Noga filologa

Q&A

Neven Jovanović

Zašto poslanici u Rim, odakle god došli, posjećuju Kronov hram i ondje se zapisuju kod upravitelja riznice? Zašto Rimljani mesnice zovu “macella” i “macellae”? Zašto su Rimljani neke senatore oslovljavali “o?evi”, a druge “zapisani o?evi”? Zašto muž nevjesti prvi put pristupa ne za svjetla, nego u mraku? Zašto se jedan od rimskih hipodroma zove Flaminijski? Zašto Rimljani nisu gasili svjetiljku, nego su je puštali da se ugasi sama od sebe? Zašto vjeruju da godina pripada Zeusu, a mjeseci Heri? ?itajte kod Plutarha!

Kakvi su to ljudi?

Fascinacija ovim pitanjem – srž svake antropologije – dobiva posebnu oštricu kad su “ti ljudi” jači od nas. I kad su ti koji su jači od nas – ti naši gospodari, ti o kojima ovisi cijeli svijet – još i totalno šašavi. Uvrnuti. Ludi.

Jedna je takva fascinacija možda potakla Sachu Barona Cohena da se pretvori u Borata i o Boratovim putovanjima Amerikom snimi senzacionalan film. Druga je takva fascinacija potakla uglednog Grka iz Heroneje da napiše djelo pod naslovom Zašto Rimljani... ?

Bacaju figure u rijeku

– Zašto mladoj naređuju da dotakne vatru i vodu?

– Zašto ostala Dijanina svetišta ukrašavaju jelenjim rogovima, a ono na Aventinu volovskim?

– Zašto oni za koje se pogrešno javi da su umrli na putovanju, ako se vrate, ne smiju ući kroz vrata, nego ih unutra spuštaju preko krova?

– Zašto žene ljube rođake u usta?

– Zašto za punog mjeseca u maju bacaju figure ljudi s Drvenog mosta u rijeku, zovući ih Argivcima?

– Zašto nisu nikad objedovali vani bez svojih sinova, čak i kad su ovi još djeca?

Ugledni Grk zove se Plutarh. Živio je od oko 46. do 127. godine n. e. Kao bogat i ugledan građanin Heroneje, maloga grada u grčkoj pokrajini Beotiji, Plutarh je stekao potpuno helenističko obrazovanje u Ateni i Aleksandriji, proputovao cijeli Mediteran, dvaput posjetio Rim, stvorio brojna prijateljstva s utjecajnim ljudima, osobito Rimljanima. Bio je i jedan od dva Apolonova svećenika u proročištu u Delfima; to je proročište, prema organizacijskim zamislima cara Augusta, od kraja 1. st. pr. n. e. vjersko središte cijelog evropskog dijela Grčke. Suprotno onom što se očekuje od talentiranih Grka tog doba, Plutarh se nije odlučio ni za visoke državne službe ni za internacionalnu profesorsku karijeru; ostao je vezan za zavičaj, osim svećeničke dužnosti obavljajući tek one heronejskoj gradskoj upravi, i zastupajući grad u diplomatskim misijama.

Iz maloga svijeta

Grčka Plutarhova doba već je oko dva i pol stoljeća rimski protektorat. Preko nje je protutnjalo nekoliko valova rimskih osvajanja (kad su razarani čitavi gradovi, poput Korinta); na grčkom su se tlu odigrale odlučne bitke rimskih građanskih ratova. Grčku već dugo muče dramatičan pad broja stanovnika, opće osiromašenje i stagnacija. Kuće su prazne, zemlja neobrađena, po razvalinama javnih zgrada pasu ovce. “U Grčkoj još ima lijepih žena, ali ne i lijepih muškaraca”, primjećuje jedan putopisac sredinom Plutarhova života; u usporedbi s prethodnicima, pobjednici na Olimpijadama – kako ih poznajemo po kipovima – niski su i ružni, a tu krivnja nije samo na nekompetentnim kiparima.

