Humor iz časopisa McSweeney’s
Slavni časopis iz San Francisca koji uređuje Dave Eggers objavio je među svojim edicijama i knjigu najboljih priča objavljenih u tome časopisu u kategoriji humora. Ovdje donosimo nekoliko uključenih priča
Grupna mobilizacija kao očajnički poziv u pomoć
Christopher Monks
Bok!
Pozvani ste sudjelovati u hitnoj mobilizaciji, projektu koji, na deset minuta ili kraće, okuplja neobjašnjivu skupinu ljudi u dvorištu moje bivše djevojke Debore, sutra u 18 sati i 13 minuta. Molim Vas da ovo prenesete i svima drugima, ako mislite da bi mogli biti zainteresirani.
UPUTE:
1. Sastat ćemo se ispred pizzerije ‘’Crazy Pizza’’, odmah iza ugla kod Deborine kuće. Budite tamo prije 18 sati. Molim vas – budite pristojni prema osoblju i posjetiteljima pizzerije ‘’Crazy Pizza’’ i suzdržite se od naručivanja pizze i drugih poslastica.
2. Točno u 18 sati i 5 minuta podijelit ću listove papira s uputama i transparente. Trećina transparenata imat će napisano: “Deborah, nikad te neću prestati voljeti”; druga – “Zašto stalno pokušavaš upravljati mojim životom?”, a treća – “Molim te, nemoj baciti moje stripove.”
3. Kad podijelim upute i transparente, organizirat ću skupinu. Svi mladići zgodniji od mene bit će na začelju i morat će nositi maske klaunova tužnih lica. Ako ustvrdim da je netko od njih i s maskom zgodniji od mene, zamolit ću ga da ode. To će vam se možda učiniti malo paranoično, ali vi ne poznajete Deboru tako dobro kao ja. Svi dečki podjednako zgodni kao i ja bit će u sredini reda, a one za koje mislim da su ružniji od mene stavit ću naprijed. Žene mogu izabrati što žele.
4. U 18 sati i 10 minuta prošetat ćemo se do Deborine kuće mirno i pristojno. Jako zgodne cure trebale bi hodati pokraj mene, držati me za ruku i ponašati se kao da sam im novi dečko.
5. Pred Deborinu kuću stići ćemo točno u 18 sati i 13 minuta.. Molim vas da se pred njezinom kućom poredate isto tako kao što ste bili poredani dok ste hodali. Ovisno o veličini skupine, neki od sudionika, koji su zgodniji od mene i nose masku klauna tužnog lica, možda će morati stajati na pločniku. Molim vas, nemojte se žaliti! Budite jaki.
6. Kada se svi smjestimo na određena mjesta, svi bismo trebali na trenutak promotriti grm rodondendrona u Deborinu dvorištu. Tu biljku sam joj ja kupio u povodu tri mjeseca naše veze. Ja sam ga i posadio. Iako grm nije u cvatu, vjerujte mi kad vam kažem da ljepotu njegova cvijeća može zasjeniti samo ljepota Deborinih prekrasnih smaragdnih očiju.
7. Zatim ćemo pet minuta tiho stajati u Deborinu dvorištu, ili dok Deborah ne izađe iz kuće. Ako se u blizini zatekne neki promatrač i zapita vas što se događa, pristojno odgovorite: “Ja sam ljubitelj krafni, a ovo je dom Kraljice krafni”.
8. Ako nakon pet minuta Deborah ne izađe iz kuće, pozvonit ću. Čim otvori vrata, oni koji drže transparente: “Deborah, nikad te neću prestati voljeti” trebaju ih stoički podignuti iznad glave. Svi ostali počet će pjevati pjesmu Petera Gabriela In Your Eyes. Pazite da doista pjevate. Nema mumljanja.
9. Pretpostavljam da će Debori na početku biti neugodno. Pocrvenjet će, nasmiješiti se i neće znati što reći. U 18 sati i 19 minuta spustite transparente i prestanite pjevati. Tada ću je pitati hoće li me primiti natrag. Ipak, siguran sam da će mi Deborah, kakva već jest, ponovo slomiti srce. Kada to učini, oni koji drže transparente: “Zašto stalno pokušavaš upravljati mojim životom?” podignut će ih. Svi ostali tada će zapjevati Love Bites Def Lepparda. Ako želite pokušati otpjevušiti solističku dionicu na gitari, slobodno pokušajte.
