Izgubljeni

Hans-Ulrich Treichel

Ulomak iz romana Izgubljeni koji uskoro izlazi u izdanju Hrvatskog filološkog društva i Disputa

Moj brat je čučao na bijeloj vunenoj deki i smijao se u foto-aparat. To je bilo tijekom rata, reče majka, posljednje ratne godine, u našem domu. Dom, to je bio istok, a brat se rodio na istoku. Izgovarajući riječ “dom” majka je zaplakala, onako kako je često zaplakala kada se govorilo o bratu. On se zvao Arnold, isto kao i otac. Arnold je bio veselo dijete, reče majka promatrajući fotografiju. Onda nije rekla više ništa, a ni ja nisam više ništa rekao, nego sam promatrao Arnolda koji je čučao na bijeloj vunenoj deki i veselio se. Ne znam čemu se Arnold veselio. Naposljetku, bio je rat, osim toga bio je na istoku, a ipak se veselio. Zavidio sam bratu na njegovu veselju, zavidio sam mu na bijeloj vunenoj deki, a zavidio sam mu i na njegovu mjestu u fotoalbumu. Arnold je bio na samome početku fotoalbuma, prije slika s vjenčanja roditelja i portreta djeda i bake, dok sam ja u albumu bio daleko otraga. Usto, Arnoldova je fotografija bila prilično velika, dok su fotografije koje su prikazivale mene uglavnom bile male, da ne kažem sićušne. Fotografije koje su roditelji snimili fotoaparatom koji se zvao Box Brownie, a izgleda da je ta kutija mogla snimati samo male, odnosno sićušne fotografije. Fotografije na kojima sam bio ja morale su se veoma pažljivo promatrati ako se uopće htjelo išta razaznati. Na primjer, na jednoj je od tih sićušnih fotografija bio bazen u kojem je bilo nekoliko djece, a ja sam bio jedno od njih. Ali, sve što se od mene vidjelo bila je glava jer tada nisam znao plivati, pa sam sjedio u vodi koja mi je, dopirala gotovo do brade. Osim toga, glavu mi je dijelom skrivalo jedno dijete koje je stajalo u vodi ispred mene, tako da je ta moja sićušna fotografija pokazivala samo jedan dio moje glave, onaj iznad površine vode. Štoviše, na tom je vidljivom dijelu moje glave bila sjena koju je najvjerojatnije bacalo dijete koje je stajalo preda mnom, tako da je zapravo jedini djelić mene koji se vidio bilo moje desno oko. Dok je moj brat Arnold još kao dojenče izgledao ne samo kao veseo, već i kao važan čovjek, na većini se fotografija iz djetinjstva ja pak uglavnom vidim samo djelomično, a ponekad me se gotovo uopće i ne može vidjeti. Gotovo uopće se primjerice ne vidim na jednoj slici snimljenoj na mom krštenju. Majka je na ruci držala bijeli jastuk preko kojega je ležao bijeli pokrivač. Ispod toga pokrivača bio sam ja, što se moglo zaključiti stoga što se pokrivač na donjem dijelu jastuka bio pomaknuo, pa su ispod njega izvirivali nožni prstići dojenčeta. Na neki su način sve kasnije fotografije na kojima sam ja u djetinjstvu nastavile tradiciju te prve, osim što se poslije na slikama umjesto stopala mogla vidjeti desna ruka, dio profila ili jedno moje oko, kao na slici s bazena. Tja, ja bih se mogao pomiriti sa samo djelomičnom prisutnošću moje osobe u obiteljskom albumu da majka nije stekla naviku stalnog posezanja za albumom ne bi li mi pokazala fotografije u njemu. Svaki put pak to se svelo na to da se prilično brzo prijeđe preko malih i sićušnih fotografija snimljenih aparatom-kutijom na kojima sam se vidio ja, odnosno neki moji dijelovi tijela, dok je fotografija na kojoj je bio moj brat Arnold, i koja mi je izgledala kao da je u naravnoj veličini, bila objekt beskonačnoga promatranja. To je imalo za posljedicu da bih sjedio ponajčešće mrzovoljan i ukočena lica kraj majke na sofi i promatrao veseloga i raspoloženog Arnolda, dok bi majka bivala sve potresenija i potresenija. Već kao malo dijete bio sam se pomirio s majčinim suzama i nisam uopće razmišljao o tome zašto majka gledajući veselog Arnolda tako često zaplače. A i činjenica da je Arnold moj brat, a da ga još nikada nisam vidio uživo, tih me je prvih godina uznemirivala samo usputno, pogotovo zato što mi nije bilo baš mrsko to što svoju dječju sobu ne moram dijeliti s njim. Ali, jednoga dana majka mi je ipak razjasnila Arnoldovu sudbinu, otkrivši mi da je umro od gladi tijekom njihova bijega pred Rusima. “Umro od gladi”, reče majka, “na mojim rukama umro od gladi.” Naime, i nju je samu bila više-manje potpuno izmorila glad u dugoj povorci izbjeglica koja je išla s istoka na zapad, a nije imala ni mlijeka ni bilo što drugo čime bi nahranila dijete. Na moje pitanje zar ni nitko drugi osim nje nije imao mlijeka za dijete nije odgovorila ništa, a nije odgovorila ni na jedno od mojih ostalih pitanja o podrobnostima bijega, te kako je zapravo moj brat Arnold umro od gladi. Dakle, Arnold je bio mrtav, što je zacjelo bilo vrlo tužno, ali sam se ja lakše nosio s njegovom fotografijom. Veseli i dobro odgojeni Arnold sada mi je postao čak i simpatičan, i bio sam ponosan na to što imam mrtvoga brata koji k tomu izgleda tako veselo i dobro odgojeno. Tugovao sam za Arnoldom i ponosio se njime, dijelio sam s njim svoju dječju sobu i želio mu sve mlijeko ovoga svijeta. Imao sam mrtvoga brata, osjećao sam da me je sudbina posebno odabrala. Među mojim prijateljima iz djetinjstva ni jedan jedini nije imao mrtvoga brata, a kamoli brata koji bi umro od gladi u bijegu pred Rusima.

