Pierre Klossowski

John Taylor

Francuska sklonost konkretizaciji ideja u opisima putenosti dostiže vrhunac u Klossowskijevoj fikciji, koja u nekoliko aspekata doista podsjeća na de Sadeovu. Pored toga, Klossowski je vjerovao da bi opsesivne negativne vizije trebalo egzorcirati. On pisanje nije smatrao retoričkom igrom, nego činom koji se bavi izmišljenom tematikom, a zatim je egzorcira

Lydie Salvayre

Warren Motte

Promatrajući oko sebe suvremeno francusko društvo, Salvayre je prestravljena i zgranuta onime što vidi. Ona primjećuje kulturu pogođenu raširenom otuđenošću, nejednakošću i institucijaliziranom brutalnošću. Prikazujući bez straha te fenomene u svojim romanima prisiljava čitatelja da se suoči s oblicima organizacije francuskog društva koje bi on možda radije previdio

Jean-Philippe Toussaint

Warren Motte

“Najmaštovitiji pisac svoje generacije” piše o likovima koji su po svojoj prirodi nepripremljeni za surovost suvremenog života i čije bi se posrtanje doimalo tragičnim, da nije toliko komično. Njegov tipičan lik je posve amorfan, bezobličan u svijetu koji zahtijeva formu i prezire sadržaj, inertan je i besposlen, što je apsurdna parodija homo erectusa, čovjeka od akcije, djelatnika, osvajača

Marcel Bénabou

Warren Motte

Bénabouove knjige nemoguće je klasificirati – nisu ni memoari, ni romani, ni ispovijesti, ni autobiografije; one istražuju sam čin pisanja i čitanja knjiga, tragajući za konačnom Knjigom