Sreća nagradila sretne

5. Festival prvih 2007.

Tema: društvena odgovornost kapitala

www.studio-artless.hr

Rad Sreća Manuele Vladić-Maštruko nagrađen na 5. Festivalu prvih

Žiri u sastavu Irena Bekić, Lara Badurina i Amela Frankl odlučio je nagradu 5. Festivala prvih dati radu Sreća, autorice Manuele Vladić-Maštruko.

Obrazloženje žirija

Rad Sreća Manuele Vladić Maštruko složen je i zaokružen. Autorica tematizira ideju o sreći kao mogućnosti financijskog snalaženja i preživljavanja u konzumentskom društvu. Nudeći humanističku ideju o davanju kao jedinom stvarnom bogaćenju na jednoj razini, a na drugoj istu ideju ogoljujući kao borbu sponzora za profit, ovaj se rad ispostavlja istovremeno romantičan i ciničan.

Bez moraliziranja, s ludičkom lakoćom, autorica problematizira mehanizme nagovaranja (bonovi, kartice, igre na sreću, reklamni panoi). Poigravajući se na relaciji autor-projekt-publika, pa čak i žiri koji je uvučen u igru, čini puni, preklapajući krug kako u odnosu na temu festivala tako i u odnosu na trajanje projekta od prijave do proglašenja nagrade koja je njezin mogući (i stvarni)  sretni svršetak.

Rad možete pogledati/pročitati do 15. studenog u Galeriji Prozori, Knjižnica S.S. Kranjčevića, Zapoljska 1 od 8 – 20 sati.

Hrvatski prijevod Knjige čežnje Leonarda Cohena

Nakladnička kuća V. B. Z. iz Zagreba objavila je Knjigu čežnje Leonarda Cohena. Hrvatsko izdanje Cohenove posljednje knjige pjesama Book of Longing iz 2006, prve knjige poezije koja je zauzela prvo mjesto prodavanosti knjiga u Kanadi ikada, prvi je prijevod neke Cohenove zbirke pjesama na hrvatski jezik (prevedena su mu dosad oba romana), a djelo je pjesnika i prevoditelja Damira Šodana (1964.). Knjiga je formata A4, dolazi u mekome i tvrdom uvezu, s izvornom Cohenovom naslovnicom i opremljena s pedesetak Cohenovih crteža. Na 236 stranica knjiga donosi 167 pjesama, stihova za albume, dnevničkih ulomaka i proznih zapisa nastalih od kasnih 1970-ih, a najvećim dijelom tijekom 1990-ih, za boravka u zenbudističkom samostanu Mt. Baldy, te na putovanjima u Indiju od konca 190-ih, gdje je Cohen posjećivao Ramesha Balsekara. Hrvatski prijevod deveti je svjetski prijevod Cohenova poetskog bestselera.

Leonard Cohen (1934.), jedan od “najtiših” glasnogovornika rock-generacije šezdesetih, legendarni kanadski prozaik, pjesnik i kantautor, te iskusni zen-svećenik, vraća se nakon podulje stanke s novom nestrpljivo iščekivanom knjigom pjesama Knjiga čežnje. Slijedeći svoje prethodnice, iznimno dobro kritički ocijenjene, ali i komercijalno uspješne knjige Book of Mercy (1984.) i Stranger Music (1993.), Knjiga čežnje jedinstven je kompendij lirskih, erotskih, filozofskih, ali i likovnih materijala, koji listom osvjetljuju Cohenove trajne i, moglo bi se reći, opsesivne teme poput – žena, erotike, ljubavi, seksa, Boga, sebstva, mudroslovlja i, naposljetku, uloge pjesnika kao glasa radikalno individualiziranog iskustva u svijetu poremećenih vrijednosti i nezadrživo bujajućih kolektiviteta. Bez obzira na to piše li, sklada ili slika, Cohen je uvijek jasan i jednostavan, ali i senzualno zavodljiv, a ponekad i gotovo do nelagodnosti pronicljiv. Čak i kada je naoko “zabavan”, Cohen je zapravo “smrtno ozbiljan” autor koji svojim jedinstvenim smislom za humor uspijeva prizemljiti i najuzvišeniju temu i približiti je čovjeku koji je u njegovoj pjesničkoj vizuri u pravilu rob strasti, ali i ostrašćene žudnje za duhovnim proniknućem. Leonard Cohen napisao je dvanaest knjiga i snimio petnaest albuma. U prijevodu Damira Šodana, riječ je o iznimnoj zbirci pjesama ovog glasovitog autora.

