GHETTO UNDER ATTACK

Branko Cerovac

Policijske racije i učestali pritisci na splitsku galeriju Ghetto

Po dolasku autobusom iz Rijeke u Split, gdje sam zastao čekajući brod za Vis, na kojemu sam na poziv Hrvatskog etnološkog društva sudjelovao s izlaganjem Goli otok: perspektive na godišnjem skupu HED-a u Komiži (od 14. do 17. rujna 2006.), svratio sam do kultnog splitskog “kafića”, akademije, galerije Ghetto, koji je brojnim čitateljima Zareza itekako poznat – barem iz Ego tripa nedavno preminulog umjetnika i dugogodišnjeg voditelja izložbenog programa Ghetta Željka Jermana.

Tom prigodom pozvao sam i voditeljicu Ghetta, poznatu splitsku kulturnu djelatnicu Sonju Barac Rudynski da dođe 14. na Vis, na skup u Komiži, što mi je obećala učiniti. No nemili “stjecaj okolnosti” da su policijske snage i Državni inspektorat, valjda uzrujani zbog Sonjina nedavna nastupa u tv-emisiji Latinica – našle baš tih dana za shodno izvesti po n-ti put “raciju” u inače bezopasnom, ali očito “nepodobnom” Sonjinom Ghettu, osujetio je Sonju da dođe na moje izlaganje o Slučaju Goljak kao toposu.

Po povratku u Split, 18. rujna, vrag mi nije dao mira pa sam opet nazvao Sonju i posjetio Ghetto. Uvečer sam morao na autobus za Rijeku (zbog kustoskog posla u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti i rada na skorom Festivalu nove umjetnosti FONA 06 riječkog MMC-a Palach). Sljedeće večeri mi je splitski umjetnik Vanja Pagar sms-om poručio: ajme, Branko, Sonja je uhićena, Ghetto zatvoren, struja im iskopčana, Sonja će štrajkat glađu!... etc.

Ukratko, “sasma subjektivno”, imam dojam da su neki “konkurentski” splitski ili ne-splitski “ugostiteljski djelatnici” s jačim dilovima i vezama od bezopasnih artističkih odnosno Sonjinih i, donedavno, Jermanovih opasno “bacili oko” na taj veoma atraktivan i već proslavljen “mračni predmet želje” usred splitskog Geta. Sretni zbog Jermanove smrti i krize nastale uslijed nepovoljnog stjecaja okolnosti, a uznemireni mogućnošću da umjetnici i kulturni djelatnici iz zemlje i inozemstva podrže Sonju, ekipu iz Ghetta i Sonjine studente – po uzoru na Jermana, a i riječki MMC Palach! – izveli su brzopotezni, brzopleti “Blitzkrieg” atak na usamljenu i nezaštićenu Sonju Barac Rudynski, čiji su eventualni “izgredi”, lukavo isprovocirani dugotrajnim pritiscima sa strane, s leđa i “odozgo”, zgodna izlika za uhićenja i zatvaranje Art galerije Ghetto. Velim: imam takav dojam, molim lijepo! Ergo, apeliram na savjest svih utjecajnih protagonista domaće i inozemne kulture i subkulture koji su svjesni opasnosti nastale (narasle!) uslijed brutalizacije načina djelovanja “snaga reda i mira” – istodobno s izbijanjem građanskog neposluha i “nereda” u susjednoj Mađarskoj (‘56. -’06.!) – da glasno i javno prosvjeduju protiv takvih brzopoteznih “konačnih rješenja” sudbine jednog toliko značajnog i utjecajnog mjesta okupljanja naše i strane kulturne elite kakav je Sonjin Ghetto.

U protivnom, svima iole normalnim “indie”, artistima i aktivistima ozbiljno prijeti pojačana opresija i represija, te užas terora reketara i zlikovica svake vrste. Ovom prigodom nećemo imenovati nikoga od odgovornih za taj teror, da im ne prouzročimo teze “duševne boli”. U međuvremenu, Sonja Barac Rudynski, s uobičajenom težinom od oko 58 kilograma “žive vage”, počela je štrajk glađu, u mraku ištekanog splitskog Art centra.

Od sumraka do ponoći

Izložba Sandra Đukića arch_001_075_206, Klub arhitekata, Trg bana Jelačića 3/I, Zagreb, od 7. do 17. rujna 2006.

The dark side of Metropolis – an astronomical increase in the potential for disaster only just exceeded by an equally astronomical increase in the ability to avert it. (Reynolds taming technology – Fighting the Flames, Rem Koolhaas: Delirious New York)

Kupanje u svjetlu obilježje je velikih gradova, glavnih trgova velikih gradova; mjesta bez sjena. Poetske metafizike prostora, arhitektonska mutacija ili lice opasnosti – različiti su načini čitanja video projekcije (plamena vatre) arch_001_075_206.

