kazalište

Razgovor sa Sinišom Labrovićem

Na početku bijaše Zelenka

Suzana Marjanić

O performansima ili radikalnom “NE” sadašnjosti konjorepnoga junaštva političkoga etnomita

S obzirom na to da ste profesor hrvatskoga jezika i književnosti, zanima me smatrate (doživljavate) li i predavanja u učionici aspektom izvedbenih umjetnosti, i suočavate li se sa slučajevima kolega koji su bliski profesorskoj psihozi “intelektualne” volje za moći iz Ionescove Instrukcije?

– Rad u školi ne doživljavam kao nešto što bi bilo bliže izvedbenim umjetnostima od bilo koje druge situacije u kojoj grupa ljudi dijeli prostor i vrijeme. Šetati gradom, biti na misi, putovati autobusom ili piti u kafiću puno je bliže “izvođenju”, naročito u gradiću u kojem svi sve znaju, tako da se ponekad osjećate kao lutka koja se trza na koncima koje povlače tuđe oči. U Sinju svi su “slavni”, svi su “poznati”, a svi su istodobno i paparazzi. Odatle ona poznata atmosfera normalnosti koja je nevjerojatno otkačena, naelektriziranost finoće, uljudnosti, upicanjenosti. Kada biste posjeli katatoničara negdje na javnom mjestu, lijep broj roditelja poučio bi svoje dijete: “Gle, fina čovjeka. Što se na njega ne ugledaš?” U velegradu, čini mi se, na pojedincu je da se “dokaže”, da bude netko, a rezultat je da je višak “originalnosti” upravo proporcionalan normalnosti. Sve je normalno. Ne bi se reklo za performera, ali sve donedavno na predavanja sam odlazio s tremom, a kada sam počinjao na Hvaru prije sedam godina, na satove sam ulazio grozno preplašen. Izaći pred dvadeset-trideset ljudi i provesti ih kroz četrdeset pet minuta činilo mi se zastrašujućim. No, ljepota ovog posla je da ako sačuvate ljubav za djecu i interes za predmet, onda je nemoguće upasti u dosadnu rutinu jer vam rutina pomaže da budete kreativniji. Naravno da postoji opasnost da onaj koji zna, koji je autoritet po svojoj funkciji poželi to iskoristiti kao instrument moći. Što se tiče Ionescove Instrukcije, s umjetničkim djelima je kao i s Bogom: ona se ne odnose ni na jedan zaseban trenutak života, ni na jednu situaciju, ni na jedan dan, sat, minutu. Ona se odnose na život cijeli. Samo tako ih je, ako ih uzimamo ozbiljno, moguće “podnijeti”, inače bi nas dotukla. Opet, nužno je svaki svoj postupak, djelo odmjeriti u odnosu na tu cjelinu. Kada bih sebe vidio kao profesora iz Ionescove Instrukcije, nadam se da bih dao otkaz, a opet, zato što imam na umu da možda i nisam tako daleko, trudim se još ovaj sat i ovaj trenutak biti drukčiji od njega. A kada popustim, i u koktelu s dječjim zaboravom da je i nastavnik ljudsko biće, dogodi se da ponetko stoji pet do deset minuta u kutu. Međutim, važniji dio odgovora na ovo pitanje trebalo bi potražiti kod “žrtava”, učenika. I još, možda bi danas bilo izazovnije postaviti pitanje o bliskosti agresivnosti i prezira učenika prema nastavnicima, bježanja s nastave i bijega od znanja sa situacijama društvene psihoze “antiintelektualne” volje za moć, recimo, u politici, sportu, manekenstvu-pozerstvu. A o tome svjedoče mnogi moji prijatelji koji rade u srednjim školama. Kad kažem “znanje”, ne mislim na “informaciju” nego “kreaciju”.

Jedan ste od rijetkih naših performera koji ne dolazi iz studija likovnih, vizualnih umjetnosti. Nailazite li zbog toga na prepreke u ostvarivanju svojih projekata ili su, dapače, granice prihvaćanja kod umjetničkih “krugova” u potpunosti propusne?

