Rade Kalanj
Ova je knjiga, iz različitih analitičkih kutova i različitih društveno-kontekstualnih okolnosti, usredotočena na razmatranje jednog od presudno važnih pitanja našega vremena, a to je razvojna uloga kulture u doba globalizacije
Dynamics of Communication: New Ways and New Actors, edited by Biserka Cvjetičanin, Institute for International Relations,
Ova je knjiga jedan od rezultata trajne i produktivne znanstveno-istraživačke orijentacije Instituta za međunarodne odnose u Zagrebu i, posebno, onog njegova istraživačkog dijela koji već dugi niz godina kontinuirano radi na afirmaciji svjetske mreže Culturelink. Ona činjenično svjedoči o fenomenu koji se s pravom može nazvati, a pokatkad se već i naziva “Zagrebačkom školom istraživanja kulturne politike”. Objavljena je, u pretežnom dijelu svoga sadržaja, na engleskom jeziku što je, realistički gledano, posve razumljivo jer je to dominantni jezik međunarodne komunikacije i svojevrsna nužna pretpostavka da se u današnjem svijetu, pa i u svijetu knjige, bude primijećen i vidljiv. Iako je namijenjena kulturnim, znanstvenim i upravljačkim elitama, ipak je šteta da će bogatstvo i raznovrsnost njezinih sadržaja ostati nedostupni širem krugu zainteresiranog hrvatskog čitateljstva. No, bez obzira na to, ona je nedvojbeno dobar i reprezentativan izvozni proizvod.
Dinamika kulturne komunikacije
Knjiga se, interpretiramo li njezin naslov, bavi dinamikom komunikacije ili novim načinima i novim akterima suvremenih komunikacijskih procesa posredstvom kojih se održavaju susreti i međuprožimanje raznovrsnih “kulturnih krajolika”, različitih kulturno-razvojnih ideja i različitih modela kulturne politike. Nastala je kao rezultat Druge međunarodne konferencije Culturelinka, održane u Zagrebu 2005. godine, koja je u cijelosti bila posvećena toj temi. Ona, dakle, sadržava 50 priloga uglednih svjetskih stručnjaka iz područja interkulturalne komunikacije, kulturnih politika i kulturologije, koji su sudjelovali u radu Konferencije. To su stručnjaci i autori iz tridesetak zemalja, tako da se i o tom skupu i iz njega proizašloj publikaciji može govoriti kao o doista svjetskom kulturno-komunikacijskom zahvatu. Za svrhu i opseg ovog prikaza bilo bi pretenciozno navoditi imena svih sudionika i autora. Možemo, pak, ustvrditi da su sudionici i autori iz Hrvatske (Nada Švob-Đokić, Matko Meštrović, Vjeran Katunarić, Sanjin Dragojević, Žarko Paić, Dubravko Škiljan, Vera Turković, Aleksandra Uzelac, Biserka Cvjetičanin, Vinko Penezić i Krešimir Rogina) dali vrlo važan doprinos radu Konferencije i intelektualno-analitičko profilu ove publikacije. Njihovi prilozi govore o visokoj intelektualnoj razini na kojoj Hrvatska može sudjelovati i sudjeluje u međunarodnim raspravama o komunikaciji, kulturi i kulturnoj politici, tom nerazdvojnom tematskom sklopu današnjeg globalizacijskog kretanja.
Sigurno je bilo vrlo teško knjiški strukturirati cijeli raspoloživi materijal a da pritom tako veliki broj priloga dobije svoje pravo tematsko mjesto u okviru glavne teme. Taj je posao učinjen maksimalno pažljivo, uz skrupulozno poštivanje osnovnih podtematskih nijansi i distinkcija. Prilozi su u knjizi razvrstani u četiri dijela: 1. Kraj globalizacije? Novo određenje uloge države i nacionalnih kultura; Nove javne/kulturne politike; 2. Kulturna raznolikost. Multikulturalizam/Interkulturalizam. Posredovane kulture i nove tehnologije; 3. Novi načini komunikacije i suradnje. Internet; Utjecaj virtualne komunikacije na kulturu; 4. Kulturne promjene i uloga mreža u međunarodnoj kulturnoj suradnji. Devet je priloga na francuskom, tri na španjolskom a svi ostali su na engleskom jeziku.
