Lako prenosiva putujuća izložba
Iva R. Janković
Zadar uživo: Refresh! – arhiva umjetničkih intervencija u urbanom prostoru, Sv. Dominik Kazališta lutaka, Zadar, od 4. do 9. studenoga 2004.
Arhiva je nastajala procesom dokumentiranja umjetničkih intervencija u sklopu manifestacije Zadar uživo od 2001. do 2003. godine. Projekt Zadar uživo: Refresh! sastoji se od audio-vizualne dokumentacije te web stranice i tiskanog kataloga. Lako prenosiva putujuća izložba osmišljena je kao audio-vizualna arhiva umjetničkih radova. Obuhvaćeni su dokumentarni zapisi o kontaktima umjetnika s različitim lokacijama u gradu, aktualnim socijalnim i urbanim temama, dijalozi sa stanovnicima, koji se ugrađuju i artikuliraju u nerijetko provokativne umjetničke postupke ostvarene u obliku site specific instalacija, performansa, akcija. Ono što biva predočeno autentična je slika mjesta i vremena obilježenog mijenama.
Budući da su radovi umjetnika nastajali u javnim gradskim prostorima, nezaštićeni kontekstom institucije (galerije, muzeja), a često i bez pravog znanja stanovnika o tome da je riječ o umjetničkom djelovanju, funkcija arhiviranja naknadni je proces njihova legitimiranja unutar discipline povijesti umjetnosti. Bilo bi previše opsežno opisivati pojedinačne koncepcije, no moguće je detektirati neke za public art karakteristične strategije koje podrazumijevaju aktivan humanistički pristup urbanom okolišu. Naizgled jednostavnim, no bez sumnje hrabrim postupcima, umjetnici domišljato podcrtavaju neke naizgled efemerne, ali egzistencijalno važne činjenice (Tanja Dabo). Namjerno brkaju pojmove i pomiču sadržajne granice termina privatno i javno (Dalibor Martinis), kao i stereotipe vezane uz pojmove globalnog i lokalnog (Lasse Lau, Big Hope, Roman Ondak). Analitičkim metodama, polifonijom pojedinačnih iskaza predočavaju?atmosferu (Andreja Kulunčić, Big Hope). Markiraju dijelove nevidljive i intrigantne baštine (Boris Kajmak, Vesna Pokas) ili je promiču u impresivne metaforičke slike (Đorđe Jandrić). S radosnim ludizmom slave ljepotu prirodnih datosti (Ivan Kožarić, Are You Meaning Company). Suvremenim mogućnostima tehnologije kreiraju spektakle (Kristina Leko, Darko Fritz, Kata Mijatović). Uklapaju se u postojeći kontekst diskretno ukazujući na propuste i zablude na koje smo već navikli i prestajemo im obraćati pozornost ?Darko Fritz, Nikola Blašković, Ivana Franke) ili pak kritičku oštricu začinjaju dozom zdravog humora (Vlado Zrnić, Ksenija Turčić, Sislej Xhafa), a ponekad i subverzivnim, šokantnim gestama (Vlasta Žanić, Slaven Tolj, Jiřy Černický, Marijan Crtalić)... Organizator projekta je Quadrum, a koncepciju i oblikovanje izložbe potpisuje Darko Fritz.
Sažetak svakodnevnice
Grozdana Cvitan
Sara Lovrić Caparin, Potrošački realizam, Galerija Svetog Krševana, Šibenik, od 9. do 25. studenoga 2004.
Drvo kao kompaktan, stabilan, čvrst dio materijala, zadanost koja povjerenjem stabilnosti nosi dio konstrukcija umjetnice Sare Lovrić Caparin, oslonac je druge komponente njezina djela sastavljene od ostataka predmeta svakodnevne uporabe, a to ponajprije znači od ambalaže i beskorisnih dijelova bivših funkcionalnih predmeta. Mlada umjetnica (rođena 1981. u Šibeniku) prvi put nakon završetka Umjetničke akademije u Splitu izlaže u rodnom gradu. Dihotomija je prevladavajuće osjećanje njezine izložbe (ujedno i diplomskog rada) Potrošački realizam. S jedne strane korištenje tamno (crno) obojanog drva kao komponente dihotomije implicira okvir, oslonac, podložak, naslon i zaslon, u svakom slučaju manje atraktivan, ali nepromjenjiv dio realizma svakodnevnice u kojem kolorit, različitost, raznolikost, radost i promjenljivost dolaze od kratkotrajnih vrijednosti prezentiranih u zajedništvu sabijenih kubusa, stvorenih da bi bili pokazani i odbačeni. Ta promjenjiva komponenta svakodnevnice lako može biti prihvaćena svojom atraktivnošću, ali isto tako i odbačena svojom kratkoročnošću.
Komponente koje ona drobi, preša, tali i poništava u njihovoj logici Vladimir Rismondo ml. prepoznaje kao uništavanje ambalažnih oblika “stvarajući od njih jedinstvenu masu materijala unutar koje prepoznajemo tek okrajke bivših boja, prisnih formi i etiketa. Tako se doslovno i figurativno stvara semantička gustoća koja razara industrijski oblikovane imenice, te njihove okrajke povezuje u prostorne ili poetske analogije”. Potrošački realizam Sare Lovrić Caparin zanimljivo prezentiran u prostoru Galerije Svetog Krševana pokazuje svu zavodljivost i krhkost realizma uopće (izložbu su zanimljivo prostorno uobličili Branko Lovrić Caparin i Vedran Ivanković). On uvijek može biti lako odstranjen, izmaknut, izdvojen i prekriven, ali dok traje čini se najvažnijim dijelom opstojnosti.
anketa
Ubijanje vremena
Tena Štivičić, dramska spisateljica
Navedite nekoliko knjiga koje trenutačno čitate ili namjeravate čitati.
