Malo više mozga!

Nataša Petrinjak

Anti-fa Fest, Pula, od 2. do 4. studenoga 2006.

Od 2. do 4. studenog u pulskom Rojcu održat će se 3. Anti-fa Fest. Organizatori Novo istarsko podzemlje uz pomoć Monteparadisa i ove su se godine potrudili privući goste koji s jedne strane obećavaju dobar provod, a s druge sagledavanje i otvaranje rasprave o važnim društvenim problemima. Tako će 3. Anti-Fa Fest biti otvoren izložbom sedam radova umjetničke skupine BUKANOJZ inspiriranih brutalnim događajem u jesen 2004., kada su u prostorijama Rojca dvojicu mladića izboli lokalni skinheadsi. Besplatni ska/reggae/punk party prve večeri “za sve ljude dobre volje” vodit će DJ Slaaven.

Tema drugog dana festivala je 70. godina Španjolskoga građanskog rata. Nakon otvorenja tematske izložbe slijedi specijalno izdanje tribine malo (više) mozga u organizaciji udruge Amandla iz Rijeke. Kako doznajemo od voditelja festivala Deana Cukona, tom će se prigodom “pričati i diskutirati o povijesnim i društvenim okolnostima prije, za vrijeme i poslije Španjolskog građanskog rata, a sve će pratiti i videoprojekcija kraćih dokumentaraca na tu temu”. Slijedi koncert – xVASELINE CHILDRENx (Zagreb, oldschool sXe hcpunk), BAKA YARO (Kranj, hardcore/crust), FINAL APROACH (Krško, oldschool sXe hcpunk), ASHES OF DEFEAT (Labin, grindcore).

Posljednji dan festivala počinje prikazivanjem dokumentarnog filma Stav skinheada (Skinhead Attitude), a potom slijedi predavanje Tatjane, anarhofeminističke aktivistkinje naslovljeno Država – suvremeni fašizam. U predvečerje predstavljaju se Monteparadiso NetLabel raspravom o copyrightu kao prikrivenom obliku fašizma, a do kasno u noć sve je u rukama (i glasnicama) bendova: THINK AGAIN (Virovitica, hcpunk), ZMANJANA DICA (Pula, hcpunk), AKTIVNA PROPAGANDA (Kranj, hcpunk), OFFICER DOWN-(Rijeka, combat ska/punk, nekadašnji PTSP).

Svakoga dana posjetitelji festivala moći će se za nekoliko kuna okrijepiti i vegan-maneštrom, a informacije o festivalu dostupne su i na http://www.antifa-fest.20m.com/.

Eseji u Istri

Nataša Petrinjak

4. pulski dani eseja i Tjedan Nove Istre, Pula, od 16. do 21. listopada 2006.

Da kojim slučajem postoje, ili da postojeći ogranci Društva hrvatskih književnika rade onako kako radi onaj istarski, sasvim sigurno mnogo bi toga u svijetu knjige u Hrvatskoj bilo drukčije. Marljivost, inače prilično ozloglašena karakteristika u Hrvatskoj, pridodana potrebnoj stručnosti, ono je što se odmah uočava u programu ovogodišnjih 4. pulskih dana eseja. Uobičajeno dvodnevna manifestacija, posvećena najintrigantnijoj pisanoj formi – eseju – a koju je prije četiri godine osmislio Boris Domagoj Biletić, ove je godine proširena Tjednom Nove Istre. Tako se na nekoliko pulskih lokacija (Filozofski fakultet, Sveučilišna knjižnica, Castropola, Galerija Cvajner) od 16. do 21. listopada 2006. najprije predstavljaju nova izdanja Istarskog ogranka DHK, a posljednja dva dana održat će se susret “eseju u čast” s temom Ljubav i mržnja. Tom će prigodom biti dodijeljena i nagrada Zvane Črnja za najbolju knjigu eseja objavljenu između dvaju Pulskih dana eseja, a obilježit će se i deset godina izlaženja časopisa Nova Istra.