Restrukturacija globalnog prostora
Sintetički gledano, ali ne ispuštajući iz vida specifičnosti pojedinih priloga, knjiga je očito, iz različitih analitičkih kutova i različitih društveno-kontekstualnih okolnosti, usredotočena na razmatranje jednog od presudno važnih pitanja našega vremena, a to je razvojna uloga kulture u doba globalizacije. Ona na određen način oslikava smisao aktualne konstelacije ideja, koju neki poznati autori (Burke, Touraine i mnogi drugi) nazivaju “kulturnim zaokretom” ili “novom paradigmom”, misleći pritom na činjenicu da kultura iz svog perifernog razvojnog statusa sve više prelazi u središte razvojnog interesa. Svi su autori toga zbornika, bez obzira na svoja lokalna izvorišta, dužnosti i stručno-znanstvene orijentacije podjednako zaokupljeni tim ključnim pitanjem i to je ono što ovoj raspravi međunarodnog ranga daje jedinstven intencionalni smisao. Svi oni polaze od globalizacije kao realnog okvira i propituju bliži li se globalizacija koja je obuhvatila cijeli svijet kraju, jesu li njezine temeljne strukture odnosa među svjetskim sudionicima definitivno uspostavljene i što one izbacuju na površinu. Utvrđuju da su procesi globalizacije izazvali značajne promjene u području kulture, osobito u načinima kulturne komunikacije. Ističu činjenicu da su oni otvorili nove prostore kulturne i intelektualne kreativnosti i uklonili postojeće granice koje dijele kulture na strogo etničke i nacionalne. Napominju kako se uloga nacionalne države smanjuje a da raste uloga lokalne uprave i profesionalnih organizacija u kulturnom razvoju. Kulturne politike dobivaju nove zadaće u procesima decentralizacije i regionalizacije kulturnog razvoja. Premda su mnoge fizičke granice prevladane, javljaju se nove, osobito one tehnološkog karaktera (npr. digitalni jaz, visoka individualizacija kulturnih vrijednosti itd.), koje najavljuju restrukturaciju globalnog kulturnog prostora. Novi sudionici u kulturnom razvoju i komunikaciji su lokalne zajednice, civilno društvo, stručne organizacije i pojedinci koji djeluju u sklopu novog pojma network sociality (“umreženog društva”). Dobar dio razmatranja u zborniku posvećen je ulozi civilnog društva, osobito njegovu specifičnom razvoju u tranzicijskim zemljama, gdje je on možda još slab, ali potencijalno i važan čimbenik u kulturnim politikama i kulturnom razvoju. Dijalog i partnerstvo između javnog i privatnog sektora te civilnog društva analizirani su kao nužni u uspostavi fleksibilnog i otvorenog pristupa komunikaciji i suradnji.
Novi mediji i znanost
Radovi koji se odnose na kulturnu raznolikost, tu danas toliko favoriziranu temu, pozivaju se na deklaracije i konvencije Unesca i Vijeća Europe o zaštiti, očuvanju i razvijanju kulturne raznolikosti. Autori, dakle, polaze od stajališta da je priznavanje razlika između kultura kao sastavnog dijela njihova identiteta i kao elementa koji potiče interkulturalno povezivanje i suradnju fenomen našega vremena. Racionalnost kulturne raznolikosti odupire se unificirajućoj tehno-ekonomskoj racionalnosti. Problematizira se pitanje multikulturalizma, upozoravajući na njegove dvoznačnosti. Autori u tom sklopu, u sklopu multikulturalne realnosti, ističu da novi pristupi kulturnoj raznolikosti promiču specifičnosti kulturnih izričaja, kulturnih dobara i usluga ali kao temelja dinamične interkulturalne komunikacije. Globalni interkulturalizam, nove politike identiteta, jezični aspekti multikulturalizma, razvoj demokracije kroz kulturnu raznolikost, nacionalne kulturne dijaspore – to su samo neke od tema obrađenih u sklopu tematske cjeline o kulturnoj raznolikosti. Na to se, iz razumljivih razloga, nadovezuje i nezaobilazna tematizacija kulturnih mreža jer to su novi načini komunikacije koji pridonose raznolikosti kulturne komunikacije. Pritom se osobito ističe da interkulturalnu komunikaciju obilježava primjena novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija koje potiču stvaranje novih oblika kulture kao što je digitalna kultura. Naglašava se, pak, da je brzina informacija daleko snažnija od analize njihova kulturnog i socijalnog utjecaja. Odatle proizlazi da su kontinuirane znanstvene analize kulturno-komunikacijskih procesa od temeljne važnosti za oblikovanje kulturnih politika u doba globalizacijske modernizacije. Ova knjiga nije samo relevantan nego i trajno referencijalan prinos upravo takvoj vrsti analize.
Ormariću, prostri se!