10. To će sigurno uzrujati Deboru i njezinu će ružnu stranu uskoro svi moći vidjeti. Ne bojte se – samo ostanite stajati na svojim mjestima i nastavite pjevati. Ona će vjerojatno reći neke zlobne stvari kao: “Još mi duguje 927 dolara za najamninu”, ili “Pokušao je poljubiti moju sestru”, ali ne obraćajte pozornost na nju. Njezina mi sestra uopće nije privlačna. Kunem se.
11. Bilo koji dečko koji je zgodniji od mene i nosi masku tužnoga klauna, a pokuša iskoristiti situaciju i ponuditi se Debori da je utješi, bit će zamoljen da ode.
12. Dok Debora bude zvala policiju, oni s transparentima: “Molim te, nemoj baciti moje stripove” podignut će ih. Svi ostali pjevat će Kad si sretan, lupi dlanom ti o dlan.
13. U 18 sati i 23 minute ili kad začujemo sirene, što god bude prvo, pristojno ćemo se razići. Ja ću možda još malo ostati, ali nemojte me čekati; sklupčat ću se pokraj rodondendrona i plakati. Osjećam da je to nešto što moram učiniti. Pa, vi samo otiđite. Sa mnom će sve biti u redu.
Hvala! Radujem se našem sutrašnjem susretu. Bit će sjajno. Stvari u mojem životu zbilja su krenule nabolje. Osjećam to. Postoji mala mogućnost da Deborah ne bude kod kuće kada stignemo u njezino dvorište. U tom slučaju vratit ćemo se pred pizzeriju ‘’Crazy Pizza’’, uzeti nešto za jelo i vratiti se kasnije.
S engleskoga prevela Margareta Matijević
Svijet baš i nije tako malen
Tom Ruprecht
Prošle srijede Alden Provost bio je na terminalu Uniteda u zračnoj luci O’Hare (Chicago). Istodobno Justin Stangel, Aldenov prijatelj iz djetinjstva, bio je na terminalu Continentala. Njih dvojica odrasli su u susjednim kućama, ali se nisu vidjeli od kada se Justinova obitelj odselila prije dvadeset godina. Sto osamdeset tisuća ljudi svaki dan prođe zračnom lukom O’Hare, a terminali Continentala i Uniteda nalaze su dosta daleko jedan od drugoga, pa Alden i Justin nisu bili ni blizu tome da nalete jedan na drugoga.
Don Mackinnon išao je na posao kada je pomislio da je ugledao gospođu Zelikson, svoju učiteljicu iz osnovne škole. Don je potrčao za ženom i zaustavio je. No, to uopće nije bila gospođa Zelikson; zapravo, ta žena uopće nije govorila engleski.
Billy Norrett upoznao je Nancy Agostini na zabavi u Bostonu. Tijekom njihova razgovora, Billy je spomenuo da je pohađao Sveučilište Duke. Nancy mu je rekla da pozna hrpu ljudi koji su išli na Duke i nastavila nabrajajući četiri ili pet imena. Svi su oni bili nekoliko godina stariji od Billyja ili on nije poznavao nikoga od njih.
Nakon što je doživio vjersko buđenje, Rich Killeen je napustio posao investicijskog bankara i postao učitelj engleskoga u malom selu pokraj Kalkute. Ponekad bi poslijepodne sjedio i promatrao žene dok vade vodu iz rijeke Ganges. Dok je sjedio i uživao na poslijepodnevnom suncu, Rich je povremeno mislio kako bi bilo nevjerojatno da iznenada ugleda nekoga koga je poznavao u svojemu starom životu u New Yorku kako se šeće pokraj rijeke. Nikada mu se to nije dogodilo.
Prije nekoliko godina svi su se živi američki predsjednici sastali na svečanom otvorenju Reganove knjižnice. Jimmy Carter je uzimao čašu limunade prije svečanosti, kada ga je Gerald Ford ugledao s druge strane sobe. Brzo mu je prišao i rekao: “Oh, moj Bože Jimmy! Pa kako smo se baš tu sreli! Kakve su šanse bile da se to dogodi?” Kada je Ford otišao, Carter se okrenuo ženi i promrsio: “Čovječe, koji lik”.
