poezija

Na kugli koja se vrti

Tamara Bakran

PUTOVANJE

Imam sobu u potkrovlju. Ona ima velik prozor. Ispod prozora je stol. Popela sam se na njega i provirila glavom. Zapljusnula me toplina ugrijanih krovova susjednih kuća. Ljuljuška se more crvenih crepova, uzbibale su se i krošnje, šuštavi valovi lišća... bljesak po bljesak, nebo - pučina, oblaci - otoci, žare se njihovi sprudovi - hajmo do mekog horizonta! Pustila sam muziku, uzverala se na jarbol i razapela kose na vjetru. I krenuli smo, moja soba - lađa, posada mu hrčak i ja.

NESANICA

U nekoj sam ljekarni kupila tablete za spavanje. Naime, već me tjednima muči nesanica. Kad sam otvorila kutijicu, u njoj nije bilo ničeg osim jednog žutog smotuljka. Razmotala sam ga i počela čitati :

“Na prozor ti kucaju ždralovi. U pravi čas, jer si upravo dovršila pletenje mreže od mirisnog bilja - metvica, lavanda. Izlaziš ususret ždralovima, liježeš na mrežu i oni te ponesu. Sve treperi dok promičete: njihovo meko perje, tvoja haljina, tvoj osmijeh... Visoko ste i tako je puno oblaka. Hvataš ih u prolazu. Zamahuju krila, žmirkaš prema suncu. Dugo letite, a onda se stanete spuštati prema polju crvenih makova. Ima ih bezbroj. Ždralovi te poliježu među njih. Tako je tiho da čuješ kako šuškaju njihove latice, zibaju se crveni, crveni svileni, svileni cvjetovi, cvjetovi... Kroz procijep od trepavica gledaš u nebo, nebo… Nebo iščezava ………………………………………………….

PRIZORI

Sve je tako iluzorno u ovom mekom gradu. Zgrade su nakošene, čini mi se, naginju se kao da mi žele nešto povjerljivo šapnuti. Oko mene ljudi iznad čijih glava plutaju vidljive misli, malko dosadne, sikću prodavači, stenju prosjaci, jata ruku.

Bljesnulo je stablo, plešu konobari, gipko, među stolovima. Plaše me fontane svojim iznenadnim štrcajima visoko u zrak. Prozori pričaju, migolje ulice, upit će me vlažni haustori dok mahnitam obuzeta prizorima.

SMETLARI

Vjetrovit dan. Nadimaju se trbusi vrećica i šušte. Pomično, nepomično smeće, uz rubove, na sredini cesta, mijesi lica prolaznika u zgađeno...

Tri smetlara, u plavom, s metlama u rukama, pocupkuju iza ogromnih kolica. Stali su u krug. Smiju se. Iz kanti krcatih otpacima struje omamljujući smradovi, ulaze u  moje nosnice i skupljaju mi nos u smežurano...

Smetlari metu, jedan zamah - dva. Premještaju smeće. Na suncu je zablistao papir od čokolade, zlatno...

Jedan od njih iz džepa vadi frulicu. Mali vrtlog muzike u kojem se ljupko gibaju opušci, ceduljice, stare autobusne karte, stranice novina...

Moja noga ritmički lupka dok smeće u zanosu kretanja ulazi u kolica.

Smetlari odlaze, ostavljaju prostor čist - prazan.

SREĆA

Hej, pršti, pršti, ispred mene trči zeleno prase, iznad mene lete jedrenjaci, mrve nebo svojim sunčanim sidrima, smiju se bogovi, pocupkujem, moje cipele su tako duge da njima podškakljujem vrijeme, moje jujuškanje preusmjeruje rijeku, ispunila me energija postojanja pa postojim u svemu i sve postoji u meni, ha ha ha, hihoću se planine dok ih škakljam po njihovim od borova dlakavim nogama, gnječe me ružičasti slonovi svojim ogromnim trbusima, zgnječ, zgnječ... ah, sretna sam.

RIJEKA

Rijeka je popila nebo, pojela livade i stabla i sada sve to polako razmače i rastače u svojoj vodenoj utrobi. I sve te silne krošnje s malim svemirima raznobojnog lišća, mokre oblake, zapele u začvoranom korijenju i travama, valja  ona prema nekamo. Iz njenog tijela rastu šaš i trska, majka je ona već mnogih ptica i žaba i vodenih vila plavih i zelenih lica koje teku zajedno s njom. 