Svjetski web-site Cohenove knjige održava se iz Zagreba, na adresi www.bookoflonging.com (kao suradnja hrvatskoga web-stranice i Cohenove svjetske stranice The Leonard Cohen Files).

Vatra kao zvučnik

Vatreno-sonični spektakl Firebirds Paula DeMarinisa u organizaciji KONTEJNER-a | biroa suvremene umjetničke prakse u Kuli Lotrščak, Strossmayerovo šetalište 9, Zagreb. Izložba je otvorena do 23. studenoga 2007.

Fire talk to me

“Čitavo vrijeme nastanjujemo svemir glasova. Konstantno smo bombardirani glasovima, moramo raskrčiti svakodnevicu kroz džunglu glasova i moramo se koristiti raznim vrstama mačeta i kompasa da se ne izgubimo. Tu su glasovi drugih ljudi, glasovi glazbe, glasovi medija, a medij je, prije nego postane poruka (MacLuhan), možda prvenstveno glas. Svi ti glasovi viču, šapuću, plaču, miluju, prijete, preklinju, zavode, naređuju, hipnotiziraju...”, tvrdi Mladen Dolar u svom uvodu u knjigu His Master’s Voice.

Zagreb ovih dana ima jedinstvenu priliku vidjeti rad koji kreira jednu malu alternativnu povijest medija a pritom se bavi glasom. Glasovi koje američki umjetnik Paul DeMarinis u radu Firebirds (Vatrene ptice) izlaže u srednjovjekovnoj gričkoj kuli Lotrščak pričaju vatrom. Radi se o dobro poznatim glasovima, no oni su uhvaćeni u jednom fiktivnom vremenu – vremenu između okupljanja oko ognjišta i okupljanja oko radija ili televizora. Vremenu koje se bavi mogućom arheologijom medija koji nikada nije zaživio.

Naime, instalacija Firebirds jedan je od rijetkih umjetničkih radova koji demijurški pretvaraju znanstvenu činjenicu u mali zvučni i vizualni spektakl. Umjetnik se vatrom služi kao zvučnikom. Inspiriran člankom u časopisu Nature iz šezdesetih godina, gdje je opisan još neobjašnjen fenomen dobivanja zvuka iz plamena u prostoru električnog polja, Paul DeMarinis je kreirao napravu koja upravo to može.

 Prema slovenskom filozofu Mladenu Dolaru, čija se teorija glasa temelji na lakanovskoj teorijskoj psihoanalizi, uz uobičajena shvaćanja glasa kao nositelja smisla ili njegova estetskog/fetišističkog poimanja kod, primjerice, pjevanja, sam glas je u međuodnosu pojedinca i socijalnog prostora uvijek objekt u koji se upisuje neka politika. U ovom slučaju riječ je o glasovima poznatih svjetskih političara. Militantne glasove velikih svjetskih gospodara poput Hitlera, Mussolinija, Roosevelta ili Staljina vatra širi prostorom. Kada slušamo te govore na jednom mjestu, oni zvuče kao govori jedne te iste osobe, razlikujući se više specifičnim jezikom nego glasom ili naredbenim tonom. Oni postaju “pozitivan glas čiste naredbe, glas njegova Gospodara”, tvrdi Dolar. Njihov se glas, kao izvor moći i autoriteta, po njemu nalazi u prostoru između subjekta i suverena pri čemu je Gospodar onaj kojega glas sluša, a u trenutku kada mi (slušatelji) slušamo njegov glas, mi slušamo, odnosno postajemo poslušni (obey, ob-audire, gehorchen itd.).

Unatoč tome što svjetski političari hipnotiziraju i naređuju pokornost isključivo glasovima, u DeMarinisovoj interpretaciji oni ponavljaju svoju poruku i ne znajući da su uhvaćeni u redundanciji i opčinjenosti vlastitom veličinom i zatočeni u kavezu. Provodeći politički glas kroz pucketavu toplu vatru, umjetnik očuđuje taj glas, čineći ga rupičastim, poroznim materijalom.

Tkanje glasa postaje vidljivo. Bajkovita vizualizacija Gospodare pretvara u vatrene papige koji postoje samo u mediju, Čarobnjake iz Oza koji ne slute da su postali mali cirkus vatre u krletci. No magičnost toga procesa zahtjeva pozornog i suptilnog gledatelja. Onog koji od umjetnosti očekuje čaroliju.