Crkva sv. Nikole u Pazinu Josipa Štiklića najnovija je monografija Istarskog ogranka i njezinim je predstavljanjem u ponedjeljak započeo Tjedan Nove Istre. Slijedećeg dana predstavljene su dvije knjige putopisa – Cvjetna strana Galileje Tomislava Milohnića i Gradovi i obzori, zbirka putopisa 32 istarskih autora koju je izabrao Antun Milovan, a uredio Boris Domagoj Biletić. Sredina tjedna pripala je mladima, točnije ediciji Mlada Istra koja je do sada okupila Robertu Razzi, Tijanu Vukić, Sandra Goba, Igora Grbića, Nikolu Stjelju, Irenu Grubicu, Snježana Pejović, Nataliju Grgorinić, Ognjena Rađena i ilustratoricu Mašu Drndić. Posljednja promocija ona je bibliografije časopisa Istarski borac – Ibor Marije Petener-Lorenzin kojom se, s bibliografijama još dvaju časopisa koji su prethodili Iboru – Istarskog mozaika i Istre, zaokružuje niz časopisnih bibliografija. O knjizi će govoriti Jelica Leščić, Miroslav Bertoša, Boris Domagoj Biletić, a performansom predstaviti Pino Ivančić, koji je zajedno s ostalim članovima zadnjeg uredništva časopisa završio na sudu kada je Ibor 1979. zabranjen.

“Tema ljubavi i mržnje privukla je puno pozornosti, promišljanja idu od posebne i individualne razine sve do kolektivnih katastrofa i ljepota koje izazivaju ta dva pojma, koja nisu nužno proturječna. Nije usko specifična, nije općenita i nije tipično ex cathedra, uvijek je aktualna, atraktivna i tiče se svih nas osobno” – rekao je na uvodnoj tiskovnoj konferenciji Biletić, pa je za očekivati da će petak popodne i subotu prijepodne brojna publika posjetiti Sveučilišnu knjižnicu i čitaonicu u Puli. Eseje će čitati Miroslav Bertoša, Alida Bremer (Njemačka), Ljerka Car Matutinović, Igor Grbić, Taja Kramberger (Slovenija), Laura Marchig, Simone Mocenni (Italija), Aleksandar Prokopiev (Makedonija) i Helena Sablić Tomić.

Skupovi

Velike naracije i nove interpretacije

Slavica Jakobović Fribec

Dijaloška lica vjere, sumnje i spoznaje onkraj dualizama neporecivih istina

U povodu 15. dana Frane Petrića (Filozofija, znanost, religija: kompleksnost odnosa i granice dijaloga; Petrić i renesansne filozofske tradicije), Cres, od 25. do 30. rujna 2006.

Odjednom sve je stav,

sve lebdenje,

sve lijet.

Nikola Šop, Astralije

Na ovogodišnjim, jubilarnim, 15. danima Frane Petrića, u radu dvaju znanstvenih skupova i na popratnim događanjima okupilo se oko osamdesetak sudionika i sudionica iz 12 europskih zemalja. Ta međunarodna znanstveno-kulturna manifestacija u organizaciji Hrvatskog filozofskog društva od svojih početaka promovira interdisciplinarni pristup suvremenim temama nastalim u globalizacijskom vremenu i njeguje tradiciju petrićologije, stvarajući okružje za tolerantan i kreativan dijalog različitih znanosti, disciplina i svjetonazora. Stoga je otvorena promišljanjima ne samo filozofa različitih usmjerenja već i znanstvenicima iz područja društvenih, humanističkih, prirodnih i tehničkih znanosti, teolozima i umjetnicima, ili, prema riječima Mislava Kukoča, predsjednika Organizacijskog odbora, svim “sustvarateljima duhovnog kosmosa, što na pravi način korespondira s habitusom znamenitog creskog polihistora čijim se imenom diči”.

Svjetsku diku Patriciusa pronosio je i američki petrićolog Eugene E. Ryan (1927.-2006.), stalni creski suradnik i sudionik od 1996. Skup o Petriću započeo je Ryanu u spomen, kojeg će najbliži suradnici pamtiti po “žaru koji je u sve unosio i kao feniks ga obnavljao”, što je istakla Estella Petrić-Bajlo. Skup je završio dvjema vrijednim inicijativama: donacijom Petrićeve Retorike iz 1643. (kupljene u Kaliforniji!) dr. Ivice Martinovića stalnom postavu Creskog muzeja, te podrškom prijedloga HAZU-a o postavljanju spomen-obilježja na neobilježenom mjestu Petrićeva ukopa u Rimu, akademika Ivana Goluba. Najavljene su i teme idućih Dana (uz stalnu o Petriću): Čovjek i kultura (2007.) i Filozofija i globalizacija (2008.). Također su predstavljeni važni znanstveni projekti i izdanja: Filozofska istraživanja, časopis Hrvatskog filozofskog društva, koji obilježava 25. obljetnicu i prvih 100 brojeva, Interdisciplinarna enciklopedija religije i znanosti urednika G. Tanzella-Nittija i A. Strumije (www.disf.org ), Europsko društvo za proučavanje znanosti i teologije (ESSSAT) te knjige Skriveni Bog I. Goluba i V. Paara, Raspeti Bog J. Moltmanna i Uvod u modernu kozmologiju i filozofiju T. Petkovića. Knjiga Deset zapovijedi danas A. Chouraquija predstavljena je traduktološkim predavanjima suprevoditelja Krunoslava Pranjića i Jadranke Brnčić, a uz Akademijino dvojezično latinsko-hrvatsko izdanje de Dominisovih rasprava iz fizike, upriličen je okrugli stol.

