O recepciji Žižeka i srodnim stvarima

U posljednje dvije godine snimljena su dva dokumentarca čiji je glavni protagonist Slavoj Žižek. Prvi, Žižek! pokušava pokazati tko je uopće tzv. “div iz Slovenije” i zašto je postao jednim od najznačajnijih suvremenih filozofa, dok drugi, The Pervert’s Guide to Cinema, turnejom kroz najvažnija djela filmske povijesti nastoji približiti Žižekovu filmsku teoriju. Tim povodom održan je okrugli stol u kojem se raspravljalo o recepciji Žižeka u Hrvata i drugim srodnim stvarima

– Srećko Horvat: Unatrag posljednjih nekoliko godina zavladao je veliki interes za publiciranje djela Slavoja Žižeka u Hrvatskoj. Nakon prvih publikacija Arkzina zavladala je svojevrsna pauza i tek je nakon “čomskizacije” izdavačke scene Žižek ušao na velika vrata. Može se zamijetiti da se prije svega radi o knjigama koje bi sam Žižek svrstao u takozvanu B-produkciju i u tom smislu tek je nedavnim izdavačkim pothvatima predstavljena i A-produkcija, uz Sublimni objekt ideologije, što ga je Arkzin izdao 2002. godine, nedavno su izdana dva kapitalna djela Škakljivi subjekt kod izdavačke kuće Šahinpašić u Sarajevu i Nedjeljivi ostatak kod Demetre u Zagrebu. Fenomen filma – kao dio i produkt popularne kulture par excellence – možda nam posredno govori zašto su te tri knjige, a i neke druge iz takozvane A produkcije, čekale toliko dugo. Nedavno smo imali priliku gledati The Pervert’s Guide to Cinema u kojem smo vidjeli da je Žižek na neki način, između ostalog, i “popularizator” filmova, a i u dokumentarcu Žižek! možemo vidjeti na koji se način njegova filozofija percipira u trenutku kada se jedan mladić baca u zagrljaj znojnom Žižeku kao da je on neka rock zvijezda. Ako pogledamo indeks ovih triju knjiga, moći ćemo vidjeti da Žižek spominje tek desetak filmova i da se on tu prije svega bavi, takoreći, hardcore filozofijom, dok se u drugim knjigama poput Irak: posuđeni čajnik ili O vjerovanju prvenstveno fokusira na neke popularne fenomene. Naravno, film nije differentia specifica koja dijeli A i B produkciju, no treba obratiti pozornost i na taj fenomen. Ono s čime bih volio započeti diskusiju jest kraj dokumentarnog filma Žižek!, na kojemu sam Žižek promišlja vlastitu recepciju, tvrdeći da zasigurno postoji svojevrsni “cirkusantski” aspekt njegove pojave, ali mu se čini da iza toga stoji mnogo više. Kao da se populariziranjem Žižeka njegovu filozofiju nastoji shvatiti manje ozbiljno. Indikativan je primjer i scena u filmu u kojoj Žižek govori o objavljivanju njegovih “ozbiljnijih” knjiga kod Versa. Naime, kad je objavljivao knjige sa šalama, Verso je stalno zahtijevao “ozbiljnije” štivo, a kad je isporučio seriozno štivo, onda mu se spočitavalo gdje su šale. Time bih otvorio razgovor o pitanju recepcije i osobno bih najprije volio čuti Dejanovo stajalište, te da nam ispriča neki svoj osobni put, odnosno kako je došlo do toga da se Žižek počne izdavati u Arkzinu i zašto je tako dugo trebalo da dođe do toga da danas imamo ove dvije kapitalne knjige (Škakljivi subjekt i Nedjeljivi ostatak) pred sobom.

