Pošalica o procesu samouništenja

Nataša Govedić

Na sceni su originalno četiri stanja kraha, četiri nemira. Ni jedan od likova ne “pucketa” na ognjištu dopadljivosti, kako to hoće ekipa teatra Rugatino. Kod Becketta, Vladimirovo neprestano, nezaustavljivo kretanje na rubu je psihoze. Estragon je iscrpljen do točke u kojoj se “cijedi” s predmeta koje dodiruje. Pozzo je s druge strane “dijagnoze”. Lucky je rob. Što je tu smiješno? Zašto Kovač inzistira na humornom stanju očaja?

Meta/staze glumačkog i redateljskog zanata razmatramo u predstavi Sa’će Božo, svaki čas… redatelja Marija Kovača te Teatra Rugatino, premijerno ugošćenoj u kazalištu Komedija