Suzana Marjanić
I ovoga je puta projekt Bilježenje grada – bilježenje vremena uselio vlastiti koncept u oglasne ormariće Kinoteke, koji već godinama, nažalost, “zjape” prazni, te u svakom od tih sedam i/zdanja autori/ce spomenutoga projekta predočavaju – moram dodati – uglavnom nezainteresiranim prolaznicima i rijetkim namjernicima, prikupljene materijale o akcijama u urbanoj mreži Zagreba
Uz projekt Bilježenje grada – bilježenje vremena: Zidne novine br. 2 Bacača Sjenki i [BLOK] – Lokalne baze za osvježavanje kulture, u suradnji s Centrom dramskih umjetnosti i Hrvatskim filmskim savezom, privremeno smještenog u sedam zidnih, oglasnih ormarića Kinoteke, Zagreb, od 22. veljače do 15. travnja 2007.
Na internetskoj stranici http://biljezenjagrada.blog.hr/arhiva-2006-02.html, koja bilježi fotodokumentaciju i pisanu građu (teorijski i novinski članci, eseji, intervjui, manifesti) o umjetničkim istupima te protestima i javnim okupljanjima na zagrebačkim trgovima i ulicama, posebice me je zaokupila – eto, rekli bismo – jedna neumjetnička akcija. Naime, “ne-umjetnička” u smislu konceptualnih događaja koji se tu i tamo mogu viđati od šezdesetih godina naovamo u zagrebačkoj urbanoj mreži. Dakle, na prvi pogled na spomenutoj internetskoj stranici zaustavila sam se na jednoj – možemo reći – običnoj, svakodnevnoj akciji strategije domišljatosti preživljavanja, a koju je u skladu s tom životnom logikom i arhivar spomenutoga bloga naslovio “životno”, vrlo jednostavno: “Medo pleše 1964. – Mjesto događanja: park, Laginjina 9, Zagreb”. Dakle, fotografija je iz ptičje (točnije, neboderske, “oblakožderne”) perspektive ovjekovječila te prohujale 1964. godine Roma kako na metalnom lancu vodi medvjeda ili možda medvjedicu. Sjećam se iz djetinjstva kako je isti takav jedan otužni medo plesao i u Zapruđu i kako su mu iz nosa (neki bi rekli – njuške), kroz koju je bio provučen metalan prsten, pjenušale kapljice krvi pomiješane sa znojem, a sve to od težine lanca koji bi svako malo Cigo (kako smo ga mi kao djeca zvali) trznuo kada bi iznova dječurlija, uz pokoji udijeljeni dinar – ravnodušna prema medvjeđem ropskom životu – željela vidjeti rasplesanoga medu. Bila je to istinska životna akcija, naravno, bez estetskoga momenta za Cigu, ali “vrhunaravne” ropske poetike za sputanoga medu, i to apsolutno oprečna slici medvjeđega života koju smo kao djeca tada, tih sedamdesetih godina, medijski konzumirali u priči o Slavici i medvjedu Mendi.
Oglasni ormarići Kinoteke
U svom najnovijem projektu Bilježenje grada – bilježenje vremena: Zidne novine br. 2 Bacači Sjenki i [BLOK] – Lokalna baza za osvježavanje kulture ponovo su odabrali formu zidnih novina kao – možemo slobodno reći – potpuno zaboravljenoga medija javne komunikacije. A da je doista riječ o apsolutnom brisanju tog načina oglašavanja iz kolektivnoga sjećanja, svjedoči i činjenica kojom mogu sama posvjedočiti: naime, dok sam otprilike petnaest minuta stajala, čitala i promatrala dokumentaciju na svakom od tih sedam gradskih punktova, ili zidnih, oglasnih ormarića Kinoteke, eto, baš nijedan prolaznik/prolaznica nije se zaustavio/zaustavila da promotri drugo izdanje spomenutoga projekta zidnih novina. Istina, ponekad su upitno zaustavili pogled na meni kao promatračici nečega tamo, pa, vjerojatno zanimljivoga na pročelju, ali ipak nitko se nije zaustavio ili možda priupitao.
Dakle, i ovoga je puta projekt Bilježenje grada – bilježenje vremena uselio vlastiti koncept u oglasne ormariće Kinoteke, koji već godinama, nažalost, “zjape” prazni, te u svakom od tih sedam i/zdanja autori/ce spomenutoga projekta predočavaju – moram ponovo dodati – uglavnom nezainteresiranim prolaznicima i rijetkim namjernicima prikupljene materijale o akcijama u urbanoj mreži Zagreba. Spomenimo glavne inicijatore navedenoga projekta. Produkcija: Bacači Sjenki i [BLOK] – Lokalna baza za osvježavanje kulture, u suradnji s Centrom dramskih umjetnosti i Hrvatskim filmskim savezom. I konačno: voditelj projekta i urednik tog drugog izdanja Zidnih novina: Boris Bakal. Suradnice: Vesna Vuković, Katarina Pejović, Vanja Žanko.