Riječ je o back-projekciji u odnosu na prozorske otvore sjedišta strukovnih arhitektonskih udruga na prvom katu (Marcello) Piacentinijeve zgrade (u čijem je predvorju reljefna karta svijeta Assicurazioni Generali u post-postfašističko doba potpisana od marketinške tvrtke ...Worldwide). Poput srednjovjekovnih prikaza paklenih muka na zapadnom pročelju crkve – sa stripovskom porukom spasenja prolaskom kroz njezina vrata – videoslika obraća se prolazniku u javnom prostoru, na širokom pločniku trga, u tramvaju, knjižari ili lounge baru sučelice. Plaši li ga prizor vatre koja veselo naizgled “ždere” urede iza prozora, ili je za razliku od gotičkog namjernika (slikovni prikaz čuda dokaz je da se ono dogodilo) njegovo oko medijski pismeno, uvježbano, kadro brzo razlučiti stvarnost i njezinu sliku?

Videosekvenca u trajanju od dvije sekunde, u stalnom ponavljanju (loop), dio je vizualnog arhiva (images library) Sandra Đukića. Ako je u suvremeno doba “dnevna soba ritmizirana na ulici”, može li ulica biti i galerija? Ako je pejzaž pogled kroz prozor, nosi li pogled u prozor uništenje (slike) pejzaža? Koji je u ovom slučaju prostor punine-praznine, podloge i oblika, kretanja naprijed-natrag? Ako je čin ciljanja, pitanje života i smrti drevnih lovaca zadržan u većini suvremenih sportova, je li biologija (treptanje) plamena također povezana s primordijalnim pitanjima, života i smrti? Rorschach-slika granja (drveta) u plamenu, napasnost crvene i ritam plesa vatre, mozaik fragmenata, radnja bez klimaksa (požar) i epiloga (pepeo) nije poremećaj teksture normalnog života, flamboyantska interpolacija u modernističku zgradu niti subverzija oglašavanja na billboardima (na ceradama-novim pročeljima zgrada glavnog trga), nije mega-džuboks, krušna peć, parnjača ni disco-inferno nego matrix: bal pod maskama.

Slika vatre bez zvuka nije nijemi krik niti električni svjetionik – ona je neočekivana kontemplativna tišina uokrug logorske vatre, stanka u urbanoj svakodnevnici poput suučesničke noći. Iz perspektive osobe koja se nalazi na trgu, animirana dvodimenzionalna slika vatre pripada unutarnjem zidu vanjske sobe. 

Organizacija: nakladništvo Udruženja hrvatskih arhitekata, Čovjek i prostor (Silva Kalčić i Ivana Meštrov)

Splitska Riva u New Yorku

Projekt Nove splitske Rive studija 3LHD izložen je među 70 svjetskih projekata na velikoj izložbi The Good Life: New Public Spaces For Recreation u New Yorku

U četvrtak, 7. rujna, u New Yorku je otvorena izložba Novi javni prostori za rekreaciju. Studio 3LHD pozvan je da svojim projektom uređenja splitske Rive sudjeluje na izložbi u organizaciji Instituta Van Alen iz New Yorka, koji je svojim projektima na polju javne arhitekture postao međunarodno priznati generator i podloga za nove ideje i inicijative na poboljšanju projektiranja javne domene. Rad 3LHD-a, ureda koji se predstavio projektom i realizacijom Mosta branitelja u Rijeci u istom prostoru već 2003. na izložbi OPEN, našao se među 70 arhitektonski najznačajnijih projekata iz cijelog svijeta – prema mišljenju Zoë Ryan, više kustosice Instituta i kustosice izložbe – koji redefiniraju javni urbani prostor za 21. stoljeće.

Tako se Split našao u društvu gradova kao što su Barcelona, London, New York i Rio de Janeiro, a arhitekti Studija među renomiranim svjetskim kolegama. Izložba obrađuje reinvenciju urbanih javnih prostora koji udovoljavaju potrebama slobodnog vremena i rekreacije i prikazat će kako su najpopularnije paradigme slobodnog vremena 21. stoljeća – rekreacija, zabava, edukacija i opuštanje – pretočene u fizičku stvarnost izgrađenog okruženja. “Izložba je poput otvora kroz koji posjetitelji mogu istraživati kako su projektirani javni prostori u gradovima diljem svijeta, kojima je rekreacija glavni cilj i zadana tema. Bez obzira radi li se o malim parkovima, zelenim površinama, mreži igrališta ili kompletnim transformacijama industrijskih područja uz vodene površine, projekti ove izložbe ilustriraju važnost planiranja i projektiranja javnih prostora jakog identiteta i involvirajućih sadržaja koji će privući veliki raspon korisnika te podići njihovu kvalitetu života.”