 – Nema nikakvih prepreka niti sam ikada osjetio bilo kakav atak na moje “porijeklo”. Mjera moje nesigurnosti u početku je bila golema, pa bih možda i odustao od svega da sam osjetio apriorno odbacivanje. Sve izložbe u početku “zaslužio” sam preko natječaja, pa sam se malo opustio jer sam uvidio da nema razloga za strah, a potpuno kad ove godine nisam prošao na natječaju Galerije “Miroslav Kraljević”. Zato hvala natječajnim komisijama, ljudima koji su bili njihovi članovi, kustosicama za veliki trud s malim kunama, umjetnicama/umjetnicima koji su mi pomagali sugestijama i sklapanjem utikača za galerijske reflektore, rodbini i prijateljima koji su vozili, šljakali, davali, tražili, tipkali (Hvala, Vito Periću!). A jel’ vaše novine puštaju i zahvalu majci? Ako može, onda: mama, hvala ti!

Čišćenje devastacijskih rana spomenika NOB-a

U novinama vas obično određuju kao splitskog i/ili sinjskog umjetnika? U kojem ste prostoru izveli svoju prvu akciju, performans i, molim vas, pojasnite kontekst navedenoga performansa.

– U nizu splitski-i/ili-sinjski-umjetnik važnim mi se čini samo ova posljednja riječ, ali ne toliko zbog “ja” u njoj, koliko zbog “umjetnost”. Ako nije umjetnost, onda nema dileme, a ako umjetnost jest, onda dilema nije važna. Prve nježnosti razmijenio sam s Galerijom Otok u Dubrovniku u ožujku 2000. izložbom Kuhinjske figure; nešto žešće bilo je s intervencijom/performansom Zavijanje ranjenika u Đardinu u Sinju na Dan antifašizma, 22. lipnja 2000., kada sam liječio ranjeni spomenik poginulim partizanima. Mirkovićevu skulpturu koja prikazuje ranjenog partizana kojega pridržava seljanka (majka) i koja je slična temi Piet?, a koja je tijekom devedesetih jako oštećena eksplozivom, liječio sam tako da sam joj prvo očistio unutrašnjost od smeća, šprica, pivskih boca i trulog lišća. Zatim sam joj očistio rane fiziološkom otopinom pa sam ih namazao mašću Bivacyn. Na kraju sam je cijelu zavio zavojima. Umjetničku nevinost izgubio sam na Zadru snova performansom Ništa, srpnja 2000. Organizatorima sam predložio rad Disciplina. 100 m slobodno u kojem sam se u plivačkim stazama napravljenim u moru trebao natjecati sa sedam različitih vrsta morskih riba koje bi na znak starta bile puštane iz akvarija. Uza sav uloženi trud, dogodilo se da za izvođenje performansa nismo uspjeli naći ništa. A kako mi je bio plaćen put, pa sam dobio bon za ručak u studentskoj menzi, a onda još i besplatno prespavao u đačkom domu, nisam mogao ostati besposlen. Zato sam ono “ništa” preimenovao u “Ništa”, čime sam česti usud ovdašnjih umjetnika da ne mogu uopće ili onako kako bi htjeli izvesti svoj rad, preokrenuo u rad. Izašao sam na megdan sudbini i tako “izložio” situaciju u kojoj se često nalazim(o), a to “ništa” sam poništio. Ipak se nadam da neću morati napraviti seriju radova Ništa. Disciplina. 100 m slobodno ostala je neizvedena do dana današnjega.

Medijsku pozornost posebno je izazvala vaša urbana intervencija/performans Zavijanje ranjenika. Kakve su bile medijske interpretacije navedenoga performansa kao i reakcije vaših sugrađana?

– Medijskih interpretacija baš i nije bilo. O performansu je lijepo pisao Feral, zatim je nešto minuta posvetio i Joško Martinović u emisiji kojoj sam zaboravio ime, a performans je našao svoje mjesto i u dokumentarcu Damnatio memoriae Bogdana Žižića koji se bavio uništavanjem spomenika u razdoblju od 1990. do 2000. godine. Reakcija mojih sugrađana je bila masovna i bijesan izlazak na prosvjede zbog Mirka Norca, a onda još jedna glatka pobjeda HDZ-a na lokalnim izborima.

U povodu navedene urbane intervencije u intervjuu za Feral Tribune (broj 896) izjavili ste: “’Liječeći’ razoreni kip pokušao sam ukazati da treba ‘liječiti’ neke pojave u društvu. (…) To sam radio zato što mi se nije činilo normalnim da se s jedne strane obnavljaju vrijednosti endehazije, a da se s druge tradicija antifašizma olako izjednačuje s kasnijim negativnostima komunističke vladavine i zato baca u prašinu.” Hoćete li nastaviti navedena izlječenja?