Pa opet, ovi unazađeni i poniženi Grci nisu izgubili samopoštovanje, samosvijest. Rimljani su bogove preuzeli od starih Helena, oblik uprave od Aleksandrijaca; učili su grčki, helenizirajući vlastiti jezik, književnost, kulturu i civilizaciju. Grci se drže svoga. Ne časte bogove Latina, ne uče latinski (osim za potrebe javne uprave, koja mora komunicirati sa središnjicom Carstva), posljednji od svih pokorenih naroda preuzimaju običaj gladijatorskih igara. Uspoređujući Rim s Atenom, vide u italskoj metropoli neprivlačne gostinjce i još neprivlačnije javne kuće, neugodne ugodnosti gomile slugu i luksuznih interijera, napornost poročnosti, agoniju ambicije, prekomjernost, rasutost, nemir velegrada; a kod sebe – skladnost siromaštva, slobodu govora među prijateljima, vrijeme za duhovne užitke, mogućnost životnog mira i životne radosti. “Kako da ostaviš sunce, Heladu, sreću, slobodu – radi te rimske gužve?”

Grčka Plutarhova doba svijet je malen, ograničen, uzak. Preci su igrali velike igre: borili se za apsolutnu vlast, pomagali potlačenima, pridobivali saveznike, utemeljivali, opsjedali i zauzimali gradove. Ovim Grcima preostaju vođenje kućanstva, komunalna uprava, dijeljenje časti i odlikovanja, mjesta u općinskom vijeću i poroti, vjerske službe i svetkovine. Također i briga za sebe: primjerno držanje, njegovanje kose i brade, odmjeren korak na ulici – bez trčanja i žurbe – skladna nošnja, pa čak i mir u teatru, umjerenost u pljeskanju; “sve to čuva čast vašega grada, i u tome se, još više nego u vašim lukama, na vašim zidinama i gatovima, zamjećuje dobro staro helenstvo; po tome čak i barbarin, koji ne zna imena vašega grada, shvaća da je u Grčkoj, a ne u Siriji ili Kilikiji” (tako se stanovnicima Roda obraća Plutarhov prijatelj i suvremenik Dion iz Pruse).

Stol ne smije biti prazan

U takvu svijetu, za takvu publiku, Plutarh piše Zašto Rimljani...? (Aitia Rhomaika): 113 kratkih poglavlja sastavljenih od pitanja i odgovora o običajima Rimljana – o običajima vezanim ponajprije uz religiju i bogove, ali i uz kalendar, leksik, međuljudske odnose.

– Zašto smatraju da bog Jan ima dva lica, te ga takvog slikaju i oblikuju? – Možda zato što je rodom bio Grk iz Pereba, kako pokazuju istraživanja; prešao je u Italiju, počeo živjeti s tamošnjim barbarima, te promijenio i jezik i način života? Ili, vjerojatnije, zato što je stanovnicima Italije, običaja divljih i anarhičnih, izmijenio i uredio civilizaciju, poučivši ih poljoprivredi i životu u državnoj zajednici.

– Zašto nisu dopuštali da se stol odnese prazan, nego je uvijek nešto na njemu moralo biti? – Možda sugerirajući potrebu da nešto od onoga što jest uvijek ostane za budućnost, i da se danas misli na sutra, ili smatrajući da je kulturno obuzdavati se i suzdržati apetit dok još traje užitak; manje žude za onim čega nema oni koji su se navikli suzdržavati se od onoga čega ima. Ili je običaj prijazan prema slugama? Tako se ovi ne raduju samo uzimanju, nego dijeljenju, te mogu smatrati da su na neki način zajedno s gospodarima za stolom. Ili ništa sveto ne smiju ostaviti praznim, a stol je svet?

– Zašto bi, kad bi priređivali gozbu o državnom trošku za generale koji trijumfiraju, zvali konzule, a onda im poslali obavijest da na gozbu ne dolaze? – Možda je trijumfatoru trebalo dati i najčasnije mjesto za stolom i pratnju kući nakon objeda, a, ako su konzuli prisutni, ta se počast ne može ukazati drugima osim njima?