Dok se vozio zapadnom obalom Irske, automobil Jaya Johnsona pokvario se u mjestu Dinglu. Čekajući da ga poprave u mjesnoj automehaničarskoj radionici, Jay je sjeo u mali pub – Tir Na Nog. Tamo, šest tisuća kilometara daleko od kuće, u malom pubu sa slamnatim krovom i šest ljudi koji su govorili gelski, Jay nije poznavao nikoga živog.
Jean Chappelle bio je socijalni radnik u Francuskoj i imao je rođendan isti dan kao i Lou Gehrig. Zapravo, Jean je bio jednako visok i težak kao i Željezni konj. U četrdeset i osmoj godini obolio je od Lou-Gehrigove bolesti i umro je istoga dana kao i veliki igrač Yankeeja. Naravno, Francuzi baš ne prate baseball, pa su tako svi rekli da je umro od amiotrofične lateralne skleroze.
Devetnaestog svibnja prošle godine Chris Albers otišao je u kupnju u trgovački centar Cloverleaf u Medfordu, u državi Oregon, i parkirao automobil na mjesto broj 219. Začudo, u tom istom trenutku u trgovačkom centru Cloverleafu u Duluthu, u državi Minnesoti, čovjek također imenom Chris Albers, parkirao se na mjesto broj 219. Ali, jedini koji je bio svjestan te čudne slučajnosti bio je Bog.
S engleskoga prevela Margareta Matijević
Naslovi u pripremi Gavina Menziesa, autora knjige 1421: godina kada su Kinezi otkrili Ameriku
Paul Tullis
1939: godina kada su Brazilci sletjeli na Mjesec
Oslanjajući se na usmenu tradiciju iz treće ruke, neke crteže nacrtane štapom u blatu, kamen za koji santerijski svećenik kaže da je dio Mjeseca, ili “kamen iz svemira”, Menzies dokazuje da su Armstrong, Aldrin i ostali samo učinili veliki korak prema stopama koje je ostavila skupina znatiželjnih turista iz Sao Paola. Laboratorijski testovi o podrijetlu kamena nisu omogućili nikakve zaključke, ali Menzies kaže da je upravo to dokaz za njegov slučaj. On piše: “S obzirom na to da ga laboratorij nije mogao identificirati, kamen sigurno mora potjecati s Mjeseca.”
1879: godina kada su Sicilijanci izmislili mikročip
“Silicij”, Menzies nas uvjerava, perverzna je anglikanizacija riječi “Sicilija”. On ističe: “Ta stvar raste kao trava na obroncima planine Etne”. U toj knjizi ima za svakoga ponešto, uključujući i teoretičare urote: ratoborno inzistiranje generala Georga Pattona da Messinu zauzme prije Britanca Montgomeryja tijekom Drugoga svjetskog rata, bio je samo paravan za američki plan da se od javnosti sakriju informacije o sicilijanskim dostignućima. Menzies je rekao: “To mi je ispričala mala ptičica.”
1789: Francuska revolucija baš i nije bila francuska
Većinom na osnovi vlastita poznavanja stolnih vina i sestrina recepta za rižoto s izvrsnim, malo oštrim okusom za koji baš ne može reći na što ga podsjeća, ali divno ide uz taragon, Gavin Mezies prigovara da je ta cijela stvar u vezi s “Francuskom” revolucijom “prava muljaža. Očito je da je bila portugalska!” “Sloboda, jednakost i bratstvo uopće nisu francuske riječi”, hrabro izjavljuje Menzies. “Francuska akademija odbila je opovrgnuti moja otkrića, što samo dokazuje da to ne mogu opovrgnuti.” U dodatku za američku verziju knjige, koju su najprije engleski nakladnici očito smatrali prenevjerojatnom, Menzies dodaje da Britanski otoci uopće nisu otoci, nego “komadi zemlje koji nisu veličine kontinenta, ali su okruženi vodom.”
250 p.n.e.: Hanibal otkriva elektricitet
Pradavne stanovnike Sjeverne Afrike svi jako podcjenjuju. Menzies kaže da je bio u stanovima u Tunisu opremljenima televizorima i stereouređajima, te da broj 250 pomnožen sa 7 daje (približno) 1752, a to je godina u kojoj Benjamin Franklin ‘tvrdi’ da je ‘otkrio’ ‘elektricitet’”, i da je 7 Menziesov sretan broj. Hanibal je otkrio elektricitet. Što tek treba dokazati.
