Soros-realizam i druga pitanja umjetnosti u doba globalizacije

Sadržaj četvrtog broja ART-e-FACT-a: potpune verzije tekstova pročitajte na http://artefact.mi2.hr/

Alina Şerban

Super-eksponirani grad i nove granice javnog prostora

“Koncept prostora nije proctor” (Bernard Tschumi)

Sviđalo nam se to ili ne, atrakcije super-eksponiranog grada^[1] postavljaju normu/standard estetski organiziranog javnog prostora. Grad postaje u potpunosti estetski prostor, scena na kojoj igramo društvene uloge, u skladu s nametnutom dramaturgijom. Diskretni i istodobno precizni, scenariji su stručno pripremljeni, s malo prostora za uplitanje imaginacije i još manje za slobodu promatrača. Radost otkrivanja drugog zamijenjena je nekom vrsti tele-medijacije, prisilnim posredovanjem. Tako grad postaje tele-grad, pri čemu proces učenja biva pretvoren u proces zadobivanja zadovoljstva. Poput potpuno organiziranog igrališta, pojedinac se tu, reklo bi se, ne osjeća više upravljen, licem u lice. Njegova egzistencija je posredovana malim sučeljima, bivajući time lakšom za manipuliranje i kontrolu. I sama arhitektura, kao dio scenarija, slijedi sličnu televizualnost, udaljavajući se od starih modernističkih teorija. Vizualni partneri sreću se tamo gdje ima fizičke blizine i izvorne estetike.

Nagla inverzija suprotnosti ukida ideju distance unutar javnog prostora, poništavajući također staru razliku između stanovanja i prometovanja, između javnog i privatnog. Scenariji se stalno mijenjaju, prilagođavajući se široj publici, i restrukturirajući se iz ranijeg javnog prostora, gdje je bilo moguće sjediti i uživati potiho u društvenom igrokazu. Unutar novosagrađenih prostora, bliskost ovisi o obujmu zabave, užitka koji nudi drugi. Štoviše, granično područje grada alternira u skladu s rizicima uključenim u ovoj međuigri zabave koja se uzima za gotovo. Definicija javnog prostora mora biti preformulirana. Suvremeni urbani prostor nije više predstavljen ritualnim svečarskim povorkama na ulicama i bulevarima. Slici suvremenoga grada pristupa se klikanjem na njegovo sučelje. Nije više potrebno biti u dodiru s ulicama, prostorom flâneur, sada manje sigurnim; prijelazni gradski prostor se opaža s različitih lokacija. Jedna od njih je, primjerice, željeznički kolodvor. Pitanje koje treba postaviti je predstavlja li željeznički kolodvor još uvijek dveri Grada. Ako slijedimo Viriliovu logiku, grad bi bio bez dveri, područje tjeskobe. Na svaki način, kolodvor izgleda nije izgubio svoju ulogu prolaza s jednog mjesta na drugo, samo je naglasio svoje društvene, arhitekturalne i druge odrednice. Može ga se identificirati s mjestom akcije što preuzima flâneur ozemlje; to je i prolaz nalik ulici gdje možete sjediti i hodati. U istoj mjeri kao turistička atrakcija, informativni centar je mjesto gdje se može osjetiti puls grada, on može biti prostor nostalgičnog povlačenja za one koji izbjegavaju buku grada.

Mi smo pak ostali isti prolaznici, isti „metropolitanski samci “ (termin Reema Koolhaasa) koji doživljavaju prostor i i nanovo ispisuju povijest. Odgovaramo na urbane glasine, što ukazuju na nasilne ili sublimirajuće oznake grada, što također uzrokuje tjeskobu. Prvi smo koji zamjećuju promjene ili negaciju; međudjelujemo s prostorom i mijenjamo njegov okvir ili uništavamo njegove tragove. Grad postaje fosforescentni kolaž, u kojem eksplozija arhitektonskog prostora izražava ili simulira filmske slike...

Saskia Sassen

Globalizacija i raseljavanje: kamo ide dizajn?

Danas je vrijeme masivnih struktura, masivnih tržišta i masivnih mogućnosti koje pružaju poslovne i vojne sile. Mogli bi razmišljati o opcijama koje su preostale čak i najkreativnijim dizajnerima kako bi izrazili svoje zamisli i interese. Ovdje nisu tema onih nekoliko sretnih ili izuzetnih dizajnera koji dobivaju mjesto na globalnoj pozornici u svojoj branši ili imaju široku publiku. Niti se ovdje namjeravam baviti pitanjima uspješnog marketinga ideja i inovacija. Ono čime se ovdje bavim prije bi bilo difuzniji urbani krajolik prilika za stvaralački rad i štoviše, prigoda za to da različite vrsti kreativnog rada uđu u područja kojima dominiraju masivni protagonisti (tj. globalne tvrtke) ili sustavi (tj. velike infrastrukture). Stoga napor nije usmjeren na opisivanje dizajna, nego više na ispitivanje jedne sveobuhvatnije ekonomije dizajna u gradovima koji su sučeljeni s globalizacijom, akceleracijom i raseljavanjem. Namjeravam izazvati krajolik u kojem dizajn funkcionira...

Genco Gulan

Camerica, Puppy Art i ostatak koji sjaji u tami

Danas izraz “globalan” ne može više predstavljati ozbiljnu temu u dubljoj intelektualnoj raspravi s obzirom na to da on jednostavno znači “Camerica”. Naravno, ovaj novi izraz, neznatno različit od izvornog, ima nove konotacije. Proistekao je iz imperija iluzija što nas nastoji kontrolirati iz naših očnih jabučica. Ali što god bio potpuni popis njegovih referenci, nakon rečenice “...ili ste sa SAD, ili ste teroristi” svijet ulazi u novu vrst bilaterale. U eri “Camerice” camerica se iskazuje kao vrhunac, glavno, i stoga “sve ostalo“ postaje “lokalno”.

