Sa Zoffom i Grčem četvrt stojeća

Branko Cerovac

Festival nove umjetnosti: FONA 2007 na temu Umjetnost i kriminal, MMC Rijeka, Klub Palach, od 1. do 29. studenoga 2007.

Multimedijalnim performansom Zorana Štajdohara Zoffa, nakon premijernog prikazivanja dokumentarnog filma Zorana Kreme (produkcija: MMC d.o.o. Rijeka) točno na 25. rođendan riječke rock skupine Grč, u četvrtak, 29. studenog zaokruženo je i završeno ovogodišnje izdanje Festivala nove umjetnosti posvećenog “rubnoj” temi Umjetnost i kriminal. Dvadeset dana ranije, 9. studenoga, otvorena je središnja izložba FONA-e: Art & Criminality ( najavljena u jednom od ranijih brojeva Zareza).

Za sjajnu prigodnu scenografiju i filmski portret Zoffa, “najsurovijeg” među našim rock pjesnicima i glazbenicima, zaslužni su oduvijek “krvožedni” postkonceptualist Sven Stilinović te iznimno daroviti i lucidni mladi riječki sineast – dokumentarist Zoran Krema.

Filmski materijal, video dokumentacija desetljeća djelovanja MMC-a u okviru spomenute “granično-posebite” teme od herojskih početaka potkraj devedesetih do cijelog niza ovogodišnjih izložbenih i performerskih prezentacija MMC-a u MMSU (Rijeka, ljeto 2007.), potom unutar i oko Wagenhallen – prostora u Stuttgartu (listopada 2007.) te napokon u Palachu tijekom studenog, mahom potpisuju Sven Stilinović i Zoran Krema – čija je pojava osvježila i pojačala ovdašnju umjetničku scenu upravo ove godine. Istodobno s djelovanjem novoutemeljene Uduge Galerije O.K. (Ritoša, Radivoj, Kustić, Knežević, Bukovčan i brojni studenati riječke Akademije primijenjenih umjetnosti) u polivalentno profiliranom prostoru Kluba Palah.

Cijeli taj niz reprezentativnih MMC-ovih izložbi 2007. još nije popraćen odgovarajućim katalogom odnosno iole dostatnom financijskom podrškom Države, Grada, MMSU-a koji je, eto, uz minimalna dobivena i uložena sredstva, “odradio” ulogu suorganizatora ljetošnjeg muzejskog predstavljanja (10 godina MMC-a / Ususret 40-godišnjici Kluba Palach) čiji smo kustosi bili Krešo Kovačićek i ja, Branko Cerovac.

Vratimo se na temu Art and Criminality – koja upotpunjuje i dovršava work in progress koncepciju sukcesivnog izložbeno-festivalskog obilježavanja MMC-ova jubileja koji smo preživjeli doslovce living on the edge.

O čemu je riječ? Pa, uglavnom o nečemu što se kao “crna” ili pak “crvena” nit provlači kroz umne glave Platona (Država, Fedar...), Kanta (Kritika rasudne moći, problem genija, estetike uzvišenog (sublimnog), beskonačnog, neprikazivog; a u tom kontekstu – tetovaže, piercinga, “perverzija” u odnosu na ideje o “ljudskoj prirodi” i o “ukusu”, lijepom, dobrom... ), Nietzschea (estetsko opravdanje svijeta versus moralno), Artauda (kazalište surovosti, ubijeni samoubojica Van Gogh...), Bataillea, Foucaulta (ludilo, nadzor, zatvor, bolnica, autsajderi, manjine...), Lacana, Žižeka: Marx, Lenjin, trileri, horror... I sve takvih “transestetičkih”, metakriminalistički nadahnutih mislitelja, od antičkih vremena do danas. Naime, kriminalizacija/dekriminalizacija/amnestija nekog nepodobnog umjetničkog postupka, djela, “verbalnog delikta”, “delikta mišljenja”, “perverzije”, “prekršaja” morala/zakona/poretka vrijednosti – relativna je stvar, nikako stvar po sebi već pitanje povijesne, ideologijsko-političke, pravne teorije i prakse. Problem egzegeze, interpretacije, interakcije na relaciji dominantnog vrijednosnog sustava, vladajuće hijerarhije i umjetnosti/umjetnika. Ne ljepote ili nekog suda ukusa (Kant).

U sve brutalnijoj new order situaciji (globalizacija vladavine Kapitala) mislim, kao “sukrivac”, “sudionik”, uz Damira Čargonju Čarlija, pri koncipiranju teme da je i Slikar “dužan” položiti račun glede tih možda rubnih, možda središnjih pitanja o smislu umjetnosti. Onkraj larpurlartističkog “suda ukusa” koji se drži kanona, konvencija, dane društveno-politički sankcionirane “mjere” stvari.