Firebirds

Firebirds je rad koji propituje složene međuodnose moći vatre i jezika iz niza različitih tehničkih, povijesnih i metaforičkih aspekata. Činjenica da je govor načinjen od zvuka nije uvijek očita dok govorimo, slušamo ili čitamo i dok smo usredotočeni na unutarnju dinamiku razgovora. No, elektronički su mediji, pogotovo radio, rekonfigurirali shvaćanje odnosa govora i zvuka u našoj kulturi tijekom 20. stoljeća. Transformacija govora u signal, signala u val, koji je zatim snimljen i reproduciran, učinila je vidljivom činjenicu da je značenje zauvijek pretvoreno u zvuk, zvuk u signal, signal u buku i tako dalje.

Bez obzira na svu svoju moć i mogućnosti nametanja terora, pravac kojim se kreću glasovi političkih lidera jednako je tehnologiziran. Na koncu, i oni su samo val u zraku, šum na valnoj duljini. Zvuk sa svim pratećim procesima snimanja, transmisije i recepcije čini tu činjenicu vidljivom. U radu Firebirds korišteni su  izvorni isječci iz govora Josifa Staljina, Benita Mussolinija, Franklina Roosevelta i Adolfa Hitlera iz 1935./36. godine. Izvor zvuka je plamen, moduliran u visokovoltažnim audio-poljima.

Među pionirima radija bio je i usamljeni i čeznutljivi mladić, Lee De Forest, koji je sjedeći u svom skromnom domu u New Havenu, 1904. godine, eksperimentirao nadajući se da će doći do otkrića koje će ga učiniti bogatim i slavnim. Tipkajući na svom Hertzian telegrafu primijetio je da se iskre na plinskoj svjetiljci pojavljuju i nestaju prilikom svake prenesene točke i crte. Siguran da je otkrio revolucionarni, novi i osjetljivi prijemnik radio valova, načinio je nekoliko patenata u kojima je primijenio svoje otkriće. Puno prije pravne regulacije izdavanja patenata, De Forest je otkrio da modulaciju plamena ne uzrokuju radio valovi nego zvuk tipkanja, i time je potvrdio otkrića LeContea i Tyndalla iz 1850-tih. Neobeshrabren i opsjednut fiksnom idejom da iskre moraju biti osjetljivi receptor Hertzianovih valova, nastavio je istraživanje. Oslanjajući se na rad suvremenika Ambrosea Fleminga u Engleskoji, i na raniji rad Elstera i Geitela u Berlinu, De Forest je počeo eksperimentirati sa žaruljama, zamijenivši plamen žarnim nitima. Zahvaljujući pronicljivosti, ustrajnosti ili pukoj sreći, de Forest je, 1906. godine uspio napraviti audion ili vakumsku cijev, učinkovito pojačalo koje je trebalo učiniti radio medijem široke primjene kakav je poslije postao. Time je De Forest najavio elektroničku eru: televiziju, radar i računalo koji su obilježili veliki dio 20. stoljeća. Njegova invencija predstavlja nam isječak vremena, 1906. godinu, doba električne struje kada su plamen svijeća i plinski plamen bili zarobljeni u staklenim bocama, dok su, u isto vrijeme, riječi i poruke koje su putovale žicama curile u maksvelovski prostor, a komunikacija postajala sve intenzivnija.

Plamen u radu Firebirds propituju koliziju glasa, značenja i materijalnog zapisa, kao i kolektivnog prostora kakav je postojao u tom kratkom, povijesnom trenutku. Od ranih dana elektronike, činjenica da zvuk može nastati izravno iz prostora ispunjena plinom, bez čvrstih, vibrirajućih dijelova zvučnika smatrana je fenomenom. Slijedili su brojni pokušaji njegove šire primjene. Niti jedan nije uspio. Godine 1924. Lorenz AG iz Berlina plasirao je na tržište katodofon, ranu varijantu plazma zvučnika za visoke frekvencije. U osnovi, to je otvorena trioda na koju je priključena mala truba. S. Klein je 1950-tih elaborirao taj princip i opisao elektro-termalne zvučnike koristeći bogatu mješavinu platine i iridija kako bi emitirao ultrazvučne De Forestove audionske valove. Vojni istraživači pri United Technologies Corporationu u Sunnyvaleu 1967. su godine, u časopisu Nature, objavili članak u kojemu je opisana varijanta elektrotermalnog prijenosnika kakav je korišten u radu Firebirds. Pod utjecajem elektronički moduliranog oksiacetilenskog plamena zasićena ionima, zrak počinje vibrirati. Kako se zrak oko plamena naizmjenično zagrijava i hladi, u njemu se stvaraju vibracije zvučnih valova, stvarajući pri tom izvor iz kojeg se zvuk širi u svim smjerovima. “Plamen koji govori” u radu Firebirds u tom smislu slijedi zapostavljene tehnologije - uređaje koji su funkcionirali ali nisu uspjeli ući u dominantni diskurs. (Paul DeMarinis)