Zatvaranje Močvare

Udruženje za razvoj kulture URK/Klub Močvara odlučilo je prekinuti s radom

Udruženje za razvoj kulture URK odlučilo je 11. svibnja 2008. zatvoriti klub Močvara. Zbog nespremnosti vlasnika prostora – Grada Zagreba – da riješi pitanje ugovora o korištenju i omogući njegove redovne djelatnosti, ne postoje uvjeti za daljnje funkcioniranje kluba.

Tijekom devetogodišnjeg rada klub Močvara se nametnuo kao jedan od vodećih kulturnih centara urbane kulture i kulture mladih u Zagrebu i Hrvatskoj. Unatoč vrlo vidljivim i konkretnim rezultatima rada kroz uspješnu organizaciju preko 2000 različitih kulturnih događaja (koncerti, izložbe, kazališne predstave, filmske projekcije, književni programi, radionice…) klub se u svom radu susretao s mnogim problemima od kojih dominiraju upravo problemi s vlasnikom prostora u kojem se klub nalazi – Gradom Zagrebom. Tako od 2003. godine Grad nije produžio ugovor o korištenju prostora i to bez ikakvog objašnjenja.

Unatoč našim kontinuiranim nastojanjima da se problemi riješe, nuđenju konkretnih rješenja i pokušajima uspostave partnerskih odnosa, nailazili smo jedino na ignoriranje, opstrukciju i lažna obećanja od strane Grada. 

Ovakva neizdrživa situacija kulminirala je nedavnim amaterskim, netočnim i zlonamjernim izvješćem Povjerenstva za kontrolu prostora u vlasništvu grada Zagreba, koje je iskorišteno za niz neutemeljenih javnih napada na URK i Močvaru. Na osnovu njega predložena je deložacija Močvare i to bez ikakvih argumenata. Na naš službeni zahtjev za ispravkom spomenutog netočnog izvješća, Grad, po običaju, nije reagirao. Svi ti postupci jasno ukazuju da Grad ne samo da nije zainteresiran za postojanje kluba Močvara, već i da se radi o strategiji ignoriranja i pokušaja delegitimiranja u javnosti.

U takvim uvjetima nemoguće je nastaviti s radom te smo stoga odlučili zatvoriti klub Močvara. Klub će ostati zatvoren sve dok se ne ispune svi uvjeti za njegovo normalno funkcioniranje. Ti uvjeti uključuju potpisivanje novog, višegodišnjeg ugovora o korištenju prostora te ispravak netočnog izvješća Povjerenstva.

Preostale dane Močvara će iskoristiti radeći ono što najbolje zna, a to je organiziranje sjajnih kulturnih događanja. Na taj ćemo se način oprostiti od naše mnogobrojne publike. Od programa u tom periodu izdvojili bi koncerte izvođača kao što su Einstürzende Neubauten, Arsen Dedić, Hladno Pivo, TBF, Shellac te devetodnevnu proslavu 9. rođendana Močvare. Posljednji događaj u Močvari održat će se u nedjelju 11. svibnja 2008. kada će nastupiti grupa Let 3.

