tema broja

3. ZAGREB WORLD MUSIC FESTIVAL NEBO

18. – 21. STUDENOG 2004.

Ukratko o festivalu

Zagreb world music festival Nebo / Zagrebački festival svjetske glazbe Nebo je kulturna manifestacija koje pruža uvid u recentnu ponudu iz svijeta hrvatske i  world music glazbe.

Festival Nebo je neprofitan, a njegovi troškovi pokrivaju se iz različitih izvora (Gradski ured za kulturu grada Zagreba, kulturni instituti stranih zemalja u Hrvatskoj, različite fondacije i sponzori).

Festival želi zagrebačkoj i hrvatskoj  publici ponuditi vrhunske koncerte glazbenika iz cijelog svijeta, koji se ističu kvalitetom izvedbe te spadaju u sam vrh world music scene.

World music/ glazba svijeta glazbena je vrsta koja unutar suvremene interpretacije svoju inspiraciju crpi iz glazbene baštine. Interkulturni dijalog kroz formu glazbe priznaje vrijednosti različitih kultura. Omogućavajući razmjenu među njima, priznavajući vrijednost i bogatstvo svake, pa i najmanje kulture njegujemo razumijevanje i slobodnu komunikaciju.

3. Zagreb world music festival Nebo / Zagrebački festival svjetske glazbe Nebo obogaćuje publiku u Hrvatskoj znanjima o glazbenim tradicijama i kulturi zemalja iz kojih glazbenici dolaze, stoga su osim koncerata, sastavni dio festivala radionice, predavanja i razgovori s glazbenicima koji predstavljaju tradicionalne instrumente, drevne načine njihovog korištenja te moderne varijacije.

U užem smislu cilj festivala jest održavanje kvalitetnih koncerata i radionica, širenje kulturne ponude Republike Hrvatske te predstavljanje različitih kultura.

U širem smislu, između ostalog, cilj jest podržavanje Deklaracije o interkulturalnom dijalogu i sprečavanju sukoba koja je objavljena na konferenciji Vijeća Europe u Strasbourgu (17. - 18. veljače 2003.) Namjera Deklaracije jest poticati očuvanje manjinskih kultura i različitosti pojavljivanja njihovih oblika u ime ljudskih zajedničkih vrijednosti To je civilizacijski doseg kojeg treba i dalje razvijati.

Ostvarenje programskih ciljeva mjerit će se posjećenošću programa, odjeku u medijima, te zainteresiranošću javnosti za sadržaje prezentirane na Festivalu. Iskustvo Zagreb world music Festivala NEBO 2002., njegova izvedba i odjek u javnosti daju za pravo očekivati interes javnosti koji će se povećavati iz godine u godinu.

Očekujemo Festival po svemu uspješniji od prvoga: po broju posjetitelja, te recepciji u javnosti. Pomaci u svijesti hrvatskih građana u svijetlu priznavanja različitosti svjetskih kultura i obogaćivanje njihovim glazbenim sadržajima, te paralelno kvalitetno vrednovanje hrvatske baštine rezultati su koji će doprinijeti većoj toleranciji i boljem razumijevanju hrvatske pozicije u svjetskim razmjerima.

Festival svojim razvojnim mogućnostima nudi vrlo interesantnu perspektivu budućeg djelovanja. U glazbenom smislu, mnogi su tradicijski glazbeni izričaji i kulture potpuno nepoznati hrvatskoj javnosti, dok, s druge strane, predstavljanje hrvatske glazbene baštine za međunarodne sudionike festivala može biti sjajan poticaj budućoj suradnji. Uspostavljanje kulturnih veza sa stranim glazbenicima doprinijet će međusobnom upoznavanju i prepoznavanju te unaprijediti kulturni dijalog.

PROGRAM

3. ZAGREB WORLD MUSIC FESTIVAL NEBO 2004.

Predavanje

Mari Boine, Norveška ( MAMA ): MU LUODDA (Moj put)

Janne Hansen, Aja Samisk Sentre, Norveška: Uvod u suvremeno društvo Samija

18.11.2004. u 12.00: net.kulturni klub mama, Preradovićeva 18

Koncert

Veliki rođendanski koncert: Teta Liza i prijatelji (Hrvatska)

Elizabeta Toplek/Teta Liza,

Andrija Maronić, orkestar Ansambla LADO, Natalija Zvonar i Cinkuši (Hrvatska)

18.11.2004. u 19.30. sati, Gradsko kazalište Komedija

Teta Liza je proslavila rodnu Donju Dubravu u Međimurju jednako kao i Cesaria Evora Zelenoortske otoke. Pjeva međimurske narodne pjesme, sama ili u pratnji tamburaša, limenog orkestra, grupe Cinkuši, i Društva Seljačka sloga iz Donje Dubrave. Svoj prvi samostalni album Moje Međimurje snimila je 2002. godine uz pratnju skupine Cinkuši.

Teta Liza je karizmatična i energična osoba koja na svakom nastupu izmami oduševljenje slušatelja. Na otvorenju 3. ZAGREB WORLD MUSIC FESTIVAL NEBO spojit ćemo energije Andrije Maronića ( citra ), Natalije Zvonar , Cinkuša i orkestra Ansambla LADO i Tete Lize i i zajedno s publikom proslaviti njen osamdeseti rođendan.

Koncert

Virtuozna gitara: Eric Roche (Velika Britanija)

18. 11. 2004. u 21.00 sati, Mala dvorana KD V. Lisinskog

Radionica

19. 11. 2004. u 10 .00 – 13.00 sati:

radionica Gitara kao orkestar – kako izvući najviše iz                          vašeg instrumenta, dvorana Ansambla LADO,

Trg maršala Tita 6a

Eric Roche jedan je od nedvojbeno vodećih autoriteta među fingerstyle gitaristima. Njegova autorska glazba s primjesama tradicije temelji se na folk, country, rock i pop utjecajima. Vrhunska sviračka tehnika i talent omogućuju mu da gitara istodobno izvodi glavnu temu, bas temu i ritam.

Roche piše u poznatim časopisima Guitar Techniques i Guitarist.

Voditelj je odjela za gitaru na Akademiji suvremene glazbe u Guildfordu. Također je autor brojnih knjiga, te nastupa i održava radionice i majstorske klase diljem svijeta.

U Zagrebu će na 3. ZAGREB WORLD MUSIC FESTIVAL NEBO održati solo koncert gdje će predstaviti kompozicije s tri albuma Spin, Perc U Lator i With these hands.

GLAZBA DALEKOG SJEVERA

Koncert

Mari Boine i band (Norveška)

Mari Boine & Roger Ludvigsen (gitara), Carlos Quispe (flauta, udaraljke), Richard Thomas (saksofon, flauta, semplovi, udaraljke), Svein Schultz (bas, Kenneth Ekornes (bubnjevi).

19. 11. 2004. u 19.30 sati, Gradsko kazalište Komedija, Kaptol 9

Radionica

20.11. 2004. 10.00 – 11.30 i od 15.00 – 17.00 sati, Radionica Susret Sjevera i Juga, Mari Boine,

Bruno Urlić i gost, dvorana Ansambla LADO,

Trg maršala Tita 6a

Svjetski poznata glazbenica izuzetno snažnoga glasa, pripadnica starosjedilačke, manjinske kulture Sámi (Laponci). Dobitnica je glazbene nagrade Nordijskog glazbenog povjerenstva (NOMUS) za 2003. godinu.

Mari Boine svoju glazbu zasniva na etničkoj sámi glazbi joiku (tradicionalna sámi a capella pjesma) s kršćanskim utjecajima, te primjesama jazza, rocka i tradicijske glazbe iz cijeloga  svijeta. Improvizacijski i nadasve osoban način pjevanja u vidu epigramske forme – joik često govori o prirodi ili životinjama, ocrtavajući usku vezu Sámija i svijeta koji ih okružuje.

Prvi međunarodni album Gula Gula Boine je snimila 1989. za etiketu Real World Music.  S trećim albumom Eagle Brother 1994.  godine osvojila je norveški Grammy. Njezini prateći glazbenici koriste niz raznovrsnih etničkih, tradicijskih, te elektroničkih glazbala.

Mari Boine je istaknuta aktivistica za prava Sámi naroda u kontekstu norveške kulturne dominacije i kolonizacije, a s obzirom na svoju snažnu osobnost i čvrste stavove utjelovljuje borbu za manjinska prava uopće.

Glazbu stvaram na osnovu svojega života u potisnutoj kulturi, kulturi koja još uvije nije do kraja priznata. No tijekom godina umjetničke aktivnosti moj ponos je sve veći. Oslobodila sam se osjećaja manje vrijednosti kao pripadnica Sámi naroda. Više ne trebam potvrdu od drugih da je nasljedstvo moje kulture vrijedno, jer sada mogu stvarati kao slobodno ljudsko biće.

Gostovanje Mari Boine ostvaruje se u suradnji s Nordijskim glazbenim povjerenstvom i Norveškom ambasadom.

Koncert

Wimme (Finska)

19. 11. 2004. u 21.00 sat, Mala dvorana KD V. Lisinskog

Moderni izvođač sámijskog joika, tradicijske sámi glazbe.

Glazba koju stvara Wimme Saari sa skupinom Wimme povezuje tradicionalne elemente s originalnim improvizacijama, pa bi se njihov izričaj mogao nazvati slobodnim joikom na elektronski način. Saarijev se glas kreće od slatkog falseta do teškog baritona, a elektricitet njegova glasa obogaćen je synthesizerom, akustičnim žičanim instrumentima, orguljama i različitim zvučnim efektima.