______

Arnold mi je postao prijatelj, a bio bi mi i ostao prijatelj da me majka jednoga dana nije zamolila za nešto što je nazvala “razgovorom”. Razgovor je bio nešto za što me majka još nikad nije molila, a ni otac me još nikada za to nije zamolio. Tijekom cijelog moga djetinjstva i prvih mladenačkih godina nikada me uopće nisu molili ni za razgovor ni za bilo što drugo imalo nalik razgovoru. Otac se sa mnom sporazumijevao kratkim zapovijedima i uputama što i kako trebam učiniti, a majka je ipak tu i tamo sa mnom razgovarala, ali razgovor bi se uglavnom sveo na moga brata Arnolda i završavao suzama ili šutnjom. Razgovor je započeo majčinim riječima kako sam sada dovoljno velik da saznam istinu. “Kakvu istinu”, upitah majku jer sam se bojao da bi se pri tome moglo raditi o nečemu u vezi sa mnom. “Riječ je”, reče majka, “o tvome bratu Arnoldu.” Na neki sam način odahnuo jer se i ovaj put radilo o Arnoldu, ali me s druge strane to i naljutilo. “Što je s Arnoldom”, rekoh a majka je izgledala kao da je opet na rubu suza, što me je navelo da spontano, iako ne jako promišljeno upitam da li se Arnoldu nešto dogodilo. Na to je majka uzvratila iznerviranim pogledom. “Arnold”, reče majka bez ikakvoga dodatnog uvoda, “Arnold nije mrtav. Nije umro od gladi.” Sad sam se i ja iznervirao, a malo i razočarao. Ipak, umjesto da šutim, upitao sam majku, bez razmišljanja, od čega je onda Arnold umro. “Nije uopće umro”, reče majka još jednom bez drhtaja u glasu, “izgubljen je.” Onda mi je ispričala priču o tome kako se Arnold izgubio, priču koju sam dijelom razumio, a dijelom i nisam. Priča se s jedne strane preklapala s onom o Arnoldu koji je umro od gladi, ali je s druge strane to bila potpuno nova priča. Arnold je zaista gladovao u povorci izbjeglica koja je išla s istoka na zapad, a majka stvarno nije imala ni mlijeka ni bilo kakve druge hrane za dijete. Ipak, Arnold nije umro od gladi nego je bio izgubljen, a majci je bilo da mi barem pobliže razjasni razlog Arnoldova nestanka učini bar samo približno shvatljivim. U jednom trenutku se, toliko sam uspio razumjeti, u bijegu pred Rusima dogodilo nešto strašno. Majka nije rekla što je to bilo, samo je stalno iznova ponavljala  da se u bijegu pred Rusima dogodilo nešto strašno i da joj ni otac nije mogao pomoći, da joj nitko nije mogao pomoći. U izbjegličkoj su koloni tisuće ljudi išle prema zapadu i dugo je izgledalo kao da će povorka preživjeti donekle bez posljedica te da se svakoga dana udaljenost između njih i Rusa malo povećava. No jednoga jutra, upravo su za sobom bili ostavili neko malo selo zapadno od Königsberga, iznenada pred njima iskrsnu Rusi. Rusi su izronili iz jutarnje magle kao da su s neba pali. Cijele noći nisu ništa ni čuli ni vidjeli, ni buku motora, ni korake u čizmama, ni povike „Davaj! Davaj!“ No, iznenada su tu bili Rusi. Tamo gdje je prije koji tren bilo samo prazno polje stajalo je trideset ili četrdeset naoružanih Rusa, i baš su tamo gdje je bila moja majka s ocem i malim Arnoldom upali u povorku izbjeglica da si izaberu žrtve. Odmah je znala da će se tada dogoditi nešto strašno, i kako je jedan od Rusa već pritisnuo ocu pušku na prsa, majka je jedva još uspjela staviti svoje dijete na ruke nekoj ženi koja je prolazila pokraj nje i koju, nasreću, nijedan od Rusa nije zaustavio. No to se dogodilo tako brzo i u panici da majka nije imala prilike izmijeniti s tom ženom ni jednu jedinu riječ, čak ni ime maloga Arnolda nije mogla doviknuti ženi koja je odmah nestala u masi izbjeglica. Ono strašno, reče majka, onda se ipak nije dogodilo jer Rusi nisu ustrijelili ni nju ni oca. Naime, to je bilo prvo čega su se bojali i zbog toga je maloga Arnolda i dala u ruke nepoznatoj ženi. Ali onda, tako priča majka, ono strašno se ipak dogodilo. „Strašno“, reče majka, „onda se ipak dogodilo.