Zarez 200

U povodu 200. broja urednici i suradnici Zareza napisali su tekstove od 200 riječi. Tema nije bila zadana.

Možda je “ali” naša najvažnija riječ

Grozdana Cvitan

Svatko od novinara bio je u prilici da se začudi nad tekstom koji je poneki dan prije objavljivanja predao uredniku, a onda ga još jednom pogledao nakon objavljivanja. Naslov, oprema, kraćenje, “pretvorbe” misli i ideja, ne samo novinara nego i njihovih sugovornika, mogu biti itekakva mora. Ponekad možete prepoznati samo osobno ime i ime sugovornika od svega što ste odrazgovarali. Ili ne prepoznate ništa jer se tekst jednostavno nije pojavio.

Danas uz 200. broj Zareza čini mi se da smo u prostoru slobode što su ga devedesetih godina otvarali, štitili i ostvarivali ljudi kao što su Vlado Gotovac, S. P. Novak, Boris Maruna i svi koji su se kao suradnici i sugovornici našli sa svojim pravom i željom da kažu svoje “ali”. Bilo je i onih koji “ali” nisu ni mislili ni izgovarali, ali im je smetalo inzistiranje drugih upravo na “ali”. Zbog tog “ali” Zarez je i nastao i došao do svog 200-tog broja. Malo je drugih riječi oko kojih bismo se složili jer u njemu i nismo da se složimo. Možda ponekad usuglasimo. Uvijek sa sviješću da nitko neće napraviti ništa kako bi onom drugom onemogućio njegovo “ali” ili ga pretvorio u aaaaaaaaa.

Povijest intenzivnog trajanja

Katarina Luketić

Koliko dugo traje novinski tekst? Vijest zastarijeva već u trenutku ispisivanja; analize, eseji, kritike... traju nešto duže – koliko? Pišući za Zarez često mislim o tom trajanju, pa se sjetim Beckova upozorenja kako će nad tekstom koji smo napisali za nekoliko dana netko čistiti ribu. Ponekad, kad osjetim da prelazim granice žanra, i sama pomislim: stani, to je samo novinski tekst, ne sabrana dijela. Ponekad, da vratim mjeru stvarima, stare Zareze koristim za nečiste poslove: sušim njima barbune ili ih stavljam pod mokre cipele. (Iskreno, te brojeve imam u duplo.)

Pamtim sve faze Zarezova trajanja, sve urednike, sve dobre vibracije i sva previranja u redakciji koja nakon 200 brojeva izgledaju kao prolazne bure što razbistravaju horizonte. Pamtim brojne tekstove i stranice, poput temata o Danilu Kišu, serije naslovnica o ratu na Kosovu, Pojmovnika kulture 90-tih, Vrcanove analize međureligijskog dijaloga ili one Budenove o izložbama na temu Balkana, duhovite Jermanove kolumne o mrtvima, i još 200 drugih. Ti su tekstovi imali svoje vrijeme intenzivnog čitanja i vrijeme intenzivnog korištenja u one čistačke svrhe. No svi oni – unatoč istini o kratkom trajanju novinstva – žive i danas. Kao dijelovi jedne šire povijesti i dokaz njezina intenzivnog, nesalomljivog trajanja.

Vrata širom otvorenih

Nataša Petrinjak

Ne moram ispisati 200 riječi o Zarezu, mada 200. broj jest razlog tom ograničenju. Ali, hoću, ipak. Jer, pokrenulo se sjećanje, nostalgija čak, na 1999, pa na 2002. godinu kada sam osim čitateljice postala i autorica – u broju 77. objavljen je tekst primarno pisan za druge novine. Tamo su smatrali da ga ne mogu objaviti. Pored intelektualnog i moralnog, postao mi je tako i jedan od ekonomskih uporišta. I emocionalnog. Preko google pretraživača od “uporišta” počinju ratne priče, dugi opisi bitaka, junaka, mrtvih i ranjenih. Naslućuje se da u tom uporištu ima nešto što podaruje snagu i energiju da bi krv u pohodima lakše potekla, ali nigdje opisa toga u uporištu; izvora ili zbivanja. I nikada iz njega ne slijedi kakva priča što slavi život. A u rječniku lijepo piše da je “oslonac, moralni oslonac, izvor snage, pomoći, podrške, potpora”. Uz koje vežem kreativnost, pristupanje drugima, upoznavanje različitosti, kritičnost, zalaganje za pravednost, odgovornost i onda kada se slavi sve suprotno. I bio je upravo takav; uporište širom otvorenih vrata, spreman primiti i podariti novo, skroman, no velikodušan, možda ne bezgrešan, ali uvijek častan. Svim kolegama s kojima sam se mimoišla, kao i svima s kojima sam se susrela, zato – čestitam!