Teorijski odgovor dolazio je samo iz Ljubljane

– Dejan Kršić: Sjećam se da je osamdesetih u sklopu Jugoslavije postojao nekakav kontakt između nekih centara ili scena, i za Žižeka se u principu znalo. Ne možemo reći da se njega nije čitalo i nije prevodilo, objavljivalo ga se po časopisima, itd. Ono što je mojoj generaciji bilo najzanimljivije i najvažnije jest povezivanje cijele te grupe koju možemo nazvati slovenskom lakanovskom školom i njezinih kasnijih ogranaka s alternativnom scenom koja se u tom trenutku možda najviše identificira i povezuje s NSK-om i Laibachom. Žižek piše nekoliko ključnih tekstova za recepciju NSK i Laibacha i mislim da je cijela njegova priča koju vidimo u filmu Žižek! o identifikaciji bez ostatka, monstruoznosti, itd., u velikoj mjeri utemeljena i u njegovoj konstrukciji “čitanja Laibacha” i “čitanja NSK”. Zatim dolazi do jedne manje pauze; Žižek se više počinje baviti pitanjima koja su bitnija za slovensku društvenu političku scenu što je, kako smo vidjeli, rezultiralo time da je on postao jednim od kandidata za predsjednika (naravno, on će sam reći da nikad nije mislio da bi se to stvarno moglo dogoditi), a ono što je nama tu važno jest da 1989. izlazi njegova prva knjiga na engleskom, Sublimni objekt ideologije, a godinu, dvije poslije dolazi do raspada Jugoslavije. Ono što se meni čini, i što se nama u krugu Arkzina činilo, jest da hrvatska intelektualna i akademska scena nije imala nikakve odgovore, nikakva rješenja, nikakve tekstove i nikakve uvide o svim tim epohalnim pitanjima i događajima tih vremena. Dakle, o raspadu jednog sistema, ulasku kapitalizma, raspadu Jugoslavije, raspadu Istočnog bloka u cjelini, porastu nacionalizma itd. Svi su oni ostali manje-više slijepi i gluhonijemi za te epohalne događaje. Jedini teorijski odgovor na sve to dolazi iz ljubljanskog kruga: Žižek, Močnik, Riha, Dolar, itd. U trenutku kad mi radimo Arkzin kao neku alternativnu, marginalnu, kakvu god hoćete, publikaciju, novinu, fanzin – tražili smo ovdje neku vezu, da to ne bude samo neki opozicijski stav u stilu mi smo sada protiv Tuđmana, protiv totalitarizma, za demokraciju, itd. Činilo nam se da je to nedovoljno i pokušavali smo pronaći teorijske odnose, osnove ili veze, kako tumačiti tu cijelu situaciju i javno je predstaviti. Tu nam je opet, naravno, prvi došao Žižek, kao netko čije smo tekstove i iskustva mogli preuzimati te pokušati to prezentirati domaćoj publici. Koliko je to imalo smisla i utjecaja, veliko je pitanje i, naravno, je li to itko čitao i je li itko shvatio – povremeno se i ja sam začudim kada mi dođu neki ljudi s tvrdnjom da je njima to bilo jako važno. U tom smislu mislim da nije bilo pogrešno i promašeno.

Manifest, Lenjin, NATO...

– Za razliku od opozicijske situacije Feral Tribunea koji se ismijavao s Franjom Tuđmanom i tako dobivao snažan udarac od vlasti nazad (sudovi itd.), naš je put bio sofisticiraniji i nije izazivao tu vrstu otpora. Kao što sam Žižek često govori, to je, dakle, ta teorija koja je suviše komplicirana i nikoga u biti ne zanima – važni su ovi veliki mediji. Mislim da je za nekakvu društveno-političku, kulturnu i intelektualnu situaciju u Hrvatskoj bilo jako važno da se te ideje probaju probiti, te naravno da časopis za to nije bio dovoljan, pa smo krenuli s izdavanjem knjiga. Prvo je bio Uvod u Komunistički manifest, u povodu njegove (malo zakašnjele!) 150. godišnjice, za koji je Žižek napisao svoj autorski predgovor koji je na kraju ispao duži od samog teksta Komunističkog manifesta. Krenulo se s daljnjim publikacijama, za Sublimni objekt ideologije trebalo je neko vrijeme da se prevede, a u međuvremenu je 1999. došlo do intervencije NATO-a na Kosovu i Srbiji, oko čega je došlo do velike medijske diskusije. Tu smo napravili poseban tematski broj, za koji nam je Žižek dao jedan od možda ključnih tekstova, a koji je onda kasnije, u proširenoj verziji, objavljen u dvojezičnoj knjizi NATO kao lijeva ruka Boga?. Zatim dolazi priča oko Lenjina. Nakon konferencije koju je Žižek organizirao u Njemačkoj pod nazivom Repeating Lenin!, objavili smo jednu malu knjigu koja je bila neka vrsta prethodnice izdanju kod Versa, Revolutions at the Gates, gdje su sabrani i izabrani Lenjinovi tekstovi, te je on napravio svoj uvod koji je imao korijen u našem izdanju. Dakle, zanimljivo je to da se nije radilo samo o prijevodima, preuzimanju tekstova, nego i o komunikaciji s njim i dobivanjem originalnih tekstova, ma što to značilo jer – kao što sam kaže – on koristi cut-up i “sempliranje”, gdje zapravo editira postojeće tekstove u neke nove. Što se tiče A-produkcije, ne bih je sveo samo na to ima li u njoj pop-kulture i filmova nego se radi o tome da on u tim knjigama radi korak dalje, stvara neki novi teorijski blok što će ga dalje razvijati u sljedećim knjigama.

