Paradoksi normalizacija

Nikola Mokrović

Reagiranje na tekstove iz teme broja pod naslovom Protesti i protestiranje, Zarez broj 184-185, od 14. srpnja 2006. godine

Na koji način političko misli o svome karakteru? Sam čin političke konfrontacije uvijek sadrži dozu sirovosti koja je u srži bilo kakve promjene postojećeg. Misao o njoj dolazi naknadno, ona shvaća svoju ireverzibilnost, tj. konkretni akteri osvještavaju posljedice svog djelovanja. No, to naknadno promišljanje egzistira u mediju uvijek malo drukčijem od same “akcije”. Čini se da prihvaćanje tih posljedica ima u posljednje vrijeme neodoljiv zov ka specifičnoj vrsti samoshvaćanja: u kojemu se skup političkih akcija koje su odredile jedno vrijeme sumiraju u “umjetničkom projektu”. Razlika je gotovo nikakva, zanemariva, toliko samorazumljiva, ali isto tako, bolno iritantna: političko, da bi shvatilo samoga sebe, ili, da bi se spasilo od svojih konzekvenci, ili naprosto konzekvenci svojih deklaracija, gotovo da se pretače u “filozofiju” umjetničkog izražaja. Preslikava se u nešto što samo nije, u performans osjećaja političkog. Ne radi se o tome da se umjetničkom odriče političkost koju pretpostavljeno, posjeduje “političnost sama” (sic!), ali joj nedostaje ta razina i ta kvaliteta koju na kraju krajeva i određuje potonji pojam. I ne samo da postoji situacija posljedičnog, sukcesivnog prevođenja, nego suštinskog – sama politička akcija postaje stvar umjetnosti. Možda je prvenstveno problem u prerigidnom odvajanju umjetnosti i političkog, ali to nikako ne znači da ne postoji tendencija tog prevođenja u širem smislu depolitizacije ili čudne vrste repolitizacije, te da se njezini mogući uzroci ne mogu ispitati. Je li političkom nestalo samouvjernosti pred samim sobom? Marcuse je pisao kako je u određenim trenucima umjetnost u Rusiji bila spas za slobodnu misao. Je li se slobodno misleće nalazi danas naprosto ugodno u umjetnosti, gdje dočekuje stravičnu smrt – samodokidanje, gledajući kako ga je u institucionalno-političkom smislu policy već davno izbacio iz igre, kako mnogi misle? Je li tu sintezu zacementirao situacionizam, tj. kvazisituacionizam?

Nakon politike dolazi umjetnost

Ili, jednostavo rečeno: kada je politika gotova, na red dolazi umjetnost. Prihvaćanje tih posljedica, kao mentalno/simboličko/umjetničko sankcioniranje postojećeg znači da je političko završilo sa svojim poslom; potreba za pogledom unatrag mnogo više govori o osjećaju zasićenja nego o pogledu u budućnost. Kada Srećko Pulig kaže da proteste ostavljamo u amanet budućim generacijama, to više zvuči kao da je s protestima završeno; da će ostati zaključani kao (umjetnički) projekti sjećanja na jedno vrijeme naših života, a to da su sve opcije otvorene više nalikuje, oprostite mi, na kraj povijesti nego na mobilizaciju oko budućih problema. Ovime ne želim reći da je neće biti, već samo da je ona nekad izrazito neizdrživa u svojoj relativnoj artikulaciji, opterećenoj jednako ili manje relativnim premisama, a čiji test može teško izdržati. Kada se okrećemo prošlosti, doista je potrebno paziti što iz nje želimo izvući i kako će se to odraziti na buduće djelovanje. Potrebno je, dakle zapitati se, u kojem trenutku potreba za takvom refleksijom dolazi, kada kredom povlačimo crtu?

