Visoka umjetnost u visokoj dobi

Ivica Župan

U povodu njegova 85. rođendana sisački ogranak Matice hrvatske predložio je akademika Ivana Kožarića za nagradu Grada Siska za životno djelo. Prijedlog je prihvatilo Gradsko vijeće Grada Siska, pa je Kožariću 4. lipnja nagradu uručio sisački gradonačelnik Dinko Pintarić. Kožarić je rođen 10. lipnja 1921. u Petrinji, po ocu je iz obližnjega Blinskog kuta, po majci Siščanin, a u Sisku je živio prvih deset formativnih godina.

U povodu Kožarićeve visoke obljetnice Matica hrvatska i sisačka Narodna knjižnica i čitaonica tiskale su veliku monografiju o Kožarićevu opusu. Urednica je Đurđica Lasić Vuković, autor monografskog teksta je dr. Jerko Denegri, autor fotografija Darko Bavoljak, a grafičkog oblikovanja Boris Greiner. Monografija je biti predstavljena u sisačkoj Gradskoj galeriji Striegl, u kojoj su za tu prigodu Zoran Burojević, voditelj te galerije, i Slađana Bukovac, povjesničarka umjetnosti, priredili veliku Kožarićevu izložbu recentnih radova. Monografiju su predstavili Đurđica Lasić Vuković i Denegri, a sisački gradonačelnik Dinko Pintarić darovao je slavljeniku golemu tortu kojom je Kožarić počastio Sisčane.

Krasan rođendanski poklon Kožariću stiže iz svijeta, odakle ga pozivaju da izlaže na izložbi Living Art – On the Edge of Europe što je kustosica  Nathalie Zonnenberg priprema i otvara u slavnom Kröller-Müller Museum u Otterlou (Nizozemska), koja će se otvoriti 1. srpnja i trajati do 1. listopada baveći konceptualnom umjetnošću 1960-ih i 1970-ih u Europi. Kožarić će biti predstavljen s desetak skulptura: Ekran, Bijela površina, Isječak Rijeke, Pinklec, Unutarnje oči i nekoliko radova iz kiparskih ciklusa Oblici prostora i Privremene skulpture.

Prijatelji i svi poštovatelji njegove umjetnosti čestitali su Kožariću 85. rođendan 10. lipnja na druženju što ga organizira novozagrebačka Galerija 01, smještena u DHL-ovoj zgradi. Rođendanska proslava uključila je i prigodnu jednodnevnu izložbu Kožarićevih najnovijih ostvarenja.

Stvari koje se događaju na ulici

Rosana Ratkovčić

Izložba Barbare Blasin I nikom niš, Galerija Nova, Zagreb, od 4. do 20. svibnja 2006.

U razgovorima koje su Borges i Sabato vodili o književnosti postavlja se pitanje o postizanju poetičnosti u tekstu i kao primjer navodi se zadatak koji učitelj postavlja učeniku, da na poetski način napiše rečenicu: “Svakidašnji događaji koji se dešavaju na ulici”. Kao rješenje ovog pitanja ponuđena je rečenica: “Stvari koje se događaju na ulici” (J.L. Borges, E. Sabato, Razgovori), pokazujući kako nije dodavanje stilskih ukrasa, pridjeva i epiteta, već oduzimanje, pojednostavljivanje i pročišćavanje, postupak kojim se postiže istinska poetičnost.

Ulica je prostor koji pripada gradu, u kojem je sadržana ideja urbanosti. Fotografije Barbare Blasin snimljene panoramskim fotoaparatom bilježe zbivanja na ulici i u različitim drugim gradskim prostorima, trgovima, prolazima, pothodnicima, stepenicama, tržnicama i dućanima, kao način da obuhvati i otkrije ideju grada, stvarnost i sadržaj te ideje. Kretanje je prisutno na fotografijama kao osvajanje prostora grada, kao njegov trajni sadržaj, kretanje autorice u potrazi za različitim lokacijama i kretanje stanovnika grada s njihovim nepoznatim razlozima, prema nepoznatim odredištima.

Snimanje panoramskim fotoaparatom omogućava vizualno osvajanje prostora grada, uočavanje prolaznika u odnosu s prostorom kojim se kreću. U tom odnosu stvara se jednostavna poetičnost fotografija, očišćenih od nametljivih motiva i posvećenih detaljima svakodnevice koji su zabilježeni s neuhvatljivom preciznošću. Otkrivaju se Stvari koje se događaju na ulici, jednostavne i obične, pored kojih u stalnoj potrazi i očekivanju važnih događaja, velikih uzbuđenja i snažnih osjećaja prolazimo nezainteresirano i nesvjesno, ali koji svojom stalnom prisutnošću duboko određuju našu ideju grada kao prostora naše svakodnevice.