Akademski zazor od Žižeka

– Marijan Krivak: Čini mi se da je kod recepcije Žižeka bitno da se ne apostrofira toliko A i B produkcija, jer na neki način upravo to što Žižek od akademskih i filozofskih krugova nije prihvaćen kao “ozbiljan” filozof i teoretičar, njemu, naravno, samo može služiti na čast s obzirom na situaciju i spomenuto doba prijeloma u kojem se dešava opisana recepcija Žižeka u nas. Prema tome, slobodni smo uzeti od sve te produkcije ono što nam najviše odgovara... Zapravo, kad on kaže ovo što Srećko apostrofira – naime, da bi trebalo razgovarati o tome zašto Žižek nije prihvaćen kao ozbiljan, seriozan filozof, već kao popularni teoretičar koji privlači publiku temama od Hitchcocka do toaletnih školjki, pa onda filozofskom recepcijom Lacana, ali koja opet uzima mnoge primjere iz filmova – jednostavno mi se čini da u cijeloj toj priči, naravno, stoji globalno vladajući neoliberalni sklop koji sve stvari nastoji smjestiti u okvire poznatog, staviti ih u određeni status quo. Tako, kada se govori da je Žižek žovijalan klaun koji tu i tamo dotakne neku zanimljivu stvar, ali nema neku “filozofsku težinu”, sve to treba uzeti cum grano salis. To se, recimo, može usporediti s nekom medijsko-političkom recepcijom i ublažavanjem “slučaja Glavaš” u okviru te recepcije, koja se, znamo, medijski tretira kao “slučaj selotejp”, kao da se tu zapravo radilo o krađi uredskog materijala s jedne, i s druge strane o “slučaju garaža”, kao da se ovdje pak radilo o prevari na tehničkom pregledu! Govoreći o tim stvarima, druge, koje su mnogo važnije, mnogo bolnije i mnogo bitnije za ukupnu ustajalost i žabokrečinu akademskih struktura, ostaju na neki način izolirane. Upravo stoga ne bi trebalo dijeliti ovu A i B produkciju. Naravno, moramo biti sretni da danas imamo njegovu knjigu o Schellingu Nedjeljivi ostatak u biblioteci Dimitrija Savića, te da s druge strane imamo sarajevski prijevod Škakljivog subjekta, koja je eminentno filozofska knjiga, te koja kreće s Heideggerom, da bi se nastavila sa Žižeku najvažnijim i najreferentnijim filozofom – Hegelom. Međutim, ovdje opet cum grano salis treba uzeti to da Žižek jest filozof. Prije svega zato, jer se on sam ponekad brani od upravo tog potencijalno akademskog diskursa koji na neki način apstrahira od toga da filozofija nije onakva kakvom je Žižek razumije. Dakle, filozofija – kao što smo vidjeli u filmu – nije neka teorija o apsolutnim istinama, pitanje slobode u kategorijama povijesno-filozofijskog, nego je filozofija za Žižeka stalno preispitivanje naših predrasuda o svijetu oko nas, i to poimanje filozofije naravno nikako ne može doći u suglasje s vladajućim garniturama akademskih struktura. Na neki način, to je ono o čemu govori Terry Eagleton, o čemu posredno govori i Jameson, ta vječna suprotnost između akademika i intelektualca; kod prvoga težnja da se ništa ne mijenja, a s druge strane stalno redefiniranje, stalno pronalaženje nečeg novog. Dakle, nemoguće se događa. To je bitno. Meni je osobno, recimo, od svih tih spomenutih knjiga najvažnija bila Repeating Lenin!, ona je ostala na engleskom, makar je bila originalno objavljena u Hrvatskoj. Ta se knjiga danas ne ubraja u takozvanu A produkciju, nego upravo B, zato jer obiluje tim filmskim primjerima, s druge strane ima ta lenjinistička formalizacija koja je bila skandalozna. (Naravno, “skandal” je tu lom prema uvriježenim predrasudama!) U cijeloj je toj priči najinteresantnije da Žižek, naravno, ni tada s tim B produkcijskim knjigama, kao niti danas s onima iz A produkcije, dosad nije proizveo nikakvu recepciju kod nas. Ali razlog tome ne treba tražiti samo u deficijentnosti i defetizmu akademskih struktura, te na neki način ignoriranju Žižeka kao relevantnog sugovornika, nego uopće u generalnoj ustajalosti struktura, a konkretno u slučaju hrvatske filozofije radi se o jednom poprilično rigidnom poimanju da je filozofija neka germanska tradicija i ako se, dakle, tradicija njemačkog klasičnog idealizma ne recipira na jedan sasvim određen način, onda to mišljenje nekako ne spada u filozofiju.

