Uvod u hipertekstualnu književnost

Siniša Nikolić

Skupivši domaće snage, na relaciji Rijeka-Zagreb, i izabravši reprezentativne tekstove stranih autora i autoriteta na području hiperteksta, urednica ovog broja obavila je stvarno velik, reklo bi se temeljan posao

Književna smotra br. 140, 2006. (tematski broj Pismenost i novi mediji – o hipertekstu), glavni i odgovorni urednik Dalibor Blažina, tematski broj uredila Katarina Peović Vuković; Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2006.

Sasvim sam siguran da je svaki pošteni knjigoljubac i bjelosvjetski knjiški crv barem jednom u životu poželio, čitajući svoje omiljeno štivo, intervenirati u njegovo tkivo. Što bi se dogodilo da Hamlet nije danski nego, npr. litavski kraljević, da mu je majka bila čednija gospođa, ili da je Ofelija bila ružno i glupo derište, a ne dvorska ljepotica? Je li, primjerice, Smerdjakov doista ubio staroga Karamazova, a ako jest, je li to sve moralo biti baš tako? I zašto, dovraga, Ivan ne zaprosi tu Katarinu Ivanovnu? Muški ponos – ma nemojte, molim vas! I kako bi sva ta velika djela svjetske književnosti izgledala da je u njih, svojevremeno, dok je književni svijet još bio mlad i prožet nekom neodređenom humanističkom nadom, bilo moguće intervenirati?

Pojavom kompjutorske, digitalne tehnologije i u tom okviru posebno Interneta, postalo je sasvim moguće razvijati i takav tip, uvjetno govoreći književnosti. Putem posebnih programa možete sudjelovati u kolektivnom, mrežnom, interaktivnom pisanju različitih književnih žanrova, najčešće romana. Riječ je, dakle, o hipertekstu i hipertekstualnoj, ili kako je neki zovu, ergodičkoj književnosti. Za razliku od gotovih književnih tekstova stavljenih na Internet – pa ih onda samo čitate na zaslonu ekrana kao elektroničku knjigu a ne na papiru – ovdje je riječ o nečemu sasvim drukčijem, nečemu što radikalno mijenja dosadašnje poimanje književnosti u Gutenbergovoj galaksiji.

Konture nove pismenosti

O svemu tome, svim relevantnim aspektima književnosti u internetskoj galaksiji (ili cyber književnosti) posvećen je tematski, cijeli zadnji broj Književne smotre u 2006., i već je samo to važna, gotovo revolucionarna činjenica za ovaj, solidan, ali ipak dominantno rezerviran književni časopis. Nije da ovakvih ekscesa u Smotri nije bilo i prije (prisjetimo se legendarnog temata o cyber-kulturi iz daleke 1999.), ali tempo od jednog broja posvećenoga nečemu provokativnome, alternativnome i teorijski istinski intrigantnome po desetljeću, u današnje vrijeme čini se ipak premalo i doista znanstveno konzervativnim. Ipak, u svijetu u kojemu živimo moramo možda biti zadovoljni i s time što imamo.

Kako bilo, raduje činjenica što se kod nas tim bjelosvjetskim freak-geek ujdurmama kontinuirano bave mladi ljudi, pa je urednica broja, Katarina Peović Vuković, skupivši domaće snage (na relaciji Rijeka-Zagreb) i izabravši reprezentativne tekstove stranih autora i autoriteta na području hiperteksta obavila stvarno velik, reklo bi se temeljan posao.