Arhivska urbana mreža
Dakle, ukratko o samom projektu. Bilježenje grada – bilježenje vremena višegodišnji je projekt koji se, kako ističu autori i autorice, bavi “pronalaženjem, arhiviranjem, proučavanjem i izlaganjem djela i projektne dokumentacije umjetničkih istupa u javni prostor, te protestima ili javnim okupljanjima na području Zagreba od 1945. godine do danas”. Tako je drugo izdanje spomenutoga projekta posvećeno onim akcijama čije je mjesto izvedbe bilo upravo na mjestu ili u blizini oglasnih ormarića Kinoteke. I nadalje, kako tumače autori/ce: mapiraju, kako kažu, “one geste u vremenu i prostoru koje su ta mjesta trajno obilježile drugačijim pogledom”. Tako su u zidnom ormariću Kinoteke u Vlaškoj ulici (FINA, ugao s Draškovićevom), među ostalim, postavili fotodokumentaciju i tekstove koji podsjećaju na akciju Total. Naime, u sklopu akcije Total, koja je izvedena 16. lipnja 1970. u Zagrebu, a koju je potaknula Galerija Studentskog centra, a realizirali Boris Bućan, Davor Tomičić i Želimir Koščević, a koja je osmišljena kao direktna intervencija u urbanom prostoru, slučajnim je sudionicima dijeljen letak Nacrt dekreta o demokratizaciji umjetnosti. Manifestne smjernice Nacrt dekreta o demokratizaciji umjetnosti u svom uvodnom dijelu ironijski je obrazložio trima točkama: (1.) Ukida se: slikarstvo, kiparstvo, grafičarstvo, primijenjene umjetnosti, industrijsko oblikovanje, arhitektura i urbanizam. (2.) Zabranjuje se nadalje: svaka djelatnost na području povijesti umjetnosti, a posebno takozvana likovna kritika. (3.) Prekidaju se: sve izložbe u svim galerijama, muzejima, izložbenim i umjetničkim paviljonima.
Na oglasnom ormariću Kinoteke u Zvonimirovoj (pročelje kod ljekarne na Trgu žrtava fašizma) projekt je zabilježio, primjerice, sjećanje na Razgovor pod orahom grupe Biafra, umjetničke skupine slikara, grafičara i skulptora (1970.-1978.), a koja je često, kao uostalom i Grupa šestorice autora, izlagala izvan tradicionalnih muzejsko galerijskih prostora. Inače, ime je, kako nas oglasni ormarić svestrano obavještava, spomenuta skupina dobila po jednom od prvih zagrebačkih skvotova, takozvanoj Biafri ili nedovršenom studentskom stacionaru na Trgu žrtava fašizma, a gdje su neki od članova Biafre i stanovali, otvorivši ujedno tamo i prvu alternativnu galeriju u Zagrebu.
U oglasnom ormariću Kinoteke u Frankopanskoj (neposredno prije ulaza u prostorije Zelene akcije) sastavljeno je, među ostalim, prisjećanje na akciju Ubojstvo u lokalu Kugla-glumišta, koja je izvedena 17. srpnja 1977. godine, a koja je počela tako da je glumac obijeljena obraza, s karanfilom i u fraku šetao među stolovima gornjogradske kavane “Taverna” (Anica Vlašić-Anić navodi kako je riječ o kavani “Kod uspinjače”). Na kraju, jedan revoltirani mladi “pivopilac” (naravno, isto glumac), kako bilježi Branko Maleš u članku pod nazivom Publika pala na ispitu u časopisu Pitanja 1977. godine, “skače na glumca, guši ga, gura, udara” da bi na kraju izvadio pištolj i pucao na glumca u fraku. U sjajnom prikazu navedene akcije Branko Maleš svjedoči kako je vrlo mali, to jest, neznatan dio publike priskočio i ponudio pomoć, što je otvoreno i posvjedočilo o vladajućoj ravnodušnoj, zagrebačkoj zrakoplovnoj “etici skrbi”.
Na Britanskom trgu br. 1 u oglasnom ormariću Kinoteke oglašena je i fotodokumentacija performansa Tomislava Gotovca Pokazivanje časopisa Elle (performans i serija od šest fotografija, Sljeme, 1962., fotografirao Ivica Hripko), za koji je Ješa Denegri odredio da zajedno s Gotovčevom serijom fotografija Glave (1960.) prethode pojavama nazvanim fotografija umjetnika (fotografija kao medij umjetnika), nova umjetnička praksa ili nova umjetnost sedamdesetih. I u tom su slučaju Bacači Sjenki i [BLOK] – Lokalna baza za osvježavanje kulture pomno odabrali prikladno mjesto za spomenutu Gotovčevu seriju fotografija jer mjesto oglasnoga ormarića Kinoteke na Britancu gravitira prema Sljemenu kao mjestu izvedbe Gotovčeva performansa.
