kritika

Redukcija iza kišne zavjese

Grozdana Cvitan

Sloboda je stvaralačka dimenzija, ali Josipu Vaništi ona je oduvijek filozofska odrednica, sloboda izbora koja nužno ne prikazuje (likovno), ali uvijek izražava

Zdenko Tonković, Vaništa, Kratis, Zagreb , 2004.

Introspektivnost, redukcionizam i kolorististička odmjerenost, odnosno posvemašnja suzdržanost Josipa Vanište kao da traje oduvijek. Jednom prepoznat, Vaništa je zarana krenuo, čini se, definitivno izabranom cestom. Cestu nije lako izabrati. Ona je motiv i više njegovih radova: bliska minimalnom i geometrijskom, likovni doživljaj koji simbolizira dio svijeta kojem vrijeme znači vrlo malo. Jer riječ je o praznim cestama, praznim prostorima, riječ je o promišljanju i vizualizaciji tog promišljanja.

Glazbene strukture

Češće navučena nego odgrnuta kišna zavjesa uvijek je slutnja kiše, rastakanja koje prijeti zagospodariti prostorom, prazninama, rijetkim oblicima. Ipak, oblici su čisti, geometrija gospodari njihovu izranjanju, izranjanju onog što se otelo pretapanju. Svijet Vaniština slikarstva i u devetoj monografiji umjetnika, odnosno četvrtoj autora Zdenka Tonkvića, poziva na novi razgovor i umetanje kockica u mozaik koji je nastojao slobodi dati oblik i ime. I dok s jedne strane autor monografije sugerira šesterostavačno glazbeno djelo koje se razlijeva vizualnim svijetom reduciranim na rub vidljivog, gdje se ideja pretapa, dodiruje, isprepleće i ponovno izranja (ponajprije u pejzažu), s druge strane neosporna je izvanvremenska filozofska dimenzija, racionalizacija izbora i putovanje trajne introspekcije. Reducirani svijet (glazbenih) pretapanja Vaništine likovnosti ponajprije je u njegovu pejzažu: prepletanju ploha, ugođenih, dodirujućih i skladnih. Ravnice (i ravnine) koje se dodiruju koloristički i pretapaju u ideji.

Sloboda je stvaralačka dimenzija, ali Josipu Vaništi ona je oduvijek filozofska odrednica, sloboda izbora koja nužno ne prikazuje (likovno), ali uvijek izražava. Ono što se njegovalo u grupi prijatelja Gorgona između 1959. i 1966. bilo je svojevrsno oslobađanje od institucionalizma i društvenog utjecaja te vladajućeg sustava vrijednosti, a kretalo se prema  beskompromisnosti “umjetničkog stava s mnogo svijesti o njegovoj subverzivnosti, ljudska i umjetnička neintegriranost dakle. Organizirale su se manifestacije i komunikacije – sve sa suprotnim predznakom prema okolnoj produkciji, prve zrake nove europske ‘negativne artističnosti’: izdavao se istoimeni antičasopis, priređivale su se izložbe tada deklasiranih sadržaja, ophodilo se poštom ili razgovaralo na zajedničkim seansama, sastajanjem zbog šutnje.” Bila je to estetizacija svijeta nakon koje je za njezina idejnog začetnika nastupilo dvogodišnje razdoblje posvemašnje likovne odsutnosti. Trebalo je zaroniti duboko u introspekciji da bi se moglo nastaviti ili ponovo rađati, postmanifestno.

Uprizorenje praznine

Susreti na zemljopisnom planu ili susreti u duhu bili su podjednako bitni i njihov utjecaj na Vaništino slikarstvo Tonković prati u godinama crtačkog redukcionizma, geometrijske metafizičnosti, u godinama Pariza, Rovinja i Gorgone, mrtvih priroda, kolorizma koji odlazi u eksterijer, ali prostor obezčovječen, prostor nelagode, zime, sfumata, tragova… Tonković je duboko svjestan da sve ostavlja trag na djelu, od predratne literature, pariške upućenosti, manifestnih rasprava, prijateljskih razmjena misli, šutnje pa i riječi ako su nužne, ali i da sve podliježe vremenu inkubacije. Ništa nije samo pitanje trenutka što ga se zaustavljalo. Kod Vanište se zaustavljaju svjetovi, proživljeni, promišljeni, dugo razmatrani i vremenu neprilagodljivi. Umjetnik koji je bio izvrsno upućen u sve tijekove suvremene umjetnosti u vlastitom likovnom svijetu oslobađao je vrijeme iz obveze slikarskog bića.  