Recentna produkcija triju umjetnica: Ratke Lugumerski (Projekat UHO, Apsint, 2005.-2007.), Edite Matan (fotografije i video Zaštitnikova noćna mora, 2007.), te Branke Cvjetičanin (Suze na vjetru, fotografija, print, 2007.) – sudionica na ovoj izložbi u preuređenom Palachu – neposredno se tiče naslovne teme u kojoj sam koncepcijski apostrofirao artaudovsko-foucaultovski motiv “enigme Van Gogh” (kojom se specijalno bavi subotička umjetnica Ratka Lugumerski od 2005. u multimedijalnom Projektu UHO). Od artistički konzumiranog apsinta do Zaštitnika (E. Matan) – čije je tijelo istetovirano nebrojenim religijskim i nad-povijesnim “herojima” i svecima (vidi potku postera FONA-e 07 s isječcima iz videa Edite Matan) do konceptualno dekonstruirane fotografije s putovanja brodom za Vis (autorice Branke Cvjetičanin) u ozračju fotografiranih i ukomponiranih NATO-ovih brodića i podmornice (vježba na Jadranu, 7. listopada) – samo je jedan korak u postavu FONA-e u Palachu.

Suze na vjetru? Šalovima – zbog jakog propuha na brodu – zakamuflirani slijepi putnici (naime, autorica rada do Sandra Đukića, također sudionika FONA-e od 2003. do 2007. s vlastitom foto-arhivom Goli otok) nađoše se na fotki u ulozi nesvjesnih “potencijalnih terorista”. To korespondira i s videodokumentacijom nedavno izvedenog performansa Džada Damira Čargonje (o kojem je već objavljen prilog u Zarezu) odnosno sublimira “Al Quaida” / “Al Jazeera” imidž “muslimana – terorista” umotanih šalovima “možda zbog vjetra, a možda i ne SAMO zbog vjetra”. Jer, slijedimo li misli kasnog Baudrillarda iz Duha terorizma, umjetnici pri tim akcijama automatski se “nalaze” u a priori dosuđenoj poziciji “skrivenog zločinca”, barem iz Busheve perspektive Neprijatelja raspršenog diljem planeta u obliku “difuznog Terorizma”. Prirodno, ne?

Vukovar

Darija Žilić

Nedavno sam, lutajući po datoteci, naišla na fotografiju snimljenu prije godinu dana u Vukovaru. Velika okićena jela u dvorani dvorca Eltz. Dvorana je neuređena, svodovi i lukovi oljušteni. Drvene skele i uže koje visi. U sredini jela koja svojim ukrasima kao da želi ublažiti svu tu dotrajalost. No pogled ipak klizi prema svodu. Ta fotografija zapravo slika je samog Vukovara – neki dijelovi grada su uređeni, ukrašeni, a neki drugi razrušeni ili polurazrušeni. Dok šetam središnjom ulicom, kojom su prolazili četnici pjevajući krvoločne pjesme, gledam razrušenu zgradu. Već nakon dvjesto metara sasvim nova zgrada, uređena dvorišta, banke. Nakon još sto metara, kao da se nalazimo u nekoj bosanskoj mahali. Supostojanje raznih vremenitosti – kad ti se učini da si u nekom bezličnom dijelu grada, nalik bilo kojem dijelu urbanog naselja, slika se začas mijenja, jer pojavi se neki detalj koji podsjeti na rat. I nemoguće je biti opušten, jer pogled klizi i optika se mijenja. Mlađi ljudi koji žele oživjeti grad okupljaju se u malim, poluožbukanim kućama.Tako privatni prostori postaju mjesta javnih događanja. Ali na ta događanja ne dolazi mnogo ljudi. Noću, sve je pusto, samo na rijeci, u brodovima, čuju se istovremeno zvukovi folk i tehno glazbe. U dvije velike prostorije, zabava za dva svijeta – supostavljenost različitih svjetonazora.

Dok trešte narodnjaci u obližnjem kafiću, penjemo se u veliku kuću gdje će biti pjesnička večer. Nekoliko žena i mlada pjesnikinja Ana iz malog vojvođanskog sela. Ona je prvi put u inozemstvu. Čita zaneseno svoje pjesme inspirirane Majakovskim, i zatim kaže – mislila sam da sam luda! Jer, u njezinu selu nitko ne piše pjesme i ona nema bliskog prijatelja, osim majke koja je podržava i koja je sama jednom htjela biti pjesnikinja. Ana osjeća sigurnost dok govori o ruskoj avangardi u maloj sobici. Čitaju i žene čija je svakodnevnica turobna – samohrana majka bez prihoda, na primjer. U publici je i volonterka iz Njemačke koja je zalutala u Vukovar u potrazi za “pravim životom”. Ona ima samo osamnaest godina. Tu je i Marina koja je odselila iz Zagreba, jer dobila je u Vukovaru posao – radi kao arhitektica. Ona nas je povela u dugu šetnju pokraj Dunava. Široko korito rijeke omamljuje, za to vrijeme Danijela gleda na suprotnu stranu – fotografira smeće među zelenilom, velike peći i kada.

