Kolonizacija obale i moć vertikale

Katarina Luketić

Čovjek i prostor, Mjesečnik Udruženja hrvatskih arhitekata, broj 05-06., i broj 07-08., 2005., Udruženje hrvatskih arhitekata, Zagreb

Veza turizma i arhitekture te masovna kolonizacija obale, karakteristični za većinu svjetskih, pa tako i hrvatskih turističkih odredišta, središnja su tema broja 05-06. časopisa Čovjek i prostor. Temu otvara prikaz rezultata Natječaja za izradu idejnog uređenja Splitske rive iz 2004., dakle prostora koji je zbog svog povijesno-prostornog specifikuma iznimno osjetljiv za svako urbano planiranje, ali i iznimno atraktivan za političko poantiranje, sudeći po masovnosti inicijativa za uređenje rive pokrenutih posljednjih godina. U nastavku u raznim se prilozima obrađuju mnogi aspekti prožimanja ekonomije i arhitekture, turističkih investicija i planiranja obale: tako Vladimir Mattioni u tekstu Rijeka i šest obala iznosi projekte planiranja obale u velikim američkim gradovima Baltimoreu, Philadelphiji, Bostonu, Chicagu, Torontu i na Manhattenu, uspoređujući ta postignuća s onima prostornog uređenja linije obale grada Rijeke, i zaključujući da je, unatoč razlikama, svima zajedničko da se “s pomoću pokretanja jednog velikog projekta promijeni urbanu strukturu grada, poboljšaju uvjeti života i pokrenu ekonomski procesi.” Krunoslav Ivanišin u tekstu Go South!!! daje interdisciplinarni i sinkroni pogled na turističku atraktivnost Dubrovnika, a Sanja Jerković piše o megaprojektu gradnji sustava barijera i umjetnih otoka u Veneziji kako bi se spriječile poplave, projektu koji je započet 2003. i trajat će osam godina. Poznati španjolski arhitekt Luis Falcon Martinez, gost prve radionice Turističke transformacije održane u Zagrebu, u intervjuu ČIP-u iznosi i svoje viđenje ove teme, podcrtavajući demokratičnu narav turizma i uspoređuje uvjete razvoja španjolske i hrvatske obale. Posebno je zanimljiv i prilog s Drugog međunarodnog bijenala arhitekture u Rotterdamu posvećenog upravo kolonizaciji obale, a na kojemu je Hrvatska sudjelovala s projektom Novi svjetionici hrvatskog Jadrana, također predstavljenome u časopisu. Uz navedeno, broj 05-06. sadrži i uobičajene rubrike Info i Vizualna kultura; u prvoj su dominantni prilozi s 22. kongresa UIA na temu Gradovi –veliki bazar arhitekturA u Istanbulu, te s Godišnje izložbe realizacija održane u Splitu. Druga rubrika sadrži osvrte na izložbu Amerika Kristine Leko, gostovanje bugarskog umjetnika Plamena Dejanoffa u Zagrebu, te izložbu Izbjegavanje u zagrebačkom MSU na kojoj su se zajednički predstavili Ivana Franke, Damir Očko i Silvio Vujičić.