Bruno Latour

Kako je teško biti glokalan

Univerzalizam je nekoć bio jednostavna stvar: što ste bili odvojeniji od lokalnih tradicija, to ste više postajali univerzalnijima. Ako bi se stoici mogli nazvati ‘’građanima svijeta’’, to je stoga što su oni prihvaćali biti dio “ljudske vrste“ iznad i s onu stranu uskih oznaka ‘Grk’ i ‘barbarin’. Pravilan slijed stvari, kako izgleda, vodi od lokalnog k globalnom, nudeći smjerokaz prema kojemu se može ucrtati svaka pozicija. Donedavno, što ste bili moderniji, to ste se više uspinjali; što ste manje bili moderni to ste na nižim razinama bivali zaustavljani i ograničavani.

No, stvari su se znatno promijenile. Što je sada univerzalnije: američki svjetski poredak ili Francuska Republika? Sile globalizacije ili oni koji se nazivaju anti-mondijalistima? Lokalni farmeri koji se svakodnevno hrvaju s fluktuacijama cijena robe, ili lokalni učitelji izolirani zidovima javnih službi? Amazonski Indijanci kadri mobilizirati nevladine udruge u svoju obranu, ili neki slavni filozofi koji su se povukli u osamu kampusa? I što je s Kinom? Izvjesno će milijarda i pol ljudi dati svoj doprinos svijetu u koji se uključuju, bez obzira na činjenicu što se on zapadnjacima čini tako lokalnim – ako još uopće postoji Zapad.

Stephen Wright

Gdje smo: Tri konkurentne paradigme

“Uvijek podrazumijevajuće a ipak neuhvatljivo.”

Maurice Blanchot

Do sada neviđenog stupnja, mobilnost je stanje mnoštva umjetnika i artworldersa danas. Kanađanin sam, živim u Francuskoj, srpski prijatelj me zamolio da napišem članak za hrvatski on-line časopis, upravo ga pišem u New Yorku. Ako bi ponašanje suvremenog umjetničkog svijeta bilo moja jedina odrednica, ovo bi izgledalo kao tipični scenarij. On to nije, naravno, i time podvlači istodobno rastući raskorak između realnosti umjetničkog svijeta i ostatka planeta te, shodno tomu, izuzetnu povlasticu koju umjetnost uživa u globalnoj ekonomiji. Ali kakva je to “povlastica” koju si obvezan prihvatiti, ustvari biti obvezan željeti stanje perpetuiranog izgnanstva? Prateća globalizacija umjetničkog subjektiviteta, koja se naravno ogleda i u održavanju raznih bijenala kojima je izgleda zaraženo tako mnogo velikih gradova diljem planeta, imala je značajan utjecaj na vrstu umjetnosti koja biva stvarana.

Ne treba posebno isticati da je uloga umjetnosti u tržišnoj ekonomiji neznatna. Time se odmah otvara pitanje paradoksa: jer ako permanentna mobilnost tipična za svijet umjetnosti nije, govoreći izravno, pokretana komercijalnom nuždom (umjetnici nisu dijelom globalne kapitalističke klase), koja je to onda skriveni smisao svog tog muvanja? Svakako u toj fluktuaciji umjetnosti postoji ideološka komponenta, njome se pokazuje širokogrudnost državnih fundacija i korporativnih dobrotvora, svjedoči njihov altruizam i podržava humanističke vrednote. No to je slabo objašnjenje za stupanj mobilnosti klase u usponu koju se trenutno ambivalentno naziva “cognitariatom”, a čiji su umjetnici i njima slični ključna komponenta…

S engleskoga prevela Silva Kalčić

Lara Badurina

Souvenirs made in

Work in progress 1999. – 2005.

Rad na projektu odvija se u tri etape, a ponavlja se po istovjetnom obrascu. Prvi dio akcije događa se unutar urbanog središta, izabranoga grada. Akciju izvodim arheološkom metodom prikupljanja, zapisivanja i obilježavanja nađenih predmeta. Na lokaciji kreiram mrežni sistem unutar kojeg osnovna mjerna jedinica iznosi 900 četvornih metara. Ovisno o veličini gradskih trgova, najčešćih lokacija ovog projekta, dobivam polja unutar kojih popisujem nađene predmete po obrascu „pripadnosti“ predmeta materijalu od kojeg je izrađen; staklo, drvo, itd., te prikupljam odbačene predmete od 10 do 15 minuta po svakoj osnovnoj mjernoj jedinici. Neposredno poslije izvršene akcije, obrađujem podatke te arhiviram izabrane prikupljene predmete. Treći završni dio akcije je prezentacija koja se sastoji od grafikona-statističkih podatka popisanih predmeta klasificiranih po materijalu od kojeg su napravljeni, planova trga s okolicom-lokacijom izvršenih akcija te prezentacija izbora reprezentativnih i najautentičnijih odbačenih predmeta.

Osnovna ideja projekta je u tome da se upravo preko na prvi pogled nevažnih predmeta prepozna pojedino društvo; njegove tradicije, potrebe, navike, estetike, kulture življenja. Izabrani predmeti su postupkom dokumentiranja i arhiviranja postali muzealije, dokumenti, artefakti gradova i kao takvi su prenosioci lokalnih identiteta jedinstvenog i intimnog. Autentični suveniri, odbačeni predmeti ili smeće primjer su ocrtavanja različitih kultura konzumiranja i ukazuju na sveprisutnost dominantnog procesa suvremenih i visoko razvijenih društava: proizvodnje/potrošnje. (Lara Badurina)