Zarez

Profesionalne deformacije

Boris Postnikov

Sudbina ovog teksta na neki je način potvrdila njegovu tezu. Reagiranje na članak Jurice Pavičića "Odvratni kapitalisti i njihovi kritičari", naime, poslano je Jutarnjem listu, ali četiri dana, dva telefonska poziva i pet mejlova kasnije Jutarnji ga, suprotno boljim novinarskim običajima i zakonskim obavezama, i dalje naprosto ignorira. Pavičićeve tvrdnje kako su baš komercijalni mediji ti koji su danas "profesionalni" i "otvoreni" time su dobile zanimljiv komentar.

 

 

U komentaru „slučaja“ medijske reforme u prilogu Magazin Jutarnjeg lista (22. prosinca 2012.) Jurica Pavičić proglasio me je manje-više nekompetentnim da o toj reformi govorim, a Zarez, dvotjednik koji uređujem, promovirao je u neoborivi dokaz teze o problematičnosti javnog financiranja medija. Pošao je pritom od burnih reakcija na izlaganje glavnog savjetnika za medije u Ministarstvu kulture Milana F. Živkovića, objavljeno u Jutarnjem bez namjere autora i pod etiketom „tajnog dokumenta“ i „kontroverzne strategije“. To je izlaganje, smatra Pavičić, postalo „nehotični papa-test koji 'otkriva trudnoću'“ i ljude smješta u dva glavna tabora: prokapitalističke liberale i antikapitalističku ljevicu koja se zalaže za javno dobro. Sam se ipak nije uspio svrstati niti s jedne strane takvog papa-testa: iako se slaže sa Živkovićevom „antikapitalističkom“ dijagnozom današnjih ideološki monolitnih mainstream medija, koji dobro paze da se ne ogrebu o određene političare ili, još češće, krupne poduzetnike, ozbiljno sumnja u njegov recept: jačanje javnih i neprofitnih medija. Razlog sumnje dobro je poznat: tko nam može jamčiti da iza načelnih zahtjeva ne stoje sitni interesi onih koji bi samo htjeli parazitski trošiti novce poreznih obveznika? I tko garantira da javno financirane medije sutra-preksutra ne bi preuzela i instrumentalizirala neka radikalno desna, nacionalistička i ksenofobna vlast, neki „sutrašnji Orban“? Potom u igru ulazi Zarez, a Pavičić na nizu primjera iz aktualnog dvobroja dokazuje našu neprofesionalnost: em objavljujemo tekstove bez ilustracija, em kasnimo s kritikom neke knjige tri mjeseca za korporacijskim T-portalom, em uz temat o spomeniku na Petrovoj gori ne prilažemo svježe fotografije... I baš takva glavnourednička šlampavost, smatra, mene „u znatnoj mjeri diskvalificira“ da uopće govorim o medijskoj reformi, kao što sam pokušao u nedavnom televizijskom nastupu. A pritom još i dokazuje da su, za razliku od Zareza, upravo komercijalni mediji oni koji su danas kulturno relevantni i otvoreni. U cijelom ovom izvodu puno toga ne štima. Pođimo redom.

Za početak, papa-testom se ne otkriva trudnoća, nego rani stadij raka grlića maternice, uz još neke poremećaje. Ovo bi bio kranje nepotreban i sintičav prigovor da nije nezgodne činjenice: ako docirate o novinarskom profesionalizmu, onda nije poželjno da vam se događaju tako banalni gafovi, jer oni potvrđuju kako ni vi, ni lektor, ni redaktor, a ni nadležni urednik Jutarnjeg – svi su oni, naime, morali pročitati tekst prije objave – ne rad(it)e svoj posao naročito profesionalno. Dalje, dobar dio prigovora koje Pavičić upućuje Zarezu promašeni su, a profesionalizam „velikih“ medija, koji hvali, baš i nije tako neupitan. Zarez, naime, možda objavljuje intervjue bez fotografija sugovornika, ali mu se barem još uvijek nije dogodilo da objavi intervju bez cijelog sugovornika, kao što je uspjelo Pavičićevom kolegi Davoru Butkoviću u antologijskom pokušaju razgovora s Ivom Sanaderom. Zarez, dalje, objavljujući godišnje nekoliko stotina ekstenzivnih kritika možda ponekad i zakasni u odnosu na neki od portala, ali mu se barem još uvijek nije dogodilo da objavi kritiku koncerta koji uopće nije održan, kao što je prije nekoliko godina uspjelo Slobodnoj Dalmaciji. Zarez objavljuje temat o Petrovoj gori bez fotografija, ali u uvodu tog temata objašnjava i zašto; šteta što Jurica Pavičić nije našao vremena da pročita ono o čemu piše. Zarezu se, konačno, možda i potkrade da objavi tekst bez podnaslova, ali barem ne dopušta sebi da u opremi tendenciozno naziva „tajnom strategijom“ nešto što to nije. Usput, o takvoj praksi opremanja je u posljednjem broju Zareza pisala Andrea Milat, a jedan sam tekst o medijskoj reformi napisao i ja. Pomalo je bizarno – da ne kažem: neprofesionalno – to što Jurica Pavičić u povodu rasprave o reformi medija komentira skoro cijeli sadržaj posljednjeg dvobroja, osim dva teksta koja se tom reformom izravno bave.