Što čita Žižek?

– Petar Milat: Meni je interesantno to da nas Žižek uvijek tjera da govorimo o svom vlastitom iskustvu čitanja. Po meni je recepcija Žižeka ono što Žižek čita. Mene ne zanima tko čita Žižeka, nego što čita Žižek. To mi je postalo jasno kada nam je većina medija postala dostupna, dakle negdje oko 1999/2000., s penetracijom interneta, s novinama; u tom trenutku vidite da zapravo Žižek – barem tada – nevjerojatno puno čita i piše nevjerojatno puno recenzija knjiga. Na primjer, prva recenzija Imperija je Žižekova recenzija, prva recenzija Karatanijeve knjige o Marxu je Žižekova, te tako još barem desetak knjiga i onda zapravo u jednom trenutku shvatite da taj čovjek čita nevjerojatno dobre, zapravo najbolje knjige. A uobičajeno se dogodi da se te knjige tek poslije njega možda počnu čitati i ako se pročitaju onda tek ovlaš. Meni je u tom smislu od tih njegovih prvih, A knjiga – iako ni jugoslavenski naslovi nisu lošiji ili manje važni – recimo, zanimljiv Sublimni objekt ideologije; samo, primjerice, da se uzme Balibara, iako već dovoljno poznatoga ili, recimo, zanimljiva je referenca na Alfreda Sohn-Rethela, dakle na ranu frankfurtsku teoriju. Interesantno je da se ljudi jako malo na to vraćaju, a to je u toj knjizi prvi uvodni argument, s kojom se stvar rastvara, možda čak i prije Lacana. Znači ima tih nekoliko referenci koje on čini i koje nitko poslije njega ne radi, te je užitak čitati zapravo čuvene prustovske liste kod Žižeka, jer uvijek možete računati da ćete uobičajeno naći značajne autore koje nitko drugi ne čita. U tom smislu, meni je zapravo najzanimljvija recepcija Žižeka sadržana u tome što Žižek čita.

