Uznemirujući tamni prizori
Silva Kalčić
Ikarova iskra, monografija Nade Švegović Budaj; Amalteja nova;
Nikada nije razriješena stara polemika između Francuza i Hrvata tko je prvi radio naivnu umjetnost, je li Henri-Julien-Félix Rousseau, zvan Le Duanier, umjetnik-amater koji je zarađivao kao carinik i prvi je od slikara instinkta čije je djelo u Louvreu, ili hrvatski seljaci u Hlebinama (prije osnutka istoimene škole); no ta vrsta stvaralaštva koju odlikuje primarna spontanost i iskrenost još je, čini se, aktualna. U ediciji Novi naraštaj biblioteke Hrvatske izvorne umjetnosti izdavača Amalteja nova (logotip?za biblioteku izradio je Ivan Lacković Croata) izdana je monografija Nade Švegović Budaj pod nazivom Ikarova iskra. Urednik biblioteke je Ratko Vince, a monografija sadrži tekst Božice Jelušić i pedesetak reprodukcija slika uglavnom biblijske tematike (priče iz Starog zavjeta i prizori iz života Krista-djeteta i odraslog Krista u ključnim prizorima Krštenja u rijeci Jordan, pa do dviju verzija Posljednje večere: kad je Caravaggio napravio isto – naslikao sveca kao odrpanca u gostionici, što je bilo blizu istini – optužili su ga za herezu), kombiniranih s pretkršćanskim motivima, vizualizacijama grčih mitova (Orfej i Euridika, Zlatno tele, Ikar – otkud mitologija u naivi? – pita autorica predgovora).
No, tema sadržana u naslovu djela samo je “izgovor” za prikazivanje uznemirujućih tamnih pejzaža (za razliku od ljupkih Rabuzinovih pahuljastih krošnji i ružičastih oblaka), oštrih litica i olujnog mora ili tvrde i spaljene zemlje, pustopoljina i kaljuža kontinentalnih krajeva, a likovi su romantičarski maleni (uglavnom ne prelaze donju trećinu slike), zbijeni u mase, zlokobno bjeličasti. Prirodni element (smrknut krajolik, hladno svjetlo i nepoznate prirodne sile) toliko dominira prikazima da prerasta u g?avnu temu – na slici Pomrčina sunca. Od svakodnevnih, svjetovnih motiva prevladavaju prizori pučkih svečanosti, zastrašujućih krabulja s ovnujskim i kravljim rogovima koje zaumnim ponašanjem prizivaju plodnost, a tu je i rasporena svinja u snježnom ruralnom krajoliku na slici Kolinje i Odlazak na sajam. Groteskni pučki prikazi, kierkegaardovska koncentracija naslućivanja, prizivaju kasni srednji vijek, Krležine Balade Petrice Kerempuha (jedna slika prikazuje golgotu na način Balada...), doba kuge, crne smrti koja i sama ispod maske krije svoje lice...
Djela su izrađena u tehnici ulja na staklu mokro na mokro umjesto uobičajenog načina slikanja na staklu sloj po sloj (na poleđini stakla, kao zrcalna slika izvornika koji će vidjeti promatrač djela, tehnika je to koja podsjeća na Rafaelove skice-negative tapiserija istkanih u Bruxellesu). Što se tiče slikarskog duktusa i kompozicije, prepoznajemo reference iz povijesti umjetnosti – elgrekovsko prosijavanje nadzemaljske svjetlosti kroz olujne oblake, Ruisadaelov dramatični lirizam uskovitlanih krošnji, robusne težačke likove teških cilindričnih formi – koji su nam poluokrenuti leđima – Petera Bruegela starijeg, bijele košmarne utvare Füsslija, dijagonale Brodoloma nade C. D. Friedricha, Rafaelovu Transfiguraciju čija je kompozicija preuzeta na slici Uzašašća...
Izdavač napominje da je naziv biblioteke zapravo novi termin za naivu koji je pokušao uvesti u rječnik Vladimir Maleković, i koji je s Božom Biškupićem još 1973. objavio monografiju pod tim nazivom. Izdanje Ikarova iskra raskošno je opremljeno i trojezično (s engleskim i njemačkim prijevodom). Stvaralaštvo umjetnica naive je rijetka i stoga dragocjena pojava. Uostalom, Nada Švegović Budaj (rođena 1951. u Podravini) u autobiografiji navodi: Najveći mi je problem uskladiti slikanje s kuhanjem.
Anketa
Ubijanje vremena
Roman Simić, pisac i urednik Quoruma
Navedite nekoliko knjiga koje trenutačno čitate ili namjeravate čitati.
– Budući da za taj naš Festival europske kratke priče stalno moram biti u dugočitačkoj-kratkopričaškoj formi, trenutačno uživam u izvanrednoj i neusporedivoj Flannery O’Connor i njezinoj zbirci Teško je naći dobra čovjeka, dok odmah iza nje police tresu i u redu nestrpljivo čekaju Šumski duh Gorana Samardžića – roman koji je nakon toliko pohvala teško zaobići; snovito putovanje Ceesa Nootebooma iz Amsterdama u Lisabon u jednako hvaljenoj Priči koja slijedi, a tko zna zašto palo mi je na pamet i ponovo (za kruh svoj svagdašnji) iščitavati i izvanredan roman Pawela Huellea Gdje je Dawid Weiser?, jednu jako jako neobičnu priču o odrastanju, možda i ključni roman poljske književnosti u protekla dva desetljeća, koji će u knjižare za koji tjedan.
Navedite nekoliko internetskih adresa koje osobno volite ili smatrate vrijednim pozornosti.
– E kud baš tamo. Priznajem odmah: nisam neki veliki surfer, hvalim Mrežu, ali uglavnom se držim web-kraja. Moji izleti na net najčešće su potrage za konkretnim knjigama, ljudima, preko običnoga najobičnijega Googlea, ništa što bi se moglo i trebalo preporučiti, avaj! One druge, skaredne adrese, koje svi znamo, ali nitko o njima ne govori, naravno, iz dobra ukusa i obzira prema Zarezovoj čitateljskoj publici, ne spominjem.
Čime se u posljednje vrijeme osobno bavite, što privlači vašu intelektualnu pozornost, ili koje vam se teme u kulturi/javnosti čine zanimljivima?
– U posljednje se vrijeme osobito bavim sobom, tj. knjigom koja bi nakon četiri godine pacanja napokon trebala ugledati svjetlo knjižara. Zove se U što se zaljubljujemo, sastavljena je od jedanaest priča i baš je ona to što uglavnom zaokuplja većinu moje intelektualne pozornosti, a ni kao tema u kulturi ne čini mi se posve nezanimljiva. Naravno, sve što ostane trošim na djevojku, pripremu novog izdanja Festivala kratke priče, uređivanje časopisa Quorum, čitanje knjiga, neobuzdane noćne izlaske i treniranje aikida! Banzai!