Ormarić Kinoteke u Tratinskoj (nedaleko od Tehničkoga muzeja), primjerice, oglasio je intervenciju iz Parka Stara Trešnjevka Slavomira Drinkovića, a koja je bila izložena od 14. do 27. veljače 1982. godine. Pritom autori/ce projekta Bilježenje grada – bilježenje vremena korektivno upućuju na to kako se nitko začudo nije bavio performativnošću Drinkovićevih instalacija u javnom prostoru.
Iskoristite posljednju prigodu...
Podsjetimo još i na Akciju za konfrontacijsku reakciju Željka Borčića, koja je, kako bilježi Davor Matičević, u podnaslovu imala poziv “Iskoristite zadnju priliku da još ove godine postanete popularna ličnost”, a koja je, kao akcija propitivanja vlastitoga identiteta, održana 1974. u organizaciji revije Start i Galerije SC. Naime, na Trgu ispred HNK Slobodan Tadić prema Borčićevoj zamisli fotografirao je pozvane i nepozvane prolaznike s maskama poznatih osoba (npr. Belmondo, Jacky Kennedy) koje su sami mogli odabrati među ponuđenima. Zadržimo se ukratko na toj akciji čiju su fotodokumentaciju autori/ce projekta Bilježenje grada – bilježenje vremena izložili u ormariću Kinoteke u Prilazu Gjure Deželića (preko puta crkve Sv. Blaža), a pritom, među ostalim, ironično zapisuju i vlastiti komentar: “O autoru ove akcije, Željku Borčiću, možemo naći dosta na internetu (na Googleu 143 stranice), ali ništa što bi ga povezalo s tom akcijom. Je li ta umjetnička akcija bila tako sudbonosna za karijeru umjetnika da je potpuno promijenio smjer svojega djelovanja?” Naime, autori/ce spomenutog projekta fotografiju preuzimaju iz knjige Ispitivanje međuprostora Želimira Koščevića iz 1978. godine, koja inače ne govori o Borčićevoj akciji, iako je, ponavljam, reproducirana fotografija te akcije, a pritom je Borčić u registru imena spomenute knjige ostao nevidljiv. Nadalje: i dok Marijan Susovski (usp. Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina, Zagreb 1982.) i Davor Matičević (usp. Nova umjetnička praksa 1966.-1978., Zagreb 1978.) donose podatak da se navedena akcija održala 1974. godine, Želimir Koščević Borčićevu akciju upisuje u 1973. godinu. Pritom je zanimljivo da Matičević na 25. str. spomenutoga kataloga navodi i kako se akcija održala 1975. godine (a na 72. str. donosi podatak o 1974. godini). Greške toga, arhivskoga tipa, kojim smo dakako svi skloni, još jedanput potvrđuju važnost ovoga poticajnoga projekta koji pokazuje kako je svaka točka grada mjesto sjećanja – osobnog (od, primjerice, zaljubljenoga ljubljenja, grljenja i razgovora npr. na dobro poznatoj klupi iznad kina Tuškanca i promatranja smaragdnoga Maksimirskoga jezera u svitanje) i onog kolektivnog sjećanja, uglavnom upisanima u proteste, demonstracije i javna okupljanja.
Mapiranje dizajna
The New Italian Design, Triennale di Milano, Italija, od 20. siječnja do 25. travnja 2007.
Na izložbi su predstavljeni rezultati selekcije Milanskog trijenala iz travnja 2006. Među oko 600 prijavljenih dizajnera, od kojih 140 pozvanih, ocjenjivački sud u sastavu: Andrea Branzi (predsjednik), Silvana Annicchiarico, Alba Cappellieri, Arturo Dell’Acqua Bellavitis, Carmelo Di Bartolo, Anna Gili, Stefano Maffei, Mario Piazza – odabrao je 124 dizajnera, od toga 33 skupine.
