kritika
Nostalgična samoubojstva
Sunčana Tuksar
Tajno oružje ovog izvrsnog romana leži upravo u njegovoj neobičnoj kombinaciji iznimno uspješno postignute bezvremenosti i nostalgije koja nužno odnosi na neko drugo mjesto, u neko sretnije vrijeme, u kojem su živjele prave muze, baš poput sestara
Jeffrey Eugenides, Nevina samoubojstva; s engleskog prevela Vlatka Valentić, Vuković i Runjić; Zagreb, 2004.
Kako je moguće da se elementi komedije nalaze u romanu u kojem se pet djevojčica ubije? A vjerujte da su u tom romanu samoubojstva itekako brutalna: u pitanju su šiljci, konopci, pećnica i plin, te pet sestara koje se svime time u jednom trenutku odluče poslužiti. I kako to da se tim pitanjem ne otkriva mračna tajna završetka romana nego njegova početna nit pomoću koje se radnja naizgled unatrag namotava u klupko? Kažem naizgled, jer čini se da nitko u tom romanu ne vodi računa o pravilnom tijeku priče, o njezinim točnim uzrocima i posljedicama, a i sam sklad konačno dobivenog puzzlea ostaje sporedan. Važno je samo ispričati priču, dopustiti svima da kažu što o njoj znaju ili misle da znaju. A malo tko zna nešto pobliže o životu pet sestara – tinejdžerki između 13 i 16 godina, koje žive negdje tamo u Michiganu i čiji su roditelji zastrašujuće religiozni i strogi te ih nikad ne puštaju van, da bi ih uoči samoga zlokobnog čina držali posve zatvorenima u kući kako se cure ne bi “pokvarile”. No, o tome se govori tako nonšalantno i tako duhovito da roman ne možemo čak ni turobno nazvati tragikomičnim, nego se jednostavno moramo pomiriti s time da je on jednostavno i samo – komičan. Sjetan, da, ali komičan.
Samoubojstvo – jedini način da sjaj nikad ne ugasne
Može se reći i da je ton cijele priče pomalo podrugljiv, te da je bacio veliki klip pod noge maturalnim zabavama, starim cadillacima i vjerskim obijestima fanatičnih roditelja, te općenitoj ideji Amerikanaca da su upravo oni izumili – adolescenciju. Jer znamo da ružičasti adolescentski snovi djevojaka, bili oni “romantično” trinaestogodišnji ili “filozofsko” šesnaestogodišnji, najčešće završavaju udajom za mjesnog murjaka, dok nekadašnji prinčevi neizbježno odrastaju u ovisnike, grubijane, alkoholičare ili sitne kriminalce. Rješenje kojim bi se sve to lijepo zaobišlo i kojim bi se zadržala obećana slika slatkog iščekivanja je – samoubojstvo. Za tu odluku djevojaka možemo okriviti umobolne roditelje, društvenu neprihvaćenost ili neki drugi općepoznati čimbenik koji uslijed svojega povijesnog nerazrješivog ponavljanja već lagano degradira u klišej, no ogolimo li priču, sve se svodi na to da je to jedini način na koji ljubav ne prestaje, a sjaj nikad ne gasne (vidi pod: Dean, Monroe, Morrison itd.). Riječ je o starome američkom triku za samoodržanje legende i on uvijek pali. Adolescent je u središtu pozornosti poput rock zvijezde i on toga postaje vrlo rano svjestan, baš kao i njegova okolina.
Kao patnice su porasle u očima ljudi, poput obitelji Kennedy, kaže Eugenides. Ili, da se poslužim komentarom Cecilije, najmlađe od pet sestara, nakon što joj prvi pokušaj samoubojstva nije uspio: Vi očito niste bili trinaestogodišnja djevojčica. Ta je, poput Faulknerove Emily, vječno hodala unaokolo u staroj vjenčanici podsjećajući nas da je breme američkog sna uistinu teško nositi. Eugenides se također vodio i za time da u tom dramatičnom dobu ništa nije nemoguće pa se tako i smrt kao izbjeglištvo čini normalnom, te se biti mrtav čini lakšim nego biti živ. I to baš zato što se još ništa ne zna o težini življenja.