Nosiva tema broja 07-08. Čovjeka i prostora, koji također predstavljamo ovom prilikom, jest poslovna gradnja, i to ponajprije arhitektura visokih zgrada – nebodera i poslovnih kompleksa. Upravo je intenzitet gradnje takvih objekata u Zagrebu posljednjih godina – intenzitet koji upućuje da je riječ i o namjeri da arhitektura bude/ostane spomen političke/ekonomske moći – nametnuo uredništvu takvu temu. Uvod čine dva intervjua: prvi s Marijanom Hržićem, autorom Eurotowera na uglu Vukovarske i Lučićeve, a drugi s Marijanom Turkulinom, autorom T-comova nebodera u Savskoj te niza drugih vertikalnih zgrada u Zagrebu. Slijede prikazi velikog kompleksa Hypo banke u Zagrebu i proširenja zgrade Croatia osiguranja u Miramarskoj, te osvrt Ive Maroevića o problemima između arhitekture i infrastrukture – dakle, zadatosti lokacije, prometnih mogućnosti i sl. Maroević tekst zaključuje riječima: “Neboderi su postali izraz ega i samopromidžbe korporacije, poduzetnika, gradske samouprave ili arhitekata. I dok mnoštvo tvrtki, razmišljajući o formi svog sjedišta, u sve većem broju počinje uvažavati model kampusa, zov ikone gradskog središta, uskličnika na obzoru, ostaje, čini se, neodoljiv.” Temu zaokružuju i tekstovi o aktualnoj tranzicijskoj preobrazbi središta Tirane, donedavno uronjena u poznato nam sivilo socijalističke gradnje, te o osobitostima urbanog smještaja vertikala New Yorka. U rubrici Info prikazani su simpoziji o teoriji i oblikovanju u digitalno doba održan u kolovozu u Grožnjanu te o Integraciji/transformaciji u rujnu u Dubrovniku; a iz rubrike Vizualne umjetnosti izdvajamo tekstove o izložbi Huga Pratta, tvorca Corta Maltezea, u Sieni, te onaj Miška Šuvakovića o akcijama Zlatka Kopljara. No, prije svega tu je tekst Rema Koolhaasa i Reiniera de Graafa koji na provokativan način postavlja problem muzeja kao danas poprišta najspektakularnijih – ne nužno i najuspješnijih – arhitektonskih kreacija. Polazeći od pitanja treba li baš svaki muzej na svijetu osuvremeniti, autori naime brane staru zapuštenost muzeja (primjerice Ermitaža) smatrajući da “sterilni uvjeti ‘modernih’ muzeja sprečavaju posjetitelje da o umjetnosti razmišljaju na druge načine...

Pornografija kroz tehnologiju

Silva Kalčić

Umjetnost i politika pornografije na webu/The Art&Politcs of Netporn, De Badcuyp, Amsterdam, Nizozemska, 30. rujna i 1. listopada 2005.

Na prvoj međunarodnoj konferenciji o pornografiji na Internetu, pod nazivom Umjetnost i politika pornografije na webu/The Art&Politcs of Netporn u organizaciji Institute of Network Cultures, predstavljeni su radovi širokog spektra umjetnika sa svih strana svijeta. Svi oni, svatko na svoj način, istražuju temu pornografije na Internetu. Velika završnica događanja bila je “večer pornografije radi pornografije”/”porn pour porn soiree”, s umjetničkim performansima, DJ i VJ live izvedbama i videoprojekcijama. Pritom je predstavljena nova knjiga Katrien Jacobs pod nazivom Libidoc, koja govori o njezinoj potrazi za seks-umjetnicima diljem svijeta. Tijekom posljednjih desetljeća u porastu je broj studija koje razmatraju pornografiju s teoretskog i povijesnog stajališta, te šizoidnu situaciju gdje se paralelno sa sve većom imerzijom suvremenog društva u pornografiju na Internetu te kulturnom opsesijom seksualnom groteskom i “fantomskom pedofilijom”, povećava pritisak cenzure i kontrole informacija, a “porn spam” ulazi u politički diskurs. Javnost se dijeli na pobornike i protivnike pornografije, koja neizostavno utječe na naš senzibilitet i razumijevanje medija te vlastite i ljudske seksualnosti.