– Srećko Horvat: Meni se čini da ti pomalo izvrćeš pojam recepcije, kada kažeš da je recepcija Žižeka ono što Žižek čita. Ono što sam htio apostrofirati s pitanjem recepcije jest to da je, recimo, knjiga Znak/označitelj/pismo, kada si već spomenuo jugoslavenska izdanja, objavljena 1976. i da ondje Žižek među prvima pravi taj korak da spaja lakanovsku psihoanalizu i marksizam zajedno sa strukturalizmom, te da poslije toga – dakle, posljednjih 30 godina – nitko tu knjigu, pa niti u svjetskim razmjerima, nije koristio ili na neki način primijenio na neko teorijsko područje, za razliku od onoga što, recimo, radi sam Žižek koji primjenjuje psihoanalizu, marksizam ili nešto treće, te na taj način recipira Lacana. Za Žižeka je tek unatrag posljednjih nekoliko godina kod nas došlo do interesa, i to kod velikih izdavača, a što se recepcije tiče radi se prije svega o sekundarnoj literaturi; ti si i sam imao predavanje o tome i knjizi Jody Dean, te se tu uglavnom radi o prepričavanju Žižeka. Nitko zapravo ne aplicira Žižeka i njegove ideje. Tu, dakako, dolazimo do problema o kojem smo Tonči i ja ranije pričali, mogu li se Žižekove teze uopće aplicirati i na koji način. Može li se uzeti Žižeka a da ga se ne prepričava, nego da se uzmu neki njegovi pojmovi i neki njegovi teorijski dosezi, te da se onda primijene na neko područje a da to nije tek puko “žižekijanstvo”.

Percepcija i recepcija Žižeka u Hrvatskoj

– Tonči Valentić: Čini mi se da tu, osim toga, postoji znatno važnije pitanje: može li se o Žižeku uopće kritički pisati? Naime, čovjek koji piše na taj način i zauzima jednu strogu poziciju, citiram, kao “pripadnik lenjinističko-staljinističke sekte”, piše u određenom stilu koji ne dopušta drugačiji način argumentacije. Dakle, preostaje nam samo ili da se s njegovim tezama slažemo ili ne slažemo. To je jedan sasvim poseban pogled koji se ne može primijeniti ili aplicirati na druge autore. Ali bi upravo ovdje, da se nadovežem na Dejana i Marijana, trebalo razlikovati recepciju i percepciju. Što se tiče percepcije, tu je zanimljivo spomenuti jedan stari Žižekov intervju u Startu, uglednom časopisu koji je – za razliku od novina danas – objavljivao intervjue od sedam, osam stranica, s naslovom “Filozof u ludnici politike”. Primjećujete da je politika napisana manjim slovima, dakle, pažnja je usmjerena na ovo, “Filozof u ludnici”. Ne znači da je to percepcija Žižeka kao autora, ali to očito jest veliki problem jer, kao što smo sami vidjeli u dokumentarcu – kada Žižek ponudi rukopis koji ima previše šala, to postaje problem, kada ponudi nešto što je ozbiljno, poput Škakljivog subjekta ili Nedjeljivog ostatka, ili neke od novijih knjiga, onda to također postaje problem, jer se izdavač buni, da gdje su tu šale kojima može prodati knjigu?! To je zapravo stvar percepcije. Stvar recepcije u Hrvatskoj, o čemu je već bilo riječi, također je zanimljivo pitanje. Meni se čini da je recepcija u Hrvatskoj danas drukčija nego što je bila prije 10 ili 15 godina, u vrijeme Arkzina ili prije njega, pod pretpostavkom da danas kritičke recepcije uopće ima. Naime, čini mi se da se Žižeka onda poimalo kao svojevrsnog subverzivnog autora, odnosno autora koji ne samo da može poslužiti u jednu određenu političku svrhu, ne samo da može popularizirati jednu određenu teoriju, nego svojim kritičkim notama prezentira jedno sasvim drukčije shvaćanje teorije i shvaćanje politike kao prakse. Tek sa Sublimnim objektom ideologije počinje to “knjižno” prezentiranje Žižeka, jer dosad, do ove dvije knjige, nije prevedena nijedna “ozbiljnija” Žižekova knjiga. Međutim, ono što je danas posrijedi jest činjenica da se Žižeka više ne objavljuje na mjestima kao što je bio Arkzin. Tko ga danas objavljuje? Zadnje Žižekove knjige ujedno su izdanja kod izdavača koji su među najprofitabilnijima u Hrvatskoj. Dakle, Žižek više nije autor koji bi u ovoj sredini mogao figurirati kao neka vrsta kritičkog otpora, recimo ljudima iz akademske zajednice iznad kojih još “visi paučina”, nego Žižek postaje autor koji se može dobro prodati. U tome je bitna razlika. Mislim da ipak postoji razlika u recepciji, ponavljam, ako uopće možemo govoriti o bilo kakvoj stručnoj recepciji Žižeka, između danas i 10 godina unatrag. Ono što me fascinira jest da nisam zapazio nijednu važniju studiju o Žižeku kao autoru, o njegovoj interpretaciji Hegela, Schellinga, o onome o čemu govori u Škakljivom subjektu, o centralnoj temi subjektivnosti u filozofiji, o Badiouu – o tome se naprosto ne piše. Nije se pisalo ni o Fragile Absolute, niti o Sublimnom objektu ideologije i uglavnom ono što je figuriralo kao neka vrsta temeljne interpretacije bili su oni kratki tekstovi od pet, šest kartica o filmovima, te oni koji su objavljivani u Arkzinu. Dakle, prvo je pitanje kako uopće pristupiti Žižeku kao autoru, a drugo je pitanje zašto se u našoj sredini to uopće ne čini. Da se nadovežem na Marijana, ne bih rekao da je problem isključivo u tome što se Hrvatska razlikuje od, recimo, Zapadne Europe po akademskom sustavu, da Zapadna Europa ima neki bolji akademski sustav. Meni se čini da je isti, u onom strogom smislu, na Zapadu također konzervativan i nije spreman prihvatiti određenu vrstu teorije. Ne bih rekao da se Hrvatska razlikuje zato jer fakulteti i sveučilišta ovdje i dalje postoje kao mastodontske i nereformirane socijalističke ustanove, mislim da je na Zapadu slična stvar i da svatko drži svoj “komad znanosti”, ne želeći da mu itko uđe u to teorijsko područje.