Na festivalu Wimme će održati koncert i glazbenu radionicu s vokalnim skupinama nacionalnih manjina iz Hrvatske (Slovaci, Ukrajinci, Srbi, Talijani itd.)

Koncert

Vokalni ansambli nacionalnih manjina (Hrvatska)

19. 11. 2004. u 19.00 sati, Mala dvorana KD V. Lisinskog

KUD Joakim Hardi, Petrovci, 

KUD Ivan Brnjik- Slovak Jelisavac

KUD Branko Radičević, Darda

KUD Marco Garbin, Rovinj

Iz bogate glazbene baštine ukrajinske, slovačke, srpske i talijanske manjine odabrali smo dio repertoara tradicijskih pjesama baziranih na glasovima koje će izvesti izuzetni vokalne ansambli (od dvije do 14 osoba).

Koncert

Moć glasa: Sainkho Namtchylak (Tuva)

20.11. 2004. u 20.00 sati, Tuva,

Zagrebačko kazalište mladih – ZKM, Teslina 7

Pjevačica je ekstremnih mogućnosti. Studirala je glazbu i učila različite vokalne tehnike lamaističke i šamanske tradicije Sibira, te autohtono tuvansko, odnosno mongolsko grleno pjevanje. Karijeru je započela kao pjevačica u Tuvanskom nacionalnom folklornom ansamblu nastupajući po Europi, Australiji, Novom Zelandu, SAD-u i Kanadi. Kasnije je surađivala s mnogobrojnim poznatim glazbenicima i nastupala diljem svijeta. Cijenjena i priznata u svijetu Sainkho je zapravo jedna od najboljih ambasadorica svoje zemlje. No u Tuvi mnogi tu činjenicu ne prihvaćaju jer smatraju da je tehnika grlenog pjevanja, koju Sainkho izvanredno koristi, rezervirana za muškarce, a također joj zamjeraju i to što se iz Tuve preselila na Zapad. Objavila je preko sedamnaest albuma.

U Zagrebu će održati solo koncert gdje će na ekspresivan način dočarati umijeće raznovrsnih tehnika pjevanja.

Koncert

Podravski blues: Miroslav Evačić i Čardaš blue band

Miroslav Evačić živi u Koprivnici i sa svojim kolegama glazbenicima povezuje naizgled nespojivo: američki blues i podravsko-mađarski čardaš. Ovu zanimljivu kombinaciju predstavit ćemo na završnom partyju  Nebo Festivala, u foajeu ZKM-a.

Život protkan pjesmom

Dijelovi iz knjige Teta Liza - život protkan pjesmom, S. Goluba i Z. Čituš Čižmešija, Sprud, Čakovec, 2003. www.sprud.hr

Na pitanje osjeća li kakvu promjenu u osobnom odnosu spram interpretacije narodne glazbe danas, u usporedbi sa svojim glazbenim izričajem prije dvadesetak i više godina, Teta Liza ističe sve veću potrebu prilagodbe modernom aranžmanu, prijemljivom većem broju slušatelja. Ta prilagodba ne pada joj lako, posebno u okruženju u kojem komercijalizacija narodne pjesme narušava izvorno. Tako danas imamo stanje u kojem tek starije generacije pjevača donekle čuvaju tu izvornost melosa. Dakako, s godinama i iskustvom, a posebno aurom starijeg glasa, pjesma Tete Lize dobiva onu dubinu koju mlađahni glasovi ne mogu postići. U tom smislu, starosne godine imaju svojih izrazitih prednosti. Ostaje joj tek nadanje da će kroz nekoliko sljedećih godina uspjeti prenijeti znanje na mlađe generacije međimurskih pjevača narodnih pjesama. A tih pjevača i tih pjesama u Međimurju ima, i to u nemalom broju.

Kako bi lakše ostvarili proboj na hrvatskoj glazbenoj sceni, i time “proizveli značaj”, izvođači etno glazbe često rade na zajedničkim projektima, spajajući tako u pojedinim pjesmama svoje izričaje i glazbenu poetiku. Teta Liza tome nije izuzetak, i u zadnjih desetak godina surađivala je s brojnim drugim izvođačima i skupinama. Posebno se tu ističu: CINKUŠI, PAGANINI band, Andrija Maronić (cimbalist), ansambl LADO, Lidija Bajuk, Dunja Knebl, Saša Štefić (mladi pjevač iz Donje Dubrave), tamburaši dobravske Seljačke sloge.

Raduju ju i susreti sa svojim pajdašicama po pjesmi. Tu su Muna Orehov, solistice Julijana Kočila (Selnica), Lucija Krnjak (Mačkovec), Marija Jambrošić, Vesna Lepen, Cecilija Merkač (Domašinec) i brojne druge.

Da li zbog zasićenja poznatim ili pak one izreke kako ‘nitko nije prorok u svojem selu’, međimurska popevka postala je važnija i slušanija izvan samog Međimurja. Tvrdnja je to upravo Tete Lize, koja ponekad sama teško vjeruje kakve ovacije dobiva primjerice u Zagrebu, i to od publike za koju nikad ne bi rekla da sluša njenu glazbu. Studenti i mladež iz svih dijelova domovine redovno dolaze na njene nastupe, i to joj daje dodatnu energiju za rad u godinama kad će joj snaga i zdravlje to još dopustiti. Da li rad Tete Lize prate potomci onih brojnih Međimuraca koji su davno napustili zavičaj i preselili u Zagreb, ili je riječ o nekoj drugoj populaciji - to tek treba istražiti (i ta se tema čini jako zanimljivom).

TETA LIZA - Nagrade i priznanja

Teta Liza na uvid mi je pružila svoju osobnu pismohranu novinskih članaka, albume fotografija i mape s priznanjima i zahvalnicama. Kako je gotovo nakon svakog nastupa dobila i pisano priznanje, zahvalnicu ili diplomu, broj istih je velik. Iz tog broja zajedno smo izdvojili one koje su (ipak) važnije. Slijedi popis:

Nagrada Zrinski, Međimurska županija, 1997.

Povelja “Rudolf Matz” za izuzetna dostignuća na području kulturno umjetničkog amaterizma i obogaćivanju hrvatske kulture, Hrvatski sabor kulture, 2003.

Plaketa Elizabeti Toplek za požrtvovni rad i izuzetan doprinos razvoju Općine Donja Dubrava, Općina Donja Dubrava, Općinsko vijeće

Srebrna plaketa Elizabeti Toplek; DVD Donja Dubrava, Donja Dubrava, 19. lipnja 1988.

Zlatna plaketa za doprinos radu društva, Seljačka Sloga Donja Dubrava, 1977.

Ipak, možda najveće priznanje koje Teta Liza može dobiti jesu stalne medijske usporedbe sa Zinkom Kunc, a u posljednje vrijeme i Cesariom Evorom. Dok su te dvije pjevačice svjetskog glasa proživjele svoje godine slave, život je Teti Lizi njezin dio te slasne pite priuštio tek danas, u relativnoj starosti. Eh, da mi je trideset godina manje - s uzdahom govori Teta Liza.

Citat iz knjige Teta Liza - život protkan pjesmom,

S. Goluba i Z. Čituš Čižmešija, Sprud, Čakovec, 2003.

TETA LIZA - Diskografija

Pjesme Elizabete Toplek, kao i pojedinačni zvučni zapisi snimljeni za potrebe istraživanja i etnomuzikološke arhive, razasuti su na brojnim mjestima, pa će tako neki budući stručnjaci i biografi imati pune ruke posla u prikupljanju i vrednovanju njenog cjelokupnog rada.

Ovdje izdvajamo nekoliko albuma na kojima su pjesme Elizabete Toplek kvalitetno snimljene i pružene javnosti na uživanje.

Kompilacija (CD) Šipek roža horvatska (pučke popijevke iz Međimurja); pjesma Šetal sam se; Ultravox, 1996.

Album (kazeta) Vu Dobravi pripečenje ovo; pjesme Vu Dobravi pripečenje ovo, Podvečer se šečem, Lepo nam je vu jeseni, Došel je po Muri led, Zelena dobrava, Oj vulica; Ogranak Seljačke sloge Donja Dubrava i Ultravox, 1997.

Hrvatska scena

Miroslav Evačić - rođen je 30. ožujka 1973. u Koprivnici. Odrasta kod djeda i bake i tu dolazi u prve kontakte s glazbom. Djed je svirao harmoniku, a tu ljubav prenio je i na unuka.

Međutim, inspiriran Jimijem Hendrixom, u 14. godini počinje svirati gitaru. Istovremeno, učlanjuje se u KUD Koprivnica za koji nastupa idućih 13 godina svirajući bugariju.Tu se razvila simbioza dviju glazbi: bluesa i rock-a na jednoj i izvornog folklora na drugoj strani. U prvih 5 godina ona se nije očitovala. Dva glazbena pravca su se razvijala odvojeno. U to vrijeme, nasuprot folklornoj glazbi, svira s poznatim lokalnim rock-bendovima: Depresija Sluha, Bullshitt, Jahači Rumene Kadulje, Trio Iznenada, MF Blues Band ...

Nakon susreta sa srodnom dušom, Krešimirom Krapincom, osniva Ščukin Berek koji u različitim kombinacijama nastupa i danas. S Berekom nastupa na raznim festivalima diljem Europe i u podosta TV-emisija.

Nakon 15 godina više-manje aktivnog muziciranja, na nagovore i podršku prijatelja odlučuje se na korak dalje. Snima samostalni CD Čardaš Blues na kojem dominiraju dvije glazbene linije: američki blues i podravsko-mađarski čardaš. Tu se spaja osjećaj starih blues svirača s narodnom škrinjom, ukršta se blues slide s cimbulama i folklornim pjevanjem, bisernica s udaraljkama i bubnjevima...

