poezija

Na stanicama koje pronalazim negdje na pola puta

Mehmed Begić

Mehmed Begić, autobiografija u trećem licu: Rođen u Čapljini 1977. U petom osnovne zavolio rock’n’roll pedesetih i zaljubio se u godinu dana mlađu djevojčicu. Namjeravao postati slikar a završio objavljujući pjesme, ima tri zajedničke zbirke, L Amore Al Primo Binocolo ( Brescia , 1999.), s Nedimom Ćišićem, Markom Tomašem, Veselinom Gatalom, Tri puta trideset i tri jednako (Mostar, 2000.), s Ćišićem i Tomašem, Film (Mostar, 2001.), s Lukaszem Szopom, i jednu samostalnu - Čekajući mesara (Mostar, 2002.). Smatra da od Leonada Cohena nema većeg i da mu je novi album odličan, pa je napravio izbor poezije i pjesama Leonarda Cohena, sam ih preveo i objavio u knjizi Moj život u umjetnosti (Mostar, 2003.). Jedan od urednika časopisa Kolaps. Prijatelji ga zovu Meša.

Chet Baker me pronalazi

chet baker me pronalazi

iako sam se sakrio iza topline

i ruke me miluju

u sobi gdje

zavjese čuvaju stražu

pa ipak

chet baker me lako pronalazi

njegova truba slavi usnule noći

šetnje širokim avenijama

male hotele

i njihove balkone

govori mi da zapamtim

sve što se noćas dešava

da se sjetim

palmi mora njenih mirisa

svaki put

kada pomislim da je naređeno povlačenje

(Barcelona, septembar 2002.)

Kad je klavir nijem

Kad je klavir nijem

televizija postaje epicentar filozofije.

Ne mogu se smiriti, niti mogu disati.

jer je jutro donijelo svjetlost,

a ja se ne sjećam ničeg pametnog –

da započnem i dostojanstveno dovršim.

Te večeri samo poželio

neke čudne stvari

Jedne večeri

sam imao neke čudne

želje.

Poželio sam

mašinu za pisanje

pepeljaru s lažnim

otiscima cigare

i osjećanja

zbunjenog junaka

kratke

simpatične priče.

Poželio sam

veličanstvenu sobu

punu dima

i zvuk saksofona;

pomislio sam na nju.

Poželio sam

da je još uvijek

nemam

i da je želim

da o tome pišem

da je takvu volim.

Poželio sam

da je nađem

i da je izgubim

da je opet tražim.

Iste večeri

poželio sam još neke čudne

stvari

i mašinu za pisanje.

Umjesto da činim ovo

Bilo bi dobro koračati po dragoj ulici sada

nekoj koja vodi do omiljenog mjesta

parka

ili kafea

s pićem čiji sam ukus zapamtio

Bilo bi dobro maštati o uzvišenim ciljevima

pronaći izgubljene razgovore

putovati

Oh da

mijenjati vozove na ljubaznim stanicama

poput Montpelliera

na stanicama koje uvijek pronalazim

negdje na pola puta

Napustio sam pjesnika

Napustio sam pjesnika

onakvog kakvim sam ga zamišljao

Bilježim stvari koje ću činiti

Čitam Dostojevskog

došao sam do sedamdesetsedme strane

i već mi je kosa postala pitoma

Plačem puno više

i pišem manje

Prepoznajem se

u svakom kafeu

Sjedim sam

usamljeno gledam sportske aute

i maštam o parama

Obećanja koja sam sebi dao

poništavam

Snalazim se

na raskršćima velikih gradova

uz pomoć potisnutih sjećanja

i mape

koja je napravljena

za idiote moje vrste

Na kraju svakog dana

širokim bulevarima

kroz korake pričam

o imenima

koja ću zaboraviti

u ime njene odsječene kose

Samo kiša kupite kišu

neko sam drugi dok to vrištim

neko sam drugi

i moje misli je potrebno čitati zbog zvijezda koje su bespomoćne

i kiša je

sve blijedi

sve je iznova isprano

nitko osim tebe i mene koji na kiši stojimo

nitko ne postoji

ništa

nigdje

nitko

samo kiša

stojim u svojim novim million dollar cipelama

stojim u lokvi s licem prema nebu

neko sam drugi i vrištim

vrištim

samo ja i ti na kiši

zamisli me takvog znam da možeš

jer znam

da će nekom od nas doći savršen dan

za večeru u parku i doručak u kafeteriji

palačinke možda i kapučino

ili

samo čaša toplog mlijeka

zamisli prohladno jutro

zbog kojeg se nisi morala buditi jer nisi ni spavala

zamisli da si sretna jer imaš takvo jutro

da nekog vodiš na doručak koji čeka

i zamisli da te smijem zagrliti kad si tužna

onako beskrajno

da popunim prazninu

zamisli da si ti mene prva primijetila

i da sad osjećaš sve što osjećam ja

zar ne bi

stajala u lokvi čekala da me ugledaš

u nekom od oblaka

zamisli da postoji savršen dan

i obećaj

da me nećeš tražiti

Čekajući mesara odričem se skromnosti

Dok čekam na mesara

ja ne tvrdim da te volim

već samo da si moja najsavršenija iluzija

Hodam puno po Južnom Gradu

i valjda mi je zbog one pjesme

najdraža Merien Strasse

Usudio sam se započeti

novu potragu za smislom

Bolje je reći – novu potragu

za novim smislom

Još sam otkrio da gradovi nisu neosvojivi

Stara zabluda opet pada u vodu

Gradovi su sada samo blještave tačke

koje se poput žiga utiskuju

po mapama moje mašte

Odloži obaveze

i dozvoli telefonima da zvone

Vratiću ti ljubaznost koja mi je

pružena ranije

Čekam te

Zaboravi planove

i dođi u Grad Cijeloga Svijeta

Daću ti ključeve od novih skloništa

Samo pokucaj na vrata ovog stana

i prepolovi

krevet u kojem spavam

Pokaži mi svoja bedra i grudi

bez razmišljanja o samoći

Samoća je prestala biti problem

Ona je dama poput tebe

i traži da je zabavljam

Da biću vaš klaun

kao i ranije

smijat ćete se istim pokretima šeprtlje

Pokaži da postojiš

Pokucaj slušalicom svog telefona na ova vrata

Udahni molitve za koje se cijelog života spremam

Ja se

odričem skromnosti

Jer sam tvoj čovjek

Jer sam najbolji na svijetu