621: to nije bila jabuka, to je više bilo nalik na punjeno povrće
Udruživši snage s Davidom Hockneyjem, koji je nedavno izjavio da su se stari slikarski majstori koristili optičkim uređajima kako bi postigli zadivljujuće precizne slike, Gavin Menzies tvrdi da Newton uopće nije napisao Principiu, nego da je to učinio Muhamed. Da, baš taj Muhamed. Dok nije bio zauzet zapisujući ono što mu je diktirao Bog u špilji na Arapskome poluotoku, zaposleni prorok je smišljao tri zakona termodinamike. Ni Menzies ni Hockney ne mogu se trenutačno sjetiti o čemu ti zakoni govore, ali će nam javiti čim se sjete.
1844: godina kada su Indijanci otkrili Europu
Napuštajući svoja prijašnja stajališta da je Kina otkrila Ameriku i da su ih ubrzo u tome slijedili Europljani, Menzies opisuje svoja nedavna otkrića crteža na prastarim kožama bizona, što je “nepobitan dokaz” da ni Europljani ni Azijci nisu stigli, prema njegovim riječima, “do mjesta nama poznatoga kao ‘Sjeverna Amerika’, što je samo socijalna konstrukcija i onako, mislim, priznajmo… – sve dok mala skupina lezbijki iz plemena Indijanaca Cherokee nije u kanuima doplovila do obala Irske godine 1844.”. Na žalost, sve su odmah dobile boginje i umrle, što je razlog zašto sve dosad nitko nije čuo njihovu priču. Ali kovač imenom Perry, poznavao je te neustrašive žene iz plemena Cherokee i ne samo da se uspio ne-zaraziti boginjama, nego je došao u Ameriku ali više nitko za njega nije čuo. “Osim”, piše Menzies, “satelitske poruke koju je iz svojega doma u Lower East Sidu poslao Dakotama, a oni su to za vječnost zabilježili na bizonskim kožama”. Menzies je pronašao kože u jednoj staretinarnici u okrugu Bergenu. “Bile su na sniženju”, sjeća se, “ili sam to samo mislio”.
S engleskoga prevela Margareta Matijević
Graceland za Adolfa
Zev Borow
Slobodna Država Bavarska danas je priopćila da je pronašla ulagaača koji će Hitlerovu vikendicu na 262 rala u Berchtesgadenu, blizu austrijske granice, pretvoriti u turističku atrakciju. – New York Times
Slijede izabrani dijelovi audiosnimke tijekom obilaska “Berchtesgadena: Hitlerova ljetnog odmarališta.”
DOBRO DOŠLI U BERCHTESGADEN, Hitlerovu predivnu kuću na selu. Naravno, Führer je imao nadimak za svoje omiljeno mjesto za odmor – jednu austrijsku narodnu izreku koja otprilike prevedena znači: “Sve male ptice sada su mrtve”. Da, Hitler je volio narodne izreke. I mrzio ptice. [Stanka] Ispravite se! [Stanka] Führer bi stigao ovamo ljeti, početkom vikenda, iscrpljen od tiranije i zla. Zatvorite oči i zamislite kako je to moralo tada izgledati, bez pripojenog vrta za ljubimce. Hitler bi stigao, promatrao okolinu i vjerojatno bi osjećao nadolazak osmijeha, možda prvoga u tjednu koji bi se pojavio na njegovu kerubinskom licu. Jer ovdje, sve su male ptice bile mrtve, istrijebljene zapravo 1938.
Otvorite sada oči i svatko svojim tempom neka krene dalje...
Vanjska vrata. Sada ćemo morati zamoliti sve Židove, katolike i Makedonce da pričekaju vani dok se razgledava unutrašnjost... Mala šala – svi su dobrodošli! Uđite i pogledajte čuda ove palače. Nastavite...
Zarežite ako volite pečenje i kiselo zelje! Dobro došli u džunglu... sobu. A vi ste mislili da je samo Elvis volio leopardovu kožu! U ovome ugodno divljem ambijentu Hitler je primao u goste neke od najfantastičnijih nacista na svijetu uz mnogo alkohola i kasnonoćnog igranja Scrabbla, a pobjednik bi dobivao sve. Obratite pozornost na, po mjeri napravljeni, vodeni krevet u obliku svastike i pripadajući dlakavi tepih. I skužite taj fantastični mural! Nastavite dalje. Pogled prema naprijed.