I na kraju, Čardaš Blues, kako sam autor kaže, ne poznaje riječ ili, već i. Tim projektom ne nastoji se predstaviti razlika, već spoj naoko različitih glazbi. Ali, samo naoko..._

KUD JOAKIM HARDI, PETROVCI

Kulturna djelatnost Petrovčana počinje organiziranom akcijom 1919. godine i traje do sadašnjih dana. Sam KUD Joakim Hardi organizira se 28. prosinca 1950. g. sa 180 zainteresiranih izvođača i od tada je društvo nositelj kulturnog, umjetničkog, prosvjetnog i športskog rada (dok nije osnovano športsko društvo Hvizda koje se odvojilo od KUD-a). U ovih šest decenija KUD je ostvarilo velike uspjehe i rezultate u promicanju i razvoju rusinske, a kasnije, kada u mjesto dolaze Ukrajinci, i ukrajinske prosvjete i kulture.

Rusinsko-ukrajinski amaterizam u KUD-u ispunjava vrlo važne građanske funkcije. Okuplja sve zainteresirane članove i propagira umjetničke tvorevine naših predaka koji se doseljavaju od 18 st. Među djecom i mladeži razvija se estetski ukus te na kulturnu djelatnost potiče i mnogobrojne gledatelje.

Pradomovina Rusina i Ukrajinaca ostavlja dubok trag u razvoju folklora u novoj domovini. Nošnje, vez i ornamenti nastali su u svom sadašnjem obliku po preseljenju na ove prostore, ali su zadržali i izvorne narodne nošnje Zakarpatske Ukrajine, što je jedan od dokaza velike potrebe za očuvanjem nacionalnog identiteta. Plesne aktivnosti su, kao sinteza ostalih oblika umjetnosti (glazbene, kazališne, likovne i zborne), najomiljenije. A glazba nije samo važan element u plesačkoj umjetnosti, nego i značajan dio programa koji se izvodi. Članovi KUD-a organizirani su u folklornu, tamburašku, kazališnu, likovnu, zbornu sekciju te u KUD-u postoji knjižnica i čitaonica.

Sudjelovanje na Nebo Festivalu u Zagrebu pripremili smo rusinske i ukrajinske pjesme i to: Petrovskim polju, Prekvitaj, prekvitaj, U lješiku pri valalje, Ked holubica ljecela, Po konjec valala.

Dio naših pjesama, u kojima je opjevan život prije doseljavanja na ove prostore iz karpatskih krajeva, datira unatrag 250 godina. Ostale pjesme odnose se na život u ravnici poslije doseljenja. Tematika naših pjesama je: ljubavna, humoristična, obiteljska, svatovska, vojnička, iseljenička itd. Sadržaj je osobit i svaka pjesma je cjelovita. Narodni pjesnik pazi na izraz, glatkoću ritma i pravilnost strofe, a rima je obvezna.

Nastupaju članice zbora Dzvoni KUD –a J.Hardi i to: Ana Dudaš, Ana Sopka, Dudaš Ana

KUD IVAN BRNJIK SLOVAK, JELISAVAC

ŽUPANIJA OSJEČKO BARANJSKA

KULTURNO UMJETNIČKO DRUŠTVO

IVAN BRNJIK SLOVAK JELISAVAC

Jelisavac je najveće slovačko mjesto u Republici Hrvatskoj. Slovaci su prije 115 godina došli iz Slovačke iz Kisuckog kraja, mjesta Radostka, Stara i Nova Bistrica te Klubina i osnovali mjesto Jelisavac. Danas Jelisavac ima oko 1400 stanovnika od kojih je većina slovačke narodnosti.

KUD Ivan Brnjik Slovak, Jelisavac osnovano je davne 1967. g. i otada neprekidno djeluje. Kulturni amaterizam u Jelisavcu počinje ranih 50-ih kada je osnovana slovačka folklorna družina koja uz nekoliko prekida djeluje do 1967.g. KUD Ivan Brnjik Slovak je najaktivnija udruga u mjestu te njeguje pjesme, plesove i običaje Slovaka. Danas društvo ima 120 aktivnih članova u tri folklorne sekcije (dječjoj, srednjoj i starijoj); glazbenu te pjevačku sekciju. Društvo ima oko 300 podupirajućih članova. Nastupalo je na svim velikim manifestacijama širom Republike Hrvatske, te na brojnim smotrama lokalnog karaktera te dva puta na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu. Nastupalo je u Češkoj, Njemačkoj, Švicarskoj, Slovačkoj.

KUD trenutačno nema vlastite prostorije, no Kulturni centar Slovaka u Jelisavcu upravo se gradi.

Pjevačka sekcija KUD-a osim muške ima i žensku sekciju koja ima 10 članica te izvodi stare jelisavačke slovačke pjesme. Starosna dob članica je između 38 do 75 godina.

Na 3. Zagreb World Music Festivalu Nebo predstavit će se dijelom bogate slovačke vokalne tradicije.

Pjesme: O mestečka do mlina, Nasred Jelisavca, Bože moj, panje moj, Aoj sedaj, sedaj, srce premile, Hala husi.

Pjesme izvode: Ljubica Marenjak (1965.), Danica Brnjik (1965.), Anka Šustek (1961.), Anka Kurtek (1943.), Marija Marenjak (1942.), Katica Lajčak (1942.)

KUD Branko Radičević

SKD PROSVJETA ZAGREB

Pododbor Darda

KUD Branko Radičević

31 326 Darda, Osječka 85

U Baranji, 10 km sjeverozapadno od Osijeka, nalazi se mjesto Darda. U Dardi djeluje KUD Branko Radičević. Osnovano je 1921. godine kao pjevačko društvo, a od 1926. djeluje kao folklorna sekcija. Danas je to ansambl koji okuplja oko 120 aktivnih članova koji rade u tri sekcije ovisno o uzrastu. Društvo njeguje igre, pjesme i običaje srpskog naroda, te na repertoaru ima više različitih koreografija.

Vokalna grupa KUD Branko Radičević

pjevačice: Anica Petrović (1985.), Gordana Hidošan (1971.), Branka Hegediš (1968.)

predsjednik Pododbora Darda

Mirko Marković, prof.

031 741 425, 091 793 28 98

Predsjednica KUDa Branko Radičević

Svetlana Gazdić

031 740 215, 098 544 070

KUD MARCO GARBIN, ROVINJ

Zajednica Talijana Rovinj

Trg Campitelli 1

Rovinjski se folklor sastoji od pjesama s temama iz života seljaka, naročito ribara, koji su ostavili osobit trag u ovom lijepom istarskom gradiću. Tradicija zbornog pjevanja u Rovinju veoma je stara. Ona proizlazi iz izuzetnih sposobnosti i neiscrpne invencije puka, a oslanja se na izrazitu sklonost ljudi prema pjevanju.

Iz starih kronika saznajemo da su već u prošlom stoljeću postojali mnogi zborovi (i manje grupe) koji su njegovali narodnu pjesmu, premda je većini izvođača nedostajala glazbena naobrazba. Prvi su zborovi utemeljeni pri mnogobrojnim gradskim crkvama. Nakon 1930.godine u Tvornici duhana Rovinj razvija se zborna djelatnost koja je bila zamjetna u različitim lokalnim i nacionalnim natjecanjima. Brojne su bile nagrade i priznanja.

Još se i danas, mimo klasičnog zbornog repertoara, njeguju poznate bitinade, koje su vrlo dobro prihvaćene zbog virtuoznosti izvođača. Posebne su po osebujnoj melodijskoj koncepciji sličnoj “igri”, gdje se glasom imitiraju zvukovi glazbenih instrumenata, pogotovo mandoline i gitare, prateći jednog solista, dok je bas dionica obbligato. Stoga je bitinadu nemoguće imitirati, te je jedinstvena i neponovljiva. Manje poznate su, arie da nuoto (noćne arije) koje predstavljaju najveće bogatstvo rovinjskog folklora. Skladbe se izvode u manjim grupama od tri do pet pjevača u sitne noćne sate pod starogradskim voltama. Arie da cuntrada izvode žene na raskrižju uličica ili trgovima starogradske jezgre dok obavljaju svakodnevne kućanske poslove. S glazbenog aspekta, riječ je, uobičajeno, o dvoglasnom pjevanju dok se eventualni treći glas zna javiti povremeno.

Tijekom antifašističke borbe, u sklopu KUD-a Otokar Keršovani, utemeljeno je pjevačko društvo na talijanskom jeziku kojim je ravnao maestro Marco Garbin. Drugi je zbor djelovao u sastavu talijanskog partizanskog bataljuna Pino Budicin, čiji su skoro svi članovi bili rovinjski mladići. Odlukom Sindikalnog vijeća, 13. prosinca 1947., dva se zbora združuju i osniva se KUD Marco Garbin. Nakon više od pola stoljeća aktivnog djelovanja, KUD Marco Garbin još i danas predstavlja sastavni dio kulture grada Rovinja. Rovinjska glazbena baština predstavlja dušu grada, poput jedne raspjevane razglednice davnina koju treba dobro čuvati. Aktivnost KUDa je organizirana kroz različite grupe: mali pjevači, midi pjevači i solisti, koje vode Vlado i Biba Benussi; te ženskog, muškog i mješovitog zbora koje vodi Vlado Benussi, te dramske i folklorne grupe. KUD je izdao tri nosača zvuka: La viecia batana, Rovigno canta i O bella Rovigno, videokazetu glazbene komedije Ouna miteina Sutalateina, te kazetu i multimedijalni CD Sorrido e canto. Aktivnost KUD-a vrlo je intenzivna, te godišnje sudjelujemo na mnogobrojnim koncertima u našem gradu, te na raznim gostovanjima u zemlji i inozemstvu.