Godine Gospodnje 2006., prolazi 15-16 godina od početka mukotrpnog stvaranja hrvatskog društva u okviru suverene države, usporedno s kojim se razvijalo i civilno društvo, nezavisna kultura ili bilo kakva praksa s predznakom civilno/građansko: od radikalnijih, anarhističkih grupacija koje su odbijale društvo u potpunosti kao zlo, ili jednostavno živjele zatvorene na njegovim marginama sukobljavajući se s vječnim pitanjem plediranja na apsolutnu otvorenost, preko cijelog spektra građanskih inicijativa ili grupa koje rade na de/konstrukciji velikog i teškog pojma Građanina. Nije bitno za raspravu na koji su način ti fenomeni u svojoj biti bili radikalni/revolucionarni ili reformatorski, na koji su način rješavali to pitanje ili ga zaobilazili: no, duh vremena je određivao da će to djelovanje shvaćati samo sebe kao radikalno, tako da se činilo da su revolucija i reforma prije pomireni, nego da je jedno pojelo/asimiliralo drugo. Konkretno, to je bio rezultat vrlo čudne, i na kraju krajeva produktivne sinteze anarhističkog naboja koji se uzajamno oblikovao s civilnom scenom, a obje su se gradile spram autoritarne vladavine Tuđmana i HDZ-a. Tada, postojala je potreba da se prepozna bilo kakav protivnik, i kakav-takav stvarni protivnik jest “artikuliran”. Protiv njega praksa protiv normalizacije doista jest imala snagu, ili je naprosto postojala. A ta protunormalizacija je postojala u okviru jedne sveopće normalizacije (prvenstveno: u egzistencijalno nužnom uspostavljanju negativne slobode u redefiniranim pravno-političkim kategorijama), ako je nasljeđe socijalističkog izvanrednog stanja i rata koje se desio predstavljalo savršenu sintezu bezumlja.

Borbe su gotove

Određene promjene dolaze novim desetljećem. Naglasak biva stavljen na lobiranje ili posredovanje koje nema potrebu da izolira “protivnika”. Zapravo, taj naglasak proizlazi iz objektivnog nepostojanja potrebe za takvim oblikovanjem, tj. situacija nije postavljena generalno kao konfliktna u stilu mi protiv njih (1). Tada, “protivnik” u procesu posredovanja između konflikta i suglasnosti, od načelnog “sugovornika” postaje stvarnim (2), ili barem stvarnijim, a i širok raspon tema mogao se iznova artikulirati i postati vidljivijim na cjelokupnoj društvenoj sceni. Za anarhizam je ta dvoznačnost bila kobna – dio te scene/pokreta koji se nije do kraja asmilirao u civilno društvo (3) ostao je bez mogućnosti da se artikulira na bilo kakav način, o čemu između ostalog svjedoče zadnje smušene diskusije primjerice o ulasku u Europsku Uniju. Bilo bi krivo zaključiti da se anarhizam do kraja devedesetih u potpunosti iscrpljivao u borbi protiv lika i djela, a s druge strane ne smijemo zaboraviti da je došlo do konačnog kidanja organske veze između punka i anarhizma.

Za šire civilno društvo predstoji proces koji je bio u sjeni i formiranja samog društva – suočavanje sa samim korijenom njegova nastanka i njegovom društvenom funkcijom. Kritike koje su išle na njegov račun su da je to postala sfera u kojoj caruju klanovi nepotističkih projekta, netransparentna funkcioniranja, fiktivne udruge, situacije u kojoj jednu druge međusobno optužuju za zatvorenost, glupost ili reformizam, i da svatko gleda svoja posla. Radikalniji prigovori poći će argumentacijom da je civilna scena, kao scena udruga, praktički nesposobna da funkcionira na bilo koji način osim da siše pare fondacija, konzulata i ostalih. Tko se više sjeća strahovanja te iste scene (ili prije: scena!) da će put normalizaciji (s europskim humanističkim vrednotama ljudskih prava u pozadini), koju i same grade dokinuti potrebu za njihovim postojanjem, da će doći dan kada će striček kojem se ulizujemo za pare reći šluss! Vi ste se unormalili, ode ja dalje na istok!? Civilna scena je doista udarila temelje svojeg postojanja kroz udruge kao njezine artikulatore, strahovi su se pokazali neopravdanima, financije teku i dalje, tako da je taj kulturno-ekonomsko-politički establišment (ne nužno shvatiti u lošem smislu) osigurao daljnje razloge (proliferacija tema) i resurse svog postojanja. Ovo apstrahiranje previđa da su borbe, kakve god bile gotove. One su naprosto određene svojim kontekstom i defanzivne u mjeri u kojoj brane postignuto i ofenzivne u zahtjevima proširenja: mentalnog, mobilizacijskog kao i čisto prostornog – npr. stavljanja u ne-privrednu funkciju stare industrijske arhitekture. Dakle one imaju svoju specifičnu sintezu između određene filozofije i pragmatike djelovanja. U međuvremenu, živjeti od civilnog sektora – postala je glavna kuloarska samoironijska sprdancija, ali isto tako i živuća realnost, jednako stvarna kao taj sam novostvoreni segment društva.

