Integrativna bioetika i nova epoha
6. Lošinjski dani bioetike, Mali Lošinj, 10.-13. lipnja 2007.
Od 10. do 13. lipnja 2007. u Malom Lošinju održana je tradicionalna međunarodna znanstveno-kulturna manifestacija Lošinjski dani bioetike. U okviru ovogodišnjih Lošinjskih dana bioetike održani su međunarodni simpozij o temi Integrativna bioetika i nova epoha, studentska bioetička radionica s temom Tjelesne modifikacije, okrugli stol Voda kao bioetički problem, te nekoliko kulturno-umjetničkih događanja, uključujući predstavljanje recentnih bioetičkih izdanja.
Na simpoziju Integrativna bioetika i nova epoha (11.-13. lipnja 2007.) sudjelovalo je osamdesetak znanstvenika iz 18 zemalja (Albanija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Danska, Grčka, Hrvatska, Italija, Indija, Irska, Izrael, Japan, Kuba, Latvija, Makedonija, Njemačka, Srbija, Velika Britanija), a rad simpozija odvijao se u tri sekcije, na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku. Studentska bioetička radionica Tjelesne modifikacije održala se u ponedjeljak, 11. lipnja 2007., a u njoj je sudjelovalo četrdesetak studenata iz Zagreba, Rijeke, Splita, Zadra i Osijeka. Tijekom okruglog stola, održanog u srijedu, 13. lipnja 2007., iznijeto je pet uvodnih izlaganja koja su stvorila podlogu za interdisciplinarnu diskusiju o naslovnoj temi Voda kao bioetički problem.
Međunarodnu važnost ovogodišnjih Lošinjskih dana bioetike na poseban način potencira činjenica da se u sklopu manifestacije održao sastanak Upravnog odbora Međunarodne federacije filozofskih društava (Fédération Internationale des Sociétés de Philosophie – FISP), koji u svom sastavu (42 člana) okuplja najuglednija filozofska imena iz svih dijelova svijeta.
Od 12. lipnja hrvatski je virtualni prostor bogatiji za još jedan portal posvećen kulturi – dnevnikulturni.info. Riječ je o stranicama Redakcije kulturnog programa Radija 101, kojima je cilj javnosti na raspolaganje ne samo tekstove koji su već bili dostupni na stranicama www.radio101.hr, nego i niz novih sadržaja. Glavninu portala tako ispunjavaju vijesti, recenzije iz emisije Antena, kao i transkripti Kulturnog intervjua. Uz njih, tu su zasad još i rubrike Preporuka dana, Surf preporuka i Trivia. Osim toga, portal nudi i galerije fotografija vezane uz pojedine kulturne događaje, skidanje pojedinih intervjua u audio formatu, audio stream programa Radija 101 i RSS feed. Iako je portal netom lansiran, na njemu je već sada dostupan niz zanimljivih tekstova koje je moguće pomoću tražilice i pretraživati unošenjem ključnih riječi, a najavljuju se i brojni drugi novi sadržaji. Za dizajn i programiranje zaduženi su Vedran Gulin i Marko Vuković, koji već potpisuju oblikovanje portala filmski.net, booksa.hr i teatar.hr.
Okupljanje plemena riječi
Siniša Nikolić
Posljednji broj Riječi posebno je zanimljiv jer je mega-broj, tj. trobroj za 2007. Podijeljen je u devet cjelina u kojima, kao i u drugim brojevima, dominiraju autorska poezija i proza
Riječi: časopis za književnost, kulturu i znanost; glavni i odgovorni urednik Slavko Jendričko, Matica hrvatska Sisak, 1-3/2007.
M
atičarski, književno-kulturni časopis Riječi iz Siska u posljednje se vrijeme svojim redovitim izlaženjem, uredničkom politikom i kvalitetnim suradnicima pozicionirao veoma visoko na našem kulturnom tržištu. Zato je, iz broja u broj, zanimljivo promatrati kako će se razvijati njegova kulturno-povijesna sudbina: hoće li se razina kvalitete održati, hoće li časopis ostati zatvoren u krug probranih suradnika ili otvoren novim poticajima, i posebno, hoće li imati snage stvarati nove, široj javnosti neotkrivene vrijednosti, ili tapkati u krugu i reciklirati već postojeće. Posljednji je broj posebno zanimljiv jer je, mogli bismo ga nazvati, mega-broj, dakle trobroj za 2007. To znači obilje građe na malo prostora, pa da vidimo kako je ta građa raspoređena po lijepom papiru golemog i pomalo nezgrapnog formata sisačke Riječi.