Na Nebo Festivalu nastupit će muški zbor.

Predsjednik KUD Marco Garbin: Ricardo Sugar 098/334 350

ERIC ROCHE

UK

Glazbu Erica Rochea teško je odrediti. To nije narodna glazba, nije country a nije ni rock ni pop. No, u svakom glazbenom broju ima mjesta za sve navedeno, uz naznaku klasičnih utjecaja. Puna detalja i finesa, svaka pojedina pjesma impresivna je mješavina. Eric je zasigurno predvodnik nove generacije gitarista koji sviraju samo prstima. Solo, ritam, bas i udaraljke nemilosrdno teku iz Ericove gitare, tjerajući je da velikodušno odjekuje i na najmanji dodir. Ispod toga provlači se duboki glazbeni um, savršena tehnika i dubina glazbenog talenta. Njegov je materijal predstavljen na otvoren, pošten i privlačan način, dok se glazba titra od emocija. Njegove pjesme funkcioniraju na mnogo razina. Ericov drugi uradak za Inner Ear Music, Spin, novi je studijski album koji održava i poboljšava standarde postavljene njegovim prethodnim albumom The Perc-U-Lator. Spin sadrži mnogo improvizacija i iznimnu kreativnost. To je snažno i veselo djelo. Eric piše redovitu kolumnu o stilu sviranja prstima u međunarodnom časopisima Guitar Techniques i Guitarist. Ravnatelj je gitare na The academy of Contemporary Music (ACM) u Guilfordu. Autor je brojnih knjiga a vodio je i radionice i majstorske klase po cijelom svijetu. Nastupao je po cijelom svijetu u Irskoj, Italiji, Turskoj, Austriji, Švedskoj, Njemačkoj itd. Nastupao je i na mnogim vrhunskim britanskim festivalima uključujući Glastonbury (2000.), Cambridge Folk Festival (2001.) i The Bath International Guitar Festival (2001.). Tommy Emmanuel, Alex De Grassi, Davey Graham, Jacques Stotzem, Isaac Guillory, Preston Reed, Woody Mann, Bob Brozman, Dominic Miller (Sting), Gordon Giltrap, Doyle Dykes itd. Autor je i brojnih knjiga, koje je objavio izdavač Music Sales Ltd. Uključujući šest tomova serije “…Za akustičnu gitaru”, “Sixteen Ballads for Classical Guitar”, “La Musica de Jose Luis Encinas” kao i knjigu o glazbi Paula Wellera i Ash.

Službeni je demonstrator Lowden Guitars u Velikoj Britaniji a također je u žiriju za D’Addario Strings.

Na nedavnom londonskom showu violinist Nigel Kennedy komentirao je njegov neponovljiv stil “On je jebeno nevjerojatan! Eric Roche tjera akustičnu gitaru da zvuči poput jebenog orkestra!”

Gitara u lošem stanju

Suvremena akustična glazba dobiva nevjerojatan poticaj kaže Ben Bartlett. Novi album Erica Rochea  The Perc U Lator utire put za renesansu akustične glazbe.

Svirka akustične gitare naizgled nikada ne pobuđuje isto uzbuđenje kao električna gitara, no Eric Roche ne samo da svira akustičnu gitaru… nego luđački udara po njoj.

Ako čitate časopis Gitarističke tehnike, poznate ga kao autora kolumne posvećene akustičnoj glazbi u tom časopisu, no od osobe koja svira po čeličnim žicama možete naučiti puno više od reprodukcije složenih tonova. Čovjek iz zelene Irske, čiji vrat gitare ima više žica od Kraljevske filharmonije sjajan je sugovornik. No prije nego počnemo razgovarati o njegovom debitantskom albumu Eric ima važnijih stvari na umu. Poput njegove gitare…

Vrh od cedrovine na njegovoj gitari Lowden 010 izgleda poput razorenog bojišta. “I sve je gore”, komentira Eric štetu na svojoj gitari. Kao zagovornik Lowdena dodaje “ako George Lowden to vidi, postat će pomalo depresivan”.

Gitara je, istina, u lošem stanju, što ne iznenađuje, ako ste vidjeli koliko njezinih dijelova koristi dok svira. Dio Ericova stila uključuje korištenje nabora na drvetu gitare oblikovanih stalnim udaranjem umjetnim noktima za sviranje, kao neke vrste ritam “rifljače”. Eric nastavlja: “Pretpostavljam da će se na kraju istrošiti; mislim, ovdje ispod (odmah kraj konjića gitare) još je jedna pukotina, gdje udaram bas.”

Ali Eric, trebao bi te osuditi za uništavanje gitare, jer kada ju ne lupaš, izgleda kao da bušiš rupe za nove pick-upove.

“Da, dat ću namjestiti RMC Polydrive II MIDI dodatak. Tako ću imati tri izlaza sa stražnje strane, a jedan od njih je stereo. Želio bih čuti i klavijature ispod mojih aranžmana. Čovjek koji popravlja i održava moju gitaru je Bill Puplett – on je razlog zbog kojega je ta sirota stvar još uvijek čitava. Najbolji je.”

Kako spajaš u cjelinu različite signale iz Mimesis postava mikrofona s Piezo/MIDI sustavom?

“Imam maleni 1202 Mackie miks pult. Mimesis obično dijelim u omjeru 70 – 30. Što se tiče spajanja stvari na pozornici, piezo ide u svoj vlastiti kanal s dodanim basom da nadjača taj plastični zvuk.”

Kako se razvio tvoj stil bubnjanja po gitari?

“Zapravo iz toga što mi je bilo neugodno pjevati. Stvarno. Pokušavam na gitari odsvirati sve odjednom. Nešto od udaraljkaških elemenata proizašlo je iz sviranja tradicionalne Irske.”

Wimme

Wimme Saari, Sámi joik vokal; Matti Wallenius, akustični žičani instrumenti, Jari Kokkonen, klavijature, ritam sekcija

“Još jedna tiha oluja s vrha svijeta. Rođen u finskoj pokrajini Sámi, Wimme Saari pjeva modernističku verziju joika, tradicionalnog Sami stila a cappella narodnih pjesama, u kojima je grleni elektricitet njegovog animističkog glasa obogaćen lavinom klavijatura, toplih drvenih puhačkih instrumenata (koji izvode nešto između free jazza i aboridžinskog mumljanja) i zavodljivih plesnih ritmova. Vedrina te glazbe i slikovita snaga Wimmeovog kantorskog pjevanja briše svaku pomisao da on rasprodaje svoju kulturu. Cugu (album izdan 2000.) je živopisan i pošteni spoj, zvuk urođenog prava na ponovno rođenje.”

Rolling Stone 01/2001

Wimme je moderni izvođač Sámi yoika koji kombinira živopisnu otpornost tradicionalnih joik elemenata s originalnim improvizacijama. U proteklih nekoliko desetljeća joik je općenito doživio određene promjene; u stvari bismo Wimmeov joik mogli nazvati “slobodnim joikom”. On stvara snažne, jasne melodijske lukove i svoj glas rasteže od slatkog falseta do hrabrog baritona. No, i stari joik je još uvijek prisutan: Wimme je ponovno “uhvatio” bit drevnog joika pa čak i mudre glasovne tehnike životinjskih joika.

“Moj joik ima neke elemente starog stila joika  - poput glasovne tehnike i grlene tehnike. Mogu otpjevati i neke tradicionalne joike, no glazbena pratnja njima zapravo ne pristaje. Kada joikam a dečki sviraju, moram izvesti nešto novo. Boje i oblici pojavljuju se u mojoj glavi i moram im dopustiti da me vode. U okolini u kojoj živim ljudi kažu da sam stvorio novi stil. Mladi ga ljudi, naravno, vole najviše, no čak i stariji su mi dolazili zahvaliti.”

Umjetnost joikanja tradicionalno se generacijama prenosila usmenom tradicijom, no Wimme je tradiciju upoznao na moderniji način:

“U Finnish Broadcasting Company počeo sam raditi 1986. godine. Tamo sam našao vrpce među kojima su bile i one na kojima joika moj ujak. Uz njihovu pomoć naučio sam dio stare tradicije. Premda moja majka dolazi iz stare obitelji u kojoj se joikalo, izravna veza od jedne generacije do druge već je bila prekinuta. Zbog vjerskog fundamentalizma kod kuće nije bilo joikanja. U pograničnim područjima poput našega, gdje ima mnogo drugih ljudi osim Sámi naroda, joikanje kao da pokazuje tendenciju nestajanja, no u sámi područjima kao što je Kautokeino, moglo je lakše opstati.”

Suradnja glazbenika

Duboko emocionalni joik vokali središte su oko kojega se stvara ambijentalna glazba. Muzički instrumenti daju kolorit i ističu teme. Jari Kokkonen, iz finskog tehno-jazz benda RinneRadio, a danas član u Koneveljetu, i Matti Wallenius na akustičnim žičanim instrumentima, daju oblik i dubinu Wimmeovim joikima. Sintisajzeri, žičani instrumenti, klavijature i životinjski semplovi vrtlože se u i oko Wimmeovih joika stvarajući neobičnu atmosferu. Nakon odlaska četvrtog člana banda, krajem 2001. godine, Wimme je postao trio, a Jari i Matti preuzeli su produkciju na posljednjem CD-u Bárru.

Wimme Saari je, osim samostalnog rada svojim jedinstvenim glasom dao doprinos na albumima Hectora Zazoua (Songs from the Cold Seas), Hedningarna (Trä i Hippjokk), Nitsa, RinneRadia i na kompilaciji koje je izdala MBG, Finnish Ambient Techno Chant. Nedavno je Wimme Saari surađivao na međunarodnom projektu talijanskog skladatelja Alda Brizzija, Endless Trails.