“ Zatim je opet plakala, a ja sam bio siguran da i sada plače za Arnoldom pa sam, da je utješim, rekao kako je naposljetku Arnoldu spasila život i da ne treba plakati, na što je majka rekla da Arnoldov život uopće nije bio u opasnosti. Ni očev život nije bio u opasnosti, a ni njezin. Nešto strašno su joj Rusi učinili, ali Rusi se uopće nisu polakomili ni za njezinim životom ni za životom njezine obitelji. Rusi bi se uvijek polakomili samo za jednim. No, ona je brzopleto strahovala za vlastiti život i za život svojega djeteta, te je zapravo ostavila dijete prebrzo. Nije čak ni Arnoldovo ime mogla doviknuti nepoznatoj ženi u onako velikoj zbrci i panici, a i žena je mogla samo priviti dijete uza se i otrčati dalje. “Arnold je živ”, reče majka, “ali ima drugo ime.” “Možda je imao sreće”, rekoh na to, “pa su mu opet dali ime Arnold”, na što me je majka pogledala bez razumijevanja i tako tužno da mi je krv udarila u glavu i da sam se zastidio. A to sam rekao samo zato što sam bio ljutit na Arnolda. Jer sam tek sada počeo shvaćati da je Arnold, moj nemrtvi brat, igrao glavnu ulogu u obitelji, a da je meni dodijelio sporednu. Shvatio sam i to da je Arnold bio krivac za to što sam od samoga početka odrastao u ozračju zatrovanu krivnjom i stidom. Od dana moga rođenja vladao je u obitelji osjećaj krivnje i stida, a da nisam znao zbog čega. Samo sam znao, štogod da sam radio, osjećao sam stanovitu krivnju i stanovit stid. Tako sam, na primjer, uvijek za vrijeme jela osjećao krivnju i stid, bez obzira na to koje je jelo stavljeno pred mene. Kad bih jeo komad mesa, mučila bi me savjest, a isto je tako bilo kad bih jeo krumpir ili desert. Osjećao sam se krivim jer jedem i bilo me je stid zato što jedem. Znao sam vrlo pouzdano da se osjećam krivim i da se stidim, ali bilo mi je potpuno neobjašnjivo zašto bih se ja, koji sam bio samo nedužno dijete, morao osjećati krivim ili stidjeti zbog komada mesa ili krumpira. Isto tako mi je bilo neobjašnjivo zašto se moram osjećati krivim dok slušam radio, vozim bicikl, kad sam na izletu ili u šetnji s roditeljima. No upravo su šetnje i izleti s roditeljima, koji su uvijek bili nedjeljom, mučili moju savjest i izazivali u meni snažne osjećaje stida. Kada bih išao glavnom ulicom našega mjesta s ocem i majkom, stidio sam se zbog toga što s njima idem glavnom ulicom našega mjesta. Kad smo se vozili u crnoj limuzini, koju je otac nabavio u vrijeme kad mu je posao dobro išao, prema Teutoburškoj šumi, sramio sam se i osjećao krivim jer smo se vozili prema Teutoburškoj šumi. A kada bismo na kraju stigli tamo i hodali uvijek istim šumskim putem koji nas je vodio do takozvane Bismarckove kule, stidio sam se i osjećao krivim jer smo uvijek išli tim istim putem. Naravno da sam se stidio i osjećao krivim i onda kad bismo naposljetku stigli i popeli se na Bismarckovu kulu i s nje gledali u nizinu gdje se u daljini vidio crkveni zvonik moga rodnoga mjesta. Šetnje i izleti na koje sam išao s roditeljima bili su prave procesije krivnje i stida. A i roditelji su se na tim izletima doimali tako potištenima i izmučenima da mi se uvijek činilo kao da se svake nedjelje doslovno prema naredbi vuku van