Slijedim vile u malom čamcu. Rijeka mi je to dopustila.

TUGA

Danas sam bila tako tužna da sam  očima podizala aute u zrak samo da ne plačem. Da zaustavim suze, trgala sam zjenicama haube kako bih zavirila u cjevaste utrobe iz kojih grglja benzin iako ništa ne razumijem kod tih motora, ne razumijem ni motore ni ljude. Bila sam tako tužna da sam željela da vjetar podivlja, da me raščetvori, da me razgrabi svojim piskutavim prstima i da me zakotrlja zajedno s lišćem po asfaltu samo da budem u što sitnijim komadićima, možda bi i tuga bila onda sitnija. Oko mene je sve hučalo, letjeli su auti kroz zrak, muzika koju sam slušala na walkmanu ispunila je dupkom ulice, puhala kroz stabla, pulsirala u semaforu, međutim, ništa, baš ništa od svega toga ljudi nisu primijetili, a ja, da ne bih plakala, oplela sam trepavicama čitave zgrade i premještala ih kako mi se svidi, tako da stvorim što veću buku i nadglasam svoje tužne misli. Od moje tuge nastao je kaos, preokrenula sam grad naglavačke a da se uopće nisam pomakla s mjesta, moja su sjećanja, tužna, a kakva bi i bila, izrasla u velike zle divove koji su svojim ručetinama zarovali i pod samu zemlju i koji su, na  jedan moj mali treptaj, bili spremni pljunuti svemiru u lice, usrkati zvijezde i smrviti sunce, pa nek onda vide ljudi… Al’ ne, oni ni tada ne bi primijetili mene, moje lice, i to da je tužno.

LJ…

Sjedimo u sobi na krevetu. Vani je ljubičasto nebo, sjaje zvijezde i poneki prozor, kuglasta svjetla uz put. Na prozoru se meškolje zavjese, šuštavi smo u svojim sitnim pomacima ti i ja, tvoje su oči tako velike, pričaš mi nešto svojim zjenicama, zboriš kroz treptaje, pokazuješ prstom na divovske žene s vatrama umjesto kose koje lijeno promiču pored prozora, pucketaju te vatre dok mi dotičeš prstima čelo – znati mene, znati tebe… Jučer sam te sanjala u jednom malom dvorištu s drvenom kućicom koja je značila toplotu, u malenom dvorištu prepunom cvijeća jarkih boja, naročito žute,  ti sjediš među njihovim rastalasanim glavicama, otkidaš ih i trpaš u usta – tako sam saznala da mi stvarno puno značiš…

Ja mrzim ljude s pitomim očima, a bojim se da su moje možda sad baš takve,  premekane, preusredotočene na tebe – tu smo sad u ovom selu na čija izrovana polja slijeću galebi, galebi i zemlja Uz moju kuću često prolazi djevojčica s velikom srebrnom zvijezdom na leđima – jesi li ti svjestan da smo mi sad na kugli koja se vrti? Dok sjedimo na krevetu, a vani je ljubičasta noć, pričaš mi, a tvoje su riječi mirisne, cimet, vanilija… pitaš me da li vjerujem da je svemir tih ili ako ne, kako onda zamišljam da se glasaju zvijezde, a u meni od dodira tvojeg lakta plamte organi – ti i dalje pričaš o zvijezdama, kosti i zvijezde, meso i zvijezde, zvijezde u želucu, zvijezde zapele o nosne dlačice… šapćeš mi o ljudima čija su lica izdužena prema njihovom svršetku, ili o onima koji vlastita lica nose u svojim rukama, ili o onima bez lica, a onda mi lako dotakneš lice i kažeš – tvoje je tu….

Sjedimo u sobi, u kući na selu, na kugli koja se vrti, ja sam te sanjala da jedeš cvijeće i  tako saznala da mi stvarno puno značiš.