Civilna scena treba reviziju

Onaj tko će u praksama civilnog društva apriori vidjeti elitističku, superliberalnu priču, mogao bi reći da ona scena, rješavajući posljedice a ne uzroke (apsolutno najstarija mantra!) ne sanira društvene nejednakosti, da konceptom socijalnog kapitala, stvara politički neopasan, sterilan pleonazam. Istina, na prvi pogled: je li bilo kome čudno što se jedna banka, pojavljuje pod “donatorima” u svakoj drugoj knjižici nekog projekta radikalne umjetničke prakse? (4) A i čisto fenomenološki: možete li shvatiti da postoje grupe mladih osoba kojima je koncept udruge ne samo kredo djelovanja nego i života, pa dolazimo do perverznih situacija u kojima se punker/alternativac tuži da je država zla, ne zato jer krade od ljudi, represivna je i ubija, nego zato jer ne daje dovoljno para za koncerte! A pridavati državi takve osobnosti je u najmanju ruku glupo. S druge strane, postoje i grupe obične, svakodnevne mladeži koja je svjesna postojanja civilne scene ali u čijim ušima riječ “aktivizam” naprosto budi ekstatični osjećaj cinizma i podrugljivosti.

Čini se da civilnom društvu predstoji jedna revizija djelovanja – prvenstveno u duhovnom smislu. Premda su neke od gore iznesenih objeda, stvari čisto privatnih razmirica i prije postoje kao mitovi nego kao jasni argumenti, tome društvu zasigurno treba jedan trenutak otriježnjenja, možda samoshvaćanja svoje snage i istinskih razloga svojeg djelovanja; utoliko se ta samorefleksija ne tiče toliko konkretnih stvari/događaja. Danas se često govori o tome kako povećan broj udruga i masovna organiziranja putem njih, znače pozitivnu repolitizaciju društva, ili jednostavno: povećanu brigu za rad u društvu. Čini mi se da je taj sud prejednostavan, toliko jasan i toliko plauzibilan da nešto doista s njim nije u redu. Ipak, radi se prvenstveno o problemu percepcije: ljudima izvan života udruga, one se čine kao prvenstveno tijela koja stvaraju probleme ne da bi ih riješile, nego da bi oni bili razlog njihovog postojanja i da za društvo kao takvo one nemaju nikakvu važnost. Ali, u tom je smislu razgovor čijeg je transkripta ovaj tekst polureakcija, zapravo nešto što se moralo očekivati i pozdraviti, barem kao početak. U nekom smislu, možda je taj razgovor došao u nekom nevažnom trenu (iako je cijela aktivistička sezona bila puna događaja) kada su se morale susresti dvije tektonske ploče – ona više izvaninstitucionalna (izvaninstitucionalna i izvan okvira institucija civilne scene), više djelovanje i duh sam, i ona koja označava tendenciju djelovanja po navici unutar nekih stalnih procedura – i možda ne treba od njega uopće tražiti nikakvu višu simboliku.

Poistovjetiti se s idejom i stvarnom patnjom?