iz kuće. Pa ipak, nikad nisu ni pomislili da bi se odrekli nedjeljnih izleta jer su ti izleti, kao prvo, služili tome da se obnovi radna energija, a kao drugo, bio je to zahtjev kršćanskoga poštovanja nedjelje. Kako god, roditelji nisu bili u stanju ni najmanje uživati u slobodnom vremenu ni u odmoru. Na početku sam si tu nesposobnost objašnjavao kombinacijom njihova švapsko-pijetističkog i istočnopruskoga podrijetla. Naime, znao sam iz priča roditelja da ni švapsko-pijetistički ni istočnopruski ljudi nisu ni blizu u stanju uživati u nečemu kao što su slobodno vrijeme ili odmor. Ali sam onda shvatio da je njihova nesposobnost da uživaju u slobodnom vremenu i odmoru u vezi s mojim izgubljenim bratom Arnoldom i s onim strašnim što su njima, a posebno majci, učinili Rusi. Ipak, umišljao sam si da patim zbog upropaštenih izleta više od roditelja, jer su oni bili uvjereni kako čovjek nije na ovome svijetu zato da ide na izlete nego zato da radi, što je značilo da su za njih izleti ionako na neki način bili izgubljeni. Suprotno tome, ja sam volio izlete i najradije bih bio proveo sve dane na izletima, ali dakako ne na onima na koje sam išao s roditeljima. S vremenom sam prema tim izletima izgradio takvu odbojnost da su me roditelji samo prijetnjama kaznom mogli navesti da idem s njima. Najljepša kazna koja mi je prijetila bila je zabrana izlaska iz kuće. No, blagodat nedjeljne zabrane izlaska stekao sam tek nakon što sam uspio dobiti posebnu vrstu bolesti kretanja koja se pokazala djelotvornom već i kod kraćih izleta. Njezin glavni simptom bilo je tjelesno nepodnošenje kretanja, s tim da je određena razlika bila u tome krećem li se sam ili me nešto pokreće. Kad bih se kretao sam, primjerice tijekom naših šetnji mjestom, ponajčešće bi mi se počelo vrtjeti tako da sam morao sjesti na klupu. Kad bih ja bio taj kojega se pokretalo, morao sam povraćati. Najčešće sam morao povraćati kad bismo se vozili na izlet novom crnom limuzinom, dok prilikom vožnje srebrnosivim fordom, takozvanim grbavim taunusom, nikad nisam morao povratiti. Stari je ford bio jedino vozilo mojega djetinjstva u kojem mi nije bilo zlo. Ali, otac je taj auto prodao već poslije prvih uspjeha u poslu, da bi najprije kupio opel olympiju, a nakon toga crnu limuzinu sa zubima morskoga psa. U opelu olympiji nisam povraćao redovito, ali ipak jesam često. Dok sam u crnoj limuzini redovito povraćao. To nije značilo samo da bi me često zamrljane odjeće, blijeda i malaksala vozili natrag kući, nego se i auto nakon svakoga od naših propalih izleta morao temeljito očistiti i prozračiti prije nego što bi opet bio spreman za pokret. Na kraju su roditelji odlučili da se na izlete više neće ići autom, nego željeznicom koja je vozila između moga rodnoga mjesta i Teutoburške šume, pa se stoga i zvala “Teutoburška šuma”. Ipak sam morao povraćati i u vlaku “Teutoburška šuma”, ali su vagoni bili s drvenim klupama, a osim toga mogao sam se skloniti u toalet kad je za to bilo dovoljno vremena. Moji roditelji bi se zacijelo pomirili s redovitim povraćanjem u vlaku “Teutoburška šuma” da tamo nije bilo i drugih putnika koji gunđali protiv moga povraćanja baš onda kada mi ne bi uspjelo doći do toaleta pa bih povratio na pod ili na klupe. Na kraju su roditelji kapitulirali pa sam nedjelje smio provoditi sam u kući, i meni su to najljepše uspomene iz djetinjstva. Da budem precizan: prije svega se prva nedjelja koju sam smio provesti sam kod kuće ubraja u najljepše uspomene iz djetinjstva.

