Projekt realnih utopija
Valerio Baćak
Gostovanje Erika Olina Wrighta 25. svibnja 2005. u Zagrebu
U srijedu, 25. svibnja, u Zagreb dolazi Erik Olin Wright, pokretač i voditelj međunarodnog društveno-znanstvenog projekta Real Utopias. U organizaciji Kluba studenata sociologije Diskrepancija, Hrvatskog sociološkog društva i Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, taj ugledni američki sociolog održat će dva predavanja na temu Envisioning Real Utopias. Prvo predavanje će biti održano u 10 sati u dvorani D-V na Filozofskom fakultetu, dok će se drugo predavanje održati u Društvu sveučilišnih nastavnika u 18 sati.
Real Utopias Project je od svog osnutka 1991. okupio vrsne međunarodno priznate autore među kojima su poznatiji Claus Offe, John Roemer, Samuel Bowles, Herbert Gintis, Iris Marion Young, Carole Pateman i Philippe Van Parijs. Projekt se sastoji od serije konferencija na američkom sveučilištu Wisconsin, na kojima se raspravljaju prijedlozi za radikalan i progresivan redizajn ključnih demokratskih institucija. A radovi predstavljeni na konferenciji objavljuju se kao zbornici u ediciji Real Utopias britanskog izdavača Verso. Drugu konferenciju unutar Projekta i prvu knjigu objavljenu u ediciji, naslovljenu Associations and Democracy, 1995. pripremili su Joshua Cohen i Joel Rogers. Njihova glavna tema su mogućnosti koje sekundarne, nedržavne asocijacije imaju za unaprjeđenje demokratskog projekta. Sljedeća je publikacija (Equal Shares: Making Market Socialism Work, 1996.) uređena na temelju prijedloga Johna Roemera o uspostavljanju posebne vrste tržišnog socijalizma, dok je treća (Recasting Egalitarianism, 1999.) slične tematike, a bavi se prijedlozima koje su na četvrtoj konferenciji Real Utopias izložili američki ekonomisti Sam Bowles i Herb Gintis. Njihov je cilj dokazati da se ekonomska strategija ljevice može revitalizirati samo ako se napusti tradicionalna ljevičarska averzija prema korištenju tržišta i institucija privatnog vlasništva u službi demokracije. Četvrta knjiga iz edicije, ujedno i posljednja koja je izašla iz tiska, nosi naslov Produbljivanje demokracije (Deepening Democracy, 2003.). Taj je zbornik radova nastao na osnovi teksta o konceptu opunomoćenog participativnog upravljanja (OPU) koji su teorijski sastavili Archon Fung i Erik Olin Wright, pri čemu teorijski okvir ove rasprave predstavljaju recentni pomaci u teorijama deliberativne i participativne demokracije. Posljednja u nizu publikacija je knjiga Redesigning Distribution (u tisku), uređena na temelju koncepata univerzalnog osnovnog dohotka i subvencija dionicima (interesentima) koje su formulirali Philippe Van Parijs, te Bruce Ackerman i Anne Alstott. Uz ovih pet navedenih publikacija spremaju se još mnoge zanimljive konferencije na kojima će se obrađivati teme poput alternativnog korištenja mirovinskih fondova koji će predstaviti britanski sociolog Robin Blackburn i prijedlog američkog teoretičara medija Roberta McChesneyja za razvijanje održivog egalitarnog medijskog sustava. Više o samom projektu, uključujući intervju s Erikom O. Wrightom i prijevod jednog od njegovih posljednjih tekstova, može se doznati u posljednjem, devetom, broju časopisa za društveno-humanističke teme Diskrepancija.
Gostovanje Erika Olina Wrighta, jednog od najpoznatijih svjetskih istraživača društvenih klasa, koji se proslavio svojim radovima unutar tradicije analitičkog marksizma (Class, Crisis and the State, Interrogating Inequality i Classes), omogućit će hrvatskoj publici izravan uvid u najnovije tendencije na području progresivne demokratske teorije. Stoga su svi zainteresirani pozvani da posjete predavanja koja će se održati u srijedu, 25. svibnja, na Filozofskom fakultetu (10 sati) i Društvu sveučilišnih nastavnika (18 sati).
Prošireno dokumentarno kino
Izložba Kristine Leko Amerika, paviljonu 19 ZV-a, Zagreb, od 19. svibnja do 12. lipnja 2005.