Psihoanaliza u zapećku

– Dejan Kršić: Mislim da je tu samo stvar diferenciranja, da naprosto kod nas recimo lakanovska teorija praktički ne postoji, odnosno da je cijela psihoanaliza gurnuta u neki zapećak, mada smo imali neke očeve domaće psihoanalize prije 60 ili 80 godina. Prema tome, u takvoj situaciji kada, dakle, ta neka osnova ne postoji, vrlo je teško očekivati da se sad može ozbiljnije povesti neka priča o tome kako Žižek aplicira Lacana. Već sam spomenuo, meni je on doista bio najzanimljiviji na razini onoga što on naziva “idiotizmom teorije”, dakle, kako se njegova teorija ideologije može, primjerice, aplicirati na neku domaću situaciju, te što se iz toga može izvući.

– Srećko Horvat: Mislim da je to posve točno, da kod nas prethodno nije postojala neka recepcija Lacana, pa se stoga ni Žižekom ne možemo “ozbiljno” baviti. To je na vidjelo došlo pojavom jednog našeg renomiranog matematičara na televiziji, koji je tvrdio da je Lacan “muljator”, pa ako se takve stvari mogu govoriti i ako nije postojala neka veća recepcija poststrukturalizma – dakle, Barthesa, Derridaa i svih onih autora koji tek sada u pravom smislu stupaju na neku scenu i to također posredno, pa je Derrida recimo najprije bio recipiran u Americi, pa je preko Amerike došao k nama – onda je jasno zašto se niti Žižekom ne bavimo. Međutim, nije problem samo u tome da nije postojala neka akademska ili bilo kakva alternativna struja koja bi se bavila Lacanom, e da bi onda mogla percipirati recipirati i Žižeka, nego u Americi imamo taj problem da su se ljudi bavili Lacanom, a u Velikoj Britaniji Bruce Fink je preveo velik dio Lacana, te se također bavi i Žižekom, ali je došlo do toga da se Žižeka popularizira. To možemo vidjeti iz dokumentarca, kada na njegova predavanja dolaze ljudi koji ga percipiraju kao “Elvisa kulturalne teorije”, kakav je bio naslov u jednom časopisu, ili kao jednog od braće Marx, kao što ga je nazvao New York Times. Mislim da je na onim mjestima gdje postoji neko dublje razumijevanje Lacana došlo do svojevrsnog obrata i do slične situacije u kojoj smo mi danas u Hrvatskoj, naime, da se Žižek objavljuje u kulturnim rubrikama vodećih dnevnih novina, gdje su prijevodi zapravo loši i gdje ga se trpa uz efemerne autore.

