![]() |
19. 05. 2005. | ![]() |
broj 155 |
|||
|
|
Zbiljna drogerija
Stjepan Balent u zaleđenom slapu presijavalo se daleko sitno i hladno zimsko sunce. već je proučila sve djedove knjige sa slikama i atlase prije nego se otac uspio probiti do njih. na ulici se sudara s ljudima i, premda se kroz oči ptice može činiti kao onaj izdvojeni, najužurbaniji mravac, onaj koji izgleda kao da je na trenutak zagubio nit ona nigdje ne vidi nikakav pravi, imalo stvarniji svijet od ovoga iz knjiga vrh plimnog vala zatekao ga je u čamcu koji je za suncem i jeguljama nosio šutljive ribare daleko u kopno, duboko u strmi kanjon. tek u kristalno prijepodne, lepet krilima pucketanje zraka iznad vode može razotkriti njegovo postojanje radoznalom dječačkom uhu. brzom oku pažljivog promatrača, vještog lovca na nesvakidašnje pojave oluja je trgala noć, užasnuti je pas lajao pa zavijao pa lajao na podivljalu prirodu, dok je, očito ne tako senilni djed na gornjoj terasi vitlao sabljom iz prvog svjetskog rata. riječima: udri, ilija! izazivajući munju da ga uzemlji. njegova šutnja puna je briga: samo od smijeha može razbiti ogledala, čaše i sva ona mala svjetla pa nitko ništa ne vidi. a što onda? kao i jedna druga značajna osoba rođen je iza šanka u šatoru, za vrijeme razuzdane bakanalije. s ozarenih lica oko sebe udahnuo je raspucalo veselje pa ga u dnu glave često peku zamamne sirene, raskošne mogućnosti. platna oslikava riječima riječima iza riječi i prazninama između njih. za sezone, u slici često puta završe i ekološki proizvedene trešnje. jagode salata, čak i puževi ili gliste. nekim ljudima obično bude zlo od njih, no svejedno ih kupuju kao ludi isplovio je brod. začuđena je ugledala svoje ruke i osjetila kako su duboko zarivene u to beskrajno preplavo iznad nje. vremenom je počela preplitati sitne točke u daljini s ovim ovdje i onim iza, vješto dajući svakom čvoru osjećaj najvažnijeg u tkanju. kada su njene prste snimili za televiziju, sve istkano je odjednom nestalo. da mi misterij bio veći, uskoro je pred nekoliko kamera i više milijuna sljedbenika, jednostavno iščeznula i ona u sušnom razdoblju, kada sve ostaje dahtati polegnuto nisko, uz zemlju, nitko ne daje pola mjerice vode za vjerojatnost u kojoj preživljava. zato se, kada mu je već unaprijed sve oprošteno posvetio razvijanju začudnih sposobnosti. danas, primjerice dokazuje nepostojanost vidljivog: gledan između prstiju s udaljenosti od oko jednog pedlja vješto izmiče oštrom pogledu i svi plješću njegovoj domišljatosti oko mjeseca su se namotavali kolobari u duginim bojama. a onda je trajalo danima. čitavi su gradovi bivali otpuhivani, a na njihova su mjesta dolazila neka deseta sela. ili jezero s otokom bijele litice, planina pod snijegom. vulkan. učini joj se da je zbrčkana jer misli svijet, obrva i zeleno odjednom pa se zastidi. i nikad to nikome ne spominje pojavio se prije vremena. u ne-vremenu. ostavljena je praznina jer još nije izmišljena ikakva stvarnost za njega. izbila je ura u predsoblju od čega su zabrujale male keramičke figurice u podnožju zvuka, a njoj je snoliko devetomjesečno plutanje nepovratno isprano iz sjećanja. najviše je volimo kada govori više likova odjednom: kada se vrijeme oduži, zatvorenih očiju među prstima može prepoznati kišu. nabrojati odakle dolazi, po čemu je sve lila, iz čega je isparila kao rosa i slično. kad je bila mala prijateljice su je zvale Madame S’Curie. više iz straha nego iz zloće primijetio je da se oko običnog uzdaha čitava magla počne namatati u klupko, nešto obezglavljeno i bestjelesno zrakasto izbija iz svakog obrisa, a sve su sjene uvećane. samoću prispodobljuje povratku u okrutne dječje ruke. tragove sladoleda, rastopljenih čokoladnih prstiju ostavlja na vidljivim mjestima: prekidaču, telefonu ogledalu… zna da to nekoga ljuti, ali je vrlo zadovoljan kada se često spominje njegovo ime bilo je tako hladno da je i najmanji pokret zraka lomio stabla kao su ledene sige. prvi je vrisnuo kad su krošnje nestale u vlastitim odrazima u vodi. uvjeren u smisao i redoslijed događaja, uvijek želi znati gdje su mu leđa i općenito je sklon brinuti o previše toga. nevidno sunce zagrije mu misao na drage, zažari mu vrhove ušiju, a oni znaju da je s njima. jednom se zbog toga prijavio u emisiju o čudacima s raznoraznim sposobnostima gdje se pred kamerama, očima nacije, potukao s jednim od rezervnih apostola i travestitom kineskog podrijetla koji želi postati predsjednik svemira bila je samo jedna između mnogih drugih. papirić s brojem i blijedi plavičasti pečat dugo su vremena bili sve što je znala o sebi. napokon je i to prestalo imati ikakve važnosti. gleda u svijet i kako se pojavljuje. onda namršteno piše u svoje sjećanje, a kad otvori oči kaže: bemti! tako se dakle kreće taj svemir – od jedne do druge podudarnosti ležao je s tustim sjenama u lijeno poslijepodne. njegovo je djetinjstvo bilo nijemo i meko, a svi rođendani isti. u doba kada su jezera još uvijek bila rijeka, a gradovi na njenim obalama bogati svakojakim životom, ništa ga se nije previše ticalo. nakon kuge koja je pomela sve što je preostalo nakon bujica, osjećaj da je vrijeme beskonačno, toliko da se može reći kako ga nema, neprestano se pojačava. naravno, neki sumnjaju da je on taj lica prodavačica na muškom odjelu bila su uplašena. zujava kasa u daljini je izbacivala mali pravokutni račun s točnim vremenom iznosom porezom šifrom prodavača, a kleptomani su u grudnjake, džepove torbe trpali crnu kožu novčanike, čarape, donje rublje, remen, tri sjajne kopče... kada hoda kroz trnje njezina se stopala razdvajaju drhtavo poteku između oštrih bodlji. kada poželi može razrezati svijetlo od tamnog. ali samo je jednom bila tako ljuta sjedili smo na suncu, na klupi, na kraju livade na početku šume. svaki put kad bi se oglasile ptice utihnuli smo kao mala djeca kad ih u visokoj crkvi iznenade orgulje pa puni iščekivanja napnu tijelo. potpuno opčarani mogućnošću da nam se ptice zaista rugaju, drijemali smo točno usred velikog zelenog zagrljaja čekajući ga da nam se pridruži, da postanemo parni i djeljivi napokon zaigramo na dva gola
|
|||||