Na novoj razini

Katarina Peović Vuković

Zarez se posljednjih godina apgrejdao na novi level. Pri tome mislim na sve mega turbo ultra-cool-pop-kult stvari iz područja novih medija, stripa, teorije glazbe, neinstitucionalne kulture, post-postmodernističke proze, fenomene koji pripadaju stvarnosti koju možemo zamijetiti samo ako virimo preko domaćih granica ili pratimo domaću underground scenu. Zarez je napravio korak prema publici kojoj hrvatska dnevno-politička stvarnost nije najuzbudljivija, prema frikovima koje zanima ljuta sadašnjost mjerena nehrvatskim mjerilima.

Zarez prati blog jednog od najzanimljivijih teoretičara – Stevena Shavira, prevodi parodijske tekstove iz časopisa The Onion, uvodi rasprave o fenomenima kao što su weblog, kompjutorske igre, SF fandom, net.art, aktivizam itd. Može se reći kako je time ili osvijetlio neke bitne tjesnace suvremenosti ili/i reaktivirao teme koje je na domaću scenu uveo Arkzin devedesetih, a koje su od njegova gašenja preživljavale po časopisima. Kako s časopisima stvar loše stoji, zapravo je tek Zarezova transformacija omogućila veliki magazinski come back nekih arkzinovskih tema.

Uvođenjem novog diskursa, koji supostoji sa starijim diskursom komentiranja društveno-kulturne stvarnosti, Zarez vjerno svjedočio o heterogenosti kulture. Nešto relevantno jednima, drugima ne mora biti niti zanimljivo. Živimo u stvarnostima koje se ne dotiču, no to je karakteristika društva, a ne specifičnost Zareza. Ipak, u Zarezu ta heterogenost poprima oblik nenamjernog manifesta.

Katastrofa neprocjenjive vrijednosti

Višeslav Kirinić

Čini se da bi trebalo reći nešto osobito o Zarezu. Pred nama je dvjestoti broj, što nikako nije zanemarivo. Zarez je stvoren u epskoj gesti: samozvani “zadnji broj” Vijenca rasječen je crnom lentom i izložen na odru slobodnoga mišljenja, kao simbol svih loših kulturalnih praksi hrvatske uljudbe. Priča koja je uslijedila istinski je kanon: sabrala se kritična masa; vodstvo je preuzela nekolicina uvaženih misaonih uglednika/ca; jedino mjerilo smislenosti pothvata bio je Vijenac – valja biti sve obrnuto od Njih. Epilog je ispričan na tisuće načina u različitim diskursima, ali najbolje ga iskazuje fatalna Borgesova fobija od zrcala: što ako je ona strana prava, a ja sam tek odraz. I bilo je tako jer oni su uvijek-već mi. Ipak, fantastički potencijal priče time nije iscrpljen. Netko je uspio proturiti ruku kroz površinu zrcala i iskoristiti “svoju katastrofu”. Netko je prepoznao nemjerljivi kapital paranoje, narcizma, besmisla, dosjetke i margine, hrleći preko granice, u prekoračenje. Dobili smo uvid u nevidljivu, prozirnu, prividima i utvarama prošaranu tekstualnu potku današnjice. Gdje je bila karikatura, danas je virtualna stvarnost, tekstualna gesta koja je vrijedna i koja će trajati – kratko, jer tako mora biti. Gdje su vladale ambicije i sitno politikantstvo, danas je veličanstvena trivijalnost.

Za nas dole

Boris Beck

Nemoguće je iz ere blogova prizvati koliko je 1998. bio dragocjen prostor za pisanje i koliko je Zarez značio svima koji su željeli i morali pisati, a nisu imali gdje. Mnogo je lakše u eri chatova, e-mailova i SMS-ova zamisliti koliko je to bio važan prostor druženja, upoznavanja drugih i razmjene – jer iako je Internet potaknuo poplavu tekstova, još uvijek nema zamjene za dobre stare urednike koji od nekoga naručuju tekst i vesele mu se.

Priznajem da mi se čini da je prvih stotinu Zareza, u kojima sam aktivno sudjelovao, katkad i svakodnevno, izlazilo čitavu vječnost, a da mi je drugih stotinu, za koje sam pisao tek ponekad, nekako proletjelo. No uvijek sam znao da su tu negdje, da se na njih može računati i da, ako poželim napisati nešto što nemam apsolutno kamo poslati – Zarez preostaje.

Zablude od prije osam godina – da novine za kulturu čitaju oni gore, kako je rekao S. P. Novak u Vijencu – srećom su se raspršile. Tko god piše danas u Zarezu, ne piše više za one gore, koji bi prema mudrim napucima trebali tobože bolje vladati, nego za nas dolje. A nama dolje nije nikad dosta čitanja, pisanja i druženja.

Slika vrijedi 200 riječi

Mihaela Pavlović

čep (vinski).

Kutija od cigare.

četiri plišane igračkice.

Broj garderobe (13).

Dva koktel kišobrančića…

prošlost.

Sadašnjost…

SADAšnjost. BUDUĆNOST!

Uvijek i zauvijek
boldaj bitno!

Na ovom je mjestu nekada bila slika. Zbog boljeg razumijevanja sliku je bilo potrebno dodirivati.

Uplašeni promatrači na to nisu bili spremni.

Tražili su da se slika ukloni.