Hitler je volio biti okružen lijepim stvarima i raznim vrstama otrova, posebice ovdje u spavaćoj sobi. Prekrivač za postelju sa cvjetnim uzorkom i pripadajuće tapete s uzorkom zijevalica savršeno nadopunjavaju Hitlerovu kolekciju rukom izrezbarenih figurica mačaka. Police prema stražnjem prozoru – Führer je sam napravio te zavjese! – sadržavaju vrtoglavu kolekciju arsena s različitim aromama. Doista, soba u kojoj bi se i Laura Ashley i profesionalni ubojica unajmljen da je ubije osjećali baš kao kod kuće. Sad, stupajte.
Hitlerova radna soba – bila mu je utočište kada bi pobjegao iz svojega burnog svijeta, mjesto gdje je mogao zabilježiti svaku misao koja mu padne na pamet – na primjer, haiku za svoju pokojnu majku, oštroumnu šalu o Poljacima, bilješke za scenarij o pokvarenim policajcima, ili samo crtariju svojega izmišljenog prijatelja Sandyja, za kojega je Hitler vjerovao da živi na tavanu i da je smislio strategiju za napad na Rusiju.
Kada je Hitler bio pod stresom, često ste ga mogli naći baš ovdje, u gimnastičkoj dvorani Berchtesgadena. Provodio bi tu sate vježbajući karate sa svojim tjelesnim čuvarima, vrišteći u ogledalo postavljeno preko cijeloga zida, izdržavajući maratonske Taebo-treninge, štogod. Da, Hitler je bio iznimno fleksibilan. Zašto vas ne bi neki od naših naoružanih čuvara svinuo u perec? Ha!
Dvorište. Ništa nije više opuštalo Führera nego kada bi zajahao kosilicu. Bio je rani pristaša organskoga gnojiva i kućnog malčiranja, jako se brinuo o zelenim, zdravim tratinama. Zapravo, Hitler je jednom rekao da bi – kada bi imao još jedan život – ponovno pokušao pokoriti svijet u ime arijske rase, ali bi najprije pokorio zlo koje tvore maslačci i odvratni korov. Pozor! Vrijeme je za polazak...
Naravno, Hitler je volio ljudsku patnju, ali je isto tako volio glazbu – za marširanje, za ples, za stvaranje atmosfere u kojoj se osoba osjeća manje seksualno inferiornom. Glazba. I ovo je bila njegova glazbena soba. Pogledajte, iza muzejskoga primjerka sintesajzera Moog, Hitlerova je stara harmonika. Tako je, kada je bio adolescent, Hitler bio član rock-skupine, iako je to bila grupa u kojoj je bio harmonikaš. Grupa, nazvana Torchyr (Svijećnjak), prema šali koju je običavao pričati Hitlerov ujak, zapravo je postala vrlo poznata u minhenskim klubovima s pjesmama potkovanima poznavanjem pop-strukture i besprijekornom harmonijom.
Hitlerova garaža. Ovdje bi se Fürer udubio u razmišljanje o kugličnim ležajevima za svoju još nedovršenu kolekciju opreme za ‘’fordove’’ iz tridesetih, mirisao terpentin, ili se samo igrao za radnom plohom. Taj staromodni tkalački stan – Hitler je volio tkalačke stanove – u kutu ima otiske zuba jednog luđaka, a tamo straga neki su jako oštri noževi. Zbilja, ovdje u garaži čovjek ne može a da ne osjeti koliko je kreativan čovjek Hitler zapravo bio, i – barem dok je bio u Berchtesgadenu – sretan i opušten. [Stanka] Time završavamo naš posjet. Hvala Vam još jedanput što ste došli. Mir.
Najnovije iz zemlje viceva
Brodie H. Brockie i R. J. White
BARSKI VIC #1
Čovjek uđe u bar. Popije nekoliko pića i popriča s barmenom. Kasnije te večeri, sam ode kući i razmišlja o lošim odlukama koje je donio u životu.
VJERSKI VIC #5
Katolički svećenik, protestantski svećenik i rabin hodaju ulicom. Razgovaraju o različitim tradicijama i vjerovanjima svojih religija. Svaki ode s većim poštovanjem prema drugima i dubljim razumijevanjem svijeta.
VIC O LIJEČNIKU #5
Čovjek ode liječniku. Liječnik mu kaže da će uskoro umrijeti.
