Razgovor s Milanom Trencom

Sve je informacija

Trpimir Matasović

U povodu izložbe Milan Trenc. Retrospektiva 1980.-2005. Strip, ilustracija, film koja se u Galeriji Klovićevi dvori održava od 8. rujna do 16. listopada 2005. razgovoramo s Milanom Trencom o njegovom opusu, napretku tehnologije, budućnosti ilustracije i o njegovim studentima

Vaša retrospektivna izložba u Galeriji Klovićevi dvori obuhvaća stripove, ilustracije i filmove. Kako je koncipirano postavljanje tih radova u različitim medijima u izložbeni prostor, koji je, u krajnjoj liniji, i sam jedna vrsta medija?

– Darko Glavan i ja smo se tom izložbom bavili dvije godine. Mnogo smo razgovarali i razmišljali kako je koncipirati, i mislim da je taj dugi period u kojem je ona sazrijevala puno koristio. Ona je na neki način uspjela organski rasti – prvo je počela jako polako, pa se kasnije taj rad sve više i više intenzivirao, s time da je od travnja ove godine to postao stvarno intenzivan rad. Nismo pokušavali izložbi nametati neku formu, nego smo pustili da ta forma nekako sama proizađe iz materijala. Radili smo je posebno za prostor Klovićevih dvora, s obzirom na to da nam je taj prostor od samog početka bio na umu. Jedan od pristupa koje smo uzeli kad smo radili koncepciju je bio da smo krenuli od pretpostavke da autora nema – da je autor negdje daleko i da možemo s njegovim radovima raditi što hoćemo. Dakle, nismo išli za tim da pokažemo što sam sve napravio. U principu, išli smo za tim da pokažemo bolje stvari, ali i za time da napravimo izložbu koja će funkcionirati. Birali smo radove koji će najbolje funkcionirati u tom okruženju – nekim smo stvarima dali neproporcionalno velik prostor, a neke druge potpuno ignorirali, kako bi sve bilo podređeno izložbenom doživljaju.

S obzirom na to da paralelno radite u različitim medijima, postavlja se nužno pitanje koliko iskustva iz jednog medija prenosite u druge. Postoji li i neka crvena nit koja bi bila zajednička za cijeli vaš opus?

– Meni je u glavi sve to na neki način pomiješano. Moje obrazovanje je filmska režija i za mene je sve filmska režija. Montaža, kao vrlo važan dio režije, postoji i u stripu, i u slikovnici, i u dizajnu. I u ilustraciji postoji montaža u kadru – dakle, sve su to kronološki nizovi nekih stvari koje se mijenjaju u vremenu. Čak i kod ilustracije imam montažni pristup, pogotovo kad radim ilustracije iz broja u broj, s obzirom na to da počinjem raditi reference na ilustraciju iz prošlog broja i ilustraciju iz sljedećeg broja. Zapravo, sve što radim je kronološki slijed slika koje se mijenjaju.

Kompjutori zbunjuju

Razdoblje od 25 godina koje obuhvaća ova izložba je ujedno i vrijeme u kojem se dogodio veliki napredak tehnologije. Ona je nedvojbeno umjetnicima uvelike pomogla, no nije li to ujedno i svojevrstan dvosjekli mač, koji može i negativno utjecati na kreativnost?

– Napredak tehnologije definitivno u sebi krije zamke. Ja sam prema tome bio dosta oprezan. Još dok sam bio u Zagrebu, negdje od 1985., imao sam interes i za kompjutore i kompjutorsku animaciju, ali o njima nisam znao apsolutno ništa. Jednom godišnje bih otišao na neku novu prezentaciju kako bih vidio što se novo događa u kompjutorskom svijetu i pogledao rade li oni ono što hoću. Tako sam čekao nekih desetak godina dok se ono što hoću od kompjutora nije spustilo na razinu da se to može kupiti, i oko 1995. sam se počeo poigravati kompjutorima. Tada sam počeo raditi na Macu i učiti se radu na kompjutoru. Upravo sam imao neki posao za magazin Time, pred deadlineom sam im poslao dvije ilustracije, jednu nacrtanu tušem i perom i koloriranu, a drugu izrađenu na kompjutoru. Oni su objavili tu drugu, i od tog vremena više nisam napravio ilustraciju na papiru. Jedno vrijeme sam radio žestoki Photoshop, a bio sam i umoran od crte i crtanja. Onda sam se krajem tisućljeća počeo pomalo vraćati crtežu, tako da sada ponovo mnogo više crtam. Tako jedan dio ilustracija radim potpuno fotorealistički, a druge potpuno crtački – samo ih dovršavam na kompjutoru.