Razgovor je, kako kaže jedan od autora, bio obojen specifičnim povodom, demonstracijom radnika TDZ-a, što je uzburkalo staru gotovo od svih zaboravljenu problematiku radničkog pitanja. Jedino logično pitanje koje se nameće jest zašto se civilno društvo ne bavi tim pitanjima? Jesu li oni u biti kvazi-kulturna elita, koja ne podnosi smrad radničkih plavih kombinezona? Naravno da nije – takav bi stav, “tautološko marksistički”, samo potvrđivao mit o marksističkim tautologijama (konotacija za sebe koja podrazumijeva još jednu stvar: nerazumijevanje današnjeg svijeta), traženju “radničkog bunta izvan preživjelih koncepata ljevice” kao usput i bilo čemu – marksističkom/lijevom (što naravno, uopće ne treba biti bitno), i upao u čudnu dvoznačnost: ne postoji radnička klasa u koju bi neka željena avangarda (“kulturna elita nekih starogardističkih marksista/ljevičara”) htjela uliti svijest i život, ali postoji “nešto”, prema čemu, zbog odnosa koji ne postoji, možemo konstatirati konsternaciju i duboku razočaranost zbog pretpostavljene nužnosti djelovanja i naspram tome, odmah konstruirati prokletog nezavisnog intelektualca(6).

Društvo je naprosto drukčije – svi argumenti koji se retrogradno upućuju unazad da bi potvrdili sada – primjerice, revolucija je pogriješila misleći prvo riješiti “bazu” pa “nadogradnju”, materijalno (po dijalektičkom materijalizmu) nije apsolutno spram ne-materijalnog, revolucija je nasilna stvar – sve su to zdravorazumski argumenti: ne radi se o njihovoj točnosti nego o tome da čine opću sliku tog društva, koja ne vidi radnika kao temeljnu, bazičnu društvenu grupu s historijskom misijom; to je novo društvo oslobođeno kompleksa konačnog “dijalektičkog obračuna”. U takvoj intelektualnoj situaciji, i uzevši u obzir sva historijska razočaranja, kada se neki radnici bune, logično se problem postavlja ovako: treba li se poistovjetiti s idejom ili konkretnom patnjom? Tada je jasno da princip spontane solidarnosti ili na kraju krajeva predstavljanja (više) ne postoji. I tada je jasno da postoji nezavisni intelektualac, koji nije ništa moralno loše, već je činjenica sistema. Iz toga proizlazi jedino osobna neuroza: ako nisam nezavisan intelektualac, kome sam onda odgovoran? “Radničkoj klasi”, “dobrobiti društva”? Pojmovi koji su za današnjicu preopćeniti. Prelagano je reći da civilna scena nešto duguje radnicima – između njih ne postoji neka organska sveza – kad bismo to rekli, zahtijevali bismo od jedne “napredne” društvene grupacije da se poveže s drugom “naprednom” grupacijom, i našli bi se u završenim marksističkim pričama. A kako dalje?

Civilna scena utemeljena je na istim racionalnim principima mobilizacije – no njezina filozofija je filozofija tog, “normalnog društva” – dok “radikalni”, “kritički” individualac stoji rastrgan između ovog života, i metafizike preokretanja svih odnosa u kojima je čovjek poniženo, napušteno, prezreno biće (5), između ostalog, dokidanja i sebe, i taj spoj apsolutne i relativne racionalnosti ga ubija. U skladu s time, civilna scena nema problema s nezavisnošću, jer je njezino temeljno pitanje nezavisnosti spram države (ili: “državne ideologije”) riješeno, tj. čini njezinu suštinsku karakteristiku, dok se mobilizacija sastoji u animiranju ljudi po principima individualnih afiniteta.