Prave istine o tinejdžerima
No, Eugenides ne dopušta da se pripovijest zaustavi na tom paradoksu, nego je razvija i dalje, ususret onome da ni mrijeti nije ništa novije. Stoga u njegovu romanu jedno samoubojstvo nije dovoljno, nego ona pljušte poput žaba u Magnoliji. I premda ih je naredao čak pet, i njih uspješno svrstava pod pojam American beauty. Dakle, i to je samo još jedan fenomen oko kojeg treba natapirati frizuru, uzeti u ruke mikrofon, upaliti sedam kamera i obavijestiti naciju. Uistinu, zanimljiv je i inovativan način na koji je Eugenides relativizirao senzacionalizam, ukupni američki melting pot rasa, religija, kultura, briljantinskih glava, šećerastih vegetarijanskih hare krishna grickalica, ostavljajući otvoreno pitanje tko su, na koncu bili ti Lisboni? Neki Židovi?
U ovom romanu ima i raznih istina o tinejdžerima općenito. Pravih istina. O zgodnim dečkima, o curama, o ovih pet cura, o svemu živome. Ovaj pisac to razumije na razini vrlo bistrog klinca koji još nije sasvim spoznao stvari jer nije posve odrastao. Samoubojstva petero sestara ispričao je glasom mrtvozornika s dobrom maštom i dugom noći pred sobom. Tako u naraciji “čujemo” perceptivnost i mudrost barmena na fajruntu, britkost taksista sa stranim naglaskom i decentnost iskusnog batlera. Roman pišu i sjećanja onih koji su poznavali cure: susjedi, nastavnici, frendovi iz škole, bivši frajer… Tko je pripovjedač? Homer, naravno! Sa svojim zborom pripovjedača koji uz djetinjasti cerek čitatelju podastire događaje. Ili neki iskreni obožavatelj iz sjene koji usput razgovara s ostalim tajnim članovima kluba obožavatelja. Neki odani Chaucer, predani staretinar uspomena na Lisbonice koji obilazi antikvarijate u potrazi za nečime što im je pripadalo.
Coppolina ekranizacija
Sophia Coppola, koja je devedesetih prema ovom romanu snimila odličan film, smjestila je radnju dvadeset godina ranije. Premda se sve to moglo dogoditi i četrdeset godina prije ili jučer. Jer, tajno oružje ovog romana leži upravo u njegovoj neobičnoj kombinaciji iznimno uspješno postignute bezvremenosti i nostalgije koja nužno odnosi na neko drugo mjesto, u neko sretnije vrijeme, u kojem su živjele prave muze, baš poput Lisbonica. Kao što je rekao jedan od dječaka:
Tuga se rodila davno prije. Prije Amerike. I cure su je u sebi nosile.
Sreća da se tog romana prihvatila upravo Coppola koja je, i sama muza mnogima, izvrsno prenijela na platno slike i glazbu tog romana: sve pršti od nalakiranih noktića, sjajnih usana, plavih kosica, izgrebanih gramofonskih ploča. Svi koji su čitali romane poput Saint Maybe ili Slučajni turist poznaju tu nježnu turobnost vječno zelenih krošnji susjedstva u kojem smo odrasli, te velike sudbine malih ljudi iz kuća do nas, taj munjeviti čin odrastanja koji, ako ga već nismo izbjegli, može izbjeći nas.
Ovaj je debitantski roman Jeffreyja Eugenidesa pravi biser! Prava niska bisera! Srećom, ima on i drugi roman, Middlesex, koji je nagrađen Pulitzerom 2003., a govori o tinejdžeru hermafroditu u potrazi za identitetom. Držimo fige za skori, jednako uspješan prijevod!