“Baš su šašavi ti Rimljani”, prva je misao koja mi pada na pamet dok čitam tih 113 pitanja i odgovora, poredanih bez uočljive logike. Vidim Grka koji sa strane promatra to čudno društvo. Ma gle ih, vidi te njihove navade! Do jučer su bili barbari; sve što znaju o civilizaciji i kulturi naučili su od nas, Grka; imaju imperij, supersila su, vladaju svijetom – pa i nama, Grcima – a zašto, bog bi ga znao. Mora tu nešto biti, nije se moglo desiti baš skroz slučajno. Eto – i ti čudni običaji – nisu oni samo čudni, nisu to same bizarnosti; mora da se skrivaju nešto dublje, nešto ključno... !

Drugo što vidim jesu “zrnca za razgovor uz kavu”: teme o kojima se može konverzirati na kultiviranoj grčkoj gozbi (bogatijoj duhovnim nego gastronomskim vrednotama na gozbi koja je dijametralno oprečna eventu tajkuna-primitivca Trimalhiona iz romana Plutarhova suvremenika Petronija). Uostalom, postoji Plutarhov tekst koji već i naslovom odaje tu “gozbenu” funkciju – Symposiaka, Razgovori za stolom – sadrži brojne raspravice slične ovima iz Aitia Rhomaika.

Treće: Aitia Rhomaika kao priručnik za diplomatsku školu. Na dužnosti predstavnika svoga grada ili pokrajine susretat ćete Rimljane; evo nešto uputa koje će vam pomoći da izbjegnete gafove i faux pas u njihovu društvu, da ne blejite kao tele kad Oni počnu sa svim svojim ekscentričnostima.

Zašto muslimani...?

Kopamo dalje. Imamo bizaran tekst o bizarnim problemima; što nam on može reći? Što nam on sve može reći? Što može reći nama?

Oblik tog teksta. Pitanja i odgovori. Zašto tako? S jedne strane, to omogućava upravo ovakvo neobavezno, nesustavno nizanje kratkih cjelina. S druge strane, oblik podsjeća na radnu bilježnicu. Plutarh čita, ispisuje ono što mu zapne za oko, kasnije traži na to odgovor (ili obratno — naiđe na zanimljiv podatak, a onda mu doda pripadajuće pitanje). Nastaje ono što Nijemci zovu Lesefrüchte, “pabirci lektire”.

Argument u korist ove teze je i glagolsko vrijeme. “Zašto nisu objedovali”, “zašto nisu dozvoljavali da se stol odnese”, “zašto bi zvali konzule na trijumf”. To je nekad bilo; to definitivno nisu upute za diplomate.

S ovim se slaže podatak koji sam dosad bestidno prešućivao. Ovo nisu jedina Plutarhova aitia; sačuvana su još Aitia Hellenika (važan izvor za povjesničare religije i kulture), a znamo da su postojala i Aitia barbarika. Rimljani, dakle, nisu osobito važni; isto što je zanimljivo kod njih, zanimljivo je i kod Grka i barbara. Plutarha vodi jedna kombinacija “starinarstva” i “populariziranja znanosti” — ali kombinacija “opće prakse”.

Stanemo li ovdje, dobit ćemo jedno od onih tumačenja koja “vade zube” tekstu. Tumačenje koje tekst pojednostavnjuje, jedno od onih koja filologiji daju reputaciju bezopasne discipline. No ne moramo stati. (Ono što nas vabi da idemo dalje jest interesantnost, privlačnost, koju ovih 113 pitanja i odgovora još uvijek posjeduju. Našim kontekstualiziranjima usprkos.)

Plutarh možda postupa kao kabinetski znanstvenik; no, aitia – pa i kad uzmemo zajedno radove o Rimljanima, Grcima i barbarima, ili osobito kad ih uzmemo zajedno – i dalje registriraju nešto bitno: mjesta trenja kultura. Mjesta na kojima se Oni razlikuju od Nas (u slučaju Aitia Hellenika, mjesta gdje se naši prethodnici razlikuju od nas, gdje su oni za nas Drugi). Zamislite jedna Aitia Islamika ukrštena s Aitia katholika, i osjetit ćete kako ti tekstovi nadilaze kabinet. I starinarstvo. Ma u kakvom starinarskom kabinetu nastali.