ovom broju od hrvatskih autora poezijom su zastupljeni pjesnici Sonja Manojlović i Silvestar Vrljić.
U svom redovitom prilogu u kojem se objavljuje izbor iz stranih književnosti predstavljeno je petero autora iz suvremene nordijske književnosti. Odabir pisaca mlađe generacije zanimljiva je i raznolika slika poezije i proze zemalja poput Islanda, Norveške, Švedske, Danske i Finske, o kojoj je domaća recepcija slaba i neredovita. Časopis otvaraju izbor iz poezije i proze crnogorskih autora, a odlično iznanađenje je prijevod dvojice mađarskih autora. Tamaš Domokoš – o kojemu, nažalost, nije objavljena nikakva biografska natuknica, u pet Etida za klavir mašinu i motornu testeru – duhovit je i bizaran u svojim kratkim pričama na tragu Borgesa. Oto Fenjveši, rođen u Bačkoj 1954., a od 1991. živi u mađarskom gradu Vespremu, predstavljen je izborom iz poezije koja će se svidjeti svima koji vole stihove bože kako su lepi asistenti/tamo gde se širi miris vanilije/nema problema sa potencijom/nema nevolja i nema fajronta/samo groznica u subotu uveče i disko-onanija/zemlja vri u agoniji/bunca.
Umjetnik s karizmom
Rudolf Bartsch
Clemens Kuby, filmski redatelj, autor dokumentarne serije Tibetanska trilogija i više knjiga, održat će seminar pod naslovom Kulturni menadžment i umrežavanje u Zagrebu u prostorijama Goethe Instituta od 1. do 3. listopada 2004.
Kad sam nakon dugo vremena u Münchenu ponovo susreo Clemensa Kubyja i rekao mu da živim u Zagrebu, ispričao mi je zanimljivu obiteljsku priču iz Hrvatske. Njegov otac, čuveni Erich Kuby, zaljubio se u vrijeme nacional-socijalizma u ženu koja je zbog svoje židovske vjere ubrzo morala pobjeći iz Njemačke. Uspio je otkriti da se nalazi u Hrvatskoj i odlučio je poći za njom. To, međutim, nimalo nije bilo lako jer nije imao nikakvih sredstava za put. U svojoj očajnoj zaljubljenosti sjeo je na bicikl i njime prešao stotine kilometara preko Alpa do Hrvatske. Nakon višemjesečne potrage napokon ju je našao u Dubrovniku. Malo iza toga ona je morala nas?aviti svoj bijeg pred nacistima i ukrcala se na brod za Ameriku. Erich Kuby biciklom se vratio u München. U tjednima svoga mukotrpnog puta kroz Hrvatsku naučio je jezik i stekao poseban afinitet prema zemlji, što je dovelo do toga da je nakon rata kao prvi novinar iz Zapadne Njemačke, još u vrijeme najžešćega hladnog rata, početkom pedesetih u zapadnonjemačkim medijima (npr. u magazinu Stern) objavljivao opširne izvještaje o tadašnjoj Jugoslaviji. Uskoro se Erich Kuby sprijateljio s Titom i kao jedan od prvih Nijemaca stekao je pedesetih zemljište na jednom dalmatinskom otoku. Veze s Hrvatskom bivale su sve jače i Clemens Kuby je kao dijete među ostalim posjećivao i jednu hrvatsku obitelj u Zagrebu s kojom su obitelj sprijeteljila. Ta neobična priča karakteristična je za uzbudljivi život Clemensa Kubyja i njegove obitelji, kojoj pripadaju tako čuveni ljudi kao što su njegov otac – autor mnogobrojnih knjiga i redatelj filma Djevojka Rosemarie, koji obrađuje jedan veliki skandal pedesetih u Saveznoj Republici Njemačkoj – i njegovi ujaci: fizičar i nobelovac Werner Heisenberg te engleski ekolog E. F. Schuhmacher, autor bestselera Small is Beautiful.