Kroz 14 tekstova (pet domaćih autora i devet stranih) ocrtavaju se konture nove pismenosti. U tom sudaru Interneta i Gutenbergove galaksije, hipertekst, u najširem značenju, nadaje se kao najzanimljiviji pojam/pojava/produkt. Kako sama urednica u uvodnom tekstu pokazuje, tu nije samo riječ o književnim djelima (žanrovima) na Mreži, nego o novom obliku pismenosti i/ili književnih praksi posredovanih digitalnom, online tehnologijom. S obzirom na to da pripovijest o proto- i stvarnom hipertekstu ima svoju (za nas gutenbergovce tajnu i pomalo mističnu) već polustoljetnu povijest, hard-core teoriju i još žešću praksu, o hipertekstu se ukratko može reći da je to prije sustav načela i praksi nelinearnog, razgranatog, grupnog, otvorenog i nikada završenog, trenutnog proizvođenja značenja/pisanja, negoli neko zaokruženo, dovršeno književno djelo stavljeno na Mrežu.

U tom će smislu jedan od ključnih autora predstavljenih u tematu, Espen Aarseth, uvesti dihotomiju između cyber-teksta, kao mrežno-elektroničkog hiperteksta i ergodičke književnosti, kao bilo kojeg nelinearnog teksta (makar i tiskanog), koji od čitatelja zahtijeva aktivno sudjelovanje u kreaciji djela. I zato, barem zasad, postoje zapravo samo dva, koliko-toliko svima poznata i čvršće strukturirana hipertekstualna djela: efternoon, Michaela Joycea, i Victory Garden, Stuarta Moulthropa (oba su autora predstavljena zanimljivim esejima u tematu). Da bi neupućeni čitatelji dobili predodžbu o čemu se radi, ovaj biste tekst trebali čitati na Mreži, i zatim ga u primjerenom online programu moći komentirati, nadopunjavati, pljuvati ili hvaliti itd. Narečena dva djela visoke hipertekst književnosti imaju sve elemente tekstualne online igre. Kao zainteresirani koautor logirate se u program i aktivno sudjelujete u stvaranju nelinearne turbo-razgranate priče – izborom fabularnih opcija, izborom leksija, nadodavanjem novih fabularnih ogtanaka itd. Druga je, naizgled manje uzbudljiva opcija da aktivno komentirate nastali mrežni tekst, potičete reakciju i tako posredno utječete na krajnji proizvod. Općenito se može reći da je tu prije cilj hipertekstualna praksa, sama mrežna društvena djelatnost (MUD/Multi Users Dungeons – zajednica onih koji u stvaranju hiperteksta sudjeluju) negoli krajnji proizvod, tim više što je unaprijed deklarirana nedovršenost i necjelovitost osnovni postulat hiperteksta. Kao što se može i pretpostaviti, sve te konvencije hiperteksta značajno potresaju temelje tradicionalne književnosti, njezine teorije, ali i pismenosti uopće u Gutenbergovoj galaksiji: mijenja se koncept autorstva (sada je to grupni autor); čitatelj, od pasivnog, postaje aktivni sudionik; sami tekstovi nelinearni su, razgranati, nedovršeni i otvoreni, a aktivno je uključen i sam stroj, koji je do sada bio samo medij.

Za čovjeka ili za kiborga?

O svim tim i mnogim drugim, novim teorijskim aspektima doznajemo u ovom broju Smotre od najvećih faca iz svijeta hipertekstualne torije: Davida Boltera, Georga Landowa, već spomenutih Aarsetha, Moulthropa i Joycea, zatim Leva Manovicha, Marie-Laure Ryan i Yellowlees Douglas, ali bogami i naših uzdanica – Svena Cveka, Hajrudina Hromadžića, Aleksandra Mijatovića, Saše Vojkovića i same urednice Katarine Peović Vuković. Ovdje bi možda trebalo izdvojiti tekst Stuarta Moulthropa U sjeni informanda: retorički eksperiment u hipertekstu, koji je skinut s Mreže i najbolji je primjer kako izgleda jedan nelinearni teorijski hipertekst.