– Ne znam je li išta više potrebno liječiti nakon govora Vladimira Šeksa u Jasenovcu i ovog facelifting p(re)okretanja. Nisam siguran da je bilo što izliječeno, a nisam niti mislio da će taj čin bogzna što pokrenuti, jer većina onoga što sam mislio pokazala se kod demokratske većine kao besmislica. Kako liječiti Velike Hrvate u Zadru koji teška srca preimenuju Ulicu Mile Budaka, koji je bio ministar u vladi koja je Zadar lake duše prepustila Italiji. A mi znamo da je Mile tu čep za punu dušu mržnje koja nikako ne smije ishlapiti jer je ona uvjet da “njih” nitko ne pita što je s novcem. Uostalom, danas su gazde u Hrvatskoj trgovački lanci, banke, T-Com i slični. Ovi su samo maska.

Ustaška pjesma Evo zore, evo dana i “smrt labuda”

Performansom Umjetnik se provodi kao bos po trnju uz guslarsku glazbenu pratnju i pjesmu Evo zore, evo dana izveli ste labuđi ples na kvadratu posutom trnjem, simbolički prikazavši sudbinu umjetnika. Navedeni performans izveli ste u zatvorenom (prošle godine u sklopu Male fronte novog hrvatskog performansa i plesa u Galeriji Nova, Zagreb) i otvorenom prostoru, pri čemu je, dakako, reakcija slučajnih posjetitelja, prolaznika bila direktnija i neugodnija na otvorenom. Što se točno dogodilo na izvedbi u Rijeci na Korzu, gdje se na poziv komunalnog redarstva u izvedbu uključila i policija?

– Performans je izveden i u Dubrovniku ovoga ljeta u sklopu Karantene i smijeh kojim je tamo bila popraćena izvedba baš mi je godio. Ipak, to je publika odgojena radom ekipe Slavena Tolja. I u Zagrebu se dio posjetitelja smijao, a plesači su, navodno, ostali zabezeknuti tehničkom razinom izvedbe smrti labuda. Naime, na guslarsku verziju ustaške pjesme Evo zore, evo dana bos po trnju izvodim baletnu točku “smrt labuda” (u okviru svojih malih mogućnosti), odjeven u bijele baletne tajice i bijelu majicu. U Rijeci nas je – kad smo istresli trnje na Korzu ispred Općine – komunalni redar pitao za dozvolu. Kako se Damir Čargonja-Čarli ne voli baviti formalnostima, dozvolu nismo imali, a Krešo Kovačiček je na opetovana upozorenja redara da ne smijemo ništa javno izvoditi bez dozvole uzviknuo da umjetnost može i smije sve što može i smije. Tako mi je razbio sve sumnje i odlučio sam zgrabiti priliku da izvedem umjetnički čin baš u pauzi između dva marša limene glazbe iz Daruvara (ili Bjelovara, ispričavam se zbog dileme) koja je bila ljubazna da na dvije minute prekine koncert nasuprot nas. Za dio publike valjda je bio velik šok pad s limenih marševa na gusle pa se jedan mladić zaletio u zvučnik koji je samo privremeno srušio. Performans su neki protumačili kao sramotu, drugi da je baš lijepo da se čuju hrvatske pjesme, a treći su mi poželjeli dvadeset godina Golog otoka. Navratio je i komunalni redar u pratnji policije. Uzeli su mi osobne podatke, malo zabilježili okolnosti izvedbe u bilježnicu na kockice, obećali mi prekršajnu prijavu i preporučili da drugi put plešem u cipelama jer da ću se bos opet raskrvaviti. S kamerom u ruci uz mene su bili Petar Grimani i Vanja Pagar, a branili me još i Milan Brkić te Zlatan Dumanić, splitski umjetnici pod čijim sam okriljem nastupao. Inače, Čarli mi je poslao poruku da je neku večer došla policija po njega i da je kod njih prespavao te da će morati na sud.

Tom prilikom za Novi list (19. rujna 2004.) izjavljujete da je navedeni performans dio serije performansa koje ste zamislili kao realizacije jezičnih fraza tipa “lizati pete”, “nositi glavu u torbi”, “hodati bos po trnju”, “mlatiti praznu slamu”... Kako ste zamislili izvedbeni aspekt fraze “mlatiti praznu slamu”?

– Vršidbu žita, koju danas obavljaju kombajni, prije su radili konji, ali, bogme, i ljudi koji su teškim toljagama udarali po klasju da bi odvojili zrna od slame. Znači, toljagom bih mlatio po praznoj slami, slami bez zrna, bez ploda. Naravno da je važno mjesto gdje će se performans izvesti, ali bih taj podatak zadržao za sebe sve do pred izvedbu. Vidjet ćemo.