Izložba Pokretni krajolik novog talijanskog dizajna predstavlja rezultate te selekcije. Radi se o dizajnu proizvoda, grafici, predmetima vezanim za tijelo (nakit, torbe i dodaci), istraživanju, food designu, dizajnu interijera. Namjera izložbe je izbjeći aplikaciju analitičkih kategorija, karakterističnih za dizajn 1900-ih, na tim novim scenarijima. Zato su u nju uključeni savjetnici, tvrtke, institucije, intelektualci, istraživači, škole, sveučilišta i na kraju, kroz mogućnost samokandidature, sami dizajneri. Time je stvorena mapa novog talijanskog dizajna koja nije ograničena na dizajn namještaja, nego obuhvaća i sve nove oblike komunikacije karakteristične za struke 21. stoljeća: od hrane do internetskih stranica, grafike, mode, tekstila do copywritera, dizajnera nakita ili multimedijalnih projektanata. Istraživanje koje je počelo prikupljanjem radova ne završava s izložbom na Trijenalu, nego će biti dio velike baze podataka kojom se neće koristiti samo Trijenale, nego i sve tvrtke i ustanove. Sustav će nastaviti živjeti i dopunjavat će se. Izložba je putujuća (prvo gostovanje je na Tokyo Design Weeku u permanentnom izložbenom prostoru Trijenala u Tokiju) pa će, valorizacijom rezultata istraživanja, poslati svjetski prepoznatljiva.
Ženski identitet i muški studiji
Elvina Šehić
Uz ciklus tribina Rod i identitet u organizaciji Klub studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu
U svijetu već nekoliko desetljeća postoje ženski, muški i rodni studiji. Osim Centra za ženske studije osnovanog 1995. godine, u Hrvatskoj ne postoje studiji koji se bave muškom ili rodnom tematikom. Zato je Klub studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu počeo organizirati ciklus tribina Rod i identitet, kako bi se omogućilo upoznavanje šire studentske populacije s rodnom problematikom, razumijevanje koncepta ženskih studija i artikuliranje potrebe za osnutkom muških i rodnih studija u Hrvatskoj. Tribine Ženski identitet i Muški studiji – de/konstrukcija muškosti i patrijarhata održane su 6. ožujka 2007., i 27. ožujka 2007. u prostorijama Filozofskog fakulteta.
Gošća prve tribine bila je Maja Uzelac, suosnivačica Centra za ženske studije, voditeljica Malog koraka, Centra za kulturu mira i nenasilja, filozofkinja i profesorica. Na početku Maja Uzelac je istaknula važnost procesa razgovaranja o ženskom identitetu, a ne rezultata razgovora, što je suprotno zapadnjačko-prosvjetiteljskoj tradiciji, kojoj je fokus na čovjeku kao pojedincu, a ne na odnosima među ljudima. Ona je potaknula interakciju dvadesetak nazočnih razgovorom o njihovim osobnim stajalištima o vlastitim rodnim ulogama, a zatim je posebnu pozornost posvetila ženskom vrijednosnom sustavu i skali moralnog razvoja psihologa Lawrencea Kohlberga. Naime, skala podijeljena na nekoliko razina procjenjuje moralno rasuđivanje na temelju rješavanja hipotetskih moralnih dvojbi. Problematično je da žene koje su bile ispitivane nisu mogle dosegnuti više razine skale što je impliciralo njihovu moralnu nerazvijenost. Psihologinja Carol Gilligan, autorica knjige In a Different Voice preispituje Kolhbergovu skalu moralnog razvoja te utvrđuje da su žene dvojbama u upitniku pristupale kontekstualno. Odabirale su onaj odgovor u kojem je do izražaja dolazila njihova odgovornost i briga za druge, čak i pod cijenu kršenja načela, a u Kohlbergovu se upitniku vrednovalo samo ono mišljenje koje je načelno.
Coming out
Na drugoj tribini, s vrlo velikim odzivom zainteresiranih, govorili su Biljana Kašić, Boban Stojanović i Hrvoje Jurić. Boban Stojanović, beogradski mirovni i gej aktivist, predstavljanjem zbornika Drugi – od patrijarhalne konstrukcije do alternativne politike, progovorio je o svom coming outu. Istaknuo je da su osobne priče one koje su dovele do stvaranja i objavljivanja zbornika. Lik ujaka – supruga, ratnog dragovoljca, i lik Bobana Stojanovića – gej muškarca i antimilitarista, te lik njegove majke koja bira između sina i brata brinući se o mišljenju “komšiluka” oslikava društvenu strukturu Srbije. Odnos njegove majke prema njemu nakon coming outa i mišljenje njegova ujaka ponukalo ga je na bavljenje muškom problematikom. U potrazi za odgovorima Stojanović se uključio u rad Žena u crnom, ženske mirovne skupine feminističko-antimilitarističke orijentacije. Opisujući neke od muških pokreta, Stojanović ih dijeli na esencijalno-religijske pokrete, primjerice “Muškarci protiv silovanja”, koji progovaraju o problemu silovanja u društvu, no ne govore o problemu patrijarhata; agresivne pokrete, koji se bave ugroženim pravima muškaraca, primjerice, u procesu suđenja za seksualne zločine u kojima se više vjeruje ženi nego muškarcu, i mitsko-poetske pokrete koji kroz mitove i približavanje prirodi govore o problemima muškog identiteta. Stojanović zaključuje da bi muški studiji trebali biti nadahnuti feminističkim pokretom i baviti se i muškom i ženskom tematikom, ističući militarizam kao jedan od osnovnih problema unutar patrijarhata, u suprotnosti s muškim studijima na Zapadu, kojima je jedna od glavnih preokupacija pitanje sporta i vrijednosti koje prenosi.