Otvorivši samo jedno pismo u geometrijski vizualiziranoj bjelini, na kosini poruke u odnosu na podlogu, on će u ostalim djelima (Pismo, Pismo i pisaljka, Mrtva priroda s pismom…) intrigi (geometrijski jasne) poruke dodati mistiku zatvorene poruke, nedostatak znatiželje ili odsutnost primatelja. Kao da je najlakše bilo otvoriti pismo. Muka i likovne i filozofske poruke u njegovoj je zatvorenosti. U bjelini koja se uvlači među tragove ugljena i kolorizam sobe. 

Put od likovnosti prema ideji i povratak od ideje u likovnost stalni su. Autor monografije vidi ih kao slikarsku reinkarnaciju, nužno da bi se nastavilo u likovnom nakon godina metafizičkog nastojanja kojem je sama namjera bila dovoljna. Zato godine nakon Gorgone i vidi ponajprije kao vrijeme odluke umjetnika da se vrati i doslika svoje davno nenaslikane slike. Je li vrijeme introspektivne osobnosti zaista samo povratak na nezavršene poslove ili dogovor s vlastitim viđenjem da se ono (viđenje) konačno i dogodilo? Gdje pripada dijalog melankolije? Uprizoriti prazninu nije nimalo lako u svijetu koji svoje postojanje održava na gomilanju, na pretrpavanju prostora, bio on u pogledu ili u prolazu.

Knjige zapisa

Trebalo je očistiti nagomilano smeće iz likovnosti jednog svijeta da bi susret s tim svijetom bio moguć. Josip Vaništa činio je to i u svojim zapisima (ono naslovljeno Knjiga zapisa, 2001.) za koje je dobio i književnu nagradu (Vjesnikova nagrada Ivan Goran Kovačić). Zapisi su to koji riječima isposničke mjere podcrtavaju ono što njegovi crteži u drugoj umjetnosti svjedoče. To je još jedan oblik Gorgone, još jedna estetika šutnje, minimalizma, društvene nakošenosti, laterne magike koja računa s osobnim i osobitim. Iz tog svijeta izrastaju portreti.

Teško je u Vaništinim portretima ne korespondirati sa svijetom što ih imena portretiranih nameću, ne prepoznavati upravo introspekciju svega što sobom nose imena književnika koje je poznavao, čitao, s kojima je prijateljevao, imena slikara ili članova obitelji. Na neki način, uvijek je riječ o ljudima s kojima je dijelio više od trenutnog vizualnog doživljaja.

Postoji nešto u asketizmu susreta s drugim koji Vaništu pokazuje kao šetača snijegom prekrivena svijeta. Ponekad bljesak laterne magike. Nikad samo obična poruka o vizualizaciji susreta. To su odnosi prema slutnjama, zagonetkama i znanjima o drugom. Njegov Krleža se iz godine u godinu opušta iz monumentalnosti u nemoćnu izduženost, njegovo lice prerastaju njegova savinuta leđa na bolesničkoj postelji, a veći broj crteža svojevrsni je dnevnik njegova egzistencijalnog utrnuća. Kao spomenik u borbi s vremenom gdje krhotine po rubovima razaraju bit samog spomenika. Spomenik postaje sve teže definirati između igre vremena i igre duha.

U likovnosti u kojoj vrijeme ne znači previše, samo je duševno stanje slutnja da bi se vrijeme moglo akceptirati. Uostalom, njegov Franz Kafka (1954.) izranja iz tamne podloge zatvorenim, zaobljenim bjelinama i pretvara se u vlastitu svjetlost. Nada je samo u licu autora koji se odlučio tražiti ili potvrđivati na pozadini beznađa. Nepokolebljivo odiljanje lica i proplamsaj u oku kao zakašnjela, neugašena svjetlost svjetova Tina Ujevića – egzistencijalna redukcija koju je dugo trebalo tražiti u sebi.

Autori fotografija u monografiji Vaništa, mimo dobrih običaja, nisu navedeni, ali je broj stranica s različitim bibliografskim podacima zamjetan i iscrpan.