Slobodan odabir uloga

Posebna poslastica vezana je uz Debora: akcija jednog profesora i performansi kao situacionIZMI: Debord i Situacionistička Internacionala (SI) bili su prokletnici: njihova osuda društva spektakla danas je u tom istom društvu ništa drugo nego neizmjerna hvala. Razjasnivši kontradikcije jednog društva, to društvo nije mogli učiniti ništa drugo nego da ih pretvori u samo jednu od svojih ideologija. Trebat će još dugo vremena da se shvati da je legitimiranje debordizmom sve samo ne opasno (pogotovo kada se eksplicitno pojavljuje u umjetničkom mediju), a onda će Debord biti zaboravljen, da bi te ideje opet mogle iskrsnuti sa svojim izvornim težnjama. To je nova kontradikcija našeg vremena: u svetoj masmedizaciji avangarde, jedina autentičnost izraza postiže se njegovom hermetičnošću. SI je bila, na jedan čudan način, na tragu tog osjećaja, iako je njihovo nasljeđe nesvjesno poznatije po otvaranju i spajanju različitih kulturnih obrazaca i njihovom uvođenju u povijest. “U tome jest lukavost Spektakla...” Ne bi li nas Debord danas sve proglasio budalama? Naivni bi u skladu s time parafrazirali, “Debord nikad nije bio debordijanac”. Unatoč toj naivnosti, u pravu su.

Tako da se čini da je normalizacija usvojena, kao što je usvojena i službena društveno-državna politika ljudskih prava, demokratizacije, i da ona stvara svoju “filozofiju konfliktnosti”. Kako će to traženje konfliktnog biti perfomativno igranje u društvu u samopercipiranoj ozbiljnosti i radikalnosti, a kako bacanje molotovljevih koktela ili naprosto baćkanje s gomilom papira, vidjet ćemo. Do tada netko će se oduševljavati spoznajom da je pitanje organizacije i važno teorijsko pitanje, netko će zamišljati kako bi trebalo poslagati barikade na ulici, netko skrušeno priznati da nikad nije volio praksu ngo-izma, ali zato mu neke druge nisu strane, netko će odigrati ulogu hejtera akademskog diskursa, a svi ćemo pasti na staru liberalnu: slobodan razgovor u slobodnom odabiru uloga dovodi do najboljeg rješenja – slobode.

Bilješke:

(1) Godina 2002/03. jedan je protivnik za mnoge ljude i aktiviste bio izoliran: to je bilo zlo samo u liku Georgea Busha, što je i proizvelo velike demonstracije u Zagrebu. Ne radi se o tome da se kao uspješan kriterij mobilizacije uzme činjenica velikog broja prosvjednika, ali isto tako je istina da je nakon tih demonstracija došlo do određenog otklona i zamora, pa čak i zazora spram “uličnog djelovanja”, pogotovo u “radikalnijim” krugovima.

(2) Naposljetku, tamo gdje nema “protivnika” nema ni “protunormalizacijskog puta”, a višestrukost protivnika (koja dolazi uz višestrukost percipiranih problema), shvaćenih sve manje konfliktno, sve teže omogućuje da se ustanovi gdje je tu protunormalizacija. Moderno rečeno, prije će se raditi o višestrukostima različitih normalizacija. Premda takva vrst legitimiranja ostaje važna tim akterima. Ipak, bilo bi nepravedno, a na kraju krajeva, i netočno, oduzeti tim praksama snagu političnosti, tj. konstatirati da protivnik ne postoji, pa eto, schmittovski, ne postoji i političnost.

(3) Nevjerojatno je koliko ovo može zvučati ironično, ali samo zapazite sitnu (ne)opreznu semantičku promjenu u prijevodu Marka Strpića iz “anarhiste” u “aktivistu”.

(4) U skladu s gore spomenutim rigidnim razdvajanjem, mogli bismo se prisjetiti kako je politika prije vršila represiju nad umjetnošću upotrebljavajući je za svoje interese, dok se danas prije čini da “politika” i “umjetnost” stasaju kao dva jednakovrijedna nezavisna fenomena, koje autonomno spaja kapital.

(5) Zar nije naprosto divno u svakom (drugom) kritičkom tekstu vidjeti kako iskače parola: (...) preokrenuti sve odnose u kojima je čovjek poniženo, napušteno, prezreno biće. (MARX). Živjeli!

(6) Onaj tko konstatira prokletstvo, sam je proklet: dok “mi” o radnicima “pišemo”, mudrujemo ili mislimo da se u vezi s njima treba angažirati, oni žive svoje živote i svoje borbe. To jednako vrijedi i za ovaj tekst.