,,,,……--------,,,,,,,,.---,-,.,-,.,-,.,-,.,-,.,-,.,-,.,-.,-,.,-,.///////<<<<,.<-<,<-,.-<,.<-,<.-<,z.-,.-,<.-,<.-,<.-,<.-<,<,<.-,.<-,<.-,<-.,<-.,<.-,<.-<,.-<,<.,<.-<,-.<,.-<,.-<,<<<,,,.-,-,..,<.,.-,.,<-.,.-,-.,-<.,.,,<<<<ß-..,,<-ß-----shvatila.

Dovraga, za?to nitko ne dodiruje fasade!??????????

Tekstura. To je život pročelja.

Istina.

Biografija bez pretjerivanja.

Život.

ivot.

život.

Kada me PROMATRAŠ - znaš tko sam ja.

Kada me DODIRUJEŠ - znaš tko si TI.

Krasna tekstura na broju trinaest.

Na broju trinaest netko bi se trebao pitati.

Da li Anđeli ponekad improviziraju?

Uvijek se povežu. Svi koji su se barem jednom u životu igrali staklenim perlama.

Uglavnom zatvorenih očiju.

Razbacuju i zrcale.

Mogućnosti.

*********************

Fraktura srednjeg slova nježne riječi. > Ranjiva sam.

*********************

važno je naći mjesto na kojem slobodno zabacuješ glavu i od užitka okrećeš očima.

*****************************

Djevojčica i ovca.

Inteligentna varka.

*****************************

Naslikaj me sretnu!

Ulje na platnu, molim.

***************************

Oči?

Tvoja kamera?

Od kuda ti pomisao da je možeš kontrolirati???

*******************************

AKO ŽELIŠ NEKOGA S KIM ĆEŠ SE KASNIJE ČUDITI - TU SAM.

Slika vrijedi…

Dvije stotine riječi

200 udaraca

Zoran Roško

Tako se ponosim tvojim osjećajima. Srce mi lupa kad prepoznam kako me majstorski samo malo voliš, kao kad na kruh staviš samo jedan namaz maslaca i nastaviš jesti razmišljajući o nečemu drugom. Kao kad samuraj napravi samo jedan pokret katanom i zaboravi dokrajčiti čovjeka jer se sjetio neke druge smrti koja mu sad blješti u oči. Kao kad čitajući knjigu abortiraš jer se sav život preselio u maštu i nema više razloga da se ode čak ni u kuhinju. Kao kad si pospana jer ti je noć ostala upaljena u tijelu i sve ti ispada iz očiju i razbija staklo susjedne želje.

O čemu sad maštaš u meni da ti nastavlja teći tijelo koje sam jedva pospugao sa sebe mutnim fotografijama. Žmirkam tvojim očima, listam stvari tvojim prstima, švercam gravitacijske droge svemirima koji te traže teleskopom.

Tuga te je činila pouzdanom, snažnom i urednom. Voljela si samo ono što već nestaje, što je u anđeoskom vremenu. Zato početak nije mogao biti opcija.

Ali želje grade nove kosti. Jednom ćeš me voljeti sasvim drugačije. Vjerujem u potpuno nove osjećaje, u potpuno novu tragediju. Brišem sa sebe spermu prozirnog dana. Palim internet snova. Nedostaje mi još devet osjećaja da preživim dvjestotu smrt.

Snovi Nemezinih probdjevenih noći

Trpimir Matasović

Dotičući krilima sve žbice

Krletke što iskova je pogledima,

Znam da vrata su mi širom otvorena –

Ali, ne bježim, jer uzništvo mi godi

Više od slobode besmislena leta.

Granice što postavljaš mi svakodnevno

Izazov su mojoj pjesmi i mom srcu,

I tek sada shvaćam besmisao gnjeva.

Ako, dakle, pravedni su bili gnjev i bijes,

Svrhe nestade im, razložnosti, smisla,

Onog trena kad sudbonosan taj pogled

Postao je usudom i svakodnevljem

Izmučenih dana, probdjevenih noći,

Punih dvojbi, slutnji, suza – al’ i nade.

Vjerujući, iako ne shvaćajući,

Da nedosanjanost snova ima svrhu,

Grlim kavez što me obgrlio posve,

Spokojno prezirući uništiti me.

Jer, i sâm on znade da bez moje žudnje

Postojao ne bi – nestao bi odmah.

O, i ja znam – anđeo je svaki strašan.

Ali, da strahote nema, čeg’ bi bilo?

Isprazna bi bila sva ljepota, čežnja,

Nestvarna, neispunjena svaka sreća,

Bivstovanje sâmo sebi nedostatno,

Život sav tek tlapnja, beskonačan bezdan.

Ravnodušan nisam – ljubim svoju patnju.

Budno sanjam zagrljaje kojih nema,

Žuđen dodir, cjelove nepoljubljene,

Nestajanja sretna, uminuća bajna.

Ipak, radostan sam sveudilj i blažen

Znajuć’ koliko i tvoja duša voli.

Ah, da samo istovjetna ljubav ta je –

Tad uminuo bih od tvog jačeg bîtka.