Spoznaja ženske svakodnevice za potpunost znanja

Nataša Petrinjak

Treća, Broj 1-2, Vol VII, 2005., Centar za ženske studije, Zagreb, glavna urednica Nataša Govedić

Bez ženskog znanja nema znanja – završne su riječi izlaganja Nadežde Čačinović na proslavi 10 godina postojanja Centra za ženske studije u Zagrebu, a informacije o kojoj možemo naći u najnovijem broju časopisa Treća. Časopisa za čije bismo sve dosadašnje brojeve mogli primijeniti ovaj iskaz, no osobito se tiče dvobroja s ljubičastom trakom. Posvećen je, naime, ženskoj svakodnevici, ženskim životima prošlim i sadašnjim, razmišljanjima o budućima. Onim životima koje živimo, ali o kojima malo kada možemo čitati, ili spoznavati na neki drugi način, u javnim prostorima, znanstvenim institucijama, mainstream medijima, svim onim razinama moći koje određuju, omeđuju, organiziraju, prosuđuju, zagovaraju svakodnevni život žena bez da išta o tome pitaju žene i brižljivo održavajući sustav koji onemogućava razmjenu spoznaje.

Tekstovi što se na više od pet stotina stranica pretapaju u dirljivu i moćnu priču o svijetu koji ne poznajemo, premda mu pripadamo, stoga su rijedak, ali istovremeno izvanredan i dragocjen izvor podataka o tome kakva je svakodnevica žena. Bez obzira na dob, porijeklo, mjesto življenja, život žena ponajprije je težak, bolan, uvjetovan, prepun zabrana, straha i srama, samotan i a da ništa od toga nisu željele, niti stvorile same žene. U onom prostoru gdje mogu slobodno djelovati, koliko god malen i skučen on bio, otkrivamo kreativnost, nepresušnu glad (i udovoljavanje toj gladi) za znanjem, brižnost, upornost, radost stvaranja, ljubav. A koliki god pritisci, sredstva i mehanizmi zastrašivanja bili jaki, upravo postojanje časopisa Treća, kvaliteta tekstova i znanja što nam ih podastire, dokazi su vrijednosti i važnosti ženske svakodnevice.

I tako počinje, autobiografskim zapisom Ive Nerine Sibile o neraskidivosti “ženske veze” među generacijama majki i kćeri i o umjetnosti, u ovom slučaju plesa, kao svakodnevnoj stvaralačkoj sponi s djecom. Vrlo zanimljive poglede vlastite performativne prakse otkriva nam i Vlasta Delimar u razgovoru sa Suzanom Marjanić. Pod naslovom Koliko svakodnevice? Tekstualno autorstvo i “autoriteti čitanja” hrvatske etnologije u post-socijalističkom kontekstu, tekst Ines Price višeslojna je analiza doprinosa rada Dunje Rihtman-Auguštin, potom u kolikoj je mjeri hrvatska etnologija obilježena ženskim autorstvom i u konačnici kako je ratna i poratna etnologija “destruirala i dekonstruirala” nacionalne mitove. Slijede potom, jedan zanimljiviji od drugog, tekstovi Jane Drašler o iskustvu cirkuske artistice, Judith Roland o nevidljivosti sluškinja, Faye V. Harrison o nasilju siromaštva na Jamaici. Cijeli je niz zatim tekstova u kojem se pokušava spojiti teorijsko znanje i etnografski pristup istraživanju svakodnevice – Dona Danon izučava identitete sefardske žene, David Morley upozorava na manipuliranja kategorije roda naših domova, Slavica Jakobović Fribec, na primjeru Ivane Brlić Mažuranić ukazuje na stalno reduciranje na “dužnosti ženske” koje ne pripadaju “uvaženim” sferama javnosti, Rose Weitz razotkriva ideologijske potke biranja i nošenja određenih frizura. I još su tu vijetnamska feministkinja i filmska umjetnica Trinh T. Minh-ha, Leigh Gilmore, Xiaobing Tang, Mirela Holy, Renata Jambrešić Kirin, Vesna Jelušić, Vesna Rožić…. , još je tu bogat recezentski blok.

Uz riječi Biljane Kašić: “(…) Krhkost pozicije koja s margine poziva na uključivanje, znajući pritom da je obrazovna institucionalna matrica za kreativne iskorake i izokretanje obrazovnih kanona u pravilu isključujuća …(…)” otvara nam se blok s materijalima s konferencije Utopija, strast, kritika posvećene desetogodišnjici Centra za ženske studije. Desetogodišnjici svakodnevice brojnih žena, predavačica, studentica, suradnica, umjetnica, aktivistkinja, umirovljenica, teoretičarki, gošći i domaćica koje su svaka ponaosob ostavile važan pečat, važan trag u “oblikovanju identitetskog mjesta premošćivanja prijepora između ‘akademskog’ i ‘aktivističkog’, teorijskog i iskustvenog, eksperimentiranjem i kritičkim modelima spoznavanja, no prije svega otvorenošću kao oznakom vlastitog kontekstualiziranja” (Biljana Kašić). Jer upravo takvo je mjesto Centar za ženske studije, mjesto gdje kako kaže Nataša Govedić, glavna urednica Treće “feministička svakodnevica i fizički i fenomenološki dijeli prostor s feminističkom teorijom: ni izvan stranica časopisa i njegova Centra nije rijetka životna praksa u kojoj se aktivističko znanje dodiruje s onim akademskim, niti je malo žena koje na dnevnoj bazi spajaju obiteljski, profesionalni i politički angažman”. Sažeto, Treća br. 1-2, 2005. dokaz je koliko je krhko i nedostatno ono znanje koje ne uključuje – žensko znanje.