MARA

Spuštam se pokretnim stepenicama. Idem u labirint ogromnog dućana koji se šepuri sa svojim raznolikim proizvodima, poput pauna, na tisuće proizvoda. Skakuću cijene, voće ne truli, mrznu se ribe u ogromnim frižiderima, neke se prodavačice osmjehuju, a neke ne, neke samo režu slaninu. Svijet među policama, cirkulira, posežu ruke, pune se kolica, zvone blagajne, pijuču. Kad me taj ogromni shop naposljetku ispljunuo, pomalo iscrpljenu, našla sam se oči u oči s Marom. To je morala biti Mara. A kad kažem oči u oči, tad lažem, jer ona je mene gledala, ali me nije vidjela. Imala je rubac i onu starinsku plavu kutu, doduše posutu cvjetićima. A znate ona staračka, kvrgava stopala, kvrge kod palaca, e, takva je ona imala. Da si zamislite okoliš u kojem biste najprije ugledali tu ženu, sigurno biste je zamislili ispred jedne stare drvene kućice s trijemom na kojem se suše kukuruzi u dvorištu s  pumpom, a ona bi najvjerojatnije u ruci držala pletivo ili kruh  kojim bi hranila kokoši. Ali ne, ne ova Mara. Ova je Mara stajala u svom sjaju i glamuru ogromnog shopping centra, u koji nema smisla ulaziti s nešto ispod sto kuna, i cuclala pivu. Ostavila sam je tamo tegleći ogroman ceker pa ne znam što se s njom dalje događalo, sjećam se samo da kad sam se zadnji put okrenula da je vidim, ona je još uvijek gledala u jednu točku, a po njenom su licu plesala svijetleća slova reklama.

RITAM

Jablan, lampa, mjesec, jablan... Uzjogunile su se sive travke, nakostriješile se... cip - cap, klip - klap, plip - plap... skakuće patuljak. Plavo mu se lice skuplja u neku kaotičnu grimasu, koluta svojim ljubičastim očima, udovi mlataraju u svim smjerovima, baš kao i kosa i brada, pjevuši pjesmuljak... Pssssst - želim čuti pjesmuljak, pssssst...

On pjeva: “Pojest ću mjesec, jesec, esec, sec, ec, c...”

Zbunjen je vjetar, zbunjena sam i ja koja ga slijedim već neko vrijeme, sva nehotično ritmična - čini se - hipnotizirao me... Jablan, lampa, mjesec, lampa…

STRAH

Limeni leptiri, bljeskaju njihova krila, staklene ptice sa zveckavim perjem, papirnato cvijeće, šušti. U daljini... planine od folije, nad morem po kojem se valjaju najlonski valovi, a ja, ja sam od stiropora, od dugog hodanja ispalo je iz mene mnogo bijelih kuglica, sad pazim budno gdje ću stati i sklanjam se u narisane sjene da me ne opaze staklene ptice i ne požele kljucati.

PIJETAO

Trzaj, nagli pokret glave  ulijevo. Prsa će mu puknuti, brate mili! Rep je točno od sedam pera različite duljine, jarko crvenih, vjerujem svatko bi ih želio zataknuti u klobuče. Cap, cap - otisci u blatu, sssssssssssssrk - nestao crv s lica zemlje, bum bum kara bum bum -  kokoške urliču, bit će jaja. Trzaj, nagli pokret glave udesno, neprimjetan treptaj oka, odlučio je pretrčati vrt, tko zna iz kojeg razloga. Pljac - složila se hrpica crno-bijela, zob zob - zrnje kukuruza, prsa se nadimlju, vrat svinut u luk -  jiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiihhhhhhhhhhhhha, susjedi ga mrze, i baka ga mrzi jer ju je jednom napao, vitla nožem, prijeti se juhom, a mene je strah da će on hodati bez glave i da ću ružno sanjati.

Tamara Bakran, o sebi: rođena u Zagrebu 1979. Diplomirala sam na Filozofskom fakultetu turski i mađarski jezik, a još studiram bibliotekarstvo. Mnogo sam hobija načela, svačim se pomalo bavila, ali od sveg je tog na meni najviše traga ostavilo

planinarenje. Trenutačno u mojoj glavi vladaju pitanja kao što su posao, egzistencija, a u  strahu od običnog u svakodnevne životne sličice trudim se ubaciti nešto… - U SREDINU, FONT RAZLIČIT OD PJESAMA, ONE NEK ISPUNE CIJELU STRANICU, POVEĆATI RAZMAK IZMEĐU NJIH ILI IZMEĐU NASLOVA I  TEKSTA PJESME, DA NE OSTANE BJELINA NA DNU STRANICE