Zbunjuju li kompjutori čovjeka kada se njima kreativno bavi? Da, pogotovo Photoshop, koji je divan program koji otvara velike mogućnosti. Ali tih je mogućnosti toliko da ponekad mladi ljudi uđu u njega i onda to postane zoološki vrt od svih tih mogućnosti. Recimo, još sve svoje ilustracije radim u Photoshopu3. S njime sam počeo prije deset godina i to je moje oruđe izbora. Kupio sam i kasnije verzije, one su uvijek u mom kompjutoru, ali tek sam sada počeo koristiti i ovaj najnoviji Photoshop8, koji je fenomenalan. Ali bitno je zadržati asketsku liniju i ne poludjeti za filtrima i drugim stvarima, nego otkrivati jednu po jednu mogućnost tog programa i polako osvajati prostor.

Tehnološki napredak uzrok je i činjenici da u tiskanim medijima ilustracija pomalo gubi bitku s fotografijom. Ima li u takvu kontekstu ilustracija uopće kakvu-takvu izglednu budućnost?

– Ilustracija definitivno ima budućnost, jer je ona vrlo moćan medij. Ilustracija je sada pomalo u padu upravo zbog te svoje moći, jer ona sa sobom nužno donosi sadržaj. Jedno je vrijeme u Americi bio trend da ilustracije izgledaju sve dekorativnije, a znače sve manje, a onda su ih polako počeli i micati. Ilustracija ima mogućnost vrlo brzo prenijeti neku ideju, i, kada se ponovno ukaže potreba da se u novinama izražavaju ideje, ona će se vratiti na mjesto koje joj pripada. A u ovom trenutku ljudi često pokušavaju reći što manje, pa im je zato ilustracija problematična.

Nadmudrivanje cenzora

I tijekom osamdesetih, u bivšoj Jugoslaviji, a i kasnije, za vrijeme vašeg boravka u Sjedinjenim Državama, najviše ste se bavili političkom ilustracijom. S obzirom na društvene okolnosti u bivšoj državi, jeste li imali problema s cenzurom. Je li možda takvih problema bilo i u SAD-u, u kojem mediji ipak nisu onoliko slobodni kakvima se vole prikazivati?

– Cenzura u bivšoj Jugoslaviji je bila samo izazov, igra u kojoj ti nije bilo sve dozvoljeno, igra nadmudrivanja s dežurnim cenzorima. Uvijek me je oduševljavalo da kažem sve što imam za reći, ali da to kažem na takav način da oni razumiju da ih “prcam”, ali da mi ništa ne mogu. Taj fini zaobilazni način laganog sarkazma me, zapravo, veselio.

Kad sam došao u Ameriku, moj vrlo dobar prijatelj, poznati američki ilustrator Steven Croningen, koji se puno bavi političkim temama i smatra ga se aktivistom među ilustratorima, žalio mi se da u Americi zbog cenzure ne može raditi što hoće. Ja sam mu rekao da sam u bivšoj Jugoslaviji uvijek uspio nadmudriti cenzore, ali sam poslije uvidio da je u Americi to mnogo lukavije. Ovdje su tražili određene stvari i, ako toga nije bilo u ilustraciji, pustili bi te da ideš kuda hoćeš. Tamo sjednu i gledaju što ti zapravo hoćeš i ako to nije baš ono što oni žele, onda ti kažu da malo promijeniš. To nije sasvim direktno, s obzirom na to da oni imaju sistem u kojem ti kažu da napraviš tri skice, pa ako nisi nijednu pogodio, kažu ti da napraviš još tri. Dakle, ni u jednom trenutku ti ne kažu što da radiš, ali, bez obzira što imam dosta slobode, znam da postoji linija koju ne smijem prijeći i ja je niti ne prelazim.

Kako tumačite činjenicu da se, uz vas, tijekom osamdesetih godina u bivšoj Jugoslaviji etablirao tek mali broj ilustratora? Kako to da se nije stvorila neka veća ilustratorska scena?