“Grad nikada nećemo moći objasniti ni opravdati. Grad je tu. Naš je prostor i nemamo drugoga. Rođeni smo u gradovima. Odrasli smo u gradovima. U gradovima dišemo. Sjedamo na vlak kad želimo iz jednoga grada stići u drugi. U gradu nema ništa neljudsko – osim naše vlastite ljudskosti” (G. Perec, Vrste prostora).

Nagrada Vladimir Nazor na području vizualne kulture

Ministarstvo kulture RH objavilo je dobitnike Nagrade Vladimir Nazor za 2005. godinu. Na području likovne i primijenjene umjetnosti dobitnik Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo je Vjekoslav Vojo Radoičić, a dobitnik Godišnje nagrade Vladimir Nazor za 2005. godinu je Mladen Galić za retrospektivnu izložbu u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu. Na području arhitekture i urbanizma dobitnik Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo je prof.dr.sc. Mirko Maretić, a dobitnici Godišnje nagrade Vladimir Nazor za 2005. godinu su mr. Saša Randić i mr. Idis Turato za Osnovnu školu Fran Krsto Frankopan u Krku. Svečanost uručivanja nagrada održat će se 19. lipnja 2006. u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.

Za školu na Krku njezini su autori, ujedno autori izložbe posveće na ovogodišnjem 9. bijenalu arhitekture u veneciji, nagrađeni i uglednom Piranesi nagradu za 2005. godinu – koja se godišnje dodjeljuje na Piranskim danima arhitekture (Slovenija). „Nova škola smještena je na uistinu povlaštenom mjestu: na rijetkom slobodnom prostoru preostalom unutar gradskih zidina, gdje je gusta srednjevjekovna struktura u dobroj mjeri prorijeđena, a prostorni nered svojstven društvu u tranziciji spriječen postojanjem gradskog zida. K tome, radi se o najvišem prostoru unutar vrlo tipične srednjevjekovne aglomeracije koja se organički penje po reljefu i koja – što je također vrlo tipično – u svojim najvišim dijelovima kroz povijest nije bila dovršena. Nerijetko na našoj obali nailazimo na slične primjere zidina širih od gradova koje obuhvaćaju, a fragmentiranost takvih situacija vjerojatno je rezultat razvojnih diskontinuiteta, uvjetovanih periodičnim izmjenama pozitivnih i negativnih populacijskih i ekonomskih kretanja. Osobitost vezana uz ovaj posebni kontekst jest, da je gradnja nove škole tekla paralelno s rekonstrukcijom zapuštenog gradskog bedema. Ovdje tako nije bila riječ o jednostavnoj gradnji novog u starom nego o kompleksnoj obnovi; integraciji grada i šire – otočkog pejzaža. Škola Fran Krsto Frankopan nije dakle zanimljiva samo kao kontekstualna arhitektura nego i stoga što kao takva predstavlja održivu, suvremenu i fino izbalansiranu razvojnu paradigmu kako u mjerilu ulice, trga i ograđenog grada, tako i u mjerilu pejzaža:

U komornom urbanom mjerilu unutar zidina; između zgrade škole čija forma prati morfologiju reljefa i zatečenog gradskog tkiva s jedne odnosno obnovljenog zida s druge njene strane stvorene su nove dinamične sekvence javnog prostora. Dinamične ne samo zbog pokrenutosti reljefa kojeg prate nego i zahvaljujući tome što su takozvani društveni prostori škole svojim rasporedom potpuno integrirani u javni prostor grada, a otvoreni prostori grada služe i kao horizontalno proširenje funkcija škole. Očevidna analognost arhitekture i reljefa rezultirala je svojevrsnim savijanjem zatvorenih javnih prostora škole i njihovim neprekinutim vertikalnim povezivanjem. Ovako stvorene prostorne atrakcije otvorile su mnogostruke mogućnosti korištenja prostora, pa i takve kakve u projektu nije moguće uvijek predvidjeti. Sjajne žarke boje ploha u interijeru nasuprot strogosti vanjskih betonskih i glatko ožbukanih površina naglašavaju prostorni kontinuitet utrobe ove arhitekture, slične pomaku tektonskih ploča. Jedinstvena ahistorična geološka logika nadograđena socijalnim promišljanjem u prostoru grada omogućila je potpunu integraciju nove arhitekture u skladnom odnosu sa zatečenom urbanom strukturom. Njena potpuna formalna autonomnost; istodobna otuđenost i otvorenost prema gradu u koji je pozicionirana pritom nije odmogla. Baš naprotiv” (iz teksta Krunoslava Ivanišina objavljenog u Čovjeku i prostor br. 11-12/2005.