Reklamni teror i ratna, ratnička uloga medija

Jeste li čuli neku novu verziju guslarske epike koja promovira politički etnomit?

– Veliki sam ljubitelj gusala, junačke epike i njezine etike te nastojim pratiti novitete na toj glazbenoj sceni. Ali, kako je to jedna vrlo hermetična, samozatajna i tajanstvena sljedba, tako već neko vrijeme nisam uši omastio konjorepnim junaštvom. Posljednji projekt o kojemu sam, na žalost, samo čitao jest ovo što sprema Mile Krajina u čast i slavu našeg budućeg predsjednika Ljube Ćesića-Rojsa.

Možete li opisati situaciju kada ste svoje tijelo izložili kao oglasnu ploču, nudeći ga ispisivanju oglasa i poruka (START, Galerija Karas, Zagreb, 11. ožujka 2003.). Kakve su poruke ispisivane?

– Gol do pasa i s natpisom na prsima i leđima OGLASNA PLOČA prošetao sam se od Trga žrtava fašizma kroz Jurišićevu do Trga bana Jelačića, nudeći ljudima da pišu po meni sve što nađu za shodno. Nakon otprilike sat vremena šetnje ušao sam u Galeriju Karas gdje se performans nastavio još neko vrijeme. Želja mi je bila da slučajni prolaznici, inače objekti reklamnog terora, u jednom kratkom vremenskom intervalu i na ograničenom prostoru dobiju priliku da zapišu što oni žele na jednom prilično nesavršenom i nedizajniranom poprsju a da je upućeno onomu tko nam je blizak. Sada i ovdje, privremeno i prolazno. Veliki dio prolaznika se skanjivao da napiše bilo što, ali je bilo zanimljivo kad sam se ispred McDonalds’a našao s tegljačima reklame “Orangine” na leđima… Sjećam se sljedećih poruka: Dajte nam dopa!, Kupujem prozore i vrata za kuću u gradnji (s brojem telefona), Redar, obriši ploču!, Make love not war, Martina, volim te!

Performansom Heroj uronjen u tisak gubi na… (Domaća Venera) sudjelovali ste na Jugoslavenskom bijenalu mladih (Vršac, 2004.). Molim vas, opišite kontekst navedenoga performansa i kako ste se prijavili na navedenu manifestaciju?

– Naslov je, naravno, istodobno ironična parafraza Arhimedova zakona i Boticcellijeva Rađanja Venere, a performans je “inspiriran” idealno postuliranom ulogom medija u idealnoj demokraciji i uglavnom zločinačkom ulogom medija u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. U velikom dvorištu gdje se trebalo održati otvaranje postavio sam staru i ofucanu kadu na betonsku kocku koja je služila kao postolje za stup sa zastavom. Odjeven u vojničku uniformu stojim u kadi; naizmjence sam podizao jednu pa drugu nogu u zrak kao ptica koja je u hladnoj vodi, ali i kao vojnik zaustavljen u trenutku marširanja, i vojnički pozdravljam gledatelje koji su pristizali uglavnom iz Beograda. Kada je puna različitih vrsta novina, časopisa i magazina koji se prelijevaju oko kade, a dijelovi novina također vise po uniformi kao kapi vode koja na tijelu ostaje poslije kupanja. Performans je trajao četrdesetak minuta i završio je otvaranjem Bijenala. Na Bijenalu se nisam prijavio, nego me pozvao umjetnički direktor Svebor Midžić, a kontakt je ostvaren preko udruge “Što, kako i za koga”.

Apokalipsa kao oblik kiborškog viška

U riječkoj Galeriji O.K. izložili ste radove iz ciklusa Kuhinjske figure, od kojih neke nose nazive Kupus s mozgom, Lutke-koke, Jumbo-jet kokoš, a prilikom otvorenja izložbe izveli ste performans Kažnjavanje. Može li se navedena flagelantska izvedba protumačiti i kao vaše neprihvaćanje genetski modificiranih organizama ili kao što je Nataša Šegota Lah (Novi list, 23. siječnja 2002.) sjajno istaknula značenje “hranjenja opterećenoga sviješću o ubijanju”, i molim vas, protumačite značenje “prehrambene” instalacije spoja kupusa i životinjskoga mozga.

