poezija
To se dogodi kada ti riječima pljesnem po tijelu
Silvestar Vrljić
Silvestar Vrljić. Autobiografija: Sada, kada bih želio biti niže i južnije od svih svojih pokreta i misli i ukusnih mekih usana, kada bih želio putovati, ponijeti se sa sobom, kakav pokret da napravim? Ako zatvorim oči, igram se. Ako ih ne otvorim, ovdje je to prostranstvo, prostor čekanja, trošenja. Ovdje sam dalek i čist.
STOJIM PRED PUSTINJOM
Lindi Be.
1.
Stojim pred pustinjom koja rastapa se
pod svjetlom Lindinog pogleda.
To je kao staro more koje
dobro udara u topla stopala. To je
kao
mrkli mrak iz kojega
do mene dolaze rojevi Lindinih kovrča,
gipkih i mirisnih.
To je kao da se nešto
dobro znano
presijava na Lindinim prstima.
2.
Kao uspomena. Sjećanje na
mirise iz djetinjstva. Prve voćke
na koje lijepiš ruke
i čekaš.
Poslije dođe pogled, nova tajna
koju čuvaš, vrtiš pod jezikom,
gledaš kako pada,
pa te zavoli i, kvragu, sve se
opet vrti.
Sada sam ovdje i znam sve.
Naučio sam vidjeti
čega nema. Stojim tu i gledam:
s Lindinih usana polijeću bajke.
3.
Linda se kreće uzbibalim koracima
iza kojih
gomila se i gruša
nešto sreće, ono što ostane na dlanu
kada rukom prođeš
po mokrome čelu.
4.
Stojim pred ovom pustinjom, napokon,
beskrajno slab i sretan,
nježno utisnut u tvoje oči
i mislim si: Linda,
ta mala radost u koju te smještam
otkriva ovo zeleno jutro,
oleandre na kući usred ničega,
tvoje usne umočene u zvijezde
i moje prste u tvojoj kosi,
malene i lijepe.
A ŠTO AKO SI U PRAVU KADA ME GLEDAŠ KAO KAKVU MALU STVAR
1.
Kada ti prstima dodirujem lice
prenosim na tebe
svu draž i težinu kojom se, nespremna
na jutarnje svjetlo, zamataš
i skrivaš od lađa i brodova
koji te kroz prozor vrebaju iz parkova.
Moja se jutra razlikuju od tvojih jer
bjelinu o kojoj ti govorim
nosio sam po svu noć kroz ulice.
Tvoja su jutra daleko bolja. Bez bjeline,
bez suvišnih kretnji, bez ičega
što bismo, pijani i suhi od noći,
mogli nazvati srećom.
2.
A što ako si u pravu kada me gledaš
preko ramena
kao kakvu malu stvar, nešto što
gubi se pri svakom našem dodiru?
Govorio sam stvarima na stolu, svemu
što je pred nama ležalo.
3.
Govorio sam: iziđem li rukom
kroz staklo u sobi
hoće li se ono
o čemu sam ti želio šutjeti
razvući
u usne,
leći nam na tijela kao sablast?
4.
Gledam kako ležiš, sva snježna
i puna tišine. Kamo se možemo
otisnuti ovako prolazni: ti
kao gusta bjelina, ja kao oko
na tvom vratu?
PO MENI SU IZNIKLE RUPE
1.
Sve što znam ili sam vidio
na tvojim prstima
presijava mi se na licu kao znak, nešto
što utisnula si
svakim mirnim pokretom,
bilo da je riječ o gibanju ili
onome što je izvan tebe.
Savladao sam svoje glasove
i sada ih razlikujem. Neka me je
želja ugrizla za grlo, a ti si
otišla do mora, zarila u njega noge
i dlanom prekrila lice.
Cvijeće je izdržalo
i putem si prosula samo sitne oči,
pogled koji
izrast će u sjećanje. Po meni su
iznikle rupe i
iz njih će nešto izići. Ali
o tome malo znam.
2.
Ovo što nas okružuje i obavija,
dolazi od mene.
Negdje daleko
snijeg je prekrio tvoje obrve,
ušao ti u govor i sada
čeka
povoljan znak, trenutak da zamre.
Doista sam miran i moji pokreti
samo su privid
radosti s kojom sam srastao,
uz koju sam vrtio u rukama
prvi osmijeh, jabuke i vrt.
Ako dođeš, ako se pojaviš pred vratima
glatka i mirisnih prstiju,
što ću ti reći? Nešto mi je smirilo
pogled i razvuklo usne.
Neka nam je voda legla na oči
i što sada?
3.
Početak je ono što uzimam ti s usana
svaki puta kada primaknem glavu
izvoru svjetlosti što raste ti u oku.
To što se u tebi savija dok spavaš,
duboko je.
Ono što u meni pokreće vid
okrenuto je tom izvoru, rastu što te
ne budi. Kosa ti je srasla
s podlogom, mojim ramenom i nečim
što nije moje,
što okreće se i vrti kao mladi svijet.
U to ne mogu ući. To
izlazi i ulazi u mene
kao šutnja. I tako dalje.
4.
A i ja bih želio rasti, biti izvor nečega što
vidjet ćeš i uzeti.
To je druga strana,
to se dogodi kada riječima pljesnem ti
po tijelu, kada ti se ime pretvori
u čistu nemoć. Zašto si otišla?
Što nisi ostala, imenovala stvari,
tišinu pretvorila u prostor čekanja,
u pad?
Prazni su dlanovi ipak nešto jasno
i čisto.