Čak i u suvremeno doba internetska pornografija je tema koja kod većine ljudi izaziva nelagodu. Uobičajena slika nije ugodna, budući da je predmet istraživanja najčešće svezan s požudom, iskorištavanjem, “nastranim svijetom” koji ima neugodne spolne sklonosti, te sumnjivim mrežama i postupcima. Umjetnost i politika mrežne pornografije/Art and Politics of Netporn želi skrenuti pozornost na naličje ove pojave usredotočujući se na političke i ekonomske implikacije mrežne pornografije, kao i na etičke i estetske aspekte pojave digitalnih zajednica (kao što su blogovi, chat skupine, mailing liste i webzines). Internet, relativno nova forma komunikacije, omogućuje ljudima da se sreću anonimno i oformljuju nove zajednice, imajući kreativnu kontrolu nad procesom komunikacije. Kako bi nam pružili alternativni pogled na mrežnu pornografiju, organizatori konferencije su također pozvali umjetnike čiji radovi odražavaju različite zamisli o spolnosti i koji su usvojili jezik ili specifična svojstva internetske pornografije. Art and Politics of Netporn potiče posjetitelje na raspravu o trenutačnom društvenom nagnuću prema pojačanoj kontroli nad informacijskim procesima i moći cenzure. Tko je ovlašten odlučivati o tome što smijemo vidjeti, i koje su granice seksualne slobode?
Tijekom dva dana konferencije predstavljeno je pet različitih tematskih cjelina, s interdisciplinarnim prilozima umjetnika, istraživača i novinara. Seksualni djelatnici mrežnog svijeta/Sex Workers of the Net World je temat centriran oko političkih i ekonomskih vrijednosti mrežne pornografije i seksualnih djelatnika koji rade online. A koja je važnost pornografije za trgovinu elektronskom poštom? U Usponu društva mrežne pornografije/The Rise of the Netporn Society težište je na individualnoj uporabi Interneta kao što je to, primjerice, slučaj s blogerima i producentima tzv. neovisne pornografije/indieporn. Dominantne slike i koncepti o mrežnoj pornografiji i mogućnosti stvaranja “povijesti mrežne pornografije” neke su odrednice temata Pornografija u susretu s umom: teorija mrežne pornografije/Porn meets Brain: Netporn Theory. “Pornografija kao tehnologija Sebstva”/”Porn as a Technology of the Self” promišlja o mogućnostima uporabe mrežne pornografije manjinskih grupa kao što su homoseksualci/queers i transseksualci/transgenders. Na koji način oni koriste pornografske elemente kako bi kreirali svoj vlastiti spolni identitet? Otvorena polemika o cenzuri omogućit će posjetiteljima da razmijene mišljenja o ovoj temi sa sudionicima konferencije.

Među predstavljenim umjetnicima bio je i Darko Fritz (Zagreb/Amsterdam). Njegov Crypted TV porn [digital] (1999. – 2005.) je vizualna kompozicija kodiranih tv-signala materijaliziranih u vidu umjetničke instalacije. Umjetnik polazi od činjenice da je kod televizijskog emitiranja pornografskog programa ometan signal svima koji nisu na njega pretplaćeni. Nepravilni ritmovi nesinkroniziranih videosignala dovode do image processinga; polarizacije slike, inverzije slike u negativ – izmjenjivanje crno/bijele i slike u boji, horizontalno i vertikalno izlaženje slike iz kadra, stroboskopski efekt, itd. Prilikom prijenosa iz analognog medija – tv-slike snimljene na videovrpcu – u digitalnu videosliku dobivena je nova kvaliteta imagea. Isti rad je nedavno predstavljen kao 5-kanalna videoprojekcija na retrospektivi hrvatske videoumjetnosti, izložbi Insert Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb.

Da ne bude kraj

Nataša Petrinjak

Sarajevske bilježnice/sveske, br. 10, Mediacentar, Sarajevo, 2005.