– Mi smo u ono vrijeme, zapravo, bili jako sretni što je postojao taj Start, koji je otvorio prostor za ilustratore. Da nije bilo njega, vjerojatno ne bih ni radio – izvan Starta sam objavio valjda samo pet ilustracija. Da bi se stvorila ilustratorska scena, mora postojati pozornica na kojoj se događa. A postavlja se pitanje koliko zapravo ilustracija treba jednoj Jugoslaviji ili Hrvatskoj u jednom danu ili tjednu. Osobno, nisam čovjek koji bi uživao u tome da stavlja lijepe boje jednu kraj druge, ili da crtam neke jako zgodne face – meni je bitno što to znači. A za takve je ilustracije ograničeno tržište.

Suradnici u zločinu

Osobito je zanimljiv slučaj vašeg stripa Milan Blenton. Naime, dok je relativno uobičajena pojava da se prema stripovima rade filmovi, u ovom je slučaju strip proizašao iz serijala Blentoni koji se emitirao na Radiju 101. Kako je uopće došlo do tog zajedničkog projekta?

– Bilo mi je ponuđeno da radim strip u Studentskom listu. Bio sam dobar prijatelj s Pirom (Goranom Piršom, op.ur.), sviđala mi se njegova drama koja je išla na Stojedinici i zaželio sam se suradnje. Do tog vremena sam uvijek radio po svom scenariju i tada mi je bilo divno iskustvo da od Pire dobijem njegovu radio-dramu, malo je skratim i promijenim, ali da ne moram baš sve izvlačiti iz sebe, nego da u njemu imam jednog “suradnika u zločinu”. Osim toga, od Pire sam naučio jednu veliku stvar koje se uvijek sjetim kod svih svojih profesionalnih umjetničkih poslova – Piro mi je davne osamdeset i neke godine rekao: “Samo pazi da ne bude katastrofa”. To je vrlo dobar savjet kojeg se često sjetim.

Koliko se Milan Blenton razlikovao od vaših prethodnih stripova, s obzirom na to da je bila riječ o prvom vašem projektu u kojem ste imali, kako ste upravo rekli, “suradnika u zločinu”?

– Blentoni su definitivno bili potpuno novi smjer. Piro je u tekstualnom dijelu radio parodiju na sci-fi, a ja sam u vizualnom pogledu radio parodiju na američke stripove iz pedesetih godina. U to vrijeme je jako lijepo bilo što se ostvarila multimedijalna scena, u kojoj su Blentoni bili na radiju, ja sam radio strip, poslije je Pjer (Žardin, op.ur.) radio spotove za televiziju, Davor Gobac i Davor Slamnig su radili muziku i izvodili je na sceni. To je nešto što me i danas zanima – projekt koji se razvukao kroz mnogo medija. Mislim da se kod nas ni prije ni poslije nije nešto tako multimedijalno napravilo. S ovom izložbom vjerojatno će se pojaviti pitanje hoće li biti još ovih ili onih stripova. Nikad se ne zna – možda će i Milan Blenton doživjeti svoju renesansu. To ovisi o tome hoću li osjetiti u sebi taj mali glas koji će mi reći da treba uzeti tuš i pero u ruku.

Djeca nisu budale

Značajan segment vaše djelatnosti su i radovi za djecu, posebice slikovnica Noć u muzeju. Pojednostavljujete li, kad radite za djecu, svoj umjetnički stil, ili možda ipak i u te radove unosite neke “subverzivne” elemente koje će razumjeti samo odrasli?

– Mislim da je jedino dobro stvaralaštvo za djecu ono koje, osim dječje razine, ima i dodatnu razinu. Djeca na prvom planu možda ne doživljavaju tu dodatnu priču, ali ona ipak ulazi u njihovo iskustvo i kasnije, kad odrastu, postaju kompleksnije i zanimljivije ličnosti. Svi mi koji smo odrasli na Alisi u zemlji čudesa, Guliverovim putovanjima i sličnim pričama koje su pod krinkom dječje umjetnosti govorile nešto više, na taj smo način obogaćeni za cijeli život. Zato mi se diže kosa na glavi kad gledam Teletubbiese – lako je podilaziti dječjem ukusu, ali postoji nešto što se mora imati na umu, a to je da svaki umjetnik ima etičku odgovornost u onome što radi. Nikad ništa ne radim samo zato da bi to bilo, samo zato da bi se nekom sviđalo, nego smatram da je svatko od nas, kako se na engleskom kaže, his brother’s keeper. Dakle, ako radim nešto za djecu, moram vjerovati da je to dobro.

Kako djeca reagiraju na vaše radove?