Žižek kao satelit Voyager

– Marijan Krivak: Mislim da je još simptomatičnija druga stvar, ne ova recepcija Lacana, koje dakle nema, nego se radi o recepciji Hegela. Naime, ova sredina koja polaže svojevrsno pravo na Hegela, dakle filozofi odgajani na Hegel Studien, na jednoj sasvim određenoj recepciji klasičnog njemačkog idealizma, ne priznaje Žižeka s njegovim analizama. Za “filozofijskog Žižeka” je, naravno, značajniji Hegel negoli Lacan, dakle ta njegova teorija koja se dosta nadovezuje na dijalektičko razvijanje refleksivne svijesti kod Hegela jednostavno nema nikakvu recepciju, i to opet iz tih razloga – nota bene: čime ne želim apostrofirati da je to neki hrvatski specificum! – naime, ta jezgra koja je inherentna samoj Hegelovoj filozofiji jednostavno je nešto što Žižeka vodi do nevjerojatnih zaključaka koji balansiraju na samom rubu mogućeg, opet govorim o tome da se – kad Žižek interpretira Hegela – “nemoguće stalno događa”. U tom smislu netko tko tradicionalno poima Hegela, “povijesno-filozofijskog Hegela”, ovo ne može pustiti u svoju kuću, jer, naravno, ne radi se samo o preokretanju Hegela u novi diskurs i zloupotrebi Hegelove dijalektike, nego se radi o mnogo važnijim stvarima. Dakle, ustajalost, status quo koji postoji u teorijskim diskursima bitno je i presudno narušen jednom takvom originalnom intepretacijom Hegela, filozofa par excellence. Kada, naime, Žižek govori s nekim odmakom prema filozofiji, on, s druge strane – čini mi se – kao i Badiou – kojega upravo on često tematizira kad govori o potrebi subjektivizacije izvan filozofskog diskursa – to misli opet s određenom rezervom, tako da na neki način moramo recipirati prvo sve one autore s kojima se Žižek bavi da bismo mogli ocijeniti kako Žižek nešto interpretira. Kod nas naprosto ne postoji recepcija ni Ranci?rea, ni Balibara, ni Badioua; tek kada toga bude, onda će se moći valorizirati i Žižekov doprinos intepretaciji tih autora. Sve dotle dok se to ne napravi, sam pristup Žižeku kao “ozbiljnom” filozofu bit će otežan ili gotovo nikakav.

– Petar Milat: Kad bi se Žižeka išlo prokazivati, a što pokazuje da ga se na kraju niti ne može prokazati, pokazalo bi se to da on zapravo funkcionira kao satelit Voyager. Naime, taj se satelit – otkad je lansiran 1976. da istraži zadnje kutke naše galaksije – kreće tako da hvata svaki planet i kod svakoga se planeta ubrzava i onda izlijeće iz njegove orbite kako bi dalje nastavio put. To se kod Žižeka divno vidi kad se, na primjer, gleda Sublimni objekt idelogije, koji u tom smislu pokazuje politiku teorije. Prvi je, dakle, Laclau: Laclaua Žižek uzima krajem osamdesetih, knjiga izlazi u ediciji sa Chantal Mouffe; onda još nekoliko godina ide Laclau, pa i Jameson; negdje polovinom devedesetih taj novi planet postaje Badiou, da bi kasnije to postao Agamben. Ako ne govorimo o Hegelu ili Marxu, nego o živućim filozofima. Mislim da se ovo može “prokazati” i reći da Žižek poput satelita svaki put koristi neku novu energiju, te onda napušta taj koordinatni sustav, i čini mi se da je to genijalna strategija. Ono što je interesantno jest kad ti autori zapravo shvate da je Žižek pravi bastard i da ih je izdao. To se, recimo, dogodilo prošle godine s Laclauom. Znači, on objavljuje vjerojatno svoju summu, i dosad vjerojatno jedina ozbiljna recenzija te knjige jest Žižekova, na četrdesetak stranica u Critique and Inquiry, u kojoj on pokazuje da je to loše. Onda dolazi Laclau, koji osobno osupnut piše jedan isto tako dugačak tekst. I to je recimo u tom smislu, ako ćemo govoriti kako je išla ta recepcija i može li se uopće reći nešto o Žižeku; to je taj trenutak kada se Žižek na neki način nađe u nesumjerljivosti sa svojim planetima. Interesantno je da se to s Badiouom još nije desilo, ili možda jest na nekoj submedijskoj razini, a da mi to još ne znamo, jer je poglavlje o Badiouu u Škakljivom subjektu poprilično kritično. Interesanto, s Agambenom još nema te situacije.

