Noga filologa

Jeste li za malo maternice?

Neven Jovanović
http://filologanoga.blogspot.com

Cjenik cara Dalmatinca i spolni organi svinje i ježinca otkrivaju jednu od neuralgičnih točaka moderne civilizacije

Dioklecijan, “naš čovjek” na čelu Rimskoga Carstva, zaslužan je, osim za rezidenciju koja će postati jezgra današnjeg Splita, i za jedan od intrigantnijih dokumenata antičkog doba. To je Edikt o cijenama prodajne robe, zakonska odluka objavljena 301. (četiri godine prije nego što će Dioklecijan odstupiti s funkcije rimskoga cara). Edikt o cijenama nastao je u pokušaju kontroliranja inflacije i svih njezinih posljedica – poput galopirajućeg rasta cijena i nestašice robe na tržištu – i to u civilizaciji koja nije poznavala ekonomiju u našem smislu riječi, koja je čitav fenomen inflacije tumačila prvenstveno kroz moralističku prizmu, kao nekontroliran rast pohlepe trgovaca. No to je tek dio intrigantnosti ovog edikta. Drugi je od takvih dijelova (a ima ih još) činjenica da Dioklecijanov edikt – nepredviđeno, ali iz prve ruke – detaljnim popisom roba čije maksimalne cijene određuje ujedno obavještava ljude dvadeset i prvog stoljeća koji su proizvodi i usluge bili najvažniji i najčešći na antičkom Mediteranu oko godine tristote. Car-Dalmatinac omogućuje nam tako detaljan uvid u kombinaciju potrošačke košarice i veletrgovačkog kataloga otprije tisuću i sedamsto godina.

Litra ježa sto denara

U Dioklecijanovu cjeniku roba i usluga važno mjesto zauzimaju, dakako, različite vrste mesa i ribe. Na popisu ćemo naći uobičajene stavke – prvo svinjetinu (koje bi, prema iznosima navedenim u ediktu, jedan rimski težak za svoju dnevnicu mogao kupiti oko 600 grama), pa govedinu, pa kozje i ovčje meso. Potom, međutim, slijede dva vrlo specifična mesna proizvoda: svinjska maternica i svinjsko vime. Ovi su proizvodi vrlo cijenjeni: za “italsku funtu” (oko 320 grama) maternice propisana je najviša cijena od 24 denara, točno dvostruko u odnosu na istu količinu “obične” svinjetine, dok funta vimena stoji 20 denara – koliko i ista količina “najbolje šunke”, ili koliko je Dioklecijan predvidio za dnevnicu pastira (uz dodatak toplog obroka).

Čitajući dalje popis vrsta mesa, zapažamo da su pažljivo raščlanjene vrste ptica – u antičkom svijetu trećeg stoljeća nove ere jeli su se ne samo fazani, guske i kokoši, nego i jarebice, drozdovi, golubovi, vrapci, paunovi. Na popisu riba, opet, u oči nam padaju morski ježevi. Nisu baš jeftini: stotinu ih stoji pedeset denara (stotinu oštriga košta sto denara); za pola litre svježih, ali očišćenih ježeva – mjerili su se, očito, po obujmu – određena je najviša cijena od također pedeset denara, dok pola litre usoljenih ježeva stoji stotinu denara.

Kulture i zazori

Razlike u prehrambenim navikama između naše kulture i rimske nisu, zapravo, osobito iznenađujuće. Ne samo zato što je kuhinja, reći će spremno etnolozi i antropolozi, jedno od važnih mjesta očitovanja identiteta. Rimljani su imali još dva, i to bitnija, razloga da im se jelovnik razlikuje od našeg. Prvo, nisu poznavali krumpir, rajčicu, purane, kavu, čaj, šećer, rakiju – popis bi se mogao nastaviti – nisu poznavali mnoge namirnice koje su važan dio današnje evropske prehrane, i nadomještali su ih drugima. Potom, antičke su mogućnosti proizvodnje hrane bile mnogo ograničenije, antičke tehnologije daleko primitivnije, i zato su ljudi antike bili primorani mnogo bolje gledati oko sebe, mnogo bolje iskorištavati sve što im je priroda nudila.

To lako objašnjava paunove, drozdove, jarebice i vrapce – pa i morske ježeve – kao stavke jelovnika (pogotovo kad se sjetimo evropskih kultura u kojima su ptice pjevice, ili žabe i puževi, vrlo poželjne i cijenjene namirnice). Aspekt Dioklecijanova edikta koji me ovdje mnogo više interesira jest, međutim, nelagoda koju osjećamo čitajući o maternici i vimenu kao prehrambenim proizvodima; ista nelagoda koju ćemo osjetiti sjetivši se da su jestivi dio morskih ježeva upravo njihovi jajnici; ista nelagoda – rimsku kulturu na stranu – zbog koje u izlozima mesnica izbjegavamo životinjske penise i testise nazvati pravim imenom (sjetite se “bijelih bubrega”), ili ih uopće bilo kako imenovati.

Zašto je tako? Zašto su Rimljani bez zazora prodavali, kupovali i jeli svinjske maternice i svinjska vimena – dok su nama pomisli na takve namirnice odbojne, ma kako nam sami po sebi ti komadi mesa prijali?