– Kuhinjske figure prvi su put izložene 2000. u Otoku u Dubrovniku, i to je bila moja i prva i samostalna izložba. Riječ je o kolažima igračaka i lutaka, cijelih ili u dijelovima, i nekih prirodnih materijala, perja, kokošiju. Kokoši sam izabrao baš zbog suprotnosti: ptice koje ne lete, iznevjerene definicije, pogreške u sustavu. Ken i Barbie u ptičjim kavezima oblijepljeni perjem, kokoš u letu s kotačima zabodenim u donji dio trupa kao kod zrakoplova, dvije kokoši s lutkinim rukama u grčevitom zagrljaju trebali bi spojiti u sebi horror i humor, jezu i smijeh. Dojmu sam želio pridonijeti i potpuno nedizajniranim izgledom radova, lošom izvedbom. Kupus s mozgom, kao i drugi radovi, rezultat su straha od vjere kako će genetsko modificiranje i biotehnologija riješiti većinu naših problema. Izvor rada je fraza “lud ko kupus”, a ja sam htio jedan pametan kupus. I na oblikovnoj razini struktura i izgled prepolovljenog mozga izvrsno se uklopila u izdubljeni dio kupusa kao da je baš tamo, kao da je prirodna cjelina. Apokalipsa ne mora biti potpuni nestanak čovjeka sa Zemlje; ona može uzeti i oblik kiborškog viška. Čovjek je možda već sada zastarjela vrsta, ali u toj biotehnološkoj inačici nastat će stalna utrka za novom i poboljšanom verzijom, pa bi arheologija predmet svog istraživanja mogla približiti s daljina od nekoliko stotina ili tisuća godina na nekoliko mjeseci. Performans Kažnjavanje nema mnogo veze s kuhinjskim figurama. Tijekom performansa gol sam do pasa, imam bič u ruci, ali sam miran sve dok netko od posjetitelja ne izađe. Nakon što je gledatelj/sudionik napustio prostoriju, udaram se bičem po leđima i tako kažnjavam i njega i sebe. Njega zato što činim ono što je on očekivao tek kad napusti prostoriju ne mogavši izdržati čisto bivanje bez zbivanja, sebe zato što sam “izgubio čovjeka”.

Performans u/na maternici Splita

Na koji se način performansom Kvadratura kruga, što ste ga izveli na ArtiST Now: Jedan podzemni vrt (Dioklecijanovi podrumi, rujna 2004.) nadovezujete na akcije Crveni, Crni i Zeleni Peristil?

– Rad Kvadratura kruga sazdan je uglavnom na suprotnostima u odnosu na rečene radove, ali ih baš zato uvažava. Rad nije anoniman, nije izveden kao diverzija, nije uznemirio javnost, nije izveden izravno na pločnik; tijekom izvođenja bila je nazočna publika. Proporcije pravokutnika Peristila dovedene su u vezu sa savršenim geometrijskim likom, krugom koji je napravljen prema ljudskim mjerama. Iz središnje pozicije na Peristilu liježem na tlo okrenut istoku i crvenom bojom obilježim mjesto na tlu (tj. platnu koje štiti Peristil od devastacije) u visini tjemena, a onda to isto učinim liježući okrenut jugu, zapadu i sjeveru. Kružno u smjeru kazaljke na satu spajam četiri markacije i nastavljam bojati označeni krug sve dok ne ostane neobojan samo središnji dio pod mojim stopalima. Bojim vidljivi dio stopala do gležnjeva, čekam da se boja osuši pa izlazim iz kruga, odšetam do ulaza u Podrume i spustim se stepenicama dok ne “nestanem”. U crvenom krugu ostaje neobojan dio ispod mojih stopala, a ja na stopalima odnosim crveno. Zbog zaštite Peristila rad sam izveo na platnu ispod kojeg se nalazio najlon. Ni na koji način nisam htio oštetiti maternicu Splita.

Kako je na istoj manifestaciji gostovao i Ulay, zanima me jeste li ga upoznali i kako su vam se svidjeli njegovi radovi – frottagei i fotogrami?

– Ulaya sam upoznao i dojam je da je riječ o skromnom, tihom gospodinu i vrlo temeljitom umjetniku koji se, prema riječima kuratorice Dragice Čakić, prije izvedbe rada nastojao upoznati sa svom dostupnom literaturom o palači. Bila je riječ o otiscima tijela arheologa koji su se među prvima bavili palačom, a ja sam dobio dojam kao da su ti otisci ugrađeni umjesto kamena na koji su bili pričvršćeni. Rad je maksimalno oslobođen dojmljivosti izraza kako bi njegova etičnost došla u prvi plan.