Izložba u organizaciji Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb (kustosi uzložbe su Nada Beroš i Tihomir Milovac) nastala je u suradnji umjetnice s hrvatskim doseljenicama u Queensu, New York City, jednom od središta hrvatskog iseljeništva u SAD. Izložba je ambijent koji sadrži dokumente (reprinte), osobne predmete, zidne tekstove, fotografije (reprinti obiteljskih fotografija),dokumentarni video te višekanalnu video instalaciju. Autorica takvu prezentaciju naziva “proširenim dokumentarnim kinom”.
Kristina Leko provela je godinu dana u New Yorku, u okviru rezidencijalnog programa u Centru za suvremenu umjetnost P.S. 1 u Queensu. Boraveći u Americi umjetnica je opsežno istraživala sudbine hrvatskih emigrantkinja, osvjetljavajući manje poznatu stranu iseljeništva iz specifičnog “ženskog kuta” gledanja. Projektom Amerika Kristina Leko nastoji definirati pojam Novi svijet kroz osobno iskustvo pet žena, koje na neki način sumiraju sudbine većine naših iseljenica u Sjedinjenim Američkim Državama. Svaka od sudionica u suradnji s umjetnicom odabire i definira svoju noseću temu - putovanje, obitelj, rad, blagostanje, siromaštvo, sloboda, demokracija, nostalgija - služeći se različitim oblicima predstavljanja – fotografijom, videom, audio dokumentima, tekstovima, knjigama, memorabilijama, tvoreći svojevrstan arhiv sjećanja osobne povijesti i povijesti zajednice. Kako žene uključene u projekt većinom pripadaju radništvu, pogled plavih ovratnika na novi svijet nije naravno nimalo romantičarski.
“Nedvojbeno, rad Kristine Leko paradigma je socijalno-kritičke umjetnosti par excellence, premda je umjetničin društveni komentar naizgled skriven, neeksplicitan, posredovan kroz ‘emocionalnu prizmu’ kroz koju se prelamaju intimna kazivanja i ‘male priče’ sudionica projekta. Služeći se tim suženim, subjektivnim rakursom gledanja, kao i polifonijskom strukturom pripovijedanja, umjetnica slaže slike na širokoj društvenoj pozornici, svojevrstan povijesni quilt sastavljen od osobnih memorabilija, dokumenata i priča. Zahvaljujući umjetničinu senzibilitetu, izboru i ‘montaži’ tih slika, on postaje opće vlasništvo s kojim se mogu identificirati i pripadnici drugih zajednica, primjerice, talijanske i irske, poljske ili pakistanske emigracije” (Nada Beroš u predgovoru kataloga izložbe).
“Kristina Leko svoj pristup opisuje kao “prošireno dokumentarno kino”, koje, u ovom slučaju, prikazuje “starije hrvatske žene, koje žive u Astoriji, u Queensu.” U drugim radovima, Mlijeko i ljudi, Sir i vrhnje i Halle 05, ona se bavi problemima seljaka/mljekarica/nezaposlenih. U svim njezinim projektima u koje uključuje stvarne ljude, umjetnica se zauzima za probleme grupa na samom društvenom rubu, točnije skupina koje društvo sve više potiskuje na rub, marginalizira. Leko na umjetnost gleda kao na mogućnost društvenog angažmana. Umjetnost je sredstvo pomoću kojeg marginalizirane skupine i njihov način života mogu postati vidljivima, a njihovi problemi saslušani. Ukratko, umjetnost je sredstvo njihova “prikazivanja”. To zapravo znači da radovi Kristine Leko nadilaze ono što “čisti” socijalni dokumentarci čine, koristeći dvoznačni karakter dokumentarca – ne samo da prikaže stvarnost, nego i s namjerom proizvođenja nečeg novog” (Barbara Steiner, iz teksta Javna stvar).
Iz mostarske spavaonice
Katarina Luketić
Kolaps, vodič za urbane spavače, Alternativni institut i OKC Abrašević, Mostar, 2005.
“Razlika između Diktature i Demokratije je u tome što u Demokratiji ljudi prvo glasaju, pa tek onda svi izvršavaju naređenja, a u Diktaturi niko ne traći vreme na glasanje”, rekao je to Charles Bukowski odgovarajući u jednom intervjuu na pitanje zašto nikada ne piše o politici i zbivanjima u svijetu. U politici se, smatra on, “ne dešava ništa nova”; a nakon H-bombi i hladnog rata (a intervjuu datira s početka osamdesetih) bolje se vratiti “svojim konjima, kurvama i čašicama, dok za to još ima vremena”. Ta razmišljanja Bukowskog o odnosu političkoga i privatnoga, patriotizma i artizma, stoje kao svojevrstan ekspoze časopisu Kolaps, podnaslovljenu kao Vodič za urbane spavače koji se tiska u Mostaru, a udomljuje mnoge autore sa šireg post-yu prostora. “Nepolitičnost” Bukowskoga ne treba shvatiti kao deklamatorsku programsku odrednicu ovoga časopisa, već prije kao njegov poziv čitateljima da se odlijepe od aktualne, nacional-politikom zatrovane društvene zbilje, i upuste u neizvjesnu i ugodnu avanturu književnoga teksta.