Svakodnevno ubijanje

Rado bih sad izvukao zeca iz šešira, ili asa iz rukava, i rekao: “To je tako zbog toga i toga”. Međutim, ne mogu. Ne znam zašto je tako, ne znam odakle u našoj kulturi nelagoda koju rimska kultura ne poznaje; mogu ponuditi samo neke hipoteze, i računati na vašu dobrotu - nadati se da ćete moje neznanje nadopuniti svojim, obavještenijim i inodisciplinarnim, uvidima. No prije hipoteza, još jedna napomena. Ovu nelagodu ne bih zapazio da nije bilo suočenja s drugom, drugačijom kulturom.

Gnušati se pomisli da jedemo životinjske spolne organe svakako je, prije svega, licemjeran postupak; ako jedemo meso, vrlo je vjerojatno da radimo ono čega se gnušamo. Jeste li kad razmišljali što sve ide u kobasice, ili u mljeveno meso? S druge strane, ovakvo si gnušanje – jednako kao i zgražanje nad televizijskim prijenosom zavrtanja kokošjih vratova – danas možemo priuštiti. Tko ne radi sam kobasice ne mora ni znati što sve u njih ide; tko sam ne mora zavrtati kokošima vratove može se uzrujavati kad to gleda u TV-dnevniku. Tako je nešto danas moguće prvenstveno zahvaljujući industrijalizaciji. Prehrambena industrija, sa svojim relativno malobrojnim specijalistima i od svakodnevnog života udaljenim pogonima, izolira nas od najbolnijeg momenta u pripremi hrane – od klanja i komadanja. Istovremeno, trgovina, osobito ona supermarketskog tipa, svojski se trudi minimalizirati neugodne veze životinja i mesa: svojim nas kadicama od stiropora i celofanskim omotima navodi da sve lakše i lakše zaboravljamo kako kući za ručak nosimo donedavno živ, uzdrhtao i topao organ svježe ubijenog bića. Rimljanima, kao i nekome tko danas živi na seoskom gospodarstvu, luksuz zaboravljanja i izoliranja nije bio dostupan; obični ljudi antike, bili oni stanovnici grada ili sela, živjeli su neprestano izloženi ubijanju životinja, neprestano suočavani s tim ubijanjem i njime okruženi – živjeli su, u znatnoj mjeri, zato što su ubijali (alternativa, nažalost i predobro poznata, bila je glad), ubijajući vrlo često vlastoručno – i stoga su morali, silom prilika, biti mnogo hladnokrvniji, mnogo pragmatičniji u vezi sa svim aspektima pripreme za život nužnih namirnica. Ako treba jesti, onda treba. Isto tako, ako treba jesti, onda treba iskoristiti sve što je jestivo. (To rezoniranje ne mora nužno značiti da su ovakvi ljudi bešćutniji od nas; moja je baka plakala uvijek kad je bilo kolinje svinja koje je držala.)

Komadi mesa

No, možda naša odbojnost prema pomisli da jedemo životinjske spolne organe – jednako kao i naša odbojnost prema pomisli da jedemo ubijena živa bića – proizlazi iz još jednog izvora: iz naše sklonosti da životinje antropomorfiziramo. Da u njima, sve više i više, gledamo vlastitu braću i sestre, da u njima gledamo sebe same. A ako su životinje kao i mi, onda su i njihovi spolni organi kao i naši – onda je, zapravo, sve njihovo kao i naše – onda je, u konačnici, jesti životinjske spolne organe ali životinje uopće, ne samo zločin nego i grijeh.

Ne treba posebno isticati da ćemo u modernom svijetu antropomorfiziranje životinja naći kamo god se okrenemo – od maštanja kojima hranimo djecu do borbe za životinjska prava. Dakako, antropomorfiziranje životinja postojalo je i u antici (usprkos pojedinim likovnim prikazima na kojima šokira upravo odsutnost ičega ljudskog u životinjama), ali sa spoznajom da su životinje slične ljudima bilo je, silom prilika, u antici slično kao sa spoznajom da su i robovi ljudi: naravno, to je nepobitna činjenica, ali je nepobitna činjenica i ropstvo – kruta realnost: antičke civilizacije počivaju na radu i posjedovanju robova; tome, iz antičkog kuta gledanja, nema alternative – ako se ljudi ne žele odreći najvećeg dijela civilizacije i kulture. (Alternativa svakako postoji – tome i predobro svjedoči moderno doba – ali ona je ljudima antike bila ne samo nedostupna nego i, još važnije, nezamisliva.)

I opet mi se neodoljivo nameće veza između naše sposobnosti da razmišljamo o životinjskim pravima, da zamišljamo šume pune diznijevskih stvorenja – i činjenice da mi, moderni gradski ljudi, živimo daleko od životinja – ili smo barem od njih odvojeni. One životinje koje srećemo na ulici i u zoološkom vrtu – one i jesu slične nama; mi smo ih sami učinili nama sličnima. Još važnije – te životinje na ulici i u zoološkom vrtu nisu naš potencijalni plijen, naš sutrašnji ručak, one su ljubimci: zabava i razonoda. U jednom ironičnom i, možda, opasnom, ili barem nezdravom, obratu, životinje od kojih naš život zbilja zavisi... od nas su skrivene. Ostaju samo komadi mesa, po mogućnosti što anonimniji.