Kao što se može primijetiti, bez obzira pripadate li više žiteljima internetske ili Gutenbergove galaksije, ovaj broj Književne smotre prezentira samu bit (doduše više teorijski centriranu) civilizacijskih promjena koje zadiru u sam temelj pismenosti, kakvu smo do sada poznavali. Ipak, čini se da je to, barem za još prilično velik dio u književnu komunikaciju uključenih ljudi tek marginalna pojava, zanimljiva prije svega pripadnicima MUD-zajednica, čiji je smisao prije mrežna društvenost i sudjelovanje u online književnim razbibrigama negoli stvaranje književno kvalitetnih konačnih uradaka. Tako su blogovi, zasad, najzanimljiviji proizvodi hiperteksta, jer pomiruju umjereni koncept autorstva s mogućnosti interakcije sudionika u toj mrežnoj komunikaciji. Izgleda da će tek nadolazak kiborga značiti istinski sumrak tiskanih medija i klasične književnosti te prevlast cyber-književnosti sa svim tim hipertekstovima. Čovjek vulgaris još voli pročitati i doživjeti zaokruženo književno djelo, uživati u slastima odgonetanja smisla, dubini mudrih rečenica, ljepoti i neproničnosti kakva stiha, i u svemu tome pronalaziti sasvim dovoljno aktivnosti, kreativnosti i smisla negoli sudjelovati zajedno s hrpom nepoznatih geekova u nekom virtualnom, fabularnom galimatijasu. A ako ste tako jako nabrijani, molim lijepo, naoštrite pero, pa udri, deri-peri, dok ne namrčite 2000 stranica neke epopeje koja će iscrpsti svu vašu nezajažljivu kreativnost i svih 200.000 dramskih (pa i fabularnih) situacija – koliko ih je izračunao da su uopće moguće, neumrli Etienne Souriau. Izbor je dakle na vama, a ne na tehnologiji, koju ustrajno mistificiramo.

reagiranja

Crnogorski jezik?

Antoine Pinterović

Reagiranje na razgovor Omera Karabega s Draganom Koprivicom i Draganom Kujovićem, Zarez broj 196-197, od 11 siječnja 2007. godine

Prigodom objave u Zarezu (IX/196/7, 11. siječnja 2007., str. 12-13) razgovora dvaju Dragana (Kujovića i Koprivice) na temu kojim jezikom govore Crnogorci, zamolio bih Vas, da objavite sljedeće primjedbe.

No, da se ipak predstavim čitateljima Zareza. Bio sam česti suradnik Vijenca prije hadezeovskog divljanja Bogišića et aliorum, odnosno u doba urednikovanja Branka Matana i Andreje Zlatar. Po osnovnoj sam naobrazbi filolog (romanist, ne slavist niti kroatist: ali budi usput rečeno, najbolji je etimologijski rječnik hrvatskoga jezika sastavio… romanist, pok. Petar Skok, si licet parva componere magnis, ukoliko još netko u Hrvatskoj razumije latinski, mit Ausnahme, natürlich, des unausweichlichen Neven Jovanović). Radio sam više od trideset godina kao profesor francuskoga jezika i književnosti u višim razredima gimnazije. Usporedo sam radio i radim kao psihoanalitičar. Sve ovo, ne zato da se hvališem, nego da bi čitatelji mogli shvatiti, da ne govorim kao diletant o jeziku, nego kao stručnjak.

Gospodin Kujović veli, da je jezik “najdublji izraz bića jednog naroda. To je ontološki i gnoseološki izraz postojanja jednog naroda”. Nešto niže, stvar postaje još vruća: “Složili smo se, da je jezik suština, da je to kuća bića, temelj naroda, nacije, države i istorije, da je, kako netko lijepo reče, jezik zvučna otadžbina”. Ništar manje, kako bi rekli stari Dubrovčani. Zgodno je, da se i njegov osporatavtelj, gospodin Koprivica, u tom poimanju jezika s njim u neku ruku slaže: “U jeziku je sabrano pamćenje naroda”.

Sada, ja bih u taj (rodoljubni!) hvalospjev jeziku rado ubacio ipak malo sumnje, jer smatram, da je rasprava o tome, postoji li bošnjački ili crnogorski jezik, uvjetovana baš tom zakašnjelom romantičnom definicijom jezika, u kojoj se poistovjećuje jezik i narod. U toj se raspravi stoga gg. Kujović i Koprivica nikada ne će moći složiti (ili “saglasiti”, kako oni vele), jer im je polazna točka nacija, narod, a ne jezik.