Treći po redu Kolaps sadrži tako prozne i poetske radove mnoštva autora iz Bosne, Hrvatske, Srbije, Slovenije; između njih su upleteni i novi prijevodi kultnih i za uredništvo očito referentnih autora poput Raymonda Carvera, Toma Waitsa..., a poput glazbenih stanki ili džezerskih varijacija na temu pojedinog teksta služe umetnute stranice sa slikama Milesa Davisa, Charlie Parkera, Billie Holiday i sl. Većina domaćih autora u časopisu su mlađi, nedovoljno afirmirani pisci ili pak oni čije su prve knjige imale obećavajući feed-back od publike; no, pri tome se teško može govoriti o ikakvoj generacijskoj sličnosti, što je podcrtano i time što su se među mlađe umiješali i oni stariji poput Branka Čegeca, Senka Karuze ili Roberta Milinarca, koji su izrasli iz drukčijeg kulturnog konteksta negoli autori koji su počeli pisati u kasnim devedesetima. Zastupljeni tekstovi su različiti i po poetici, žanru i kulturnom potencijalu na koji upućuju, pa tako u časopisu jedni uz druge stoje ratom obilježeni stihovi Faruka Šehića i ljubavne queer proze Mime Simić; hedonističke urbane minijature Roberta Mlinarca i rezignirajući turobni redci Igora Banjca. U književnim ulovom bogatoj časopisnoj mreži izdvajaju se pak tekstovi Slobodana Tišme, Dušana Čatera, Branislava Oblučara, Slađana Lipovca, Gorana Bogunovića, Marka Tomaša... Svemu navedenome, uredništvo Kolapsa (Mehmed Begić, Marko Tomaš, Nedim Ćišić i drugi) nije nametnulo nikakav čvrsti okvir, namjerno izostavljajući uvodnike, dodatne bilješke ili objašnjenja, te puštajući da se iz samog svijeta književnog teksta neograničeno stvaraju/množe interpretacije.
Kolaps se može kupiti u zagrebačkom klubu-knjižari Booksa, a više o njemu možete saznati na www.kolaps.org. Spomenimo i da je iz iste urbane mostarske spavaonice dosada izašlo i nekoliko knjiga: autora Dinka Delića, Gorana Bogunovića, Damira Pilića, S.tre Bronte (posljednja dva u suizdanjima), Mehmeda Begića, Leonarda Cohena i drugih.
Proširenje pojma sustava vrijednosti
Ana Kadoić
U povodu izložbe autorica opisuje svoje umjetnički postupak
Izložba Ane Kadoić Unatrag, Galerija PM, Zagreb, od 17. do 26. svibnja 2005.
Ono što me zanima, a provlači se gotovo čitavim mojim radom, stavljanje je forme u proces koji je u proturječju s predmnijevanom hermetičnošću forme, u potrazi za njezinim otvaranjem i promjenom. Vizualni fenomen zanima me kao promatrača koji, oslanjajući se na svoju subjektivnu percepciju, donosi određene zaključke o viđenom na temelju određenih vizualnih kvaliteta, bez obzira na to što se nalazilo iza njih na objektivnoj razini. Interveniranjem u te prepoznate kvalitete, čak i u minimalnoj mjeri, sa sviješću o objektivnoj razini, struktura fenomena počinje se pomicati iz korijena što može rezultirati bitnim promjenama u čitanju strukture i razumijevanju identiteta viđenog.
Moj je rad počeo funkcionirati u sistemima i strukturama koje zahtijevaju određenu disciplinu i ustrajan trud mnogobrojnog ponavljanja akcija. Proizvedene senzacije se s pomoću potencijalne “protusenzacije” trenutačno brišu, poništavaju ili se jednostavno i ne dogode, ostavljajući samo nagovještaj i iščekivanje, puštajući da sistem doživi neuspjeh. Tijelo rada, objekt, postaje obmana, ali i sredstvo koje ukazuje na svoju suprotnost.