Zahvaljujemo svima koji su sve ove godine voljeli Močvaru i bili dio nje…

PROGRAM ZATVARANJA MOČVARE

02.04. LVMEN (Češka), ANALENA (Zagreb)

04.04. ST!LLNESS (Split/Zagreb)

05.04. MOTUS (Zagreb)

07.04. FILMSKE VEČERI U MOČVARI

09.04. DUNJA KNEBL (Zagreb)

11.04. JACK OF HEART (S.A.D), TUNNEL OF LOVE (S.A.D)

12.04. UMOR (Zagreb), COJONES (Zagreb)

14.04. – 22.04. 9 GODINA MOČVARE

14.04. FILMSKE VEČERI U MOČVARI

15.04. EINSTÜRZENDE NEUBAUTEN (Njemačka)

16.04. KAZALIŠTE U MOČVARI & KNJIŽEVNE VEČERI U MOČVARI

18.04. HLADNO PIVO (Zagreb)

19.04. MINISTARSTVO PSIHODELIJE VS TRIP TO ZION

20.04. INNER TERRESTRIALS (Velika Britanija)

21.04. ARSEN DEDIĆ, GABI NOVAK, MATIJA DEDIĆ (Zagreb)

22.04. GALERIJA MOČVARA

26.04. TBF (Split)

27.04. GUTS PIE EARSHOT (Njemačka)

28.04. FILMSKE VEČERI U MOČVARI

03.05. DIRTY DANCING

05.05. FILMSKE VEČERI U MOČVARI

07.05. THE OCEAN (Njemačka)

09.05. SHELLAC (S.A.D.)

10.05. LET 3 (Rijeka)

11.05. LET 3 (Rijeka)

Priopčenje Udruženja za razvoj kulture URK.

Sarajevske sveske

Katarina Luketić

Sarajevske sveske, broj 17 i Best of Sarajevo Notebooks, broj 18, 2007, Mediacentar Sarajevo, glavni i odgovorni urednik Velimir Visković

Časopis Sarajevske sveske više je nego drugi književni časopisi na područjima bivše Jugoslavije sadržajno i koncepcijski usmjeren na približavanje kultura koje su se od početka devedesetih nadalje našle u svojevrsnom vakuumu, dijelom zbog rata, a dijelom zbog ovdašnjih nacionalnih politika koje su takav vakuum izazvale i godinama podržavale. Časopis čini međunarodna redakcija, može se nabaviti u Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori, BiH, Sloveniji, Hrvatskoj i na Kosovu, a objave novijih brojeva prati putujuća promotivna turneja autora i urednika po gradovima spomenutih država. Osim okvirom, časopis nastoji poticati međusobna čitanja, valoriziranja i interpretiranja, i kroz priređivanje temata i ustaljivanje pojedinih rubrika poput one u kojoj kritičar/-ka iz jedne sredine recenzira djelo autora/-ice iz druge, pri čemu je zanimljivo vidjeti kako pojedina djela funkcioniraju u drukčijim sredinama i izvan domašaja mogućih kritičarsko-književničkih lobija.

Nosiva tema novog broja Sveski je suvremena kritika, pa Igor Perišić i Saša Ćirić analiziraju kritičarsku scenu u Srbiji, Robert Alađozovski u Makedoniji, Agim Vinca i Anton Berišaj onu albansku na Kosovu, Urban Vovk u Sloveniji, Andrej Nikolaidis u Crnoj Gori, Enver Kazaz u Bosni i Hercegovini, a Leo Rafolt u Hrvatskoj. Premda je dobro osmišljen i premda čini dio u ranijim brojevima realiziranih napora da se sustavno prikaže književna produkcija: proza, poezija i drama, temat je ipak ostao kvalitetom neujednačen, s obzirom na zamjetnu razliku između analiza kritičarskih scena u pojedinoj državi. Tekstovi se međusobno prilično razlikuju po autorskoj kompetenciji, dubini analize, teorijskom diskursu..., pa neke kulturne sredine ostaju zakinute za suvisao pregled. Bez sumnje najtemeljitije je analizirana situacija u Srbiji, s obzirom na to da su se autori potrudili načiniti impresivan presjek kritičarskih imena, mjesta objavljivanja, diskurzivnih polazišta kritičara, odjeka kritike i sl. Za razliku od toga, scena u Hrvatskoj je predstavljena na površan i nezadovoljavajući način; takvu ocjenu moguće je donijeti već s obzirom na to da se tobože analizira novinska i časopisna kritika, a da se pritom uopće ne ocrtava medijski kontekst te kritike, niti se spominju činjenice o smanjivanju kulturnog prostora u medijima, što je imalo velikog odraza na scenu. Nadalje, kao relevantni autori za prikaz uzimaju se oni koji su se afirmirali u mainstream medijima, dok se vrlo malo interesa pokazuje za novine za kulturu (osim što ih spominje), alternativna i neovisna glasila ili pak niz književnih časopisa, u kojima postoji kakav-takav aktivizam da se sačuva obraz kritičarskog žanra. Također se nedovoljno analiziraju različita teoretska uporišta i različiti diskursi spomenutih kritičara, a ostaje i nejasno kojim se kriterijima sam autor teksta vodio kada je prosuđivao važnost (samo tiraža, tržište?) i vrijednost nečijeg kritičarskog pisma.