Za više informacija o Sámi narodu

i njihovoj kulturi posjetite

http://www. itv.se/boreale/samieng1.htm

http://virtual.finland.fi/info/english/saameng.html

http://www.yle.fi7samiradio/samilink.htm

O Sami narodu u Finskoj

Sámiji su domorodački narod koji živi u Finskoj, Švedskoj, Norveškoj i Rusiji. U prošlosti su bili poznati kao Laponci dok danas termin “Laponci” mnogi Sámiji smatraju uvredljivim. Sámiji imaju svoj jezik (koji postoji u nekoliko varijanti), svoju vlastitu kulturu, način života i identitet. Zajednička povijest, tradicija, način uzdržavanja i običaji ujedinjavaju Sámije koji žive u različitim zemljama. Ukupno ih ima 75.000 do 100.000. Procjenjuje se da danas u finskoj ima oko 7.500 Sámija ili 0.15 posto stanovništva Finske.

Jezik Sámija ključni je dio kulture Sámija. Od 10 jezika Sámija tri se govori u Finskoj.

Godine 1995. finski ustav izmijenjen je kako bi osigurao snažnija jamstva za prava Sámija u kontekstu reforme ustavnih klauzula o osnovnim ljudskim pravima. Amandmanima je priznat status Sámija kao domorodačkog naroda i njihovo pravo da očuvaju i razvijaju svoj vlastiti jezik i kulturu. Ti amandmani su također jamčili kulturnu autonomiju Sámija u odnosu na njihov jezik i kulturu unutar domovine Sámija. Te su odredbe ostale nepromijenjene u novom finskom ustavu koji je stupio na snagu 1. ožujka 2000. godine.

Zakon o jeziku Sámija temelji se na načelima koja su slična onima koja su uključena u Zakon o jeziku koji osigurava jezična prava stanovnika koji govore finski i švedski. No, dok su finski i švedski službeni jezici u Finskoj, sámi je jezik regionalne manjine.

U biti Sámiji imaju pravo koristiti bilo finski bilo sámi u skladu s vlastitim izborom na sudovima jednako kao i pri regionalnim i državnim upravama gdje pravna ili administrativna područja pokrivaju svu ili dio domovine Sámija.

Danas bi tri sámi jezika koja se govore u Finskoj mogli biti i jezik podučavanja i predmet razmišljanja. Drugim riječima, mogao bi biti materinji jezik ili izborni jezik u osnovnim školama, gimnazijama i strukovnim školama. Prema novom Zakonu o osnovnom obrazovanju koji je stupio na snagu početkom 1999. godine, djeca Sámija koja žive u domovini Sámija i govore sámi imaju pravo na glavni dio svoga obrazovnog programa u razredima od prvog do devetog (to jest u razdoblju osnovne škole) na jeziku sámi.

Početkom 1996. godine novi parlament Sámija (Sámediggi) konstituiran je zahvaljujući Parlamentarnom zakonu kao predstavničko tijelo Sámija. Naslijedio je Saami Delegation (Delegaciju Samija), poznatu i kao stari parlament Sámija uspostavljen 1973. godine. Izbori za parlament Sámija održavaju se svake četiri godine a posljednji su održani u rujnu 2003.

Tradicionalni načini izdržavanja Sámija, kao što su uzgoj sobova, lov i ribolov, čine bit kulture Sámija. Što se tiče finskih Sámija tijekom vremena njihov se način stjecanja sredstava za život kao i njihovi životi i društvi uvelike približili onima većeg dijela populacije.

Mari Boine

Od zaleđenih stepa Norveške do toplih, drvenih podova Cedar Cultural Centera u Minneapolisu - jedna od najčarobnijih i najotvorenijih norveških glazbenika/ca, Mari Boine zaokupila je međunarodnu pozornost i priznanje.

Mari Boine odrasla je u malom selu Gamehhisnjarga u najsjevernijem dijelu Norveške. Norvežani taj predio nazivaju Karasjok, no ona ga zove zemljom Samija. Narod Sami, starosjedioce povezane sa sjevernoameričkim Indijancima i eskimskim plemenima, kolonizirali su skandinavski kršćani. Prva glazba koju je Boine čula bilo je psalmično pjevanje Leastadijanskog pokreta, fundamentalističkog kršćanskog pokreta kojega je slijedio velik dio populacije Samija. Umjetnost Boineove ukorijenjena je u samijsku tradiciju i narodnu glazbu skandinavske sjevernjačke kulture, koja se prostire kroz Norvešku, Finsku i Švedsku. Boine se trudila pronaći svoj kulturni identitet i predstaviti ga u svom radu. Bila sam ogorčena i prepuna onoga što sam smatrala pravedničkim gnjevom. Prošla sam kroz sve moguće faze da bih dosegla mjesto na kojemu sam danas. U školi smo učili da su kultura Samija i jezik Samija bezvrijedni. Da nema ničega što bi vrijedilo očuvati. Vjerujte mi kada vam kažem da sam se stidjela toga što sam Sami. Kao suvremena skladateljica Boine u svom radu obuhvaća mnoge glazbene žanrove i kulture. Njezina je glazba mješavina izražajnih stilova: jazza, rocka, joika – tradicionalih Sami napjeva – i drugih etničkih stilova iz Sjeverne Amerike i Afrike. Raznolika skupina glazbenika koji čine njezin bend kombinira zvuk basa, klavijatura i gitara sa Sami i afričkim bubnjevima, indijanskim flautama, malom gitarom iz Perua (čarango) i arapskom violinom. Unatoč svjetskoj zbirci instrumenata, glazba je još uvijek prilično norveška i potpuno originalna.

Boine priča o tome kako je bila uhvaćena u zamku između dviju različitih zatvorenih zajednica i ideologija. Odgojena u strogoj religioznoj obitelji, ona kaže: Moj otac bio je pobožan. Ples i pjevanje s prijateljima bili su apsolutno zabranjeni. Djevojke se nije smjelo ni vidjeti ni čuti. To je bilo pravilo. Misionari su demonizirali predkršćansku samijsku glazbenu tradiciju. Kada je Mari Boine počela nastupati, naišla je na otpor vlastitog naroda. To pripisuje svojoj otvorenoj pobuni protiv svog inferiornog položaja i kao pripadnice naroda Sami i kao žene. U početku je njezina glazba bila bez primjesa, usmjerena protiv stalne represije i misionarskog zanosa. U nekoliko prigoda pozvala je norveškog premijera (Gro Harlem Brundtland) da se ispriča narodu Samija u ime norveške države.

Kada su je pozvali da nastupa na svečanom otvaranju Zimskih olimpijskih igara u Lillehammeru, Mari Boine je odbila: Ne želim da me iskorištavaju kao egzotičnu dekoraciju. U takvoj prigodi to se može dogoditi vrlo lako.

Razumijevanje i norveškog i domorodačkog Sami društva, i njegovih unutrašnjih i vanjskih konflikata, stvorilo je od Mari Boine veliku ambasadoricu svog izvora i svog naroda. Ona je snažna osoba i žena neuništive volje

Manika Vats-Fournier (urednica Arts International) i drugi izvori

Samijska ikona

DIJELOVI RAZGOVORA Andrewa Cronshawa sa samijskom inovatoricom Mari Boine

Izvor: Folk Roots, 1997.

U svakom kutku Europe postoji predio koji, unatoč svom udaljenom smještaju, nekako kristalizira i najjasnije iznosi bit neke zemlje i njezinog naroda – neka vrsta romantičnog modela, daleko od kozmopolitskih velikih gradova. U Britaniji su to keltska područja; u zemljama sjevera to su udaljenija područja koja se nazivaju Lapland, Lappi, Samiland, Sameätnam ili Sápmi. (Narod Sámija ne naziva sebe Laponcima; smatra se da taj naziv dolazi od arhaične finske riječi koja ima konotacije “prognanika”) To ne znači da su svi koji žive u Sápmiju, od sjeverozapadne obale Norveške, preko vrha Švedske do južnijeg dijela koji prati sjever arktičkog kruga, pa istočno na sjever Finske i poluotoka Kola na sjeverozapadu Rusije, pripadnici Sami naroda. Procjene su različite, no tamo živi mnogo manje od 100.000 ljudi – možda 75.000 ili manje – koje s zbog naslijeđa, stila života ili jezika možemo nazvati Sámijima. Nikada nisu bili nacija i govore nekoliko međusobno nerazumljivih jezika ugro-finske jezične skupine, od kojih prevladava sjeverni sámi, onaj kojim govori Mari Boine.

Pozornost britanske publike privukla je kada je album Gula Gula, sa Sámi etikete Idut licencom prepustila Realwordu; na verziji Realworda promijenjen je dio instrumentalizacije i dodana jedna od najupadljivijih omotnica te etikete – žuto oko snježne sove. Otprilike u isto vrijeme sudjelovala je u televizijskom glazbenom showu koji se emitirao po cijelom svijetu i svirala je na WOMAD-u. No, to nije bio početak.

Počela sam krajem sedamdesetih, početkom osamdesetih, i mislim da sam počela pjevati i stvarati glazbu kao terapiju za samu sebe; nikada nisam planirala biti umjetnica…Mislim da sam u školi za učitelje shvatila kako smatram da kultura iz koje dolazim, kultura Sámija, nije dovoljno dobra, pa sam željela biti Norvežanka ili Europljanka, željela sam zaboraviti svoju kulturu. A onda je počela glazba … na neki način morala sam se zapitati “zašto je to tako i odakle sve to dolazi?” Nakon toga došlo je mnogo pjesama. Svoje prve stihove napisala sam na pjesmu Johna Lennona Working Class Hero! Čini mi se da u to vrijeme nisam sasvim shvaćala o čemu pjevam, no bilo je nešto u glazbi, i mislim da je moja podsvijest to bolje razumijevala, pa sam napisala pjesmu o tome kako je djeci Sámija smještenima u norvešku školu i kako ih uče da mrze svoje porijeklo.”