Filozofija, znanost, religija – međuodnosi moći i jezik dominacije

Složenost odnosa triju oblika čovjekove duhovnosti kroz povijest zapadnog društva (u fokusu prvog skupa) nerijetko se opisuje rječnikom dominacije u pojmovnom i u društvenom smislu, kroz hijerarhiju i smjenjivanje u odnosima moći: čas je filozofija ancilla theologiae (srednji vijek), čas udružena sa znanošću objavljuje rat religiji, odbacujući je kao zabludu, praznovjerje i svećeničku prijevaru (prosvjetiteljstvo), čas se opet s religijom pretvara u sluškinju pozitivne znanosti – s predznakom ideologije, koja često pod plaštem neutralnosti, služi zgrtanju profita (imperijalizam i neokolonijalizam). No, postmoderna, s rastućom inflacijom “velikih priča” i globaliziranom zlo/upotrebom znanstvenih tehnologija, udaljava sva tri područja, stvarajući vakuum (ili kakofoniju) značenja, dovodeći u pitanje sam smisao (postanka i opstanka) života na Zemlji. Dok se s jedne strane otvara prostor autopoiezi funkcionalnih sustava i autonomnih procesa, s navlastito kodiranim jezicima koji više ne korespondiraju sa simboličkim jezikom ljudi, niti s iskustvom ljudskog kao univerzalne vrijednosti (pre/poznate u tumačenjima i u pojmovlju humanističkih znanosti), raste, s druge strane, svijest o potrebi približavanja i uvažavanja različitosti, kroz kritičku provjeru neupitnih autoriteta, kroz dijalog, s novim interpretacijama i sintezama, onkraj disciplinarnih i doktrinarnih ograničenja, onkraj poznatih dualizama i neporecivih istina.

Iz perspektive dijaloga

Prihvaćajući dijalog kao implicitnu vrijednost, ali s različitim pristupima i pretpostavkama, većina je sudionika i sudionica prvog skupa, dodirne točke i granice u međuodnosima filozofije, znanosti i religije razmatrala (okvirno rečeno) unutar teologije stvaranja i suvremene kozmologije, inter-relacija filozofija/teologija, teologija/prirodne znanosti, tražeći značajne paralele u radu pojedinih filozofa/teologa, uspoređivanjem biblijskih s filozofsko/teološkim tekstovima, kroz izazov/značenje sekularizacije i kroz cijeli spektar relacija dogma/tizam-vjera-sumnja-slobodna volja, te kroz kulturološke analize i sinteze. Većina izlaganja s tog skupa bit će objavljena u časopisu Filozofska istraživanja na koja upućujem zainteresirane čitatelje/ice.

Dodirne točke...