Sedamdeset novih projekata iz cijelog svijeta predstavit će i njihove autore, arhitekte, dizajnere krajolika i multi-disciplinarne umjetnike. Raznolika skupina projekata istražuje pet glavnih tema – Grad zabave, Grad zdravlja, Grad koji živi 24 sata, Dobro povezani grad i Kulturni grad – te pokazuje kako takvi prostori igraju ključnu ulogu u podizanju kvalitete svakodnevnog života i urbane regeneracije. Izložba pokazuje značajne već izgrađene strukture, manje intervencije te javna umjetnička djela dobro poznatih, ali i afirmirajućih arhitekata, dizajnera i umjetnika, među ostalima to su Ábalos & Herreros, studio Acconci, David Adjaye, Diller Scofidio + Renfro, Martha Schwartz, SHoP Architects, West 8, Stan Allen Architects. Predstavljeni su projekti za njujorški Highline i londonski Idea Store, južnoafrički SOMOHO (Soweto Mountain of Hope), kompleks Manguinhos iz Rio de Janeira i drugi. Sam postav izložbe, rad Amale Andraos i Dana Wooda iz WORKac, sastoji se od zavojite trake tkanine koja je postavljena tako da tvori niz nenametljivih okružja s otvorima za videoekrane. Raznolike aktivnosti organizirane na cijelom Manhattanu, uključivo „interaktivnu igru“ osmišljenu na principu područje/kod, posjetitelje će nagnati i da izađu iz izložbenog u javni prostor. Katalog izložbe, dizajnirao ga je Project Projects, može se nabaviti posredstvom Princeton Architectural Press. Bitan doprinos projektu dali su i Nikola Radeljković i Sven Jonke, dizajneri urbane opreme iz studija NUMEN/ForUse.

Pravi međunarodni časopis

Siniša Nikolić

Dobili smo jedan novi, znanstveno-utemeljen, ali ne i akademsko-dosadan časopis koji na najbolji mogući način popunjava prazninu na književno-teorijskoj sceni, razvijajući živahan, za kulturne studije karakterističan interes za širi spektar pojava i pristupa svijetu suvremene književnosti, medija, reklama i kulture uopće

LiCuS; Journal of Literary Theory and Cultural Studies, br. 1, urednici Tihomir Engler i Krunoslav Mikuljan; Visoka učiteljska škola, Čakovec, 2006.

Svakome, čak i neupućenome u kvazi-, a počesto sasvim ne- ili još točnije a-kulturna zbivanja na zapadnom dijelu brdovitog Balkana koji se još odazivlje na dično ime Kroejša, znano je da je časopisna situacija klimava, što znači mnogo bolja nego što zaslužujemo, a puno gora od našeg sasvim nerealnog očekivanja. Kako se vaš kritičar uporno i sasvim neargumentirano pridržava prosvjetiteljskog načela “budimo nerealni tražimo moguće”, tako je silom neprilika prisiljen stalno kukati nad, u biti i ne tako lošom koliko nesuvislom časopisnom scenom, na kojoj ima svega i svačega samo ne sustava, reda, rada, discipline, krvi, znoja, na kućnim pragovima…

Pravi međunarodni časopis

No dobro, vratimo se temi. Dakle među trenutačnom tuštom i tmom časopisnom nedostaje moderni, otvoreni, znanosti blizak, ali ne i akademski sterilan, međunarodni, književno-teorijski, kulturalno studijski orijentiran časopis formiran od nekih novih, vrlih mladih ljudi. Nedostajao je – možda, ali više ne. Sve gore navedene, a tako rijetke osobitosti sažeo je na jednom mjestu prvi broj časopisa skromnog imena LiCuS (skraćeno od Literary and Cultural Studies). I ne samo to, za samo 50 kuna, u istom broju doznajemo doista nevjerojatne stvari. Prvo, jezgro ove nečuvene, subverzivne djelatnosti je Visoka učiteljska škola iz Čakovca. Sad, svakome tko je ikada prolazio Međimurjem poznata je sređenost toga kraja kao i poslovična marljivost Međimuraca, ali tako očit dokaz da sređenost prostora i prosperitet gospodarstva može značiti i napredak u kulturi, mislim… malo je previše i za najveće marksiste. Drugo – učiteljska.., škola… visoka?. Ono, “…suseda, dajte me nemejte”. Najblaža predodžba o bilo kakvom odnosu učiteljstva i kulture je… pa dobro nećemo se služiti prostim riječima, fin smo mi svijet. Kad svekolika metropola sa svim svojim potencijalima i Bandićem u zaleđu nije u stanju iznjedriti takav časopis, onda se u Čakovcu, u prostorijama narečene divne ustanove nekome morala ukazati Gospa.

