18. 05. 2006. h o m e

broj 180



















INFO/NAJAVE

Gverović, Mujičić, Očko i Rašić u trci za Putara

Nagrade “Radoslava Putara” za mlade likovne stvaraoce

Ovogodišnji finalisti Nagrade “Radoslava Putara” za mlade likovne stvaraoce su Tina Gverović, Mejra Mujčić, Damir Očko i Lala Raščić. Nagradu dodjeljuje zagrebački Institut za suvremenu umjetnost u suradnji s umjetničkim institucijama iz inozemstva, i to već petu godinu zaredom (dosadašnji dobitnici su Tanja Dabo, Nika Radić, Igor Eškinja i Antun Božičević). Stručni odbor Nagrade ove je godine ocjenjivao 43 prijavljena kandidata, a izabrani finalisti predstavit će se na zajedničkoj izložbi koja će biti otvorena 1. lipnja u Galeriji Galženici u Velikoj Gorici. Tada će i Odbor ocijeniti radove i odlučiti o dobitniku za 2006., koji će biti nagrađen šestotjednim boravkom u International Studio & Curatorial Program (ISCP) u New Yorku ujesen, samostalnom izložbom u Zagrebu početkom iduće godine, te će biti član Stručnog odbora u novom ciklusu te nagrade 2007.

Nagrada “Radoslava Putara” namijenjena je mladim likovnim umjetnicima do 35 godina koji stvaraju u mediju slikarstva, kiparstva, grafike, crteža, instalacija, fotografije, videa, novih medija i perfomansa. Ime nosi po istaknutom povjesničaru umjetnosti, kritičaru i kustosu koji je svojim radom bitno usmjerio hrvatsku kulturnu scenu prema suvremenom likovnom jeziku. Svrha nagrade je potaknuti hrvatsku likovnu scenu, pomoći mladim umjetnicima u afirmiranju i profesionalnom radu, te im omogućiti izmjenu iskustava na međunarodnoj sceni.

Prevencija izborne baze

Grozdana Cvitan

Istina je da predizbornu kampanju treba početi na vrijeme. Da uporno ponavljane laži mogu zvučati kao istina. Da neki liječnici u Hrvatskoj prate zdravlje bolesnika, a neki zdravlje političara. Da je i samoubojica glasač dok se ne ubije. I da mu se kao ciljanoj skupini glasača pravi političar treba obratiti s vremena na vrijeme

Okrugli stol Samoubojstva hrvatskih branitelja i mogućnosti preventivnog djelovanja, Novinarski dom, Zagreb, 9. svibnja 2006.

Nakon što smo dovoljno puta čuli da su mnoga čuda rezultat toga jer su oni, a u obliku “mi smo”, napravili koješta, te to potkrijepljeno isto tolikom množinom naravnih, mislim i dakako potvrda, moglo se početi slušati i one koji znaju za što su se školovali, pa o tome pokušavaju i pričati. A to će reći da su okupljenima oko okruglog stola Samoubojstva hrvatskih branitelja i mogućnosti preventivnog djelovanja nakon funkcije govorili psihijatri i psiholozi koji su, među ostalim, pokušali objasniti da je broj samoubojica iz braniteljske populacije manji u usporedbi sa samoubojicama iz ostalog dijela pučanstva. Međutim, sudeći po naslovnicama tiskovina u Hrvatskoj, senzacionalizmu, žutilu itd., ubijaju se samo branitelji. I to često. Kako su već neka davna ispitivanja pokazala, što je manje takvih vijesti u novinama to je manje i djela, novinarima je sugerirano da ubuduće paze kako pišu o smrtima branitelja. Jer, navodno, deset dana nakon svakog senzacionalističkog samoubojstva s prvih strana novina, broj samoubojstava u pokušaju i realizaciji se povećava. Kako se takvim istraživanjima i njihovim rezultatima maše još od vremena smrti Marilyn Monroe, ostaje pitanje čemu je skup Samoubojstva hrvatskih branitelja i mogućnosti preventivnog djelovanja u Novinarskom domu 9. svibnja morao poslužiti.

Nakon što je Zlatko Sudac primijetio da taj skup neće pomoći braniteljima u nevolji, jer njima se pomaže na neke druge načine, a jedan od sjevernih županijskih službenika upućen u probleme počeo s kritikom odnosa prema braniteljima, funkcija je zajedno s titulom i potpisom dipl. iur. žurno napustila dvoranu. Naravno i dakako, zbog drugih obveza. Onaj što je glumio ministričinu gljivu na kraju je sve priveo kraju bez većih potresa i ispada, odustajući ekspresno od zaključaka obećanih na početku okruglog stola. Ostali su se pitali zašto je zapravo okrugli stol organiziran. Možda zato da bi novinari još jednom čuli da su oni u obliku “mi smo” ukinuli test MMP2 koji je vrijeđao branitelje. Nije test vrijeđao branitelje, a i kako da to test učini, ali je cijela jedna predizborna kampanja narasla na toj tobožnjoj uvrijeđenosti. Što su onda počeli ponavljati i branitelji. Jer test je bio materijalno, a ne moralno pitanje. Materijalno je pomagao vlast. Koja je kriva onima što bi je rado, ali im ponekad ne uspijeva. A kad im uspije, test postane dobar, samo to nije uputno reći.

Tako je i dalje istina da spomenuti test nije ukinut samo ga branitelji mogu odbiti ispuniti (što uglavnom ne čine). Kako on doista detektira oboljele od PTSP-a, oni koji odbiju test sami su sebi napravili medvjeđu uslugu. Jer drugog testa nema, a oni ostaju bez jedinog praktičnog dokumenta koji potvrđuje njihovu dijagnozu. Što im bitno otežava postupak za dobivanje mirovine. I sve to im nitko ne kaže, jer se neobaviješteni i uvrijeđeni, ali i nezbrinuti daleko više isplate državi. Naime, jeftiniji su joj. Uporno ne shvaćajući zašto.

Istina je da predizbornu kampanju treba početi na vrijeme. Da uporno ponavljane laži mogu zvučati kao istina. Da neki liječnici u Hrvatskoj prate zdravlje bolesnika, a neki zdravlje političara. Da je i samoubojica glasač dok se ne ubije. I da mu se kao ciljanoj skupini glasača pravi političar treba obratiti s vremena na vrijeme.