Postajanje orođenim subjektom
Biljana Kašić, suosnivačica Centra za ženske studije i profesorica na sveučilištima diljem Hrvatske i svijeta, na početku izlaganja istaknula je važnost razumijevanja konteksta u razgovoru o muškim i ženskim studijima, gdje valja prepoznati radi li se o teorijskom, modernom i postmodernom, ili feminističkom i postfeminističkom kontekstu. Muški studiji nastaju u ozračju feminističke priče, a ne kao opozicija feminističkom, ženskom identitetu. Oni su interdisciplinarno područje koje kritički preispituje rodne identitete, “prate” ženske studije, no danas doživljavaju krizu, poput svih rodno određenih studija, osim queer studija. Nadalje, Biljana Kašić problematizirala je temu moći. Moć je ključna matrica koja razdjeljuje muškarce i žene. Cijela povijest civilizacija prati muški rod kao jedan rod. No, postavlja se pitanje: koliko je rod moći ujedno i moćni rod? Poput Bobana Stojanovića i Biljana Kašić se osvrnula na muške pokrete te im prigovorila zbog nebavljenja dekonstrukcijom maskuliniteta. Na što treba pristati? Treba pristati na postajanje orođenim subjektom, na poziciju skidanja s moći, ravnopravnost, rekonstrukciju cijele slike povijesti, nove modele spoznavanja..., jer “postajanjem muškarcem se tek ima zbiti”.
Muški, ženski, rodni, queer studiji
Hrvoje Jurić, asistent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i urednik zbornika Filozofija i rod, osvrnuo se na raspravu o muškim studijima unutar Literarnog konzorcija (LitKon). Dvije tipične reakcije bile su: mačistička (“Muški studiji su opozicija ženskim.”) te genderistička (“Prošlo je vrijeme rodno određenih studija.”). Muški studiji nisu ni jedno ni drugo, nego istraživanje načina na koji se konstruiraju muškost, muške vrijednosti, kulturne vrijednosti i društvo u kojem počivaju te vrijednosti. Opisivanjem vlastitog djetinjstva, u kojem je odrastao uz tri žene, a ipak odgojen patrijarhalno, Jurić ističe da se muškarcem ne rađa, nego postaje. Muški studiji nisu suprotna reakcija ženskim studijima, nego su im komplementarni i mogu zajedno činiti rodne studije. Zašto onda postoje podjele na muške, ženske, rodne, queer studije? Te su podjele metodičke prirode, a naglasak je na određenom kontekstu pitanja i one su opravdane ako se radi o strateškom potezu. No, rodni studiji su nužnost i muški studiji bi svoj prirodni prostor pronašli u sklopu rodnih studija. Jurić citira raspravu Kluba studenata Sociologije Diskrepancija u kojoj Biljana Kašić kaže da “su inicijatori muških studija upravo profesori koji imaju osviještenu perspektivu na pitanje i muškosti i ženskosti. I čini se da su na razini modela i sadržaja komplementarni sa ženskim studijima... Potrebni su nam i ženski i muški i rodni studiji, koji mogu biti mjesto zajedničkog osvještavanja i izobrazbe žena i muškaraca. Treba djelovati na svim razinama i graditi različite sigurne prostore. Putem umrežavanja, osvještavajući svoja partikularna i univerzalna iskustva mogli bismo zajedno iskoračiti iz svojih tzv. getoiziranih studija, zar ne?” Jurić pita: “Tko bi bio zainteresiran za muške studije kod nas?” Oni muškarci koji su aktivni u feminističkom pokretu, a osobito gej muškarci kao najveće žrtve patrijarhata. U tom smislu je važno informiranje, mobiliziranje onih drugih muškaraca koji nisu unutar spomenutih skupina.
“Kišobran efekt”
Rasprave unutar tribina dotaknule su nekoliko tema. Posebna pozornost posvećena je Centru za ženske studije i činjenici da osnovni program mogu pohađati samo žene, što je okarakterizirano seksističkim i diskriminatornim. Centar za ženske studije je ne samo ustanova za edukaciju žena nego i siguran prostor u kojem se žene ohrabruju i osnažuju. Također, jedan dio kolegija na Centru je konstruiran tako da polaznice na temelju iznošenja vlastitih mišljenja, priča i iskustava dolaze do određenih spoznaja, gdje bi nazočnost muškaraca zacijelo otežala takav pristup. Prigovori su stigli i iz queer pozicije koja se protivi dihotomiji roda sa stajalištem da takva stroga podjela samo podupire i perpetuira rodne uloge i stereotipe. Spominjući neke primjere rodne nejednakosti, poput činjenice da u Svjetskom monetarnom fondu nema nijedne žene, da su žene najveće žrtve trgovanja ljudima i obiteljskog nasilja, Maja Uzelac je odgovorila kako je, sve dok žene nisu ravnopravne muškarcima, bipolarnost nemoguće izbjeći.