Dokumentarci o Tibetu i plemenima u Indiji
Clemens je ovaj niz čudesnih priča i uspjeha nastavio u svom životu. Od mnogih primjera navest ćemo samo neke. U povijesti filma još nikome nije pošlo za rukom u žanru dokumentarnog filma privući stotine tisuća gledatelja – njegova Tibetanska trilogija, filmska serija o budizmu, nastala na temelju prijateljstva s Dalaj-lamom, posebno dokumentacija o ponovnom rođenju Karmape, privukla je više publike nego mnogi komercijalni igrani filmovi. Snimanje filmova u Kini i sjevernoj Indiji bilo je napeta i opasna pustolovina jer je morao snimati bez dopuštenja kineske vlade, koja se bojala kritičkog prikaza njezine politike prema Tibetancima. Samo s mnogo sreće i intuicije uspio je svoj filmski tim i filmski materijal izvesti iz zemlje. Priča o snimanju objavlje?a je u knjizi koja je doživjela velik uspjeh.
Clemensa Kubyja upoznao sam na snimanju u džungli gorja Nilgiri na jugu indijske savezne države Karnatake. Tamo je snimao dokumentaciju o plemenu Toda, prastanovnika Indije, koji daleko od civilizacije žive u potpunom skladu sa sobom i prirodom. I ovaj dokumentarni film postigao je senzacionalan uspjeh, kao i njegova glazba s arhaičkim napjevima toga primitivnog naroda.
Umrežavanje i interdisciplinarnost
Najnoviji Clemensov uspjeh je knjiga Na putu u sljedeću dimenziju, knjiga o vračevima i čudotvornim iscjeliteljima na svim kontinentima Zemlje, koja je nastala na temelju njegovih dugogodišnjih filmskih reportaža od Južne Amerike do Rusije. Tu knjigu vidio sam u izlozima minhenskih knjižara i zainteresirao sam se za nju jer sam i sam ranije bio marginalno uključen u projekt. Pitao sam ga kako je našao nakladnika za tu knjigu, što se za jednoga profesionalnog umjetnika kakav je Clemens Kuby pokazalo naivnim pitanjem. On ne započinje pisati knjigu bez narudžbe nekoga pozn?tog nakladnika. A i inače, spomenuta knjiga je samo dio široko zamišljenog projekta, koji obuhvaća spomenuti film, predavanja na turnejama po Europi i internetski portal, za koji se brine poseban tim. Takav uspjeh učinio me znatiželjnim i želio sam doznati, postoji li recept za uspjeh umjetnika i kulturnih djelatnika. Naravno da ne postoji, jer se uspjeh uvijek temelji na talentu i sreći. Ovom drugom može se spretnim menadžmentom pripomoći. Važan aspekt toga menadžmenta je stvaranje mreža, ili ono što se u angloameričkom govornom području naziva networking. Da bi se to postiglo – tako sam naučio od Clemensa – mora se razvijati interdisciplinarna svijest, svijest koja prelazi okvire jedne struke. To opet traži da se oslobodimo uvriježene predodžbe da se kompetentno može raditi samo u onom području koje smo učili i kojim se upravo bavimo – temeljna misao, koju on kao docent na uglednoj Filmskoj akademiji u Münchenu svojim studentima često naglašava, upravo je o nužnosti ispreplitanja struka. Kao primjer naveo mi je da ga u zadnje vrijeme kao predavača često pozivaju na međunarodne kongrese medicinara.
Film i književnost jedva da imaju stručne veze s medicinom, ali zbog teme čudotvornih iscjelitelja, koju on obrađuje, postao je traženim predavačem među liječnicima.
Univerzalan koncept
Tako neki projekt, poput kamena bačena u vodu, može razviti širok krug djelovanja, koji se preklapa s drugim krugovima i stvara dragocjene sinergije. Fasciniran, slušao sam njegovo izlaganje, pri čemu mi je na um pala misao da ga pozovem u Hrvatsku – ne samo zbog njegova inovativnog i zanimljivog prikaza kulturnog menadžmenta nego i zbog njegove karizmatske osobnosti, kao i visoke osviještenosti, koja se u tome ogleda. Ne otkrivajući mu svoju zamisao, upitao sam ga najprije je li njegov koncept zamišljen i?napravljen za kulturnu scenu u Njemačkoj i time neprovediv/neprevodiv u drugim zemljama. Uvjerljivo mi je odgovorio da stvaranje mreža i interdisciplinarna polazišta ne poznaju nacionalne granice. Brzo smo se dogovorili o terminu njegova posjeta. Clemens Kuby doći će u listopadu u Zagreb i razmijeniti stručna iskustva s kulturnim djelatnicima iz Hrvatske.
