Utrka prema apsolutnoj budućnosti
Boris Beck
Treći program Hrvatskog radija, br. 59 i 60, 2001., gl.
Treći program Hrvatskog radija očito gubi utrku sa životom, ali uvijek je dobrodošao, makar i antedatiran za tri godine. Sedamdesetak priloga u ova dva broja nemoguće je pobrojati – od projekta Broadcasting i filozofije kao prerušene ispovijesti do Hamleta kao psihoanalitičkog junaka i problema vremena u suvremenoj umjetnosti – kao i njihove autore: Lacana, Derridu, Brechta, Onfraya, Ulricha Becka.
Beckova analiza globalizacije nadilazi uobičajene jadikovke: transnacionalna poduzeća doći će glave parlamentarnoj demokraciji. Ne zato što imaju nešto protiv nje, nego zato što u ime profita porez plaćaju na jednom mjestu, pogone otvaraju na drugom, subvencije dobivaju na trećem, a menadžeri im žive na četvrtom. Budući da zatvaraju radna mjesta u razvijenim zemljama, povećavaju ondje nezaposlenost, a istovremeno izbjegavaju plaćati poreze. Porezni priljev od velikih korporacija upola je manji danas nego prije deset godina, a ne može se reći da im ide lošije. Beckova je teza da moderna nacionalna država više ne određuje pravne, društvene i ekološke okvire unutar kojih bi ekonomija bila društveno moguća i legitimna te stoga definitivno odumire. O njezinu ukinuću nije glasovao parlament, nije ukinut ustav, nisu promijenjeni zakoni; za njezino ukinuće krivi su političari koji zazivaju uvijek sve više i više tržišta, ali to tržište proizvodi nezaposlene i ne puni budžet. Devedesetšest posto novog bogatstva u SAD-u podijelilo je deset posto stanovništva. Oni isti koji tvornice automobila iz Motowna sele u Meksiko, šeću se centralnim parkom i odlaze u kazalište – koriste pogodnosti države koju će na kraju iscrpiti.
Teorem koji oslobađa
O rješenju najslavnijeg matematičkog problema, tvrdokornog Fermatova teorema, pisali su Simon Singh i Marijan Palmović, a ima i intervju s Andrewom Wilesom koji je riješio zagonetku. Dok je većina matematičkih problema previše komplicirana za laike, Fermatov problem može svatko shvatiti; srodan je Pitagorinu poučku, jedinoj jednadžbi koju znaju svi koji su završili školu. I dok se kvadrati nad katetama uvijek lijepo daju zbrojiti u kvadrat nad hipotenuzom, pa čak postoje i zgodne kombinacije poput 32 + 42 = 52, problem nastaje kad se pokušaju nad tim kvadratima konstruirati kocke. Pierre de Fermat u 17. stoljeću napisao je na margini Diofantove Aritmetike da ne postoji kub nad hipotenuzom koji se može podijeliti na dva kuba nad katetama – odnosno da je jednadžba an + bn = cn, ako su a, b i c cijeli brojevi, nerješiva za svaki n veći od 2 – te da za to on ima dokaz, samo ga ne može napisati na marginu.
Taj nenapisani Fermatov teorem, a po svoj prilici i nepostojeći, pokazao se kao posve čudovišni rođak pitomog Pitagorina poučka; problem koji može shvatiti i dijete nisu mogli riješiti ni najbolji matematičari. Fermat je samo dokazao da je jednadžba nerješiva za n = 4, Euler 1753. da je nerješiva za n = 3, Sophie Germain potom za neke prim brojeve, Dirilichlet i Legendre 1825. neovisno jedan o drugom za n = 5, Lamé 1839. za n = 7; sve je to išlo sporo i nije nimalo zadovoljavalo. Wiles, kembrički profesor, Fermatov je teorem pročitao u dobi od deset godina i zapamtio ga sve dok mu bavljenje eliptičkim jednadžbama (čiji oblik y2 = x3 + ax2 + bx + c kao i Fermatov teorem traži cjelobrojan rješenja) nije dalo alat da ga i riješi. Taniyama-Shimurina pretpostavka u vezi s eliptičkim jednadžbama iz 1955. i Freyov dokaz iz 1984. da je to zapravo prerušeni Fermatov teorem presudile su: Wiles je znao da će dokazati Fermatov teorem ako dokaže da je Taniyama-Shimurina pretpostavka točna, a dokaz je mogao naći upravo u području kojim se bavio. Posve se povukao, zanemario je predavanja, nikome nije govorio čemu se posvetio i, nakon sedam godina, 23. lipnja 1993., slavno predstavio dokaz da je Fermat imao pravo; s obzirom na to da je dokaz imao stotinu pedeset stranica, za to mu je trebalo puna tri dana. Osjećam slobodu, rekao je nakon toga.