S njemačkoga prevela Ljiljana Šarić

Samoga sebe nanovo izmisliti

Tijekom cijele svoje povijesti čovječanstvo više ili manje opsesivno traži nešto izgubljeno, pojednostavljeno rečeno – od iščezloga raja i prohujaloga zlatnog doba preko kakvog nadnaravnog spasioca pa do pojedinačnoga izgubljenog blaga ili zabludjele duše. I dok čeznemo za onim što (mislimo da) smo izgubili, dok hlepimo za onim što nemamo, promiče nam život s onim što imamo i osipaju nam se iz života oni koji su tu, sadašnji. Katkad pak bude i bolje ne pronaći ono što je izgubljeno – ne samo zato što ne možemo iznova živjeti prošlo vrijeme – nego ponajprije zato što smo se mi promijenili u međuvremenu, što ne znamo kako se i koliko promijenilo to što smo izgubili i želimo natrag, što nam možda više uopće ne bude stalo do toga u trenutku kad bude ponovno pred nama.

To je samo jedno od bezbroj mogućnosti shvaćanja i pronicanja u neobičan roman Izgubljeni, poznatog njemačkog pisca Hansa-Ulricha Treichela (1952.). Prije nego je 1998. objavio taj svoj prozni prvijenac, Treichel je već imao hvaljenih sedam zbirki poezije, dvije knjige eseja, dvije književno-teorijske knjige te traumatično iskustvo pisanja opernih libreta, o čemu je poslije napisao uspješan roman (Tristanakkord, 2000.). Međutim, usprkos pjesničkim lovorikama, šire i međunarodno je postao poznat upravo s Izgubljenima, jer je roman u njegovoj domovini uzburkao duhove ali i privukao pozornost drugih te je preveden na više od dvadeset jezika. Danas redoviti profesor na Institutu za književnost Sveučilišta u Leipzigu kaže da svoju književnu metodu naziva “izmišljanje autobiografskoga” jer piše “uzduž svojih životnih iskustava”. Njegovim riječima točnije to znači: “Kad čovjek samoga sebe nanovo izmisli, možda dođe korak bliže stvarnosti.”

Tako možemo samo nagađati koliko je autobiografskoga u priči o dječaku koji živi u sjeni izgubljenoga brata. Izgubljeni su ispripovijedani u prvom licu, iz perspektive bezimena dječaka neodređene dobi (kaže samo da je na kraju djetinjstva), život kojeg je, u svim detaljima i trenucima, određen činjenicom da je majka, u zbjegu na kraju Drugog svjetskog rata, u strahu od napada Rusa tutnula djetešce u ruke nepoznatoj ženi. Izgubljeno dijete postaje roditeljska posvemašnja opsesija. U traganju za njim spremni su se podvrgnuti kafkijanskim birokratskim metodama istraživanja. Tako im se život sastoji od majčine depresije, očeva bijega u posao i čekanja rezultata je li jedno nahoče njihov izgubljeni sin. Dok pravi sin nastoji u sebi i u domu izboriti malo prostora za svoju osobu, u tragikomičnim situacijama spoznati zbilju, u besmislenosti potrage steći elementarnu sigurnost u vlastitu opstojnost.

Snažna priča, ispripovijedana u jednom dahu – u samo dva odlomka i praktički bez dijaloga – ima snagu mita. S druge pak strane, ako se čita kao alegorija postavlja bezbrojna pitanja kako o rasapu obitelji tako i o rasapu društva, nacije, povijesti.

Hrvatski prijevod romana Izgubljeni bit će uskoro objavljen u nakladi Hrvatskog filološkog društva i Disputa a u prijevodu Ljiljane Šarić. (Jadranka Pintarić)