Čitati kao Bob Dylan

Nataša Petrinjak

Nova Istra, broj 1 i broj 2. Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2005.

Autor i tekst su u prvom planu; uvijek, neprijeporno, u potpunosti. Onako kako i priliči glavnim akterima jednog časopisa za književnost, kulturološke i društvene teme – podastrti su čitateljstvu jasno, obilno i stručno obrađeni, ma koliko različiti od suaktera u istom izdanju, pažljivo poslagani da se nitko ne može osjetiti zakinutim. Autori i tekstovi takav tretman imaju u časopisu Nova Istra koji od 1996. izdaje Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, a uz iznimno osobno zalaganje, to svi znaju, glavnog urednika Borisa Domagoja Biletića. Brižnost koja se posvećuje svakoj bio-biblio-notici autora ili fusnoti teksta ili pak upućivanju na druge izvore uz prezentiranu temu iznimno je važan znak poštovanja i prema čitateljima na koje smo, budimo iskreni, već pomalo i zaboravili. U najvećem broju slučajeva, i uz naglašavanje – čast izuzecima – već dugo se periodika, kao i tzv. tekući tisak ophodi s čitateljstvom ili kao s potpunim neznalicama ili komunicira s malobrojnim znalcima i ne trudeći se informirati i obrazovati potencijalno nove čitatelje. Nova Istra, čak i kada se s nečim ne bi slagao, ostavlja čitatelju prostor za konstruktivnu polemiku. Uvijek je jasno s kim i s čim se komunicira.

S namjerom ujednačavanja blago narušenog ritma izlaženja, u razmaku od otprilike dva mjeseca, objavljena su dva broja Nove Istre za 2005. godinu i tako se ovoga ljeta pruža mogućnost za druženje s obiljem kvalitetnog i zanimljivog štiva. Novu poeziju predstavljaju Božica Jelušić, Zoran Kršul, Biserka Težački, Tomislav Ribić, Nada Grubišić, Sanja Širec Rovis. U bloku Suvremena književnost drugi broj Nove Istre donosi i dvije priče Nenada Stipanića, te zanimljivu Zdravicu Romanovima Ivana Grljušića. Uvijek korisno za upoznavanje stranih autora, drukčijih poetika, za usporedbu vlastitih dostignuća jesu dakako novi prijevodi, pa tako u ta dva sveska Nove Istre možemo čitati: priče Litvanca Romulada Granauskasa u prijevodu Mirjane Bračko, Viktora Jerofejeva zahvaljujući Ireni Lukšić. Uga Bettija preveo je Daniel Načinović, a Paolu Capriolu Ljerka Car Matutinović. Poeziju Ariana Leka iz Tirane s francuskog je prevela Jagoda Milinković, onu Amira Ora s engleskog je prepjevao Igor Grbić. Petar Hategan preveo je pjesme Marina Sorescua, a Sanja Širec Rovis Tršćanina Marka Kravosa.

U poglavlju Studije, ogledi, zapisci u prvom ovogodišnjem broju dva se teksta dotiču i bave Kunderinom Nepodnošljivom lakoćom postojanja, onaj Jasne Gržinić i Vjekoslave Jurdane, dok se Irvin Lukežić odlučio za doba Frankopana. Pod naslovom Povratak aure u suvremenoj umjetnosti Žarko Paić vrlo nadahnuto piše o Walteru Benjaminu i njegovim tumačima – Grliću, Groysu i Merschu, slijede potom Prilozi o zavičaju Lade Duraković O pulskoj životnoj epizodi Franza Lehara i Maje Polić o Petriću i Vlačiću u Filozofskim istraživanjima, razgovor Vida Jeraja s Józefom Nagyjem, te Aspekti estetike europske glazbe u hrvatskoj literatskoj praksi Nedjeljka Fabria. Pored studije Sanje Vulić o bunjevačkohrvatskom piscu Antunu Karagiću i zavičajnih priloga Dražena Vlahova o Istarskom razvodu, te Jasenka Zekića o tragediji na kupalištu Vegarola, drugi broj ovogodišnje Nove Istre plijeni pozornost tematom o Samu Shepardu u kojem se potpisuju Predrag Nešović, Žarko Milenić, Nenni Delmestre i Vojo Šindolić. Rubriku Društvo čini težak, mučan, ali tekst koji se mora čitati – onaj Fahrudina Novalića o srebreničkoj tragediji i ravnodušnosti koja je prati kao usud. Oba broja završavaju brojnim Kritičkim pristupima i osvrtima recentnih izdanja hrvatskih nakladnika, pa posjet knjižnicama i knjižarama ne mora nalikovati avanturi u nepoznato. Tako, s dva broja Nove Istre u rukama na Shepardovo pitanje: “Jesi li oduvijek mnogo čitao?”, lako bi bilo odgovoriti kao i Bob Dylan: “Uvijek nešto čitam”.

Quorum s novom redakcijom

Quorum br. 1, glavni urednik Miroslav Mićanović, Zagreb, 2005.