Ali to se danas promijenilo, zar ne? Postoje sámijske škole…

Da, postoje takve škole, no osim toga, ima i više prostora za samijsku kulturu u školama. Mislim da mogu uočiti mnoge promjene nabolje. Na primjer – radila sam u školi prije nego što sam počela pjevati i tada je svega nekolicina djece učila taj jezik. A danas, petnaest godina kasnije, ima mnogo više djece koja ga uče. No ja osobno, tijekom devet godina osnovne škole nisam imala ništa na svom jeziku ili sam tek posljednje godine imala samo kratki tečaj. Škola nas je dakle učila “to je ništa – morate postati Norvežani ili Europljani”. Tako sam bila isprana mozga – bila sam vrlo poslušna.

Uvijek sam željela pjevati i voljela pjevati. Kao dijete stalno sam pjevala kao i moji roditelji. Nisu pjevali tradicijske pjesme jer su bili kršćani; Sámiji kršćani naučili su od misionara i svećenika kako njihove tradicijske pjesme dolaze od Sotone, pa ih nisu pjevali djeci, nego su neprestano pjevali kršćanske himne. Zapravo sam na taj način stekla svoje glazbeno obrazovanje. I naravno da su tradicijske pjesme uvijek bile u pozadini tih himni, jer one ne nestaju tek tako.

U središtu tradicijskog samijskog pjevanja je joik, koji koristi veliki raspon vokalnih tonova, ponekad s riječima, a ponekad bez njih, kroz koju se opisuje osoba ili mjesto. Svega nekoliko pjesma Mari Boine moglo bi se opisati kao tradicionalna joik forma, no jasno se čuje da je to osnova njezine glazbe.

Ne znam koliko je toga joik – no joik je uvijek tu. Zapravo se ne zamaram razmišljajući o tome. No, mogu čuti da postoje utjecaji iz joika kao i utjecaji iz kršćanskih himni i volim taj spoj. Na sjeveru Norveške u lipnju 1996. g.  napravili smo novo djelo od šest kršćanskih himni a zatim sam to pomiješala sa šamanističkim ritmom, jer volim taj spoj, kada za stvari očekujete da su vrlo različite, a onda u njima pronađete dodirne točke. Mislim da će to možda biti naša nova ploča – vidjet ćemo.

Još jedan pomodni pojam koji se spominje kada se govori o samijskoj glazbi jest šamanizam; riječ dolazi iz tunguskog naroda iz Sibira i ono što je općenito prihvaćeno kao šamanizam nalazi se u mnogim dijelovima svijeta, no čini se kao riječ koju promatrači izgovaraju kadgod Sámi udari u bubanj.

Da i ja to osjećam… I ja sam se bojala riječi šamanizam i shvaćam taj stereotip. No, mislila sam da želim ispuniti tu riječ značenjem jer smatram da kroz svoju glazbu učim razumijevati, barem djelomično, i doći u dodir s duhovnošću koja je u našoj kulturi nekada postojala. A to je… mislim da možete naći elemente šamanističke tradicije, šamanističke glazbe, u mojoj glazbi – ritam, duhovnost. A mislim i da je moguće da ljudi… to je neka vrsta… tog transa ili dobrog osjećaja, kako ja to zovem, to je neki način… ako odete tamo možete dobiti novu energiju, ali to nije nešto sa čime se samo igrate. Želim imati takav razuman odnos sa šamanizmom, jer je to ono što je moj narod imao kao i drugi narodi koji su imali tu religiju. Ne želim dopustiti da to bude nešto tajnovito, nešto neuhvatljivo, nerazumljivo. Mislim da postoje neki iznimno iscjeliteljski elementi u toj religiji i mislim da sam naučila nešto o tome u svojoj glazbi no ne mogu to izraziti riječima, nego to izražavam glazbom.

Jedini način da zaista doživite njezinu glazbu je uživo. Njezin lik u središtu prostranog zvuka benda postaje magnetično, izrazito sjajno središte, kružni ples, pokreti ruku koji podsjećaju na pticu koja lebdi.

Ja sam glazbenica koja nastupa uživo, volim koncerte i ono što se događa između publike i nas na pozornici. To nije moguće uhvatiti na ploči – to morate doživjeti. Mislim da ljudi mogu osjetiti nešto… zajedno su. U tome je duhovnost. Osjećam se vrlo dobro dok to radim (širi ruke) i također mogu osjetiti da se glas otvara još više. Osim toga – ta glazba koju radimo tako duboko dira da kada bih samo stajala mirno to također djeluje na publiku, pa zato mislim da su pokreti – ne znam – osjećam da ih jednostavno mora biti. Nisam to uvijek radila, to je došlo kako se glazba razvijala. Prve sam godine mirno stajala!

Na pozornici često ima šal koji gotovo da postaje ptičje perje dok ona pleše, no na nastupu na Urkult festivalu u Näs?keru na sjeveru Švedske dio publike dodao joj je zastavu Sámija, s raznim bojama u kružnim motivima i ona je to nosila. Zanimala me veza između mahanja zastavom i nacionalizma.

Zapravo mi se ne sviđa to sa zastavom. No ponekad je to… kao što sam napravila u Näs?keru… ne želim mahati zastavom, no bilo je lijepo plesati s njom! Morate pronaći neku ravnotežu i znam… na početku sam bila vrlo ljuta, kada sam počela pjevati, i pjevala sam protestne pjesme i… ne kažem da je to bilo pogrešno – morate to proći– ali onda dođete do određene točke… U Sámilandu postoje skupine koje su izrazito nacionalističke, no kada bih krenula s njima, to bi bilo… Ne volim nacionalizam jer uvijek uzdiže nekoga govoreći “mi smo bolji od vas” a to nije ono što ja želim; to je isto ono što rade oni koji ugnjetavaju, kolonizatori. Morate pronaći ravnotežu, morate pronaći svoj ponos; morate biti ponosni, no ne smijete umisliti da ste bolji od ostalih. No, mislim da je to uvijek problem tamo gdje je bilo ugnjetavanja a zatim je tu… kako bih to nazvala… kada se borite da povratiti svoje dostojanstvo, svoj ponos i svoj identitet – tada u svakom pokretu postoje neke skupine koje u tome odlaze predaleko. No, rekla bih nešto o toj zastavi s kojom sam plesala u Švedskoj… nekad mislim da je zastava dobra stvar, jer je kao jezik kojeg  rasa gospodara razumije.

Na koncertu Mari Boine na kojima sam bio u Nordenu bio je znatan broj Sámija u publici. Iako prvenstvo izražava samu sebe, a to je sve što bilo koji umjetnik i može učiniti, činjenica da je postala poznata svuda i da je bila otvorena govoreći o položaju jezika i kulture Sámija, znači da je kao i Nils-Aslak Valkeapää, shvaćena kao vođa samijskog naroda ne samo među autsajderima nego i među Sámijima. Kako oni prihvaćaju to što ona radi?

Neki od mojih stihovi su im se, mislim, svidjeli. No tada osjećam – a o tome sam mnogo razmišljala – osjećam da sam u određenoj mjeri bila vrlo slična zapadnjačkom načinu ili vrlo intelektualna. Zato mislim da moji stihovi govore o toj borbi između prirode, tradicionalnog dijela u meni i onog intelektualnog, zapadnjačkog.. I čini mi se da ponekad neki Sámiji misle… ne razumiju tu borbu jer su oni možda… mislim da postoje neke skupine koje su vrlo asimilirane i vrlo snažno kolonizirane i oni se identificiraju s mojim stihovima jer poznaju tu borbu, poznata im je ta borba identiteta u tebi, a drugi ne mogu, nego samo kažu “Ali u čemu je problem? Ne razumijemo vaš problem!” i možda su najnovije pjesme, mislim da su moje novije pjesme duhovnije, pa možda počinju shvaćati o čemu govorim. No, ponekad osjećam da oni… zato jer mnogo Sámija govori “zašto ne pjevaš svoje prve pjesme, one su bile više…” Ne znam, možda su moji stihovi preduboki za mnoge ljude! Ili ja možda krećem prema duhovnom, šamanističkom dijelu koji… na neki način… oni nemaju intelektualni pristup prema tome, no to je duboko u njima, pa ne razumiju kada tome pristupate riječima. Ne znam kako bih to objasnila, no mnogo sam razmišljala o tome, jer ima mnogo Sámija koji vole moje prve pjesme ali im se ne sviđa ovo što radim danas.

Zatim razgovaramo o tome kako glazba nastaje.

Nastaje na probama ili kada smislim melodiju snimim je na walkman i onda to donesem glazbenicima. Ponekad improviziramo nas troje i onda uključujemo ostatak benda. Ponekad, pak, donesem melodiju čitavom bendu. I osim toga, snimamo probe. No ne mogu to zapisati – znam neke akorde, no potrebni su mi glazbenici. Mislim da u tom bendu postoji dobar spoj; nas troje – Roger, Carlos i ja – nemamo glazbeno obrazovanje a Helge, Gjermud i Hege (stari članovi banda; ne nastupaju u Zagrebu, op. red) imaju.