Kako bilo, urednički je dvojac Engler/Mikuljan okupio međunarodni urednički odbor, međunarodne suradnike, doslovce iz cijeloga svijeta i napravio, koliko je vašemu kritičaru poznato, uz Croatian Journal of Philosophy, jedini relevantan časopis na ovom području (znanosti, umjetnosti, obrta i brodogradnje) koji u cijelosti izlazi na stranim jezicima (engleski/njemački), uz sažetke na hrvatskome, objavljujući izvorne autorske tekstove. Svi tekstovi imaju znanstvenu težinu i formu, i ako Gospa bude dobre volje, LiCuS bi mogao steći ozbiljniju međunarodnu reputaciju, što mu ovom prilikom od srca želimo.

Prvi broj sadrži četiri priloga stranih autora, isto toliko priloga domaćih autora i jedan intervju, domaćeg autora sa strancem. Časopis otvaraju dva književno-teorijska rada, koji svojim temama ipak pokazuju interes autora za suvremenost i aktualne teme. Na tragu Michela Foucaulta i Soshane Felman, Vesna Meliš se bavi artikulacijama ludila kroz figure prostora u romanima Gđa Dalloway, Wirginije Woolf i Sati Michaela Cunninghama. Ulrich Dronske, pak, bavi se retorikom paradoksa u Handkeovoj pripovijesti Don Juan i svim bitnim posljedicama paradoksa na pripovjedne strategije u ovom djelu. Krunoslav Mikuljan otvara blok kulturalnih studija u tekstu o tajnama uspjeha romanesknog serijala o Harryju Potteru. Glavnim čimbenicima uspjeha autor vidi u snažnom kontrastiranju magije i tehnologije, u korist magije, koja je u tim romanima humanija od otuđujuće tehnologije.

Znanstveno utemeljen, ali ne i dosadan

U istom tonu nastavlja Bernd Dolle-Weinkauf, u svome tekstu o najpopularnijem njemačkom autoru slikovnica – Janoschu. S obzirom na to da je riječ o marginaliziranom žanru, kao i pomalo kontroverznom i tajnovitom ali kompletnom autoru, o kojemu se kod nas u visokim znanstvenim krugovima malo zna, ovaj je članak za naše prilike iznimno važan. Katarina Peović-Vuković temom o hipertekstu kao “otvorenom djelu” otvara časopis prema drugim medijima, konkretno, u znanosti još marginalnoj cyber-kulturi i književnosti u tom okrilju. Thomas Moebius vraća časopis strogo literarnim motivima, naime motivu recepcije labirinta u književnosti i njegovim kulturno-antropološkim tumačenjima i aspektima. Treba reći da je njegov tekst najdulji i možda, znanstveno najpretenciozniji u ovom broju LiCuSa. Gošća iz daleke Indije Satarupa Dattamajumdar časopisu pridonosi najzanimljiviji kulturalni rad s temom jezika reklama i spolnih stilistika koje se rabe u njima, za mušku i žensku odjeću u njezinoj domicilnoj Kolkati. Autorica propituje njihovu učinkovitost i kulturalne i psihosocijalne uvjete o kojima taj uspjeh ovisi. Njezin se prilog nadopunjuje s tekstom Maura Dujmovića o seksu kao najvažnijem oruđu marketinške industrije kojim se još k tomu postiže sprečavanje kritičkog mišljenja. Tihomir Engler zaokružuje ovaj broj intervjuom s Ulrichom Horstmannom, zanimljivim njemačkim književnim teoretičarem i književnikom, koji bi sudeći po fotografiji, ali i po svojim stajalištima mogao biti zanimljivo osvježenje na domaćoj teorijskoj sceni, na kojoj su suvremeni njemački teoretičari prilično nepoznati, osim, dakako, u najužim stručnim krugovima.

Kao što je razvidno, dobili smo jedan novi, znanstveno-utemeljen ali ne i akademsko-dosadan časopis koji na najbolji mogući način popunjava prazninu koja postoji na književno-teorijskoj sceni, razvijajući živahan, za kulturne studije karakterističan interes za širi spektar pojava i pristupa svijetu suvremene književnosti, medija, reklama i kulture uopće. Treba se, međutim, nadati da ubuduće neće prevladati strogo njemački utjecaj, što se tiče vanjskih suradnika, nego da će časopis djelatno raditi na proširenju mreže suradnika i iz drugih zemalja, jezika i kultura, pogotovo manjih i prividno marginalnih (Nizozemske npr., koja ima tradicionalno jaku teorijsku scenu) jer u povezivanju s tim sredinama leži potencijalni prosperitet.

K tomu, ne treba zanemariti i sekundarne, prosvjetiteljske nus efekte: zanimljivost tekstova mogla bi natjerati vašeg kritičara da usavrši svoj broken-deutsch, i tako potpuno ovlada informacijama koje LiCuS u izobilju donosi. Živi bili pa vidjeli, rekli bi slijepci… i otišli u kino.