glazba

Sunce što sviće na obzoru

Ne samo da je u svirci Za Ondekoze moguće prepoznati improvizaciju blisku jazz glazbovanju nego je već i sama kombinacija glazbala srodna davnoj europskoj tradiciji ratničkih fifes and drums sastava

Uz nastup sastava Za Ondekoza, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, Zagreb, 31. siječnja 2004.

Trpimir Matasović

Uobičajena podjela glazbe na tradicijsku, umjetničku i popularnu čak se i u zapadnoj kulturi, iz koje je potekla, sve više pokazuje umjetnom. No, umjesto dokidanja takve podjele, uvodi se i četvrta kategorija crossover glazbe – one koja u sebi sjedinjuje elemente dviju, ili čak triju prethodno određenih vrsta. Pokušamo li, međutim, takvu podjelu primijeniti na neke nezapadne tradicije, naći ćemo se u nevolji, s obzirom na to da su zapadnjačka razgraničenja u tom slučaju uglavnom neprimjenjiva i neprimjerena.

Ipak, umjetno je stvorene podjele teško izbiti iz glave, pa je tako i gostovanje japanskog sastava Za Ondekoza predstavljeno kao koncert japanske tradicijske glazbe. O tradiciji je ovdje, doduše, moguće sasvim legitimno govoriti, jer se taiko bubnjeve uistinu stoljećima koristilo u japanskoj tradiciji. Bubnjari su tako svoje mjesto imali u različitim kontekstima kao što su religijski obredi, no teatar, ratnički pohodi i ulične svečanosti. Pritom se uz njih često sviralo i na bambusovim frulama shakuhachi i fue, što je bitan element i Ondekozina glazbovanja. Uzmemo li, pak, u obzir činjenicu da u japanskoj glazbi razdvajanje između tradicijskog i umjetničkog sve do druge polovine prošlog stoljeća nije provedeno na način na koji se to u Europi dogodilo već u srednjem vijeku, jasno je da je ovu glazbu teško smjestiti u neku od ograničenih zapadnjačkih ladica. Da bi stvar bila još složenija, treba znati i da je tradicija današnjih kumi-daiko sastava, kakav je i Za Ondekoza, relativno mlada – stvorio ju je tek 1951. japanski jazz bubnjar Daihachi Oguchi, temeljeći je podjednako na tradiciji glazbovanja u šintoističkim harmovima i jazz improvizaciji.

Autonomija udaraljkaškog zvuka

Za Ondekoza, dakle, stvara glazbu koja je istovremeno i tradicijska i umjetnička i popularna, a ideologija djelovanja toga sastava pritom sadrži i new age elemente “povratka prirodi”. Glazba je, naime, u njihovu svjetonazoru tek dio ukupnog načina života, koji uključuje život u svojevrsnoj komuni i svakodnevno bavljenje drugim fizičkim aktivnostima, poput, primjerice, trčanja po dvadesetak kilometara dnevno. U tom se smislu Za Ondekoza donekle i razlikuje od većine drugih kumi-daiko sastava, kojih samo u Japanu danas ima više od pet tisuća, uz još stotine u drugim zemljama, posebice Sjedinjenim Državama i Kanadi. Sličan način života njeguje još samo jednako čuveni Kod?, što i ne treba čuditi u svjetlu činjenice da je riječ o sastavu koji se 1981. izdvojio iz Za Ondekoze.

Sve navedeno može bitno pridonijeti razumijevanju višeslojnog značenja Ondekozina glazbovanja, premda, sudeći prema reakcijama publike u prepunom Lisinskom, čak i površinska percepcija može osigurati izniman glazbeni doživljaj. Uostalom, uza svu “egzotičnost” ove glazbe, u njoj još ima dovoljno sastavnica koje pomažu komunikabilnosti između izvođača i slušatelja. Jer, ne samo da je u njihovoj svirci moguće prepoznati improvizaciju blisku jazz glazbovanju nego je već i sama kombinacija glazbala srodna davnoj europskoj tradiciji ratničkih fifes and drums sastava. S druge strane, međutim, fascinira autonomija udaraljkaškog zvuka, što je Zapad otkrio tek s avangardama 20. stoljeća. Melodijski instrument, u ovom slučaju shakuhachi frula, pritom ne mora nužno preuzeti nosivu ulogu u razvoju glazbene građe – u skladnoj simbiozi udaraljkaškog i puhačkog zvuka često se, naime, čini da melodijski obrasci proizlaze iz onih ritamskih, što je dijametralno suprotan princip onome iz zapadne glazbe.

Ozbiljno udaranje i ludički dijalog

Ako bismo na Ondekozu primijenili zapadna estetska mjerila, mogli bismo govoriti o briljantnom virtuozitetu glazbenika, raznolikosti kombiniranja raznovrsnih glazbala ili o uvjerljivo izgrađenoj dramaturgiji pojedinih opsežnih glazbenih brojeva. No, možda bi ipak bilo bolje pokušati se prebaciti u istočnjački duhovni svijet i promotriti ovaj sastav iz tog ugla. U tom slučaju, u prvi plan dolaze jednako fascinantni elementi, poput nevjerojatne fizičke, ali, očito, i duhovne energije šestero glazbenika. U toj duhovnosti, međutim, nema nikakvog pretjeranog ili pozerskog misticizma. Naprotiv, to je duhovnost koja je vrlo ovozemaljska, pa stoga ne isključuje ni duhovitost – nešto što je zapadnim “duhovnjacima” obično posve strano. Ondekozin će duhovni svijet tako biti podjednako obilježen i vrlo ozbiljnim petnaestominutnim udaranjem u veliki odaiko bubanj, ali i duhovitim ludičkim dijalogom između melodija shakuhachi frule i ritmova proizvedenih virtuoznim baratenjem igračkom kendama. Takva je dvojnost, odnosno, zapravo, jedinstvo ključni element postizanja posve zasluženog udivljenja zapadnog slušateljstva. Jer, ako nam u Ondekozinoj glazbi možda i nije moguće jasno raspoznati što to točno opisuje “konja koji galopira zajedno sa suncem što sviće na obzoru”, “poruku mira koja se širi u koncentričnim krugovima” ili “prizore iz djetinjstva gospodina Dena”, zdrava energija koju ovi glazbenici šire svojom glazbom, ali i životom, nešto je što bi trebalo biti razumljivo svakom.