Čini mi se da je jedan od razloga što se bend Mari Boine tako ističe je otvaranje i onim profinjenim samijskim utjecajima koji se nadograđuju, te što su unatoč prisutnosti južnoameričkog instrumenta quena i sviraču charanga Carlosa Quispea te školovanju violinista Hegea Rimestada kod indijanskog majstora L. Subramaniama, vanjske kulturne referencije uvedene i nekako upijene. Ipak, svaki glazbenik koji sluša glazbu globalizirane kulture kraja dvadesetog stoljeća “pokupi” neke utjecaje…

Ne znam! To je mješavina. Kada biste pitali glazbenike mislim da bi mnogo jasnije znali što na njih utječe. … kao da nikada nisam razmišljala na način “ovo je ta vrsta glazbe a ono je ona vrsta”; sve je cjelina i ja je konzumiram a onda se u meni miješa u nešto novo. Ponekad se osjećam kao dijete! Volim taj dječji način pristupanja stvarima jer mislim da je to ono što čini glazbu onim što jest. Ne želim znati previše, ne želim biti previše svjesna toga odakle stvari dolaze, jer kada počnete… to je više kao cenzura. Puno se oslanjam na intuiciju, ne razmišljam nego samo slijedim osjećaj, a je mnogo mudriji  od intelektualnog pristupa. Dakle, ne sjedim i mislim “Moram napraviti ovo”, nego slijedim taj osjećaj, a poslije mogu vidjeti i svojim intelektom, mogu vidjeti smjer – “da, sada intelektom shvaćam što je to”.

Prve godine zajedničkog rada u bendu, svaki puta kada su oni kretali u smjeru koji je za mene bio pogrešan bila sam tako… nisam znala kako im to izraziti, da “ne mogu ići tamo”. A onda mislim – jer nas četvero radimo zajedno već osam godina – i nakon osam godina znate više jedni o drugima i oni znaju kojim smjerom ja ne mogu ići. A to ima veze s osjećajem u vašem želucu. Ako krenem u krivom smjeru on kao da u meni vrišti “ne, ne!”.

O šamanističkoj glazbi tuvanske kulture

Z. Kyrgyz

Šamanizam, prilično raširen među Tuvancima, donedavno su pomnije proučavali samo etnografi, uglavnom kao vjeru, to jest, izraz naprednih animističkih predodžbi. Kako znanstvenici – tuvanolozi L. P. Potapov, V. P. Dyakonova, E. Taube, S. I. Weinstein, M. B. Kenin-Lopsan i N. A. Aleksejev, pokazuju u svojim povijesnim etnografskim istraživanjima, šamanizam je bio sastavni dio čitavog duhovnog i kulturnog života tuvanskog naroda. Oni su većinom tako shvaćali ceremonije šamanskih obreda i funkcije nužnih obilježja; bubanj – animiran u životinju koju šaman jaše, njegovo ritualno pokrivalo za glavu, ritualna maska i ritualna odjeća, prekrivena predmetima povezanim s vjerovanjima – figurice životinja, ptica, zmija, koje personificiraju duhovne pomagače i, konačno, poetični tekstovi šamanovih melodioznih recitacijskih obraćanja duhovnim pomagačima i svjetonazorima neprijateljskih zlih duhova. Snimljena glazbeno/vokalna i instrumentalna djela te pantomimičarsko-koreografska obredna sredstva izražavanja tuvanskih šamana, koja čine cjelinu, pa čak ni to što su odraz religioznih uvjerenja, još nisu privukli pozornost znanstvenika, te se ne govori mnogo o njihovom estetskom aspektu (glazbenom, dramskom i profesionalnom, odnosno umjetničkim aspektima).

No, kritičari i psihijatri u posljednje vrijeme vrlo pozorno proučavaju šamanske i druge magijske ceremonije Yakuta, Buryata, Altaia, američkih Indijanaca i afričkih etničkih skupina, koje su vrlo slične tuvanskim obredima. Tuvanski šamani koji plešu i oponašaju životinje i ptice, imali su zapanjujući dar inkarnacije i upadljivu sposobnost stalnog mijenjanja svog unutarnjeg i vanjskog izgleda. Za vrijeme rituala s i bez maske, oni su melodiozno pričali i recitirali, govorili glasom svoga pomoćnika, razgovarali s njim, vješto oponašali glasove i krikove životinja i ptica, njihovih duhovnih pomagača (sibirski jelen, ovan, koza) kao i zlih duhova (sova, vrana, kukavica).

Prema šamanističkoj predodžbi, Svemir je podijeljen na tri svijeta koja naseljavaju ljudi, životinje, ptice, različita božanstva i duhovi.

Tuvanci su vjerovali u aza duhove, koji su ubijali ljude i izazivali bolesti. Šaman je bio posrednik između natprirodnog i ljudskih bića, koji je mogao komunicirati s duhovima, vidjeti ih, pobijediti u borbi i vratiti dušu bolesnom čovjeku. Duhovni pomagači bili su ak-ereem i Kyrgyz erren a pomagali su u pridruživanju nebeskim duhovima.

Prema narodnim vjerovanjima, postojao je Niži svijet a njegov se vrh nazivao erlic orany (đavolja zemlja). Šamani su nastali od predaka šamana, duhova zemlje i vode, đavoljih duhova, albysa i aza. Stručnjak za šamanizam M. B. Kenin-Lopsan kaže da “osoba koja postane žrtva albysa odmah obolijeva – pada u nesvijest, izgubljena je, a ponekad i izgubi razum”. (Kenin-Lopsan M. B., Ritual Practice and Folklore of Tuvinian  Shamans, Moskva, 1989.). Šamane koji su potjecali od predaka duhova smatralo se najmoćnijima. Ti su se šamani tijekom šamanskog obreda obraćali svojim precima. Šamani koji su potjecali od nebeskih ljudi pjevali su svjetovne stvari, koje su ovisile o njima.

M. B. Kenin-Lopsan jedan je od najiskusnijih stručnjaka za šamansku obrednu poeziju. Odlično je prikazao prikazivačku umjetnost tuvinskih šamana. U njegovoj su knjizi (M. B. Kenin-Lopsan, ibid.) navedeni šamanistički obredi zapisani prema opisima samih šamana, njihovi trikovi, proročanstva.

Šamani su, prema Sternbergu, ljudi koji najviše pate od različitih vrsta histerije, lako ih je hipnotizirati i podložni su autosugestiji (Sternberg, L. Ya., Religious Views of oroches of the Tatar Strait, zbirka Primitive Religion). V. G. Bogoraz kaže da su mnogi od Tchukcha šamana koje je upoznao “bili gotovo histerični a neki od njih čak i poluludi”. Često je mogao promatrati njihove eksplozivne ispade, neizdržljivost, česte svađe sa susjedima, nekontrolirane trzaje lica.

(Bogoraz V.G., Tchukches, Vol. II, vjera; rusko izdanje, 1939. engleska verzija objavljena 1912.).

Mnogi izvori informacija govore kako su najvještiji šamani tijekom šamanske ceremonije utjecali na svoje promatrače brojnim trikovima povezanim više s cirkuskim umijećem nego s umjetnošću (kako primjećuje A. D. Avdeev). Na primjer, tuvanski šamani probadali su same sebe nožem, lizali užareno željezo, u usta stavljali užareni ugljen ili hodali bosonogi po njemu.

V. G. Bogoraz napisao je da su šamanski obredi “bili vrlo vješto spojeni s ekstazom i hladnokrvnom prijevarom”. (Bogoraz, V. G., ibid., str. 182)

No, ipak su takvi trikovi u šamanskim obredima Tuvanaca, Yakuta, Altaia, Nanaia, Buryata, Evenka i mnogih drugih etničkih skupna Sibira manje važni. Ti trikovi nisu imali nikakve veze sa samom biti šamanskog obreda, tim više što su ih izvodili samo neki šamani, oni koji su voljeli cirkuske trikove, kako bi učvrstili vjeru gledatelja u njihovu sveprisutnost.

To je razlog zašto te trikove ne treba uspoređivati s izražajnim sredstvima artističkog umijeća šamana koji su imali ključnu važnost u mističnom šamanskom ritualu. Mora ih se povezati s onima koji su bili nužni minimum svakog šamanskog obreda povezanog s njegovom glavnom svrhom i koje nisu upotrebljavali samo tuvanski šamani, nego i šamani drugih sibirskih etničkih skupina – Saama, Eskima i mnogih drugih iscjelitelja i čarobnjaka američkih Indijanaca i crnačkih plemena s afričkog kontinenta, funkcionalno sličnih njima…

No etnografi se ograničavaju ne samo opisivanjem vidljivih oblika određene ceremonije nego ih gotovo niti ne zanima osnovna svrha obreda kojoj u posljednje vrijeme psihijatri, muzikolozi i kritičari obraćaju sve više pozornosti.

Jedno od osnovnih izražajnih sredstava šamanističke umjetnosti bila je glazba. Među Tuvancima neki su šamani vrlo dobro poznavali legende o herojima, bajke i mitove. Vjerovanje u magičnu snagu pripovijedanja bilo je tako snažno da su Tuvanci vodili pripovjedača sa sobom kada bi išli u lov i s njime su dijelili plijen. Među etničkim skupinama Sayan-Altai bili su vrlo rašireni mitovi o ljubavi planinskih duhova prema glazbi i bajkama. O. K. Daryma koji bilježi narodne običaje Tuve, kaže da duhovi – gospodari planina, uživaju i pjesmama i zvuku muzičkih instrumenata. Planinski duhovi koji s užitkom slušaju glazbu i pjevanje lovcima daruju bogat ulov. To potvrđuje P. A. Troyakov u svojoj knjizi Hunring and Magic Functions of Tale-Teling among Khakass. Prema šamanističkim uvjerenjima, šume, planine pa čak i logorišta imali su takve duhove.