Vjerski skepticizam prema (prirodnih) znanosti prekinuo je Drugi vatikanski koncil, upozorio je G. Tanzella-Nitti (s Teološkog fakulteta Pontifikalnog sveučilišta Svetog Križa u Rimu), s preporukama da teolozi ozbiljno uzmu znanstvene rezultate kako bi mogli stupiti u dijalog s “čovjekom današnjice” i ulogom Svetog Duha, da više ne smiju ignorirati nove koordinate vremena i prostora, jer zahvaljujući prirodnim znanostima mogu bolje razumjeti “što je to stvorenje u stvorenom svijetu”. U tom smislu, primjer izvrsne suradnje demonstrirali su hrvatski akademici V. Paar i I. Golub, knjigom Skriveni Bog, u kojoj religija i znanost idu “ruku pod ruku” zahvaljujući približnosti u ispitivanju svojeg područja, što im je zajednički nazivnik – odnosno, gdje su “fizika, teologija i poezija satkale vijenac u kojem samo brojke odaju fizičara a stihovi teologa...”. A za autore to ujedno znači da je “ljudska sloboda stvaranje svijeta na način igre”, jer čovjek je “previše homo faber a premalo homo ludens”. Na snagu metaforičkog jezika koja “omogućuje ovo ispreplitanje znanosti, teologije i poetičke kreativnosti” upozorila je i Estella Petrić-Bajlo (s Odjela za engleski jezik i književnost Sveučilišta u Zadru), uspoređujući znanstveni eksperiment s poetskom procedurom, jer i “znanost priča priče” o moći ljudskog uma, koji se ne može reducirati samo na logiku. Znanost, kao i umjetnost nije samo istraživanje, nego i predstavljanje (uprizorenje) svijeta – da ga prepoznajemo i (kroz poetičan čin, “čini da” ga) vidimo. U svom drugom predavanju o 10. dijalogu Petrićeve knjige Deset dijaloga o povijesti, ona je još podrobnije objasnila poetsku strukturu znanstvene misli u ranom Novom vijeku. Petrić, prevodeći grčki glagol poiein (“činiti da”) na latinski kao umijeće “činjenja” (stvaranja, kreacije) konzistentno razlikuje stvaratelja kao kreatora (Boga) – kao onodobnu kategoriju istine, od “činitelja” (pjesnika/znanstvenika/filozofa), koji upućuje na kreativnu snagu ljudske imaginacije. Na taj je način činitelj (“začinjavac”) otklon od ‘imitatio’ (mimetičnosti i deskripcije) – s dalekosežnim posljedicama za interpretaciju. Novost takva tumačenja u velikoj je suprotnosti s onim, i danas prevladavajućim, u kojem se minorizira znanstveni tekst kao “opisivanje dokaza”, a suprotstavlja mu se religiozni (objava) kao onaj koji generira značenja.

...i granice dijaloga

Upravo takav oblik argumentacije (u različitim varijacijama) kao neprelaznu granicu dijaloga mogli smo čuti od više sudionika. Za J. Fennemu iz Nizozemske postoji jasna žanrovska asimetričnost u interpretaciji. On znanstvenom tekstu pripisuje razinu “označavanja”, a religioznom razinu “značenja”. Prva razina odnosi se na “svijet koji egzistira odvojeno od samog teksta i koji je (probno) opisan”. Na drugoj razini “’značenje’ posjeduje (samo) odnos sa samim tekstom, odnosno unutar teksta. Stoga je religiozni tekst svjedočanstvo i svrha mu je uvjeriti čitatelja u njegovu inherentnu vrijednost koja konstituira prenesenu poruku”. Ističući tu razliku, Fennema ne vidi interpelacijsku razinu koja posreduje (dominantni) oblik znanja. “Označavanje” kao “objektivna deskripcija” može se ticati svakoga, ali nikoga posebno ne obvezuje, ali “značenje” koje se izravno obraća čitatelju/ici, poziva ga/nju i obvezuje ih na vjerovanje. No, takav nagovor nije ničija žanrovska povlastica, danas se može iščitati već iz svake reklame. Na “olako prelaženje granica”, što često vodi u konflikt umjesto k dijalogu, podsjećajući na poznatu “aferu Galileo”, upozorio je i G. Bugajak (s Odjela za filozofiju varšavskog Sveučilišta kardinala Stefana Wyszyńskog). Za njega, potreba za dijalogom ne može “voditi poricanju očiglednih epistemoloških razlika između znanosti i religije”, čak niti uvažavajući metodologijsku različitost, poznatiju kao “gledište neovisnosti” ili “razdvajanja”. Na epistemološke granice kroz rodnu asimetriju i androcentrizam, te na potrebu dekonstrukcije patrijarhalne paradigme, ukazala je i Jasenka Kodrnja, s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.

A međureligijski dijalog?

Iako su skup zaobišle aktualne tenzije i razgovor vezan uz porast fundamentaliz(a)ma, na nužnost međureligijskog dijaloga upozorio je Krunoslav Pranjić (professor emeritus iz Zagreba), predstavljajući Chouraquijevu globalnu etiku “na temelju tradicije židovstva, kršćanstva ter islama”. No, rezultati empirijskog istraživanja Ivana Cifrića (s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) o socijalnim pretpostavkama međureligijskog dijaloga i vrednotama svjetskog etosa (tolerancija, nenasilje, solidarnost, pravednost, istinoljubivost, čovječnost, uzajamnost, poštovanje života, međusobno uvažavanje i partnerstvo muškarca i žene), provedeno među mlađom populacijom u Hrvatskoj, pokazali su da su vjerska i nacionalna netrpeljivost još prepreke u razvoju dijaloga. To smatram važnom porukom upućenom s ovoga skupa, i civilnom društvu i religijskim zajednicama u Hrvatskoj.