Od ostalih priloga u Sarajevskim sveskama izdvajaju se dva intervjua: prvi Deana Dude s Milivojem Solarom naslovljen Od Servantesa do Kafke, i drugi Muharema Bazdulja s Mirjanom Miočinović naslovljen Margina slobode. Iako po tonu prilično različiti, oba intervjua imaju tendenciju prikazati određenu intelektualnu atmosferu i literarni kontekst: kod Solara je to nešto formalnije i vezano uz katedru za komparatistiku, a kod Miočinović više ispovjedno i vezano uz atmosferu Beograda sedamdesetih i kružoke oko Danila Kiša. U ovim Sveskama se također objavljuje i dio iz privatne i poslovne prepiske Danila Kiša, koja je tim zanimljivija kad čitamo u uvodnoj bilješci koliko Kiš nije bio sklon pisanju pisama (njegovim riječima: “nema čovjeka koji više voli da prima pisma a da je manje oran da ga napiše”). U rubrici Manufaktura izdvaja se zbirka poezije Predraga Lucića Ljubavnici iz Verone, koja je u međuvremenu objavljena u formi knjige u Hrvatskom društvu pisaca, ali s obzirom na kvalitetu nije dosad prepoznata od kritike. Riječ je o sjajnim poetskim varijacijama na temu književnog i turističkog toposa, o pjesmama koje su sasma drukčije od praznog sentimentalizma uobičajenog ljubavnog diskursa lirike, i koje su istodobno i komične, i angažirane, i intimističke, i parodijske, i pune pastiža i citata... Rijetka je to kombinacija samosvojne glasovne polifonije i jezičnog ludizma.

Na kraju, ne manje važno, vrijedi izdvojiti broj Sarajevskih sveski u cijelosti objavljen na engleskome i naslovljen Best of Sarajevo Notebooks, koji sadrži tekstove Mirka Kovača, Aleksandra Hemona, Slavenke Drakulić, Sibile Petlevski, Davida Albaharija, Dragana Velikića, Aleša Debeljaka, Elizabete Šeleve, Andreja Nikolaidisa i drugih, podjeljene u blokove Writers on the Border, The Balkans i Contemporary Prose. Važan je taj napor da se predstave pisci iz regije na drugim jezičnim područjima, i nadamo se da će engleske Sveske doista biti poslane na odgovarajuće adrese: zainteresiranim čitateljima, potencijalnim izdavačima, urednicima, agentima..., i da tako cijeli trud neće – kao što je u ovdašnjem književnom životu čest slučaj – zakazati u završnoj i ključnoj fazi: promocije, komunikacije i otvaranja prema drugima.

Fantom slobode

Fantom slobode/ Phantom der Freiheit, br.1-2/2008., gl. urednik Nenad Popović, Durieux i Art radionica Lazareti, Zagreb/Dubrovnik

Najnoviji broj časopisa Fantom slobode napravljen je u povodu Sajma knjiga koji je u Leipzigu počeo 13. ožujka i na kojem je ove godine zemlja u fokusu Hrvatska. Broj je objavljen na njemačkom jeziku i obasiže gotovo tisuću stranica.

U njemu je zastupljeno dvadeset petero autora, a izabrani tekstovi najvećim su dijelom iz područja esejistike, političke publicistike, memoarističke proze i književnosti. Riječ je, dakle, o tekstovima Ive Žanića, Slobodana Šnajdera, Nadežde Čačinović, Drage Roksandića, Dunje Melčić, don Branka Sbutege, Vlade Gotovca, Nenada Popovića, Predraga Matvejevića, Ive Goldsteina, Slavka Goldsteina, Ive Banca, Igora Grbića, Aleksandra Flakera, Marijana Bobinca, Ade Mandić Beier, Theodora Herzla, Milka Kelemena, Miroslava Krleže, Bronislave Prašek Calczynske i Luje Pleina. Na naslovnici je jedna od Teoretskih grafika Vlade Marteka čiji je rad također predstavljen u broju. Važan prilog je i Bibliografija prijevoda južnoslavenskih književnosti koju je sastavio Klaus Detlef Olof.

