Između feminizma i chick lita

Maja Hrgović

O tribini Od ženskog pisma do pisma za žene (i natrag), Hrvatsko društvo pisaca, 17. siječnja

Ono što je sintagma “žensko pismo” značila osamdesetih, u zlatno doba feminizma (u socijalizmu), danas više ne postoji. Termin koji je nekad možda i bio u službi osnaživanja javne djelatnosti spisateljica, danas uvelike služi kao sredstvo diskreditiranja žena u javnoj djelatnosti: autoricama koje su napisale kvalitetna, inovativna, hrabra književna djela – guranje u geto-kategoriju ‘’žensko pismo’’ samo će odmoći. To definiranje terminološke zastarjelosti, odnosno promijenjenih vrijednosti koje je društvo proteklih desetljeća upisalo u pojam “žensko pismo” jedan je od zadataka što su ga na tribini “Od ženskog pisma do pisma za žene (i natrag)” postavile moderatorice Jagna Pogačnik i Jadranka Pintarić sebi i svojim gošćama: Rujani Jeger, Zrinki Pavlić, Slavenki Drakulić, Slavici Jakobović Fribec i Jasenki Kodrnji. Tribina je u četvrtak, 17. siječnja, održana u Hrvatskom društvu pisaca kao dio ciklusa “Grički dijalog”.

Suprotno onome u što su neki skloni vjerovati, žensko pismo nije istoznačnica za feminističku književnost. Razliku je jednostavno objasnila Slavenka Drakulić.

“Feminizam je pokret i ideologija, i za mene je feministkinja svaka žena koja odlučuje o svome životu. Žensko pismo, s druge strane, ne mora nužno pronositi tu ideologiju. Ja sam osamdesetih bila aktivna feministica, štoviše širila sam feminističku ideologiju, ali u pisanju sam se pokušavala riješiti svake ideologije”, istaknula je Drakulić, prisjetivši se da je Igor Mandić svojevremeno zlonamjerno prozvao njezin roman Hologrami straha ‘kuhinjskom književnošću’”.

“Nije mi bio mrzak taj termin, iako je bio mišljen vrlo negativno. U neku ruku, to je i bilo pisanje za kuhinjskim stolom, kasno navečer, kad djeca zaspu. Ja sam sa svojom ‘kuhinjskom književnošću’ daleko dogurala”, našalila se Drakulić.

Chick-lit i feminizam

Jadranka Pintarić osvrnula se na činjenicu da su spisateljice utihnule devedesetih: tako u izboru za najbolju knjigu desetljeća, što su ga Knjižni informacijski sustav i časopis Op. a provodili prošle godine i na kojemu je pobijedila Ferićeva Mišolovka Walta Disneya – nije bilo ni jednoga ženskog imena. Objasnila je to repatrijarhalizacijom hrvatskoga društva koja se dogodila devedesetih.

“Emancipacija žena bila je ugrađena u socijalistički sistem; ženama su neka prava bila zajamčena, žene su veliki gubitnici ove takozvane baršunaste revolucije: izgubile su i poslovnu sigurnost i roditeljske beneficije”, rekla je Slavenka Drakulić. S njom se ne slaže Jasenka Kodrnja, književnica i teoretičarka: veli da su ta navodna prava, jamci ženske ravnopravnosti, postojala samo na papiru.

Kako bilo, s promjenom društvenog konteksta, prevagu nad osviještenim autoricama odnose chick-lit spisateljice, autorice koje na dopadljiv način pišu o trivijalijama potrošačkog doba. Zrinka Pavlić, najbolja prošlogodišnja debitantica, dobitnica nagrade Kiklop za knjigu Svijet i praktična žena, pronalazi vezu između chick-lita i feminizma.

“Na Zapadu borba za ženska prava postaje borba za ljudska prava i ulazi u mainstream. Chick-lit je u tom kontekstu satirički proizvod feminizma. U potrošačkom je društvu uskrsnuo pojam žene koja mora sve kontrolirati i iz čega nastaje frustracija. Dakle, nije da možeš, nego da moraš: biti obrazovana, imati dobar posao, imati obitelj, biti lijepa, imati političko mišljenje, biti glasna... Dnevnik Bridget Jones, ključni izdanak chick-lita, produkt je te frustracije”, zaključuje Pavlić.

Pobijediti strahove

Možda najvažnije pitanje koje je na ovoj vrlo dinamičnoj tribini otvoreno, ono je o slobodi žene da se usudi pisati. Kako primjećuje Jasenka Kodrnja, mnogo je žena koje izvrsno pišu, a ne usude se ući u svijet javnosti, jer je to okrutan, krvoločan svijet, svijet muškaraca, u kojemu se nekad deralo kožu književnim gubitnicima. Rujana Jeger oponira toj tezi.