Treba li Sveučilište rekonstruirati i u kakvom su obliku mogući muški i ženski studiji na Filozofskom fakultetu? Biljana Kašić odgovorila je da zapravo nije važan oblik i da su rodni studiji elegantna, neutralna priča te stvaraju “kišobran efekt”; unutar njih mogu biti ženski studiji i muški studiji, s obzirom da mainstream elitna moć vjerojatno neće poduprijeti muške studije kao što nije ni ženske.
Festival blog književnosti
Maja Hrgović
Toliko je razloga za organizirano, mnogoslojno promišljanje književnosti na blogu kakvo je prošlog vikenda premijerno održano u Rijeci na Festivalu blog književnosti. Poezija i proza bujaju na blogu kao jadranske alge, sve veće obilje tekstova obećanje je većeg izbora i kvalitete, a zbog dostupnosti i prijemčivosti medija - te činjenice da je blog besplatan a knjige nisu - čitanost popularnijih blogera brojčano nadilazi čitanost medijski eksponirani(ji)h pisaca. Dalje, sve je uobičajenija pojava da se autori književnih blogova uteknu papiru - pa je tako krajem prošle godine ukoričenje ugledala proza Darija Rukavine koji na blogu djeluje kao Porto, Zrinke Pavlić (Zrinsko pismo), Igora Kokoruša (Leb), Damira Markulja (NoisyD), Vlade Bulića (Denis Lalić). Potonji je čak odnio nagradu Jutarnjeg lista za najbolji roman. Prodiranje blogera u knjižare i knjižnice dijelom se događa i putem natječajâ za knjige kratkih priča, a testom kvalitete može se smatrati i činjenica da će dio Profilove antologije Najbolje hrvatske priče 2006. činiti upravo priče blogera.
O svemu tome razgovaralo se u petak i subotu u riječkim klubovima Indigu i Contu. Tribinu i maraton čitanja organizirala je udruga ParNas koja stoji iza časopisa za kulturu RE; dvodnevni događaj ustvari je dio njihova ciklusa kulturnih manifestacija ReForum, a financijski je pomogao i grad Rijeka. Povod za Festival blog književnosti bio je i veliki temat o poeziji na blogu, središnji dio posljednjeg, jedanaestog broja časopisa. Gostovali su tako i ekran-pjesnici Deniver Vukelić (Korvin), Sonja Miličević (Misercordia), Sandra Obradović (Echoe).
“Ne morate ići u Frankfurt, Pariz, Lajpcig, na Beogradski sajam knjiga ili Interliber da biste vidjeli koliko se toga na godinu tiska, a koliko je tona i tona tog papirnatog materijala dobro i korisno samo za reciklažu”, kaže urednik velikog regionalnog časopisa Balkanski književni glasnik, Dušan Gojkov. On vjeruje da će baš blogerske knjige smanjiti kvotu “hartije unaprijed predviđene za reciklažu, a povećati onaj postotak štampanih stvari koje valja pročitati, čuvati u kući, posuđivati prijateljima.”
Taj su optimizam dijelili svi, ili barem većina sudionika Festivala. O konkretnim iskustvima pretakanja proze s bloga u knjige govorio je Kruno Lokotar, urednik Bulićeve Pušione, knjige kolumni-priča prethodno objavljenih na internetu. Rekao je kako je riječ o dvama raznorodnim i po svemu različitim “agregatnim stanjima” i da treba dosta truda, vještine i dobre suradnje urednika i autora kako bi se taj proces uspješno završio.
Zanimljiva je bila anegdota koju je ispričao moderator tribine Dario Rukavina: kad je s uglednim, “ukoričenim” pjesnicima jednom putovao na Goranovo proljeće, slušao je kako od blogerske književnosti rade sprdačinu. Pokolebala ih je tek spoznaja da su ozbiljni tiskani mediji (u konkretnom slučaju Zarez, koji je prvi objavio opsežan tekst o blogu) stali s pomnjom pratiti taj fenomen novog doba. No, unatoč sve većoj vidljivosti bloga, čini se da domaći kulturnjaci još sumnjičavo, s visoka gledaju na blogersku književnost.