Autor genijalne intuicije

– Srećko Horvat: Ne, s Badiouom je došlo do slične situacije kad je nedavno u Beču bila diskusija između Žižeka i Badioua, što je objavljeno prije otprilike godinu dana u knjižici pod nazivom Philosophie und Aktualität (Passagen Verlag) i upravo dolazi do konflikta između njih dvojice, no tek u smislu da se oni međusobno ne slažu i to iskazuju (podnaslov je čak Ein Streitgespräch), ali međusobno izražavaju neku vrstu prijateljstva.

– Petar Milat: Ali to je na submedijalnoj razini. Meni je to interesantno, da on putem tih autora, čije knjige objavljuje Verso, MIT ili netko treći, uspijeva na Zapadu, i to je onda njegovo skoro pa genijalno, ingeniozno “parazitiranje” na troje, četvero autora. Međutim, pozitivno je to da, recimo od prošle godine, imamo nekoga tko je u tom smislu dovoljno provokativan, barem za Žižeka, a to je Laclau, te da imamo novi razvoj teorije. Da imamo nekoga tko Žižeka potiče da svoje ideje razradi dalje. Danas vjerojatno de facto nijedan student u Americi, ili onda u amerikaniziranoj akademiji koja je globalizirana, neće moći reći “da, Laclau i Žižek, to je jedna te ista stvar”. Oni se neće moći smjestiti pod isti označitelj, recimo teoriju hegemonije, kao što se neki autori svrstavaju pod poststrukturalizam, iako možda nemaju mnogo toga zajedničkog. To je ono što mi se čini bitnim kad govorimo o recepciji i mislim da će se sada Žižek sve češće događati, da će se početi sudarati sa svojim planetima.

– Tonči Valentić: Još jednu bitnu stvar nismo spomenuli, kad govorimo o tome da on funkcionira kao neka vrsta satelita koji od svakog uzima ponešto, a to je da je Žižek prije svega autor genijalne intuicije, dakle koji je u stanju više od ostalih autora koji danas objavljuju prodrijeti u samu stvar. Dakle, on je u stanju svoje teze producirati na način kao da one izlaze same iz sebe, te kad govorimo o satelitu onda treba spomenuti da on vidi nešto što drugi ne vide – često i sami autori koje preuzima! – pa se na primjer može reći da je način na koji u Škakljivom subjektu interpretira Badioua u osnovi čitanje Badioua kakvo on sam sebi vjerojatno ne bi bio u mogućnosti poduzeti, ma koliko to paradoksalno zvučalo. Upravo ga to na neki način uzdiže iznad velike većine autora. Ta vrsta genijalne intuicije možda je najviše prisutna upravo kroz onaj najviše populistički model njegova pisanja, a to je pisanje o kinematografiji. Tu se približava većini ljudi koji nemaju filozofsko obrazovanje i u načinu na koji on tumači filmove vidljivo je i jasno primjenjivanje te teorije. On filmove promatra tako da uzima od svakog ponešto i proučava ih kroz ono što je već a priori prisutno, ali to kao novost iznosi na svjetlo dana. Ovo je metoda koju često rabi, ali upravo je u filmovima to najvidljivije.

Transkript okruglog stola koji je 22. siječnja 2007. održan u net.kulturnom klubu mama.

Oprema teksta redakcijska.