09. 03. 2006. h o m e

broj 175


















TEMA BROJA

Fedrina ljubav

Nataša Govedić

Sarah Kane jedna je od rijetkih suvremenih dramatičarki koja pokazuje koliko je debela opna apatije u vremenu koje živimo: Hipolitova je pasivnost simetrična njegovoj “zgađenosti” nad svijetom, koju pak prati jaki osjećaj krivice, tako da je dramski posve motivirano da mogućnost preuzimanja krivice, makar i za zločin koji nije počinio, za Hipolita predstavlja odušak

Violinski ključ za Sarah Kane

Robertino Bartolec

Dramsko je djelo moguće čitati i kao partituru, posebno u slučaju kada se autorici odazvala i sama glazbena scena. Sarah Kane nastavlja se ne samo na dugačku dramsku nego i na dugačku glazbenu tradiciju, čije je “potrošačko tijelo” u posljednjih pedesetak godina zahtijevalo glazbu koja će nuditi zrcaljenje sve složenijih okolnosti, provocirajući od autora kreiranje slojevitih instrumentalnih tekstura kao podloga emocionalnim recitativnim ispovijedima

Memoari nevidljive žene

Iva Radat

U recepciji mnogih umjetnica, od Virginije Woolf do Sarah Kane, njihovi su (obično muški) tumači i redatelji naročito skloni preskakati moment lezbijske žudnje, transseksualnosti ili iskustava i tekstova koje otvoreno osporavaju seksualnu heteronormativnost autorica

Jesu li tragičari dovoljno hrabri za tragediju?

Howard Barker

Britanski dramatičar Howard Barker, suvremenik Sarah Kane, nedavno je objavio knjigu glosa o kazalištu pod nazivom Death, The One and the Art of Theatre (London: Routledge, 2005), u čijem svjetlu predlažemo čitati i ostale tekstove ovog temata