– Trenutno sam na šestomjesečnoj stipendiji za pisce u Švicarskoj. Stipendija piscima pruža uvjete u kojima mogu na miru raditi svoj posao, tempom i dinamikom koje sami odaberu, bez svakodnevnih obaveza i egzistencijalnih pritisaka. Iako ta vrsta ritma ne odgovara sasvim mom temperamentu, ono što je zaista dragocjeno u ovoj situaciji jest vrijeme i mir za čitanje kakvo već dugo nisam imala. Mislim da sam zadnji put u srednjoj školi čitala toliko mnogo i raznovrsno, na neki način gladno, bez sistema i bez ekonomizacije – da čitam stvari koje su na neki način vezane uz ono što trenutačno radim. Nedavno sam pročitala Coetzeovu Sramotu, Impresionista Harija Kunzrua, nekoliko knjiga Juliana Barnesa. Pročitala sam zanimljivu novu verziju Slike Doriana Graya. Roman suvremenog engleskog pisca i kolumnista Willa Selfa zove se Dorian i smješten je u London danas, na gej scenu visokog londonskog društva. Trenutačno ponovo čitam Aleksandrijski kvartet Lawrencea Durrela. Ljetos mi je prijatelj spomenuo kako ponovo čita tu knjigu jer je se nakon prvog čitanja uopće ne sjeća. Ja je pamtim kao knjigu koja me iscrpila, ali i u kojoj sam jako uživala, no u razgovoru s njim shvatila sam da se i ja samo maglovito sjećam osnovnih obrisa. Pa sam zaključila kako bih je trebala ponovo pročitati i, evo, sad se pružila idealna prilika. Rijetko kad je moguće naći vrijeme za ponovno čitanje već pročitanih knjiga, a pogotovo knjiga ovolikog obima. No ponovo strasno uživam u njoj. Sada je čitam u kontinuitetu, za razliku od prošli put, s mnogo čvršćom koncentracijom, a i s nekim novim iskustvom i saznanjima. To je nevjerojatno bogata knjiga, fascinantna je i stilski i jezično, zahtijeva mnogo vremena i koncentracije i prisiljava čitača da uspori. Ona se ne može čitati usput, niti nabrzinu i nije knjiga za čitanje u podzemnoj ili stojeći u nekom redu. Nakon svakih nekoliko stranica ona traži predah, traži od čitača da dopusti rečenicama da se nekako promeškolje u glavi. Nakon sto godina to je knjiga zbog koje poželim napraviti nešto čega se užasavam – podcrtati pojedine rečenice. Ipak odbacim tu ideju, ali onda ih nekako na prijevaru podcrtam u glavi. Aleksandrijski kvartet je precizna pažljiva studija ljubavnih, prijateljski i političkih veza između desetak ljudi koji su zbog različitih razloga zatekli u Aleksandriji prije Drugog svjetskog rata. Djelomično jedni zbog drugih, djelomično zbog Aleksandrije, a djelomično zbog beznađa ostaju tamo i upliću se u sve dublje i nepovratne međusobne odnose. Svaki od četiri romana promatra to razdoblje iz perspektive drugog lika i tako stalno upozorava na to koliko je istina podložna interpretaciji.
Navedite nekoliko internetskih adresa koje osobno volite ili smatrate vrijednim pozornosti.
– Prilično sam veliki ovisnik o vijestima u svakoj formi, televizijskoj, web ili tiskanoj. A kako sam u Švicarskoj prekratko da bih pronašla svoje novine, svoje stanice i svoje TV emisije, osim CNN-a, Internet koristim najviše za čitanje vijesti. Redovito posjećujem www.channel4.com i www.cnn.com. Ako tražim domaće vijesti, onda je to obično na www.index.hr, a redovito čitam i www.feral.hr. Trenutačno zbog jednog teksta na kojem radim posjećujem gej siteove.
Čime se u posljednje vrijeme osobno bavite, što privlači vašu intelektualnu pažnju ili koje vam se teme u kulturi/javnosti čine zanimljivima?
– Iz Švicarske jednom mjesečno putujem u London, gdje nakon završenoj magisterija sada surađujem s kazališnom kompanijom Paines Plough i filmskom kućom Film 4. Stvari koje pišem za njih i općenito otkad sam otišla u London uglavnom su vezane uz probleme multikulturalnog društva i imigracije. O tome sam pisala i zadnju dramu. Pa su tako svi događaji na političkoj i kulturnoj sceni koji se tiču tih pitanja uvijek u centru moje pažnje. Nedavno je to naravno zbog tih, a i masu drugih razloga bio izbor američkog predsjednika koji posredno i neposredno diktira imigracijsku politiku posvuda. Od kulturnih događaja uhvatila sam nekoliko zanimljivih filmova na London Film Festivalu: Maria full of Grace Joshue Marstona i Palindromes Toda Solondza, redatelja jednog od mojih omiljenih filmova – Sreće.