Još je skopska promocija desetog broja časopisa Sarajevske bilježnice donijela i glasine kako je, možda, riječ o posljednjem broju. Nelagoda što izaziva takva vijest o časopisu koji nešto više od dvije godine koliko izlazi pobija sve skepse o potrebitosti te vrste periodike samo je pojačana nakon što se jubilarni broj pojavio i u Hrvatskoj. Jer u tu je bilježnicu sarajevsku i ovaj put upisano više od četiri stotine stranica dobrih tekstova, dobrih po izboru tema, dobrih po stilovima - fikcija i dnevnika, poezije i proze, sanjarenja i promišljanja o prošlosti i budućnosti… I kako onda ne osjećati nelagodu i od same pomisli da se hrpa od deset teških sivkastih bilježnica koju proklinje svaki radnik za selidbe više neće povećavati? Na prvi pogled sve izgleda isto: U prvom licu za ovaj je broj pisao Predrag Lucić -  Mali jezikoslovni rječnik, 21 jedinicu o nelogičnostima kojima se u posljednjih petnaestak godina od hrvatskog jezika nasilno željelo učiniti ono što nije. Skladno se nastavlja tema broja Savremena književnost i naši jezici u čijem su nastanku sudjelovali Daša Drndić, Ranko Bugarski, David Albahari, Midhat Riđanović, Radoslav Petković i Snježana Kordić. Bez obzira na to jesu li se autori/ce - različiti po dobi, spolu, mjestima rođenja, interesima, socijalnim krugovima djelovanja -  posvetili/e osobnim iskustvima ili su se odlučili za neosobni teorijski i povijesni pristup pokazali su još jednom odavno znanu činjenicu – agresivne intervencije u jezik ne čine ga boljim, samo više ljudi preko noći postane nepismenima. No, da ni ljudi (pritom mislimo prije svega na one koji na ovaj ili onaj način žive od pisanja) nisu neotporni, nego vrlo vješto svoje jezike upotrebljavaju i obogaćuju pokazuju stranice što slijede… Dnevnik Drage Jančara bilježen tijekom ožujka ove godine, te nova poezija i proza, prevedena i ona na našim jezicima. Pa tako slijede potpisi Abdulaha Sidrana, Polone Glavan, Branka Senegačnika, Ajle Terzić, Bisere Alikadić, Andreja Blatnika, Ilja Sijarića, Nikole Madžirova, Srđana Valjarevića, Olivere Nikolove, Marinka Koščeca, Marije Fekete-Sullivan, Aleksandra Flakera, Marka Thompsona, Predraga Matvejevića, Erice Johnson-Debeljak i Keitha Doubta.  Osobni, time specifičan uvid u njemačko pjesništvo daje Stevan Tontić prijevodom poezije Petera Huchela, Christopha Meckela, Michaela Krügera i Uwea Kolbea, a Pogled iz i u savremenu švedsku poeziju imamo u prijevodu Refika Ličine. Pozornost će čitalaca Sarajevskih bilježnica sasvim sigurno privući tekstovi o (ne)susretanju pjesnika i filozofa, Celana i Heideggera, Slobodana Šnajdera, Bernard-Henrija Lévyja, Andrea Glucksmanna, Benjamina Korna i Manfreda Riedela u bloku pod nazivom Hitler, moj brat. I tako list po list sve do teksta Tvrtka Kulenovića o radovima Džeke Hodžića uz fotografije čijih slika možemo na kraju malo i odmoriti oči. I poigrati se zagonetkom – je li se svaki autor, svaka autorica barem jednom zapetljao u dvojbenost o kojoj u pjesmi Insekti caruju?! piše Bisera Alikadić:

Neću da govorim o tom

Koliko bi bilo važno

Da sam shvatila grom.

Otkrila elektricitet,

Ili bar skovala britvicu.

Klistir, za nepokretne!

Ništa od tog ili sličnog.

Samo riječi puste.

sitna slova, mrtve bube

U koricama što se gube.

Ako jesu, a čini nam se da je tako, zašto su sitna slova bila izbor? Samo zato što nisu otkrili elektricitet ili zato što riječi među koricama, knjige ili bilježnice, njeguju život? Pa slijedom toga, mogu li i hoće li to i nadalje činiti i Sarajevske bilježnice?

Pula je i grad – esej

Nataša Petrinjak

3. pulski dani eseja, Pula, od 21. do 22. listopada, 2005.