Kako bi živio dugim i zdravim životom, čovjek ne smije nanositi bol prirodi: lomiti drveće, brati cvijeće. Vjerovalo se da gospodarica zemlje živi u velikim stablima ariša i breza u gorskim tajgama. Zato nisu obarana stabla ariša i breze. Upravo suprotno– različiti komadi tkanina vješani su na ta stabla a ukrašavana su i različitom odjećom. Kada su obarali stablo Tuvanci su se molili i tražili oproštaj. Na mjesto gdje je raslo oboreno stablo ostavljali se njegove izdanci okruženi zemljom uz izgovaranje sljedećeg napjeva:

Devet vrhova mojih

Sedam bogova mojih

Oprostite mi.

Moj narod to treba

Zato obaram

Plemenito stablo moje. Obaram

Obred kađenja izvodim.

Ali zato što moram.

Ne samo da ga oborim, obaram

Obaram da ga iskoristim

O, Bože, milostivi;

Nikada nećeš nestati.

Tvoji češeri će izrasti

Premda tebe nema

Nećeš nestati zauvijek

Veliko drvo poput tebe izrast će

O, Bože, milostivi!

Kyrgyz Z. K., Tuvinian Traditional Aldysh Yoreelderly, Kyzyl, 1990., str. 63-64.

Karakteristična pojava u aktivnostima šamana bliska je veza s glazbenom umjetnošću i umjetnošću općenito. Šamani su bili čuvari i pjevači, prenosili su umijeće pjevanja s generacije na generaciju. Slušajući šamanističke ceremonije ljudi su učili pjevati, njihove izvorne ljestvice i melodije. Odraz osjećaja, navika, potreba, interesa, ukusa i znanja ljudi u šamanističkoj glazbi sasvim je normalan. U šamanističkom obredu možemo otkriti lirske dijelove, važne zbog svoje melodiozne snage, harmonije ritmova i profinjenosti jezika.

Tuvanski šamanizam bio je u velikoj mjeri i usko povezan s dramom, lijepim umjetnostima i drugim granama umjetnosti. Kako piše poznati umjetnički i književni kritičar A. K. Kalsam, šamani su po prirodi bili glumci i pjesnici. Tamo gdje je šaman obično izvodio svoj obred (kako mi je Saay Samru, izvor iz sela Mygyr-Asky, oblast Mongyn-Taiga, rekao 1979. godine), mladi ljudi su se sastajali da bi ga slušali kako pjeva. Šamani su bili vrlo daroviti ljudi: oponašali su, gestikulirali, dajući sve od sebe da istaknu svaki folklorni lik izgovorom, oponašanjem glasove duhova, životinja, zvijeri, ptica (jelen, koza) na različite načine. Ponekad je ta onomatopeja bila vrhunska.

Kako je svaki Tuvanac izvodio khoomei (grleno pjevanje) i uživao u lijepom pjevanju, sa zadovoljstvom je slušao šamana, poznatog po pjevačkom umijeću. Tuvanske melodije sygyt, kargyraa ili khomus bile su izražajna sredstva šamanističkog folklora. Što se tiče stilskih obilježja bili su prilično osobit žanr, drukčiji od melodioznih recitacija. Kako je tvrdio A. N. Aksenov koji je proučavao tradicionalnu glazbu Tuve, uspavljujući utjecaj melodioznih, recitiranih melodija (uspavanke i obred pripitomljavanja životinja) bio je uzrokovan očito monotonijom samog recitiranja kao i tremolom s kojim se izmjenjivao (u velikoj sekundi i maloj terci) na kraju svake fraze. Takav dugotrajni jednolični zvuk utjecao je na živčani sustav. U prošlosti su Tuvanci vjerovali u prizivanje snage takvih recitacija. Zanimljivo je znati da su tuvinski šamani koristi istu vrstu melodiozne recitacije prije. Njihove obredne melodije slične su melodijama recitacija-uspavanki kao i onima koje prate obred pripitomljavanja životinja.

A. N. Aksenov (Tuvinian Traditional Music, Moskva, 1964., str. 22-24) donosi neke primjere šamanističkih melodija u različitim dijelovima Tuve da to pokaže. Prema stilu melodije one su prilično raznolike i ne mogu se sve svesti na jednu određenu vrstu kako se čini iz usporedbe gore spomenutih primjera šamanističkih recitacija. Kako ćemo vidjeti, Yakuti, etnički povezani s Tuvancima, imaju istu tremolo intonaciju na velikoj sekundi, maloj terci te na velikoj terci u melodičnim recitacijama Olonkho epskog žanra. (E. E. Alekseev, Problems of Forming a Fret on the Material of a Tradition Song, M. Muyzka, 1976. Obratite pozornost na primjere sa str. 50-52, 127-128)

Šamanistička ceremonija nije samo vjerski obred. To je tradicionalna vokalna umjetnost što potvrđuju žice, ljestvica, opna bubnja i druge osobitosti tuvinskog pjevanja. To pjevanje molbe u čast duhova zemlje i bogova, plesovi uz zvuke kastinskog bubnja, dungura (bubanj šamana), zvonjava metalnih privjesaka na šamanovoj odjeći stvaraju snažan dojam. U isto vrijeme imali su veliku važnost u duhovnom životu šamana, služili su kao sredstvo borbe protiv đavolskih snaga drugoga svijeta. U prošlosti su Tuvanci molili šamane da im pomognu u različitim prigodama, no prije svega kada bi se razboljeli ili sedmog ili četrdeset i devetog dana nakon nečije smrti. Vjerovalo se da duša pokojnika već napustila tijelo između sedmog i četrdeset i devetog dana, ali je još uvijek u kući ili u blizini. Četrdeset i devet dana kasnije duša osobe zauvijek napušta njegove rođake. Zato je pripremljena pogrebna gozba, s pozivanjem šamana koji je razgovarao s dušom pokojnika, pomagao joj, poslao je na drugi svijet. Glavni dio kađenja bio je sljedeći: gorući vrući komadi ugljena bacani su po ravnom kamenu, na koji je stavljena jedna vrsta borovnica. Ako se kadionica odmah počela dimiti, to je značilo doći u život. Zatim su dodavali otopljeni maslac i meso. Šaman je to kadio a zatim i svoju odjeću, naizmjence podižući stopala s tla. Smatralo se da kadionica pročišćava. Na kraju šamanističkog rituala kadionica je odnesena iz yurte, nomadske kuće.

Ritual svakog šamana sastojao se od proricanja uz pomoć kukca za uklanjanje opasnosti, kako objašnjava Kenin-Lopsan: ako bi kukac pao leđima prema gore, bolesnik mora ozdraviti, to jest, imao je had anaa tooren – sudbinu ozdravljenja. Ako je kukac pao prednjom stranom prema gore, bilo je to uigu tooren – loša sudbina. Vjernici su pobožno promatrali te običaje. Šamani su, kao predstavnici aktivnih sila u duhovnom životu, o kojemu je ovisilo blagostanje obitelji i plemena, procjenjivao je prošlost, proricao budućnost, imao je određeno znanje i mogao je zadovoljiti duhovne potrebe svojih sumještana.

Nema sumnje da je šamanizam način razmišljanja. Šamanističko učenje je filozofija koja još nije svrstana na odgovarajući način. Filozofija koja je došla iz samog života naroda, koja je odgovarala intelektualnim i psihološkim osjećajima.

Šamanistička glazba, rođena iz duhovne potrebe naroda, sastavni je dio drevne tuvinske kulture.

Sainkho Namtchylak

Sainkho Namtchylak, pjevačica iz Tuve

Tuvansko grleno pjevanje lakše je čuti na zapadu nego u Sankt Petersburgu – izjavljuje Sergej Černov u St. Petersburg Pressu

No, nije uvijek bilo tako. Sainkho Namtchylak prešla je dug put do zapada. Rođena je u malom rudarskom selu, u bivšoj sovjetskoj republici Tuvi, u južnom Sibiru, u blizini mongolske granice. Njezini su djedovi bili nomadi, a oba roditelja učitelji. Studirala je glazbu na lokalnom sveučilištu, no Odbor Filharmonije odbio joj je izdati profesionalne svjedodžbe, te je sama otišla u Moskvu da tamo završi studij glazbe. Ondje se školovala za pjevačicu u Institutu Gnesinsky. U isto je vrijeme učila različite vokalne tehnike lamaističkih i šamanističkih tradicija Sibira te lokalne tuvanske i mongolske stilove grlenog pjevanja. Profesionalnu je karijeru započela kao pjevačica s Tuvanskim državnim narodnim ansamblom, Sayani, koji su imali turneje po Europi, Australiji, Novom Zelandu, SAD-u i Kanadi.

Od 1988. godine Sainkho počinje raditi s kreativnim glazbenicima u Sovjetskom savezu, koji su improvizirali pokušavajući spojiti tradicionalne etničke elemente sa zvukovima avangarde. Sa Sergejem Letovim (saksofon), Arkadijem Kiritschenkom (tuba) i Aleksanderom Aleksandrovim (fagot) činila je ansambl Tri-O. To troje glazbenika iz Moskve bilo je poznato po originalnom jazzu - nisu oponašali druge, nego su stvarali vlastitu glazbu. Pozornost zapadnih medija privukla je Sainkho, zbog svoje egzotičnosti.

Od tada do danas Sainkho surađuje s brojnim glazbenicima i umjetnicima (bubnjar Hamid Drake, saksofonist Evan Parker, Djivan Gasparian). Radi glazbu za filmove, glumi u kazališnim predstavama, improvizira glasom. Živjela je u Beču, Berlinu i Moskvi. … Sainkho Namtchylak kroz svoju glazbu izražava snagu, vitalnost, osjećajnost, emocije…