Znamo već sve o Quorumu i njegovim različitim fazama. Sada pak svjedočimo nečemu novom o čemu još ne možemo znati sve. Naime, Quorum ima novu, djelomično izmijenjenu redakciju. Miroslav Mićanović i dalje je glavni urednik, Roman Simić i dalje je u redakciji ali tu su sada i nove, mlade snage: Luka Bekavac, Maša Grdešić, Slađan Lipovec, Damir Šodan i Silvestar Vrljić. Znači li to revolucionarni obrat u strukturi Quoruma, je li on sada sve ono što dosada nije bio? Ne, nova redakcija odlučila je, čini se, na starom neboderu dodati samo poneki novi balkon i podrum. Uglavnom, imamo sve uobičajene Quorumove rubrike: domaći autor kojega se ovaj puta predstavlja je pjesnik i prevoditelj Miloš Đurđević, zatim je tu razgovor s kritičarem/urednikom časopisa/urednikom AGM-a Krunom Lokotarom, imamo izbor novije srpske poezije, a u teorijskome bloku zasjeo je standardni Terry Eagleton; slijede dva glavna bloka – niz tekstova o “kraljici konzumerističke kulture, Barbie, te izbor tekstova pod nazivom Laptop Music. Dakle, sve je na svojemu mjestu, usporeni snimak otkriva određeni pomak prema kulturalnim studijima i teoriji glazbe (kao stalnoj rubrici) - sve ok, sve super, ali nekako ostaje dojam da bi Quorum ipak trebalo prodrmati malo snažnije kako bi iz njega prokuljalo malo više pjene, plesa i urlika.

Privremeno pomaknuto

Silva Kalčić

Cvjetna instalacija Darka Fritza 302_MOVED_TEMPORARILY, križanje (sjeverna strana) Ulice Hrvatske bratske zajednice i Avenije Većeslava Holjevca, Zagreb, lipanj - listopad 2005. / Prezentacija projekta i projekcija video rada Internet Error Messages [v.05_05], video produkcija BALTIC Centre for Contemporary Art, Gateshead; Klub arhitekata, Zagreb, 12. srpnja 2005.

Umjetnička intervencija u urbano tkivo grada Zagreba, cvjetna instalacija Darka Fritza 302_MOVED_TEMPORARILY nalazi se na zelenoj javnoj površini između zgrade INA Naftaplina i gradilišta novog Muzeja suvremene umjetnosti, te u neposrednoj blizini raskrižja dviju avenija, cestovnih prometnih osi u smjeru sjever-jug i istok-zapad, na izlazu (ulazu) iz grada. Dimenzije nasada, oblikovanog i održavanog u materijalima koji se redovito rabe u hortikulturi, su 3,5 x 40 m; korištene su crvene begonije, humusna zemlja te bijeli šljunak za posipanje staza. Navedenim materijalima oblikovana je tipografska slika, njima je ispisano “nađeni” (trouvé) izraz uobičajen u računalnoj terminologiji: 302_MOVED_TEMPORARILY je neprevodiva sintagma koja postoji samo u engleskom jeziku, poruka o grešci u izvršavanju kompjuterske operacije (HTML serverska greška) implementirana u protokol stroja. Na hrvatskom je mogući prijevod 302 privremeno pomaknuto. Za razliku od drugih načina intervencije u urbani okoliš, kod hortikulturalnih radova koriste se organski materijali, manipulira se organskim procesima življenja, cvjetanja i rasta/bujanja.

“Krajobrazna umjetnost” poprima posve novo značenje: umjesto da umjetnost podražava prirodu - priroda podražava umjetnost i shematičnost pojavnog svijeta. Cvjetna instalacija služi kao mjera odnosa prirode, arhitekture (postmoderne Velimira Neidhardta i neo-moderne Igora Franića, u okruženju Internacionalnog stila Novog Zagreba, prema lecorbusierovskom načelu “stanovati, raditi, uzdizati duh i tijelo”) i urbanizma (prometno raskrižje je mjesto intenzivne socijalne interakcije; tuda prolaze autobusi s kolodvora, a u neposrednom su susjedstvu budući središnji objekt hrvatske suvremene umjetnosti te zgrada-trezor nacionalne naftne kompanije; instalacija se proteže u otvorenoj osi Zelene potkove, južno prema zagrebačkoj zračnoj luci). Dekonstrukcija vidljivog, vizualnog znaka i strukture slike ima središnju ulogu u umjetnosti u suvremeno doba u kojemu je naglašena važnost ilustracije i proizvođenja vizualnih obavijesnih informacija. Suprotno konvencijama vizualne percepcije, kompozicija se u punini može sagledati (iščitati) samo iz zraka (u samodostatnosti “pogleda bez promatrača” - prema Viriliju), a iz vizure prolaznika ili iz jurećeg automobila s okolnih prometnica u nekoj vrsti anamorfoze ili kartezijanske perspektive - koja prikuplja vidljive činjenice i “stabilizira ih”. Slika teksta kao prostorna manifestacija pridaje cvjetnoj instalaciji narativnu dimenziju, ona postaje medij komunikacije. Likovi slova, u sinkopiranom ritmu, i urbani krajolik međusobno prodiru jedno u drugo, tekst svrgava vlastiti okoliš pridajući tvarnost nečemu ishodišno virtualnom. Budući da je postav cvjetne instalacije slučajno na pješačkoj stazici probijenoj mimo obilježenih pješačkih površina, kao prečac prema ZET-ovom autobusnom stajalištu, za očekivati je da će umjetničko djelo biti podvrgnuto anonimnoj intervenciji, tj. da će preko nasada nanovo biti progažena “slonovska staza’ (između slova “m” i “p”). Umjetničko djelo koje se samo uništava (jer cvijeće vene), ali i obnavlja, sve do nepovratnog kraja koji nastupa sa zimom.