“Hoće li autorice izaći u javnost, ovisi o njihovu samopouzdanju, a to vrijedi i za muškarce. Većini ljudi fali samopouzdanja, protiv toga se treba individualno boriti. Naravno da društvo nastoji učiniti žene manje sigurnima u sebe, tako je lakše manipulirati njima. No jedini način je da pišemo, i da objavljujemo, da pobijedimo strahove”, zaključila je Jeger.

Tribina, koja je od svih prijašnjih u ciklusu Grički dijalog privukla u gornjogradsku Vilu Arko najviše slušatelja, bavila se i dijagnozom drugih neuralgija književnosti i društva. Primijećen je izostanak ženske kritike, a jedna je studentica iz publike ustvrdila da se i na katedri za noviju književnost na Filozofskom fakultetu previđa i omalovažava ženski prinos. Provjerili smo, na popisu obvezne literature za taj veliki ispit samo su četiri autorice: Dragojla Jarnević, Marija Jurić Zagorka, Ivana Brlić Mažuranić i Jagoda Truhelka. Podosta okrnjena slika domaćeg književnog svijeta.

“Književna republika” SF-a

Ubiq, književni časopis za znanstvenu fantastiku; gl. urednici: Tomislav Šakić i Aleksandra Žiljak, broj 1, Mentor, Zagreb, studeni 2007.

Ubiq je književni časopis za znanstvenu fantastiku koji već svojim određenjem pokazuje da ne slijedi tradiciju znanstvenofantastičnih časopisa poput Siriusa ili Future, nego se određuje kao “književni” časopis u tradiciji Republike ili Quoruma, a donosi samo novu prozu domaćih pisaca te studije i kritike o fantastičkoj umjetnosti. Time je Ubiq svojevrsna “književna republika” u znanstvenoj fantastici a izlazit će dva puta godišnje. Glavni urednici časopisa su Tomislav Šakić i Aleksandar Žiljak, a u Savjetu časopisa nalazi se niz eminentnih teoretičara književnosti i filma, poput Darka Suvina, Zorana Kravara, Nikice Gilića i Tomislava Brleka, čime si je časopis osigurao i akademsko zaleđe.

Ime časopisa dolazi od latinske riječi ubique – posvudašnji – a inspirirano je romanom Ubik Philipa K. Dicka. Ubik je kod Dicka sredstvo koje simulakrum oko nas čini realnijim, a dolazi u raznim oblicima, od spreja do jela i pila. Prikladno je časopis za znanstvenu fantastiku – žanr koji kritički promišlja nas same – nazvati po tom, kod Dicka, sveprisutnom a opet nedosežnom sredstvu.

Prvi broj daje presjek suvremenog trenutka domaćeg SF-a, a donosi novele Veronike Santo, Jasmine Blažić, Branka Pihača, Milene Benini, Tereze Rukober, Zorana Vlahovića, Ive Šakić Ristić i Danila Brozovića. Teorijskim i historiografskim člancima sudjeluju Darko Suvin, Zoran Kravar, Nikica Mihaljević, Milena Benini, Boris Švel i Živko Prodanović.

Nova Tvrđa

Novi dvobroj Tvrđe (1-2/2007.), časopisa za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti, nastoji otvoriti nekoliko tematskih sklopova koji problematiziraju goruća pitanja naše suvremenosti. Nakon što je cjelokupni prošlogodišnji dvobroj (1-2/2006.) bio u znaku radikalno-kritičkoga promišljanja odnosa tijela i identiteta, činilo nam se primjerenim krenuti u nekoliko naizgled krajnje različitih smjerova. Ako je točna Sloterdijkova postavka kako ono što nazivamo suvremenost ima samo dva temeljna problema – biogenetiku i teror – tada smo unaprijed zatvorili bilo kakvo moguće otvaranje novih pitanja. Ovdje nije potrebno polemički ulaziti u sukob s reduktivnim postavkama. Sloterdijk je kao i Baudrillard nesumnjivo dijagnostičar nelagode ovog našeg doba.

Ispražnjeno od velikih tema, prepušteno recikliranju već viđenih ideja i već proživljenih paradigmi svijeta kao koncepta i svijeta kao slučaja, ono je izloženo na milost i nemilost “originalnosti”. Uredništvo Tvrđe ne preuzima slijepo nešto unaprijed “novo” kao mantru i dogmu pseudonoviteta u teoriji društvenih i humanističkih znanosti. Ovaj je dvobroj stoga svojevrsno lutanje u mjestu, pokušaj da se misle ključni pojmovi našeg doba iz perspektive svijesti o zamoru i dosadi u neprestanoj trci za novim (utopijama, društvenim inovacijama, subverzivnim akcijama radikalnog individualizma). U tom intermezzu društveno-kulturalnih obrata svih vrsta (iconic, social, cultural, pictorial, visual turn) suočavamo se s nekoliko bitnih pitanja.