Instalacija Unatrag sastoji se od niza papira širine 75 cm stupnjevito toniranih olovkama različite mekoće, kontinuirano postavljenih duž kružnog zida galerije, počevši s najtamnijim tonom pa sve do potpuno bijelog papira. Preko papira su projicirani dijapozitivi tih istih crteža, ali u suprotnom smjeru. Projekcija najtamnije površine pada na bijeli papir i niz se nastavlja sve dok projekcija bijelog papira ne padne na najtamniju podlogu. Tonska vrijednost cijele površine ostaje gotovo nepromijenjena i predstavlja vizualni kontinuum.
Istodobno, tonska vrijednost se u svakom segmentu niza sastoji od različitih omjera materijala; čestica grafita i svjetlosti iz dijaprojektora. Vizualno nepromijenjena površina postupno prelazi iz jedne fizičke konzistencije u drugu, postižući punu (iako nevidljivu) transformaciju iz čvrste tvari u efemernu svjetlost, od izvorne čvrste površine u projekciju iste te površine. Dolazi do proturječja slike i fizičkog identiteta, supostavljanja kontinuiteta i promjene.
U točci sučeljenja (sa svake strane ulaza u galeriju), susreću se “početak i kraj zatvorenog toka”, stopostotni, neukaljani crtež i stopostotna, samodostatna projekcija.
Kad se najmanje nadamo
Nataša Petrinjak
Up&underground, broj 7/8; Bijeli val/AGM/Community Art, Zagreb 2004.
Nekako u skladu, valjda sa samim nazivom časopisa Up&underground, teče i njegovo objavljivanje. Zabljesne na sceni, na tržištu, neko vrijeme svi su pogledi uprti u nj, a onda suradnici, novinari, pa i sam urednik nestanu, kao u zemlju propali. Prije tri dana, kada skoro nitko više nije vjerovao u izlazak nekog novog broja stigla je sms-poruka: U crvenoj naslovnici kap je i tvoje proleterske krvi. Novi broj Up&undergrounda nosi brojčanu oznaku 7/8 2004., ali ga prošlogodišnja odrednica ne čini nimalo passe. Dapače, opet je iznenađujući, zanimljiv, koristan, druželjubiv. Dobro društvo za barem nekoliko narednih tjedana. Otvaraju ga tekstovi Michelangela Antonionija iz tetralogije otuđenja (Bolest osjećaja, Moja pustinja) koje je prevela kao i uvodni tekst napisala Tanja Vrvilo. Zahtjevnog posla predstavljanja multimedijalnog umjetnika Borisa Bakala poduzela se Katarina Peović ispisavši odličan presjek njegova stvaralaštva, te potom zajedno s kolegom Mirkom Bogosavcem napravila intervju s autorom. Potom Boris Buden kao i uvijek – dopadljiva analiza postkomunističke normalizacije pod nazivom U cipelama komunizma. Zahvaljujući prijevodu Nataše Tomanović, imamo priliku pročitati rad Jacquesa Derride Mochlos; ili konflikt fakulteta, što je 17. travnja 1980. predstavljen na Sveučilištu Columbia. Prema izboru Eveline Turković, a u prijevodu Snježane Veselica Majhut slijede četiri teksta iz zbornika Sourranding Sourranded Olafura Eliassona i Petera Weibela. Kako istovremeno misliti (društvenu) inovaciju i historijsku nepovratnost zapitao se i pokušao dati odgovor Petar Milat u eseju Pisanje ili blokada pisanja, ili stvaranje kao kreacija poslije politike i umjetnosti.. U istraživanje teze da je vrijeme da se završi s opozicijom Istok/Zapad vodi nas Rastko Močnik, dok se za Tranzicijske meditacije odlučio Feđa Vukić. Iz Ogleda i rasprava Trećeg programa Hrvatskog radija Up&underground prenosi ogled Maria Kopića Umjetnik, umjetnost, umjetnina, Olga Majcen iscrpno izvještava i komentira s festivala umjetnosti, znanosti i tehnologije Ars Electronica 2004., u Linzu, a vrlo poučno o percepciji balkanskih umjetnika i umjetnosti na Zapadu piše Dejan Kršić. I onima koji preferiraju informaciju “iz prve ruke” neće biti dosadno: tu su veliki intervju s Aleksandrom Flakerom, srednje veličine intervju s Natašom Ilić i mali sa Zbigniewom Karkowskijem. Mnogo toga za čitanje, a redakciji upućujemo tek molbu da prije izlaska sljedećeg broja odvoji nešto novca i za korektora. Koji će ispraviti tipfelere da bi užitak čitanja bio potpun.