Čovjek odgovori: “Želim još jedno liječničko mišljenje.”
Liječnik mu da ime i telefonski broj specijalista za vrstu raka koji mu je dijagnosticiran.
VIC O POLJAKU #21
Gospodin je podrijetlom Poljak. To nisu zamijetili njegovi susjedi i kolege na poslu, osim prema slovima ski na kraju njegova prezimena.
VIC O DUHU #3
Muškarac i žena idu pustinjom. Pronađu svjetiljku u pijesku. Čovjek je protrlja i ništa se ne dogodi. Nakon toga se osjeća malo blesavo.
VIC O PILETU #63
Zašto je pile prešlo cestu?
Budući da pile nema sposobnost razmišljanja i odlučivanja, ne čini se vjerojatnim da iza njegova djela stoji bilo kakav poseban poticaj.
VIC O SMRTI #5
Čovjek umre. Što se dogodilo nakon što je prešao iza vela smrti, izvan je spoznaje bio kojega živog bića.
KUC-KUC VIC #8
Kuc, kuc!
Tko je tamo?
John.
Koji John?
John Wilson, tvoj stari prijatelj s fakulteta.
Kakvo ugodno iznenađenje. Molim te, uđi.
BARSKI VIC #17
Čovjek uđe u bar sa psom. Naruči piće.
Barmen kaže: “Hej, psima je ulaz zabranjen!”
Čovjek kaže: “Ali, ja sam slijep i ovo je moj pas vodič. Prema američkom zakonu o invalidima, morate ga pustiti unutra.”
Barmen mu posluži piće i on ga popije.
VIC O PRAVNIKU #7
Kako se naziva soba puna odvjetnika?
Skupina visokoobrazovanih ljudi pravne struke.
VIC O PLAVUŠI #116
Kako isprati mozak plavuši?
Strogim rasporedom psihološkog slamanja njezina samopouzdanja i otpora prema vanjskim sugestijama.
VIC O SELJAKOVOJ KĆERI #13
Čovjek se vozi cestom kroz neko selo, kad mu pukne guma.
Ode do prve farme i zapita vlasnika može li kod njega prespavati.
“Naravno”, kaže seljak. “Ako ne dirneš ni jednu od mojih triju prekrasnih kćeri.”
Čovjek je i učinio onako kako mu je bilo rečeno, jer iskreno, ni jedna od djevojaka nije mu se činila ni približno lijepom, iako ih je otac tako opisao.
S engleskoga prevela Margareta Matijević
Pismo slavnog slikara na Mjesecu
Ben Greenman
Draga Lucille Bogan,
prije petnaest godina, kada sam napustio Zemlju, bio samo još jedan neafirmirani slikar u New Yorku. Radio sam dvije vrste slika: ekspresionističke crno-sive prikaze grada koji su često prikazivali zgrbljene likove urušene u prevelike kabanice te tvoje aktove živih boja. Jednog lipanjskog dana, odlučio sam napustiti mračnu stranu svoje prirode i prigrliti ono što je dobro u svijetu. Došao sam pred tvoj stan i naslonio se na zvono. “Tko je?”, rekla si. “Ja sam”, rekao sam. Večerali smo. Pojeli smo desert. Otišli smo u krevet i popili nekoliko čaša crnog vina, nakon čega sam čvrsto odlučio prigrliti ono što je dobro u svijetu. “Znaš što to znači? Za nas?”, rekao sam. Činilo se da znaš. Zaspali smo priljubljeni jedno uz drugo. Tvoja glava je bila na mojim grudima. Sljedećeg jutra, kada sam se probudio, bio sam na Mjesecu. Ti nisi. Opsovao sam. Šutnuo sam kamen i on je odletio, činilo se miljama. Niska gravitacija ima svoje prednosti. Ipak, do podneva sam obnovio svoju prisebnost dovoljno da izumim stil slikanja koji će me učiniti međunarodno – zapravo, međuplanetarno – slavnim. Bio je svjetliji i življi čak više od tih aktova. Eksplodirao sam s bojom. Ovdje na Mjesecu takva vrsta stvari bila je iznimno tražena, a bit će i dalje.