1% pokrivenosti

Ivana Bago

Izložba Elvisa Krstulovića Retorička tijela, Galerija SC, Zagreb, od 13. do 28. ožujka 2008.

U foto-reljefu I-Box, američki umjetnik Robert Morris ironično se poigrava žanrom autoportreta: na pravokutni drveni okvir postavljena su pomična “vrata” u obliku slova I (koje se čita kao “I = ja”, ali i kao “eye = oko”) iza kojih se otkriva pogled na fotografirani lik umjetnika. Obnažena tijela, poluukrućenog spolovila, te prijateljski nasmijanog i benevolentnog izraza lica, kao da poručuje promatraču/ici: evo me, to sam pravi ja/umjetnik. Kako nagovještava narodna metafora po kojoj je biti nag isto što i “biti kao od majke rođen”, skinuti odjeću i pokazati nago tijelo značilo bi skinuti sa sebe slojeve koje su nametnuli društvo, odgoj, socijalni status, obrazovanje, itd. i vratiti se, na neki način, nepatvorenoj prirodi, izgubljenom raju, iskonskom početku, postati tabula rasa. U ovom radu Morris ironizira kartezijansku dogmu o koherentnosti subjekta te banalizira modernističku jednadžbu po kojoj je umjetnički rad rezultat jednostavnog sklopa osobnosti, urođenog talenta i genija (muškog) autora, pri čemu tragovi rasipanja boje na platnima, primjerice Jacksona Pollocka, vode jednosmjernom ulicom do uviđanja esencije umjetnikova misteriozna bića. I-Box nastao je ranih šezdesetih, kada se umjetnici, nakon dominacije apstraktne umjetnosti i formalnih preokupacija iznova okreću pitanju tijela i tjelesnosti, no ne u cilju ovladavanja vjernom reprezentacijom ljudske anatomije. Ne više samo misaoni i transcendentni, nego utjelovljeni (umjetnički) subjekt sada postaje središnjim mjestom konstrukcije identiteta, “bojno polje” (kako nam poručuje natpis na jednoj od fotografija Barbare Kruger) na kojem se presijecaju i sukobljavaju ideološki i politički diskursi koji određuju pozicije i identitete subjekta unutar društvenog poretka i uspostavljenih društvenih vrijednosti.

Rad Elvisa Krstulovića također se bavi vezom između umjetnika i umjetničkog rada, tijela i identiteta, identiteta “umjetnika kao sebe” i “umjetnika kao umjetnika”, te dekonstrukcijom esencijalističkog stava o postojanju imanentne biti svake pojavnosti,  afirmacijom spoznaje da svijet postoji prije svega kao simbolički poredak, koji se konstruira kroz jezik. Krstulović se nadovezuje na one body art prakse koje koriste strategije fotografskog izvođenja autoportreta. Riječ je o fotografiranju koje je istodobno i performans identiteta, zauzimanje i izvođenje poza koje, u cjelini, ne daju zbroj i konačni portret subjekta/tijela, nego upravo suprotno: ukazuju na činjenicu kako je svaka potraga za jedinstvenim identitetom nužno iluzorna, jednako kao i potraga za cjelovitošću i autentičnošću. Pritom ide dalje od uobičajenih strategija prerušavanja, izmjenjivanja i nizanja različitih identiteta i uloga, kakve koriste, primjerice, Yasumasa Morimura ili Cindy Sherman. Za razliku od njih, on se bavi seciranjem same operacije prerušavanja, mehanizmima koji prokazuju da se svaki identitet realizira i manifestira jedino kao konstruirana fikcija…

Izvodeći do kraja destabilizaciju pojma subjekta, radovi subvertiraju dogmu o koherentnom, transcendentnom (umjetničkom, muškom) subjektu koji se, umjesto toga, pojavljuje kao nužno utjelovljen i intersubjektivan, skup provizorno ujedinjenih fragmenata, pri čemu mogućnosti igre upisivanja značenja postaju neograničene.