Ljubiti onostrano
Leonardo Kovačević u poglavlju Aporije o budućnosti religije predstavlja, osim Derride i Lacana, još i Levinasa te Johna D. Caputoa. Levinas je utjelovljenje Isusa promatrao kao silazak Stvoritelja na razinu Stvorenja, prijelaz iz najaktivnije aktivnosti u najpasivniju pasivnost. Ono što je jedinstveno u kršćanstvu – Isusova smrt za druge – upravo je zamjena; zamjena je paradigma svake komunikacije jer pretpostavlja da nam uvijek prilazi transcendencija. Ono što je beskonačno različito stvara beskonačnu opasnost, zbog čega smo uvijek odgovorni za druge prije nego su oni odgovorni za nas. Caputovi su argumenti slični: ljubav obvezuje, a Bog čini nemoguće stvari zbog čega se naša budućnost dijeli na relativno predvidljivu i na apsolutnu. Za relativno predvidljivu budućnost treba nam ono što su u srednjem vijeku nazivali kardinalnim krepostima – razboritost, pravednost, jakost i umjerenost; sve što je Weber napisao o protestantima i kapitalizmu može se na to svesti. No za apsolutnu budućnost, u kojoj nam ne mogu pomoći veze, diplome i štedni ulozi, pred kojom smo apsolutno nemoćni, trebaju nam dobre stare srednjovjekovne teološke kreposti, vjera, nada i ljubav. Što ljubim kada ljubim Boga? oživio je Caputo staro pitanje svetog Augustina. Ali ni on, kao ni itko drugi, nije znao na njega odgovoriti.
Proizvodnja zajedničkog
Magazin za izvedbene umjetnosti Frakcija, broj 30/31, Centar za dramsku umjetnost,
Posljednji broj magazina Frakcija povezan je s projektom Zagreb-Kulturni kapital Europe 3000. Riječ je o platformi za suradnju koja traje od 2003. do 2005. godine i koja je nastala kao zajednički projekt Centra za dramsku umjetnost, Multimedijalnog instituta, Platforme 9,81 i udruge za vizualnu kulturu Što, kako i za koga/WHW. Projekt je razvijen s njemačkim partnerom projekt relations, a uz financijsku potporu Kulturstiftung des Bundes. Cilj Kulturnog kapitala je bio razvoj “suradnji – kako među nositeljima tako s lokalnim i internacionalnim inicijativama – koje tematiziraju promjene društvenih uvjeta kulturne proizvodnje, razvijaju strukturni položaj nezavisne kulture i preispituju dominantne režime reprezentiranja kulture”.
Važan dio projekta bile su i aktivnosti usmjerene na reforme institucionalnog okvira nezavisne kulture. CDU je u sklopu Kulturnog kapitala organizirao radionice, konferencija i teatarske reprezentacije, a kao izdavač Frakcije ovaj broj je uklopljen u projekt. Bez obzira na to, Frakcija je kazališni časopis i u ovom dvobroju donosi prave teatarske tekstove, kao što su onaj Leonide Kovač o Rebru kao zeleni zidovi BADco ili o projektu Collect-If Rica Allsoppa. Pod skupnim nazivom Proizvodnja zajedničkog Frakcija je okupila raznorodne teme, razgovore i probleme koji funkcioniraju slično pristupu ljudi okupljenih oko beogradske Teorije koja Hoda. Prema njihovim riječima, časopis TkH, performansi i edukativne akcije su dio iste platforme i “obično funkcionišu kao infuzija jedna-drugoj-trećoj”.