Organizator projekta je Udruženje hrvatskih arhitekata, uz financijsku potporu Poglavarstva grada Zagreba i u suradnji s Gradskim uredom za izgradnju grada Zagreba te Muzejem suvremene umjetnosti.

Svaka arhitektura je interpolacija

Silva Kalčić

Novi broj časopisa za arhitekturu i kulturu Oris (VII-33-05) u izdanju Arhiteksta

Broj s close-up pogledom u virove raskošne barokne konkavno-konveksno dinamizirane arhitekture na naslovnici, započinje intervjuom s Mariom Bottom, švicarskim arhitektom čiju arhitekturu karakteriziraju elementarne, često simetrične kompozicije, arhetipske forme, racionalistički pristup tipologiji te korištenje kamena i opeke. Tema broja su urbane intervencije: predstavljeni su projekti obnove španjolske Cartagene, zapadnog krila ljubljanske utvrde - orijentacijskog žarišta i simbola grada te preuređenje dvorca u Ravnama, Slovenija, u kompleks centralne koruške knjižnice. U projektu obnove i pregradnje kuće Amonn u Bolzanu arhitekt Peter Plattner nastojao je stilski egzaktno obnoviti ovu povijesnu građevinu sa srednjovjekovnom jezgrom i baroknom fasadom. O susretu arhitekture novog i starog, prema konsenzusu da “sve je arhitektura” i “svaka arhitektura je interpolacija” piše Krunoslav Ivanišin razgovarajući s Karin Šerman.

Austrijski arhitekti Querkraft projektom poslovne zgrade VIT u Aspernhofenu pokazali su da je estetika moguća čak i kod jednostavnog programa kao što su skladišta, uredi, izložbeni prostor - white cube. Slijede projekti zagrebačkog biroa UPI2M, poslovni objekt u Ljubljani arhitekta Jože Peterkoča te paviljon tvornice Audi u Mađarskoj, arhitekata 3H. U stalnoj rubrici baština u novom broju Orisa predstavljena je stambena zgrada - “krstarica” na zagrebačkoj Trešnjevci, izvanredno funkcionalističko ostvarenje Branka Raosa i Stanka Jelineka. Dubravko Bačić u izvrsno naslovljenom tekstu Atrij s kućom piše o kući Kovačić-Šojlev realiziranoj 2004., autora Krunoslava Ivanišina i Lulzima Kabashija. Novi Oris tekstom Ješe Denegrija, vjerojatno najboljeg teoretičara umjetnosti na području ex-YU i gotovo jedinog autoriteta za umjetnost EXAT-a 51, predstavlja Ivana Picelja čija je izložba nedavno održana u Klovićevim dvorima, a povodom izložbe objavljen je katalog-knjiga koji opsegom i pristupom autoru nadilazi efemerni značaj popratnog materijala izložbe. U rubrici fotografija predstavljeni su radovi Mare Milin, a broj završava poetičnim neprevedenim esejem Bore Čosića asocijativnog naslova U vrtu uživanja dvadesetog veka, koji započinje prisjećanjem na bombardiranje madridskog Prada: “velike slikarije naše civilizacije opet su poslužile kao potpala za neku novu lomaču”.

Ovogodišnja (u sedmoj godini izlaženja) izdanja Orisa imaju novi, bolji u smislu suzdržaniji i “čvršće” strukturiran dizajn Studija Rašić - ArTresor design, a osnivačkom se uredničkom boardu u posljednjem broju pridružio Maroje Mrduljaš. Interdisciplinarnim povezivanjem arhitekture, umjetnosti i tzv. lijepe književnosti, tzv. visoke i kontra-kulture te inzistriranjem na kvalitetnim slikovnim prilozima uz obavezu objavu originalnih projektnih crteža i skica te autorske portretne fotografije u intervjuima, Oris zadržava svoj status u vrhu hrvatskog izdavaštva. “Uostalom, za razliku od slike koja uvijek može postojati sama za sebe, teorija i kritika bez slika ostaje prazno slovo na papiru i najčešće brzo isparuje u ništa” (Želimir Koščević u tekstu o Mari Milin). Dvojezičnom koncepcijom te usporednim slovenskim izdanjem, časopis ujedno prelazi državne granice - nadilazi lokalne teme.