***
Draga Lucille Bogan,
prije četiri dana ovdje na Mjesecu pao sam i udario glavom u kut stola. Ustao sam gotovo odmah – niska gravitacija ima svoje prednosti – no imao sam vrtoglavicu, zatim sam osjetio slabost pa sam se onesvijestio. Pokazalo se da krivac uopće nije bio taj pad, nego prije umjereno ozbiljan slučaj nečega što se zove Disocijativni Poremećaj Dugogodišnjeg Stanovnika Mjeseca ili DPDSM. Simptomi uključuju laganu vrtoglavicu. Sada idem prileći na trenutak.
***
Draga Lucille Bogan,
drugi simptom DPDSM-a je taj da imaš sklonost pisati pisma stalno ispočetka, premda si ih već počeo.
***
Draga Lucille Bogan,
prošle noći išao sam vidjeti prijatelja koji se zove Krystof Janikowski. On je također ovdje na Mjesecu. Ovdje je od 1992. Došao je ovdje sa svojim sinom Krystofom Janikowskim, Mlađim. Krystof Janikowski voli ga zvati ‘’Židov-Patuljak’’, pretpostavljam zato što mu je majka Židovka. Krystof Janikowski također se voli pretvarati da mrzi svoju bivšu ženu, premda slučajno znam da su imali savršeno prijateljski razvod i da on još cijeni njezino mišljenje o većini stvari. Krystof Janikowski je želio razgovarati o knjizi koju je napisao. Zove se Blocaine i Shabu, i to je blaxploation triler koji se događa na Zemlji u kojemu su dvojica junaka nerazdvojni.
Krystof Janikowski je prokleti idiot, i to sam mu i rekao, baš pred tim “Židovom-Patuljkom”. Zamahnuo je prema meni i udario me u rame, no jedva da je zaboljelo. Niska gravitacija ima svoje prednosti.
***
Draga Lucille Bogan,
još jedno djelovanje DPDSM-a je da se počneš preispitivati. Ovo pismo mi nije ništa zanimljivije od Fabijanova izvještaja o mlijeku. I Blocaine i Shabu možda, naposljetku, i nisu tako loši.
***
Draga Lucille Bogan,
nije li to strašno? Ovaj DPDSM neizmjerno frustrira. Ja sam poznati slikar. Moje djelo je bilo izloženo u Mjesečevu muzeju umjetnosti, Mjesečevu muzeju suvremene umjetnosti i u Lunarnom umjetničkom institutu. Pa kako onda ne mogu dati pouzdan i neopoziv sud o kvaliteti Blocainea i Shabua? Idem odmah doktoru.
***
Draga Lucille Bogan,
doktor, koji je bio nizak i kojega bi smatrali debelom svinjom kada sam bio na Zemlji, no koji je sada jednostavno okrugao – niska gravitacija ima svoje prednosti – dao mi je zelenu pilulu. Ovdje na Mjesecu doktori su takvi. Misle da pilule sve rješavaju. Kada sam se vratio iz ordinacije, vidio sam Krystofa Janikowskog. Okrenuo se kako bi me izbjegao, no došao sam do njega i lupnuo ga po leđima. “Znaš”, rekao sam, “moje mišljenje o toj knjizi jednostavno je samo moje mišljenje. Da sam slušao svakog kretena koji je bio skeptičan tijekom ta tri sata, koliko mi je bilo potrebno da postanem poznati slikar, možda ne bih toliko napravio”. Krystof Janikowski se nasmijao. “Znaš”, rekao je, “ali ja cijenim tvoju iskrenost. I mislim da sam skužio u čemu je problem: mislim da bi naslov trebalo obrnuti: Shabu i Blocaine je mnogo bolje”. Slegnuo sam ramenima. Nije se činilo važnim. Pa, možda su doktor i njegova zelena pilula naposljetku i bili rješenje.
***
Draga Lucille Bogan,
sada je sutra i toliko sam očajan da moram ponovo nazvati doktora.
***
Draga Lucille Bogan,
doktor mi je rekao da je moj očaj nuspojava zelene pilule. “U početku se osjećate stvarno dobro”, rekao je, “a zatim se osjećate stvarno loše”. Pitao sam ga zašto me prije nije na to upozorio. “Zato što sam dobar prijatelj s Krystofom Janikowskim”, rekao je. “Židov-Patuljak je moj unuk.” Veselo se nasmijao. “Cijelo ćete poslijepodne htjeti strgati svoje lice”, rekao je, “no to će proći do sutra.”