Takovo poimanje jezika ima svoje lettres de noblesse u romantičnoj ideologiji jednoga Herdera, koji je “propovijedao”, da je jezik izraz duše naroda, što je dovelo do ogromnoga zanimanja za tzv. narodne pjesme (odakle Karadžićev uspjeh s Hasanaginicom kod Goethea!), jer se pod pojmom naroda zamišljalo, ne jednu društvenu, kulturnu i eventualno etničku skupinu, nego nekakovo kolektivno nadbiće, koje je pravi stvaratelj tzv. narodnih pjesama. U tom romantičnom razdoblju, vodile su se velike rasprave, prigodom objave Prolegomena ad Homerum (1795.) Friedricha Augusta Wolfa (1759.-1824.), da li je Homer uopće postojao i nije li netko jednostavno “obradio” narodne pjesme grčkih mornara.

Ponajprije, kulturni antropolozi, arheolozi i jezikoslovci su utvrdili, da su u doba tzv. seoba naroda neke etničke skupine promijenile jezik u cigla dva naraštaja. Tako su rimski veterani u Daciji (današnjoj Rumunjskoj) nametnuli svoj jezik latinskoga podrijetla slavenskoj većini pučanstva. No to je, koliko je barem meni poznato, jedini primjer da bi manjina nametnula svoj jezik većinskom pučanstvu. Franci su se u sjevernoj Francuskoj “galo-romanizirali”, ostavivši, dakako, u francuskim govorima mnoge riječi germanskoga podrijetla. Sada, gdje tu još ima mjesta za “jezik kao izraz duše naroda”? Smatram, da su njemački romantičari, u svojim mističnim razmatranjima o pjesničkom jeziku, zaboravili, da je jezik prvenstveno sredstvo općenja, oruđe.

Zatim smatram, da se gg. Kujović i Koprivica ne slažu zato, jer su pod utjecajem brkanja jezikoslovnih pojmova govora i jezika. Jezik nije govor. To je razlikovanje uveo Ferdinand de Saussure (1857.-1913.), praotac suvremenoga jeziskoslovlja. Govor je upotreba jezika za izražavanje osobne misli, to je pojedinačna i slučajna praksa, dok je jezik ukupnost jezičnih postupaka u upotrebi u nekoj društvenoj skupini. To znači, da od Karavanka do Đevđelije, u južmoslavesnkim govorima, nema izrazita prekida: slovenski su govori bliski kajkavskima, koji opet, u Gorskom Kotaru, prelaze u čakavske, a istočnije u ikavsko-štokavske „starije“ akcentuacije, dok istočni ijekavsko-štokavski govori „novije“ akcentuacije prijelaze, u „torlačkim“ govorima, prema bugarskim govorima. To isto brkanje pojmova govora i jezika je vjerojatno također ponukalo beogradskoga fac-totuma ministarstva „prosvete“ Aleksandra Belića, da pokuša zakonski ustoličiti „slovenačko-srpsko-hrvatski jezik“, ukoliko su „torlački“, odnosno, makedonski govori bili smatrani „južno-srpskima“.

Napokon, ako je jezik, prema de Saussureovoj definiciji, ukupnost jezičnih postupaka u upotrebi u nekoj društvenoj skupini, ne vidi se, zašto bošnjačka društvena skupina ne bi imala pravo svoj jezik zvati bošnjačkim, pa tako i crnogorska.

Na kraju, ako me upitate, što ja osobno, osjećajno, o tom mislim, navesti ću tek Ante Starčevića: Treba dakle da i oni pisci, koji se za Serbe ili za što drugo derže, nastoje pisati izobraženim jezikom hervatskim, kao što nekoi sbilja rade, a budi im prosto jezik nazivati makar i koptičkim.