Darija Žilić
Prizivajući Rilkeova Pisma mladom pjesniku, Rešicki uočava kako u njima zapravo ne nalazi ono osnovno – upute za “dostojanstveno pjesničko starenje”. Iz te svijesti o neizbježnom protjecanju vremena, nastaje ova zbirka pjesama kao neko bježanje, ali nimalo autistično, iz svakodnevnice koja je ispunjena najgorim čudesima, u prošlost – svoju i tuđu, u vrijeme djetinjstva, mladosti, u vrijeme kad su živjeli preci, ili još dalje, u vrijeme postanka svijeta
Delimir Rešicki, Aritmija; Meandar, 2005.