Kako još imenovati ono društvo koje u potpunosti vlada našim subjektivnim prividom slobode kao spektakularna civilizacija slike, robe i instrumentalnog karaktera užitka? Jedan od najzanimljivijih teoretičara postmodernoga kulturalnog obrata, francuski sociolog i esejist Gilles Lipovetsky, skovao je sintagmu – društvo razočaranja. Predstavljamo ga izborom njegovih novijih tekstova i kritičkom studijom o njegovu djelu u kontekstu postmoderne teorije mode s Baudrillardom kao glavnim predstavnikom te radikalno-nihilističke struje suvremenoga mišljenja.

Može li se filozofijsko mišljenje istinski suočiti s pitanjem o “kraju” svijeta i apokaliptičkim vizijama? Kako interpretirati ideju kraja svijeta i istodobno misliti nešto danas krajnje paradoksalno – kozmopolitsku nacionalnost? Filozof dekonstrukcije Jacques Derrida otvara jezično-hermeneutički krug pitanja i nedovršenih odgovora na neizvršeno prebolijevanje odnosa nacije, nacionalnosti, kozmopolitizma iz bîti filozofije uopće.

U tematskome bloku naslovljenom Novi mediji i digitalno doba vodeći teoretičari medijske umjetnosti Lev Manovich i W.J.T. Mitchell iz svojih različitih teorijskih polazišta propituju nove pojmove i kategorije medijalnosti i digitalnosti. Možemo li uopće razumjeti novomedijsku umjetničku praksu i cyber-teoriju bez odnosa s povijesnom avangardom, osobito konstruktivizmom? Je li kratka povijest medijske teorije od McLuhana do svih “novih” mediologijskih istraživanja na pragu svojeg dovršetka?

Planetarna popularnost slovenskoga lakanovca i marksista Slavoja Žižeka u posljednje je vrijeme i u Hrvatskoj razlogom ozbiljnijeg bavljenja njegovih djelom. Od prvih brojeva Tvrđe Žižek je prisutan kao teoretičar koji zaslužuje raspekt i pomnu kritičku interpretaciju. Stoga je tematski sklop o Žižeku i kinematografiji svojevrsni uvod u analizu odnosa suvremene filozofije, psihoanalize i medijske teorije spram fenomena filma. Srećko Horvat razgovarao je s britanskim “žižekolozima” o disparatnim temama i motivima njegova teorijskog djelovanja s obzirom na interpretacijske bravure u razumijevanju filmova kao nesvjesno-strukturalnoga temelja malih i velikih priča postpovijesnoga doba.

Na taj tematski sklop nadovezuje se i onaj o mogućnostima i granicama neoljevičarske ontologije. Čemu u posljednje vrijeme interes postmarksističkih autora za ontologijom? Badiou, Žižek, Agamben, Laclau i mnogi drugi uvode u svoje analize pojmove poput “političke ontologije” i “metapolitike”: koji su razlozi za to i koje su konceptualne slabosti velikog povratka Descartesu, Kantu, Hegelu, Marxu, Lenjinu? Tekstovi Carstena Strathausena, Tončija Valentića i Marijana Krivaka posvećeni su odnosu neoljevičarske kritičke prakse i ontologije.

Načini s kojima se pojedinac i kolektivi suočavaju s krivnjom danas nipošto nisu jednoznačni. Katarza nakon strahotnih povijesnih događaja holokausta, etničkih ratova i genocida tijekom 20.. stoljeća zahtijeva brižno preispitivanje psihoanalitičkih mehanizama prijenosa krivnje i njezina prebolijevanja. Ljiljana Filipović uredila je tematski sklop naslovljen makbetovski Gubi se, prokleta mrljo! Od ključnog Freudova teksta o tom problemu do suvremenih interpretacija krivnje pokazuje se kako figura Shakespearova Macbetha ostaje tamnim prostorom odnosa moći i zločina, koji neprestano iziskuje stvaranje mogućnosti odstranjenja povijesnoga pada u barbarstvo.

Književni tekstovi u ovom dvobroju Tvrđe objedinjuju prozne radove Filipa Davida, Mirka Kovača, Delimira Rešickog, dramu Milka Valenta o fenomenu kanibalizma i incestuozne ljubavi u doba “simboličke razmjene i smrti” (Baudrillard) civilizacije i erosa, te povijesno-književni esej njemačkog suvremenog pjesnika i esejista Hansa Thilla o jednom odavno zaboravljenom francuskom dekadentu Francisu Carcou.

Iz uvodnika novog broja Tvrđe, autor Žarko Paić