Upravo onako kako ih je utemeljitelj Boris Domagoj Biletić koncipirao prije nekoliko godina protekli su i ovogodišnji 3. pulski dani eseja – promišljanjem eseja kao suvremene književne forme, ali i prikazom esejističkog stvaralaštva autora iz Hrvatske i inozemstva. Održani su u prostorijama Gradske knjižnice i čitaonice u Puli 21. i 22. listopada mirno i radno, s desetak gostiju, bez velike javne pompe uniformnoga supermaketnog blještavila. Svoje priloge prvom dijelu, onom koji se tiče eseja kao forme ili kako je o eseju zapisano u preambuli Dana eseja – “Esej na osobit način ‘pomiruje’ literaturu i znanost, refleksivnost i neograničenu maštovitost; slobodan u izboru sadržaja, nije ni kritika ni feljton, ni rasprava ni članak, naime složeniji je od njih. ‘Gospodski’ je i gotovo prevladavajući oblik suvremene književnosti. Citirajući Tina Ujevića, esej je ‘kurziv književnosti’, a vjerojatno i na posebno prilagodljiv način – književni žanr budućnosti” – dali su Tea Benčić Rimay Esejem u poetiku Vlade Gotovca što je zapravo dio pogovora još neobjavljene Gotovčeve knjige poezije Posuda s vatrom, potom Igor Grbić s radom Izgledi ogleda, Jelena Lužina s Esejem kao dosjetkom, Zvonko Kovač pitanjem Povratak eseja?, te osobno odsutni Bogić Rakočević promišljanjem suvremene crnogorske poezije naslovljenim Dileme kao poetske odrednice. Još na kraju prošlogodišnjih Dana eseja postavljeno je pitanje Kako čitam(o) Europu?. Svoje odgovore i razmišljanja ove su godine ponudili Aleš Debeljak tekstom Tvrđava Europa koja po njegovu mišljenju “Umjesto da bi ulagala zajedničke napore u ostvarivanje federalne Europe visoke kakvoće života Europska unija postaje sličnija američkim ograđenim susjedstvima, gdje stanovnici bogatih naselja u predgrađima čuvaju svoja područja etnički čistim i socijalno-ekonomski homogenima, i to pomoću naoružanih čuvara, visokih cijena nekretnina i ograničavanjem fizičkog pristupa”.

Slovenski pjesnik, dramatičar, prevoditelj Boris A. Novak u tekstu Granice Europe, granice u Europi uhvatio se u koštac sa sintagmom “granice Europe” za koje smatra da ne postoje, Márió Papp iz Budimpešte vrlo je inspirativno pokuša navesti na Čitanje nenapisane knjige, Jelena Lužina u Mitu o Babilonskoj bludnici rasvjetljava, po njezinu mišljenju, utopijsku ideju o Europi kao ujedinjenoj transnacionalnoj zajednici različitih jezika i kultura. Hist(r)eros ili o čitanju europskih rubova naslov je eseja Aljoše Pužara, dok je Fedora Ferlugo Petronio primjerom slavističkih škola u Italiji prezentirala probleme implementacije najveće europske visokoškolske reforme, tzv. Bolonjske deklaracije.

Tijekom dvodnevnog druženja promovirana je i njena knjiga Kozmički svijet Nikole Šopa, potom Desk Daniela Načinovića, a u Galeriji Cvjaner održano je večernje čitanje za širu publiku. Kao i prijašnjih godina svi radovi bit će objavljeni u časopisu Nova Istra slijedeće godine, a više podataka o autorima i samoj manifestaciji dakako moguće je naći na internetskim stranicama na adresi www.gradpula.com/novaistra.

Izložbeni kolektiviteti

Silva Kalčić

Treći Bijenale u Tirani nosi naziv Sweet taboos, putem odabranih umjetničkih radova istražujući zabrane i ograde suvremenog društva, njihovo značenje i prirodu te međusobne odnose unutar društvenog i geografskog konteksta

Bijenale u Tirani, Nacionalna umjetnička galerija, Tirana, Albanija, od 10. rujna do 10. studenoga 2005.