Anketa
Ubijanje vremena
Jagna Pogačnik,
književna kritičarka
Navedite nekoliko knjiga koje trenutačno čitate ili namjeravate čitati.
– Kako sam tzv. profesionalna čitateljica, osim na godišnjem odmoru, knjige čitam primjereno zadacima, dakle svakoga tjedna jednu domaću prozu za Jutarnji i još neki recentni prijevod za Književni utorak na radiju, pa mi se na polici stalno gomilaju knjige koje bih htjela pročitati neovisno o zadacima i potrebama medija koje pokrivam. U trenutku u kojem ste me uhvatili upravo sam završila novu uknjigovljenu priču Ede Popovića Plesačica iz Blue Bara, te izbor priča Josipa Mlakića Ponoćno sivo. Kako je riječ o autorima čiju prozu dobro poznajem – nije bilo većih iznenađenja. Prošlog sam tjedna za radio odradila i jedan zgodan, neobičan i pametan, kako ga najavljuju na koricama sve-prije-nego-obični-triler Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu Španjolca Pabla Tusseta, i dobro se zabavila. Paralelno čitam, još u rukopisu, prijevod romana Katarina, paun i jezuit Drage Jančara, jer bih trebala o njemu govoriti na promociji, a Jančar me uvijek iznova uspijeva fascinirati svojim stilom i odmacima u prošlost, tako drukčijim od onih koje rado čine domaći pisci. Što se tiče planova za čitanja, njih ima i mora biti bezbroj, ali recimo – veselim se što me čeka novi prijevod Juliana Barnesa, jednog od mojih naj-pisaca, Povijest svijeta u 10 i 1/2 poglavlja, te roman sarajevskog Amerikanca Aleksandra Hemona Čovjek bez prošlosti, za koji ću napokon pronaći vremena.
Navedite nekoliko internetskih adresa koje osobno volite ili smatrate vrijednim pozornosti.
– Hm, mnogo ih je, ali ništa sustavno i kontinuirano. Google je uvijek početak za put dalje. Često otvaram domaćice: npr. T-com, vip.net, Superknjižaru, stranice dnevnog tiska, ponekad pročitam recenzije na Radiju 101, lupiga.com, nedavno sam naišla na Što čitaš?. No uglavnom krenem u traženje pa naiđem na svašta korisno i još mnogo beskorisnog što me uvijek razveseli. I, da, definitivno najčešće koristim adresu zaba.hr, ali iz vrlo prozaičnih razloga provjere stanja na računu putem internetskog bankarstva.
Čime se u posljednje vrijeme osobno bavite, što privlači vašu intelektualnu pozornost ili koje vam se teme u kulturi/javnosti čine zanimljivima?
– Osim čitanjem, u posljednje se vrijeme najviše bavim prevođenjem sa slovenskoga jer je na popisu knjiga za koje sam se zadužila poprilična gužva. Pa sam se tako posljednjih mjesec-dva intenzivno družila s Mihom Mazzinijem i njegovim romanom Kralj bučnih duhova, po kojem je snimljen i jedan od najuspješnijih novijih slovenskih filmova Slatki snovi. Moju intelektualnu pozornost u posljednje je vrijeme, ako zanemarimo tekuću dnevnopolitičku problematiku koja me više uopće ne fascinira, najviše privukao novi zakon o statusu slobodnih umjetnika i imovinskom cenzusu istih, pa sam dosta vremena provela u proučavanju i konzultacijama hoću li, ako mjesečno zaradim nešto više od 5000 kuna neto, doista oko 2000 kuna odmah morati uplatiti za staž i socijalno. Ipak, najviše moje intelektualne pažnje trenutačno traži i dobiva moja petnaestomjesečna kći koja me iz dana u dan fascinira i zaokuplja neviđenom količinom tema, dilema i naravno veselja.