I ponovo supostavljenost – smeće i rijeka, velika zelena. Gledam rijeku, zamišljam u njoj tuste ribe. Mali psić trči po nasipu i penje se, gore-dolje. Nakon šetnje, odlazak do hotela u središtu grada koji je socrealistički uređen. U njemu zabava – pjevač pjeva njemačke šlagere iz šezdesetih za umirovljenike koji su tko zna odakle. U velikoj dvorani Dražen Š. predstavlja svoju knjigu o alterglobalizaciji. Nekoliko ljudi iz publike pita o globalnim pokretima i čini se kao da su jedva dočekali utopiti se u nekoj globalnoj priči, priključiti se “svijetu”.

Nakon predavanja, priča, šetnja, pripremamo večeru i onda izlazimo. Sjetila sam se tada da se kafići dijele na srpske i na hrvatske… Ali nismo obraćali pažnju – ulazimo u neki koji se nalazi u samome središtu grada i uz kakao pričamo o knjigama i o muzici. U dva dana ne može se upoznati grad. Mogu se tek pogledati slike velikih majstora u dvorcu, upoznati nekoliko domaćih ljudi, zastati na mostu u središtu grada i lutati po tržnici. Grad živi – nekako… Užurbano i mirno u isto vrijeme. Važno je samo da bude mjesto na koje će dolaziti ljudi, na kojemu će se susretati, da ne bude samo simbol kojem ćemo se licemjerno jednom godišnje klanjati, a zatim ga ostavljati da se iz godinu u godinu gubi pod težinom značenja koje smo mu pripisali.. Sve te slike izronile su nakon pogleda na malu fotografiju. Na jeli su papirići, možda su na njima ispisane dobre želje...

Nedavno je bila godišnjica vukovarske tragedije. Političari iz Zagreba došli su u Vukovar, to je bilo neposredno prije izbora. Sad su izbori završili, sad je period interegnuma. Osijek se često spominje, Vukovar baš i ne. Tek neke reportaže na tv-u o novim hrvatsko-srpskim brakovima, koje ne govore ništa o težini takvih odnosa i služe tek da nam ilustriraju “normalizaciju”. U metropoli, Građani gunđaju protiv pokvarenih Političara umišljajući da su bolji. Ponovo se preziru Hercegovci, Cigići, koji “ne buju nama određivali”. Tiho građanstvo u adventskom periodu spremno je na potrošačku groznicu, i prepušta se svemu, nek’ voda, nek’ rijeka nosi sve. Uskoro, u centru grada, bit će okićene jele. Velike, nalik onoj u Vukovaru. Centar Zagreba je dotjeran, fasade su obnovljene. Ali iznutra, iz haustora dopire miris dotrajalosti, a već nakon dvjestotinjak metara, nalazimo slike neuređenih dijelova, poput onih u Vukovaru…

Natječaj Helvetica u Hrvatskoj

Danas započinjem novi život poruka je pobjedničkog plakata dizajnerice Natalije Jakšić, o čemu je odlučio žiri u sastavu: Boris Ljubičić, Snježana Pintarić i Blaženka Urbanke. Pobjednici je dodijeljena nagrada – Adobe Creative Suite3 Master Collection paket u vrijednosti 32.000 kuna. “Od svih prijedloga, ovo je bilo najbliže plakatnom rješenju u kojem je tipografija Helvetica postala dio grafike koja predstavlja baletnu figuru koja se kreće u prostoru, a koji je označen s dva izmjenična kvadrata kao vizualnim identitetom Hrvatske. Tako je uspostavljena ravnoteža između Helvetice, grafike i hrvatskog vizualnog identiteta”, pojasnio je odluku o pobjedniku voditelj žirija Boris Ljubičić.

Među pristiglim radovima, odabrano je dvanaest plakata koji će činiti kalendar HSM informatike za 2008. “Izuzetno mi je drago što smo prikupili dovoljan broj kreativnih radova za kalendar HSM informatike, te sam sretna što smo potaknuli dizajnere da kroz plakat i pozitivne misli iskažu svoju kreativnost”, istaknula je Blaženka Urbanke, direktorica HSM informatike. Dizajneri čiji će plakati biti dio kalendara su Natalija Jakšić, Božidar Šaka, Kristian Mohl, Luka Cvenić, Stjepko Rošin, Goran Garojević, Žarko Radovanović, Zvonimir Čačić, Ljubica Marčetić Marinović, Darko Majić, a HSM informatika ih nagrađuje s Pantone Color Formula Guide – C + U.

Natječaj Helvetica u Hrvatskoj raspisala je tvrtka HSM informatika d.o.o., uz potporu Muzeja suvremene umjetnosti, 11. rujna 2007., a zatvoren je 31. listopada 2007. Od dizajnera se pri kreiranju plakata očekivalo da uz Helveticu koriste i pozitivne misli te elemente vizualnog identiteta Hrvatske.