***
Draga Lucille Bogan,
sada je opet novi dan i još sam još očajniji. Nazvao sam doktora. “Sranje”, rekao je, i odmah dojurio ovdje. Dao mi je crvenu pilulu i tada mi je počeo opipavati puls, slušati moje disanje, pipati me po vratu i čeljusti. Tada je stao. “Čije su ovo slike?”, pitao je. “Apsolutno prekrasno.” Rekao sam mu da sam slavan. “Ne pratim zapravo svijet umjetnosti”, rekao je. “Ali znam što mi se sviđa. Posebice mi se sviđa ova.” Pratio sam njegov prst i otkrio da pokazuje prema malom platnu pokraj police za knjige. Bilo je veličine 30 četvornih centimetara, visjelo je na dijamantnoj kukici. Bilo je naslikano po sjećanju. Bio je to tvoj portret. Odjednom, moj očaj je nestao. Nažalost, zamijenila ga je nesnosna bol koja se širila od moje Adamove jabučice i brzo došla do moje glave i trbuha. Pao sam na pod, vrišteći. “Aha”, rekao je doktor. “Mislim da znam što se sada događa.” Izvadio je plavu pilulu i bacio je u zrak. Dok je padala, objasnio mi je što je mislio da se događa; niska gravitacija ima svoje prednosti. “Crvena pilula ima tendenciju izvući na površinu emocionalnu bol i tada kada je bol identificirana, preobrazi sav psihološki teret u snažnu fizičku bol.” Pitao sam ga što čini plava pilula. “Ubija bol”, rekao je i otišao.
***
Draga Lucille Bogan,
sljedeći simptom DPDSM-a je da imaš sklonost raditi digresije prije nego što dođeš do biti. Srećom, crvena pilula donekle obuzdava ovaj digresivni učinak. Dakle, ovo je poanta: nedostaješ mi. Užasno mi nedostaješ. Bolno mi nedostaješ. Znam da se izražavam nespretno. Ja sam slikar, nisam pisac. Žalim zbog gotovo svake sekunde koja je prošla otkada sam zaspao na Zemlji i probudio se na Mjesecu. Bio sam radosno nesvjestan kako bi bijedan i prazan bio moj život u kojemu ne bi bilo tebe. Sjećaš se? Opsovao sam i šutnuo kamen. To je ponašanje djeteta koje je zametnulo igračku, ne muškarca koji je razdvojen od žene. Jednom, prije otprilike godinu dana, šetao sam se i ugledao Krystofa Janikowskog i Krystofa Janikowskog Mlađeg. To je bilo kada je Blocaine i Shabu tek sijevnuo u njegovu oku; pričao je o tome, no još nije bio napisao ni jednu riječ. Krystof Janikowski ležao je na leđima na prostirki na zemlji. Ruke su mu bile iza glave. Sunčao se i slušao radio. Krystof Janikowski Mlađi trčao je uokolo, igrao se, stvarao buku. Dječaci će uvijek biti dječaci. No tada je taj mali Krystof Janikowski Mlađi došao i legao dolje na prostirku. Udarao se po pregibu svoje ruke, a tada se premjestio tako da je ležao priljubljen uz svojeg oca. Taj mali Patuljak-Židov izgledao je kao da je u raju. Počeo sam plakati. Tada, nisam imao pojma zašto.
***
Draga Lucille Bogan,
ova plava pilula pravi budalu od mene. Uopće ne djeluje. Još osjećam bol u grlu, u glavi i u trbuhu. Žudim za danima prije crvene pilule, za danima kada me je mučio samo DPDSM. A očaj se vratio u još okrutnijem u obliku. Zelena pilula očito djeluje u ciklusima. Jutros sam skicirao malu sliku, u strogo crnoj i sivoj boji, usamljenu figuru koja bježi kroz kišnu uličicu. Kada sam završio, osjetio sam iznenadan poriv da se popnem na krov svoje kuće i skočim s njega. No, nisam, zato što bih vjerojatno lepršao iznad tla poput pera. Niska gravitacija ima svoje nedostatke.
S engleskoga prevela Sanja Kovačević.
Objavljeno u Dave Eggers, Kevin Shay, Lee Epstein, John Warner, Suzanne Kleid, ur., Created in Darkness by Troubled Americans : The Best of McSweeney’s, Humor Category, Knopf, 2004.