– Imam jako dobar feedback od dječje publike, i to su priče koje te stvarno razvesele. Recimo, u Americi sam jednom razgovarao s jednom defektologinjom koja radi s djecom s poteškoćama u razvoju. Rekla mi je da je radila s jednim dječakom koji uopće nije komunicirao ni s kim i koji se ničim ne bavi, te da joj je on jednom došao i rekao kako želi da čitamo Noć u muzeju – to je divno iskustvo. Kad radim dječju knjigu, ne prilazim tome olako. Ne mislim da su djeca koja će to čitati budale, ne bih im nikad dao nešto što nije na razini umjetnosti, kompozicije i priče nešto što ne zadovoljava i mene – i mislim da onda i djeca na to reagiraju.

Vašu slikovnicu Noć u muzeju trebao bi ekranizirati holivudski producent i redatelj Chris Columbus. S obzirom na profil njegovih dosadašnjih filmova, poput, primjerice, serijala Sam u kući, radujete li se toj suradnji ili pak od nje strepite?

– On je za svoju kompaniju kupio prava na priču, dakle ja sam prije deset godina prodao tekst i već deset godina znam da će Chris Columbus imati svoje prste u tome. Jedno je vrijeme izgledalo da će to on režirati, onda je to malo otišlo u zaborav, a sad je to dobio Stephen Sommers. Naravno da sam sretan i zadovoljan – jedva čekam da dođem u kino i gledam što su oni od toga napravili. Nema ljepšeg od toga, pa makar bilo i loše. Na neki način mi je divno da ne moram na tome ništa raditi.

Zdravi skepticizam

Nakon više od deset godina provedenih u Sjedinjenim Državama vratili ste se u Hrvatsku, a od prošle godine predajete i na Akademiji likovnih umjetnosti. Kako ste zadovoljni svojim studentima i na koji način pristupate pedagoškom radu?

– Jako sam zadovoljan svojim studentima – vrlo su talentirani i marljivi. S obzirom na to da smo mi Odsjek novih medija, mislim da je vrlo bitno da se svi ti mediji na našem odsjeku prožimaju. Kako imam iskustvo u digitalnim i novim medijima – već sam deset godina u to jako uključen – pokušavam im dati jedan novi pogled i na to što je umjetnost i na to što je režija. Prolazimo i kroz teoriju informacije, odnos signala i buke, pa čak i bitove i byteove. Moj je pristup režiji takav da je ona distribucija pažnje. Ono što ih pokušavam naučiti je da, bez obzira na to rade li eksperimentalni, animirani ili bilo kakav drugi film, distribuiraju pažnju onoga koji gleda na pravi način. Uspješna režija je uspješno manipuliranje informacijama. U neka davna vremena se govorilo da je sve vatra, voda, zemlja i zrak; potom su rekli da je sve materija: potom da je sve energija – ali, u današnje smo vrijeme došli do toga da smo shvatili kako je sve informacija.

Kakav je vaš dojam o današnjem stanju likovne scene u Hrvatskoj i kako bi ste ga usporedili s onim iz osamdesetih godina prošlog stoljeća?

– Mislim da je scena napredovala, da je postala mnogo europskija i da smo stvarno postali dio Europe. Došli su neki mladi ljudi koji su dobro informirani i obrazovani. Oni još nisu dali sve od sebe, ali sada ponovo dorasta jedna generacija iz koje će iskristalizirati neke nove zanimljive autorske ličnosti. Mi smo krajem osamdesetih bili nekakvi borci u tunelu, koji trče kroz blato do koljena. Cijela situacija je tonula, a mi smo se trudili da ne potonemo.

Kako pak uspoređujete kreativne potencijale hrvatskih umjetnika u odnosu na njihove američke kolege?

– Jako sam optimističan, i što se tiče Hrvatske i što se tiče Europe. Komercijalizacija, koja i u nas polako preuzima stvar, nije ni izdaleka tako izražena kao u Americi. Tamo je i takozvana nezavisna scena iznimno komercijalizirana. Svi oni kada rade svoje nezavisne filmove zapravo samo kalkuliraju kako će to postati ili poznato ili komercijalno, a mi još imamo zdravi skepticizam u kojem radiš nešto za svoju dušu, pa što bude – a toga u Americi ima jako malo. Oni čak i ako rade film za Sundance pokušavaju prokužiti koji je ukus na Sundanceu, kako bi napravili film koji će biti alternativan na način koji će tamo proći – a to opet nije nikakva sloboda.

Razgovor je emitiran na Radiju 101 u emisiji Antena 12. rujna 2005.