Treći međunarodni Bijenale suvremene umjetnosti u trajanju od rujna do listopada 2005. održano je u Tirani, glavnom gradu Albanije. Smatrajući da je standardan način organizacije izložbi postao statičan te da ne potiče komunikaciju između umjetnika, konteksta i publike, organizatori su se odlučili za pet uzastopnih otvorenja. Počevši od 10. rujna pet izložbi nadovezivalo se jedna na drugu svakih deset dana zaključno s 28. rujnom kada je “kompletiran“ bijenale koj je ostao otvoren do 10. studenog. Bijenale je održan u pet različitih gradskih ambijenata koji predstavljaju suvremenu ikonografiju Tirane, koncipirano kao “poprište“ umjetnosti s naglaskom na proces stvaranja umjetnosti. Treći Bijenale nosi naziv Sweet taboos jer istražuje, putem odabranih umjetničkih radova, zabrane i ograde suvremenog društva promišljajući njihovo značenje i prirodu te međusobne odnose unutar društvenog i geografskog konteksta.

Kustosi trećeg Bijenala u Tirani bili su: Zdenka Badovinec (Slovenija), Roberto Pinto (Italija), Joa Ljungeberg (Švedska), Hou Hanru (Kina/Francuska), Edi Muka i Gezim Quendro (Albanija).

Koju vrstu socijalne kvalitete generira javni prostor?

Platforma 9,81 pozvana je na Bijenale je u selekciji Zdenke Badovinec (Ljubljana) koja se u izložbi pod nazivom Demokracije fokusira na paralelne ekonomije, paralelnu arhitekturu i urbanizam koji predstavljaju tabue unutar standardiziranih protokola postmodernog svijeta. U svom radu pod nazivom Superprivate, nastalom na temelju istoimenog istraživanja hrvatskog tranzicijskog urbanizma, Platforma 9,81 propituje kakav javni prostor proizvodi superprivate stanje u kojem je privatan interes potisnuo kolektivne potrebe. Instalacija koja vizualizira odnos izgrađenih srednjih škola i stambenih jedinica u Zagrebu 2002. efektno pokazuje diskrepanciju privatnih i javnih potreba.

Jedna od glavnih karakteristika postkomunističkih društava je radikalno oslobođenje privatnog interesa. Val privatizacije u tranzicijskim zemljama uz kronični nedostatak snažnog mehanizma transparentne urbane kontrole doveo je do atomizacije izgrađenog prostora pri čemu svaki pojedinac može slobodno razvijati vlastite građevinske i poslovne potencijale i iskorištavati javni prostor. U takvom ozračju individualnih inicijativa javni i kolektivni prostori u opasnosti su da nestanu. U konstelaciji bujanja atomizacije i privatizacije, društvu nedostaje njegov kolektivitet. Superprivatno stanje nameće pitanje o vrsti javnog prostora nastalog/preobraženog u tranziciji. Stvara li uopće stanje tranzicije ikakav javni prostor? Kakav javni prostor trebamo? Koju vrst socijalne kvalitete generira javni prostor? Što može generirati prostore “novog kolektiviteta“?

S povećanom potražnjom za stambenim zgradama na tržištu, javlja se nesuglasje između privatnih i javnih potreba.

Paralelni društveni sustavi

Prema izboru kustosice Zdenke Badovinac u Tirani je izlagala i Andreja Kulunčić, novi rad pod nazivom Tirana - parallel system of social existence. Umjetnica je pozvala šest mladih umjetnika iz Tirane na suradnju u projektu za Bijenale. Oni su joj pokazali gradske četvrti u kojima bi valjalo provesti istraživanje na temu paralelnih sustava u tom društvu. Tim se istraživanjem pokušalo artikulirali: koji sve sustavi postoje/koegzistiraju, kako razlikovati paralelne sisteme, kako ih tretirati kao djelo umjetnosti? Na kraju istraživanja producirano je tri plakata i dvije boomerang razglednice, fokusirane na različite paralelne sisteme koji su-tvore demokratski sustav Tirane, kao i dnevnik procesa suradnje. Na plakatima je ispisano, u maniri marketinških ponuda: Savršeni način bavljenja sigurnim poslom iz vaših snova: tax-free business, brza usluga, nekontorirani proizvodi, posao za maloljetnike, visoka cijena (slika gore desno).