Hrvatska, njemačka i ruska proza
Ovaj je, dakle, trobroj podijeljen u devet cjelina u kojima, kao i u drugim brojevima, dominiraju autorska poezija i proza. Ipak, ovdje je otvarajući tekst, sada već stalnog suradnika, Žarka Paića: Muzej nepokornosti, teorijski i općekulturno najzahtjevniji u broju. Riječ je o popratnom filozofijskom prilogu koji je Paić napisao za novi umjetnički uradak Dalibora Martinisa March.online.People (Museum of Dissent), uskoro dostupnome na Internetu. U njemu Paić pregnatno skenira stanje stvari u suvremenome svijetu (koji naziva Slika bez Svijeta) uočavajući problematičan položaj intelektualaca, pa i umjetnika, tragajući za obnovljenom točkom uporišta/otpora simulakrumu, koji još neobjašnjivo držimo stvarnošću. Paić prikazuje osnove disentologije, jednog novog/starog underground pokreta, koji možda “…otvara mogućnost smisla događaja nepokornosti slobode”, a opredmećen je u virtualnom svijetu “…fanatika i gubitnika, lunatika i hakera. Cyber-revolucionara i neoavangardnih mistika, pragmatičnih građanskih buntovnika i narcističko-voajerskih zavodnika koji ne mogu bez otpora svemu i svačemu… itd”. Za Paića, “…teorija je kritičkog otpora moguća samo kao univerzalni skup disentologijske kritičke prakse”. Kako bilo, živi bili pa vidjeli itd., nešto se ipak zbiva i na tom planu, a tko preživi pričat će.
Sljedeću cjelinu (najveću u ovome trobroju) čini skup tekstova autorske proze, koju opet možemo podijeliti na tri cjeline (ah, mistika broja tri): hrvatsku dionicu (Pavličić, Majetić, Jarak, Biga, Pintarić), njemačku (Heinrich Böll, Uwe Johnson, Siegfried Lenz, Günter Grass, Martin Walser, Gabriele Wohmann) i konačno rusku (Ljudmila Ulickaja, Ljudmila Stefanova i Viktorija Samojlovna Tokareva).
U domaćem sektoru ništa nova: Pavličić i dalje piše krimiće, Pintarić kao Pintarić, uvijek zgodno, simpatično, nepretenciozno, pitko. Alojz Majetić, “doajen u trapericama”, priprema novi roman (Bestjelesna), što je možda najveća vijest. Jarak, mračan i težak, ali stilski najjači i potencijalno najzanimljiviji, dok Biga lagano luta u diskretnim, difuznim, unutarnjim i pomalo apstraktnim svjetovima svoga ženskog pisma. Ali tko voli nek’ izvoli, o ukusima se ne raspravlja.
Ana Snježana Bilić kratko je i sadržajno predstavila rad njemačke skupina pisaca Grupe 47, njihovu povijest i sadašnjost. Taj je dio ovog proznoga bloka možda i najvrjedniji. Moram, međutim, na žalost konstatirati da je ovaj spontani susret hrvatske i njemačke proze prilično poražavajući za nas, iako to možda ne treba čuditi jer se radi o velikanima tipa Heinricha Bölla, majstora kratke priče i Guentera Grassa, koji je, to što već jest itd. Svakome zainteresiranome bih, u čisto edukativne svrhe (posebno našim nadobudnim literatima) preporučio jednu laganu komparatističku vježbicu, čitanja nekoga od našijenaca priloženih u broju i njemačkih pulena. Lijepo se može vidjeti razlika u kvaliteti, i ma koliko se naši “kritičari” interpretativno trudili izvući stvar koliko se može, gubimo na poluvremenu s tri razlike. Eto to je jednostavan fakat, a ni to ne bi bilo loše kad bismo izvukli neku pouku i razmislili zašto su nam sudbine dalekih njemačkih likova bliže i prepoznatljivije od, recimo npr. apstraktnih, papirnatih i nepostojanih likova hrvatskih autora? Riječ je, naime, o elementarnim postulatima svakog pristojnog pripovjednog teksta, ali to je jedna sasvim druga priča, zar ne?