Anketa
Ubijanje vremena
Vladimir Cvetković Sever, prevoditelj
Navedite nekoliko knjiga koje trenutačno čitate ili namjeravate čitati.
– Upravo sam pročitao zbornik Tolkien Studies u izdanju West Virginia University Pressa; završavam rad na prijevodu Tolkienovih Nedovršenih pripovijesti, pa mi prija održavati korak s dosezima tolkienologije. Svidjelo mi se kako Gergely Nagy opisuje da Tolkien u određenim pasusima Silmarilliona poseže za poetskim stilom u prozi – jer sam, sasvim nevezano, nedavno otkrio da mi se upravo u povišenim mjestima sage o Túrinu nameće aliteracija, kao anglosaski poetski obrazac, uz izvjesne elemente slavenske epske forme. Bit će zanimljivo opravdavati ta moja rješenja lektorima, ali sad im bar mogu tutnuti Nagyja pod nos.
Inače, iščitavam prvi i četvrti svezak maestralnih Masks of God Josepha Campbella, čija je spektakularna upućenost u pitanja komparativne mitologije neočekivano primjenjiva praktički na sve što mi padne šaka – čak i na White Jazz Jamesa Ellroya, koji se spremam prevesti, ili na Comu Alexa Garlanda, koju upravo prevodim. Disparatno, jašta... Pri ruci mi je i izvrstan Hollanderov prijevod Poetske Edde, kao i povijesna studija Zoë Oldenbourg Massacre at Montsegur, koju sam počeo čitati prije recentne isprike Katoličke crkve na zlodjelima contra paganos, i koja se u svjetlu te vijesti doima jezovito primjerenom. Nakon što je doslovce zatrla sva drukčija teološka učenja na svojemu teritoriju u protekla dva milenija, Crkva se zbilja može ispričavati sjenama žrtava do mile volje… Mislio sam da je Oldenbourg dosegnula vrhunac grafičkog prikaza genocida u svom opisu pada Jeruzalema u Prvoj križarskoj vojni, ali ni to nije bilo ravno pohodu na Katare iz Languedoca u trinaestom stoljeću. Jasno, katarska su učenja onamo doprla iz Bosne – ali i iz Hrvatske, kako otkrivam, što u školi nismo učili…
Navedite nekoliko internetskih stranica koje osobno volite ili smatrate vrijednim pažnje.
– en.wikipedia.org – zato što je najbolja enciklopedija na netu;
– www.salon.com – zato što je najbolji magazin na netu;
– www.neilgaiman.com/journal/journal.asp – jer mi je Neil prijatelj, a na vrhu je;
– www.cleolinda.com – jer mi je Cleo prijateljica, a ide prema vrhu;
– www.film.hr – jer su dobri, iako bi mogli imati bolju tražilicu.
Čime se u posljednje vrijeme osobno bavite, što privlači vašu intelektualnu pozornost ili koje vam se teme u kulturi/javnosti čine zanimljivima?
– Eto, služim kao treći topnički dodavač na ratnom brodu HRM-a Intelektualac. Odavno smo već trebali na remont, ali posada tvrdi da se baš navikla ploviti u šupljoj, spiganoj kanti. (Vojska ko vojska. Krivinaši.) Na svu sreću, more je plitko, pa odavno već nema jačih valova. Uspjeli smo izbjeći pličine negativne diskriminacije, a na fantomske grebene pozitivne diskriminacije još se nitko nigdje nije nasukao… Nema stvarnih bojnih akcija, čak ni protiv pirata. Imamo samo pokazne vježbe za one iz glavnog stože?a, a njima je ionako jedino bitno da se zadovolji forma. Ne bunim se, posao je dosta lagan; ali ponekad snatrim o plavetnilu dalekih oceana.