glazba

Čitanje oporuke

Trpimir Matasović

Nikad posve razjašnjen odnos Berislava Klobučara prema vlastitoj sredini, podcrtan i činjenicom da apsolutno nikad nikome ne daje intervjue, doveo je i do čudnovate situacije da se ovaj dirigent u rodni grad vratio tek kada je svoju međunarodnu karijeru već ostavio iza sebe

Koncert Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Berislava Klobučara, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, Zagreb , 29. listopada 2004.

Berislav Klobučar u analima je dirigentske povijesti 20. stoljeća zabilježen kao jedna od značajnijih osobnosti u europskim razmjerima. Dovoljno je samo spomenuti da je ovaj učenik Lovre Matačića i Clemensa Kraussa na repertoaru imao čak 115 opera, od kojih je više od polovine izveo u Bečkoj državnoj operi, dok je u sakrosanktnom hramu Wagnerove glazbe u Bayreuthu ravnao većim dijelom opusa tog majstora. Međutim, sve su te blistave postaje jedne velike karijere prolazile mimo recepcije i u našoj sredini. Klobučar, naime, u Hrvatskoj nije dirigirao više od pola stoljeća, a – nakon nekoliko prijašnjih neuspjelih pokušaja da ga se ponovo dovede u Zagreb – u tome se uspjelo tek ove godine. Nikad posve razjašnjen odnos ovog dirigenta prema vlastitoj sredini, podcrtan i činjenicom da apsolutno nikad nikome ne daje intervjue, doveo je i do čudnovate situacije da se Berislav Klobučar u rodni grad vratio tek kada je svoju međunarodnu karijeru već ostavio iza sebe.

Jasne konotacije

Što je, dakle, razlog Klobučareva povratka u Zagreb? U prethodnih nekoliko slučajeva, tijekom posljednjih godinu dana, jasno je da je riječ o svojevrsnom odavanju počasti Matačiću: najprije je bio predsjednik žirija dirigentskog natjecanja koje nosi ime njegova davnašnjeg profesora, a potom je primio nagradu za životno djelo koja također nosi njegovo ime – za koju se, usput budi rečeno, prigodom uručivanja nije udostojio reći čak ni najobičniji “hvala”. Naposljetku, 14. je veljače, na obljetnicu maestrove smrti, konačno nešto i oddirigirao – Mozartov Rekvijem, i to, navodno, prema Matačićevoj želji izrečenoj još tijekom Drugog svjetskog rata.

Kako, međutim, objasniti ponovno stupanje Berislava Klobučara za pult Zagrebačke filharmonije, orkestra s kojim je nastupao često, ali u doba kad se većina vas koji ovo čitate još nije niti rodila? Kao i kod svih velikih dirigenata njegove generacije, možda je to najbolje pročitati iz izbora djela koja je izveo. Primjerice, sigurno nije slučajno što se Matačić svojevremeno u Zagreb, nakon višegodišnjeg izbivanja, vratio upravo s Beethovenovom Eroicom. No, takvo čitanje u Klobučarevu slučaju nije sasvim bezopasno, jer nas može dovesti do, u najmanju ruku, morbidnih zaključaka.

Na programu su se ovog koncerta u velikom Lisinskom, naime, našla dva djela Richarda Straussa, skladatelja kojeg Klobučar ne samo da je često izvodio nego ga je, vjerovali ili ne, još imao prilike i osobno upoznati. Konotacije su pak izabranih djela prilično jasne: simfonijska pjesma Život junaka autobiografski, i u odnosu na skladatelja, ali, u ovom slučaju, i interpreta, predstavlja “junaka”, njegova “protivnika”, “družicu”, “bojno polje”, “djela”, te, naposljetku, “bijeg iz svijeta i kraj”. Da tako naznačena simbolika bude još i jasnija, na koncertu su najprije izvedene i Straussove Metamorfoze za 23 gudača. To je pak djelo skladatelj stvorio otprilike u istoj životnoj dobi u kojoj je sada Berislav Klobučar, što sasvim sigurno nije slučajno te predstavlja, upotrijebimo Straussove riječi, njegovu “zvukovnu oporuku”.

Jedinstvena posvećenost

U takvu značenjski, ali nedvojbeno i emocionalno nabijenom kontekstu, manje je bitno kako se tom prilikom sviralo u Lisinskom. A sviralo se uglavnom slabo. Nisu tome pomogla čak ni dva tjedna pokusa, što je dvostruko više od uobičajenih standarda Zagrebačke filharmonije za pojedini projekt. Naime, niti je Filharmonija u ovom trenutku dorasla zahtjevima ovih ipak manje-više standardnih repertoarnih djela, niti je Berislav Klobučar navikao raditi s orkestrima s kojima treba mukotrpno raditi čak i na tako elementarnim stvarima kao što su intonacija, fraziranje u usklađivanje zajedničkoga glazbovanja – a da i ne govorimo da Klobučar općenito uzevši više nema rutine pripreme simfonijskih koncerata. Usprkos svemu tome, izvedba je ipak imala određenu auru jedinstvene posvećenosti i za izvođače i za publiku. Jer, nazočiti čitanju nečije oporuke još za života, pa makar ona bila i samo glazbena, ipak je potresno iskustvo.