Najbolji način kako se to može uspješno raditi vidi se u prilogu tri predstavnice ruskog “ženskog pisma” (Ulickaja, Petruševskaja, Tokareva), koje na ovom turniru osvajaju drugo mjesto i srebrnu medalju. S trunkom gorčine možemo reći da je i bronca uspjeh (naslušali smo se u izobilju veličanja petih, odličnih desetih mjesta u sportu), ali bez obzira što se možda ne radi o našoj trenutačno najboljoj selekciji prozaika, temeljni problemi su očiti. U svakome slučaju, postiže se zanimljiv učinak takvim komponiranjem sadržaja broja (iako nisam siguran je to bila namjera, ali to sada nije važno).
Dvojben urednički potez
Sektor drame ispunjava prilog Borisa B. Hrovata o Carlu Goldoniju, kao i Hrovatov prijevod Goldonijeve drame Grubijani s venecijanskog dijalekta talijanskog jezika na hrvatski standardni jezik (prvi put, naravno), što je samo po sebi dobra vijest.
Dio trobroja posvećen eseju bio bi neobično zanimljiv samo sa stručne strane da nije riječ o jednoj pomalo škakljivoj temi. Naime, četiri književno-teorijska eseja, svaki ponaosob vrijedan pozornosti i stručno relevantan, bave se poetskim opusom Slavka Jendrička, glavnog i odgovornog urednika časopisa u kojemu ti eseji izlaze, iz pera stalnih suradnika toga istog časopisa. Nije da poetski opus Slavka Jendrička ne zaslužuje takovu elaboraciju, nije da su to stručnjaci koji su nedorasli zadatku – upravo suprotno, moguće je da nema boljih. Riječ je samo o tomu što se sve to trebalo dogoditi na nekom drugom mjestu u nekom drugom časopisu, jer ako u kulturi postoji sukob interesa – onda je ovo klasičan primjer. Najgluplje je od svega što to Jendričku, kao i skupini kritičara-povjesničara-teoretičara (Stojević, Rem, Đurđević, Sorel, Posilović) uopće nije bilo potrebno: Jendričko je dovoljno etabliran i kvalitetan pjesnik, a narečena skupina stručnjaka dovoljno autoritativna da taj temat plasiraju negdje drugdje. Ovako samom činjenicom da je to objavljeno u Jendričkovu časopisu, na cijelu stvar baca nepotrebnu sjenu i zapravo postiže kontraefekt – može li se sada doista vjerovati uglavnom pohvalnim vrijednosnim sudovima spomenutih kritičara?
Dodatnim istraživanjem Zarez je doznao da je cijeli temat objavljen u kontekstu dodjeljivanja Kvirinove nagrade Slavku Jendričku, a kako Riječi redovito objavljuju esejističko izvješće o laureatima, to se onda poklopilo s time da to bude temat o poeziji našega vrijednoga glavnog i odgovornog urednika. Bojim se, međutim, da to objašnjenje ne mijenja ništa u biti problema. Prvo, ako je tomu tako, pa je Jendričko “morao” po sili ustaljene uredničke prakse objaviti te tekstove, tu je “obvezu” onda trebalo posebno istaknuti i urednički se ograditi od te nesretne situacije, što u ovom slučaju nije učinjeno. Drugo, možda još važnije, postoji urednička praksa prema kojoj bi se radije odustalo od prikazivanja laureata Kvirinovih dana (dakle samoga sebe) u vlastitu časopisu nego ušlo u sivu zonu sukoba interesa, što se ovaj puta, bez obzira na okolnosti, ipak dogodilo. Ali, neka čitatelji sami, sukladno vlastitim etičkim i logičkim kapacitetima, prosude kako stvari stoje u ovome graničnom slučaju. Što se vašeg kritičara tiče, bitno je ukazati na spornu situaciju s nadom da se slični urednički potezi neće ponavljati, i to je sve.
U nastavku, Branimir Donat prikazuje lik i djelo Zdravka Brajkovića, danas nepoznatoga hrvatskog pjesnika, stradalog u burnom vremenu poraća, najvjerojatnije na Bleiburgu ili križnome putu, u Sloveniji. Brajković je zanimljiv pjesnik svježega stiha, iza kojega je ostala samo jedna zbirka poezije: Doba vjetrova. Donatov je članak zanimljiv, kao uostalom i Brajkovićeva poezija, svakako vrijedna spašavanja od zaborava.
U idućem eseju, Petra Sigur prikazuje cjelokupan opus Zorana Ferića. Iako treba cijeniti jednostavnost izričaja i neposrednost doživljaja Ferićeve proze koja autoricu očito pozitivno nadahnjuje, bojim se da je po kritičarskom, teorijskom, stilskom i svakom drugom kalibru taj uradak, tek nešto bolji od pristojnog seminarskog rada, ipak zalutao u dobro društvo prethodnika (nema beda, Petra, bit će bolje drugi put). Ali, opet, nekome komu treba korektan pregled Ferićeva dosadašnjeg rada ovaj će tekst dobro poslužiti i dati mu korektnu informaciju.
Stojević, Forché, Maračić
Dio trobroja posvećenoga poeziji otvara ustaljena rubrika Miloša Đurđevića u kojoj prikazuje recentnu poetsku produkciju (doduše s određenim, malim, iako razumljivim zakašnjenjem), kao i kratki izbor pjesama iz recenzirane zbirke. Ovaj put su to pravi kapitalci: Dubravko Detoni (Priča prema gore), Boris Dežulović (Pjesme iz Lore), Hrvoje Jurić (O nastajanju i nestajanju), prvijenac mlađahnog Marka Pogačara (Pijavica nad Santa Cruzom), kao i nova zbirka bosanskog postratnog pjesnika Faruka Šehića (Trnssarajevo). Dobar izbor, nema se što reći.
Blokom autorske poezije dominira skup od 21 pjesme Milorada Stojevića, i znatno manji broj pjesama Milka Valenta (pet), kratkih proznih fragmenata Romea Mihaljevića (28), i pregršt pjesama svježih i veoma zanimljivih ženskih pjesničkih glasova: Ivane Šojat Kuči i Nataše Nježić. Treba pohvaliti reprezentativan izbor Stojevićevih pjesama jer je to jedini način da se pristojno upozna nečiji recentni rad. Poetski blok zatvara prijevod reprezentativnog izbora suvremene američke poetese Carolyn Forché (r. 1950), u izboru i prijevodu Miloša Đurđevića. Njezin je rad zanimljiv, poglavito s obzirom na okrenutost aktualitetu, interesu za ljudska prava, prava manjina itd. Ipak, banalna politizacija i angažman daleki su njezinim gotovo ritualnim i mističnim stihovima, jer “uska je povezanost rituala i litanije koja obilježava njezine stihove”, tvrdi Stanley Kunitz, njezin mentor u SAD-u. Ima tu svega, kolača bake Ane, Slovakinje, prožetosti temata tipičnih za žensko pismo s elementima prirode kroz “domorodačku duhovnost” itd. Treba, međutim, reći da je riječ o stihovima iz sada već daleke 1976. i (čini se doista dobre) zbirke pjesama Gathering the Tribes (Okupljanje plemena), ali nema veze, dobra poezija je uvijek dobra.
Nešto fragmentiraniji dio trobroja čini Županovo predstavljanje konceptualnog umjetnika Antuna Maračića, čiji likovni radovi i instalacije prožimaju cijeli trobroj, a dio je okrenut povijesnim temama, radu Matice tijekom Hrvatskog proljeća (Hrvoje Klasić) kao i demografskim promjenama na području Siska šezdesetih godina 20. stoljeća (Mladen Kuhar).
U tematu kritike pored Ivice Župana, Tonka Maroevića i Andreje Feldman treba izdvojiti kritički potpuri Darije Žilić koja u spoju sasvim osobnoga, ali i kritički relevantnog pisma daje svjež pogled na izbor iz vlastite lektire. Ima tu svega: poezije (Aleš Debeljak, Ivica Prtenjača, Hrvoje Jurić, Lucija Stupica), autorske proze, esejistike i putopisa (Andrej Nikolaidis, Virginia Woolf, Brian W. Aldiss), kritike i kritičarske esejistike (Zvonimir Mrkonjić, Zdravko Zima), te izbor iz djela Irene Vrkljan.