Ne tvrdim, naravno, da je on sasvim u krivu, iako svoju tezu baš i nije dokazao najspretnije: Zarez, naime, uistinu jest nepočešljan i urednički neuredan list. Nejasno je, međutim, zašto bi to mene „u znatnoj mjeri diskvalificiralo“ iz rasprave o medijima: za nju se, valjda, kvalificiramo i iz nje diskvalificiramo isključivo argumentima i stavovima koje iznosimo. Uzeti Zarez za paradigmu javnih medija, recimo, loš je argument, a iskoristiti ga kao primjer toga zašto „trpanje poreznog novca u neki/neke medije nije jamstvo kvalitativnog bonusa“ još je gori. Jer Zarez nije nikakva igraonica zanatski traljavih ljevičara koji lijeno brste državni proračun, nego list u kojem se najveći dio posla obavlja volonterski, iz čistog entuzijazma, ili, rjeđe, uz zbilja mizernu financijsku naknadu. Poneka profesionalna greška logična je posljedica takve situacije: većina ljudi u redakciji Zareza i dobar dio njegovih suradnika, naime, nisu besposleni „akademski ljevičari“, kako im se imputira, nego su mahom prekarni radnici, neprestano razapeti između pet ili šest istodobnih poslova i projekata. Toliko, dakle, o opasnim igračima koji se u svom radu vode isključivo materijalnim interesima. Toliko o moćnim kulturnjačko-medijskim klanovima o kojima konfabuliraju zlobniji od Pavičića. Toliko, konačno, o profesionalizmu onih koji su se o situaciji u Zarezu mogli pokušati informirati prije nego što su se počeli neobavezno nabacivati ideologemima „akademskih ljevičara“ i mrskih nam „državnih dotacija“.

Obavljanje elementarne domaće zadaće i inače nije forte većine ovdašnjih visokoprofesionalnih novinara. Upravo način na koji je praćena priča o medijskoj reformi to potvrđuje. Prisjetimo se: prijedlog je u početku prikazan isključivo kao porezni udar na stanovništvo zbog onog njegovog dijela u kojem se govori o plaćanju RTV-pristojbe na osnovu boravka u državi, a ne posjedovanja TV-prijamnika, radijskog aparata ili kompjutera, kao do sada. I baš nitko se pritom sjetio obaviti jednostavnu provjeru, pa doznati da TV-prijemnik ionako već posjeduje 98 posto kućanstava, a najveći dio od onih preostalih dva posto ima radio ili kompjuter. I baš nitko nije obratio pozornost na onaj dio prijedloga prema kojem bi se „porez“ plaćao ovisno o primanjima, tako da bogatiji daju više, a najsiromašniji – prvenstveno umirovljenici i nezaposleni – jako malo ili ništa. I baš nitko nije potom prebrojao najugroženije, pa ustanovio kako umirovljenika i nezaposlenih ima više od milijun i pol. Dakle, ono što je u praksi značilo prijedlog financijske olakšice – skromne, ali dobrodošle – za nešto više od trećine hrvatskih građanki i građana, (jedno)glasno je prezentirano kao krvavi harač. Eto, to je za mene primjer neprofesionalnog novinarstva.

Šteta je, zahvaljujući njemu, počinjena, rasprava svedena na karikaturu a priča o medijskoj reformi ljudima je vjerojatno dojadila i prije nego što je otvorena. Svejedno, smatram da u toj raspravi ne treba oponentima unaprijed lijepiti etikete naivnih ili prefrigranih ljevičara, koji pod javnim medijima zamišljaju isključivo televiziju ili novine skrojene po vlastitoj ideološkoj mjeri: zanimljiv mi je, recimo, model tzv. public commissioninga britanskog teoretičara Dana Hinda, koji predviđa da građani glasaju o temama kojima bi se javni mediji trebali baviti i da tako sami odlučuju u kojem će smjeru ići javne financije, bez obzira na to koliko bi se taj izbor na kraju preklapao s mojim ideološkim pozicijama. Smatram, dalje, da se podrazumijeva kako javni mediji pritom moraju imati snažne mehanizme kočenja govora mržnje, seksizma ili ksenofobije. Upozorenja na opasnost od nekog budućeg državnog instrumentaliziranja, potaknuta lošim uspomenama i nekim jednako ružnim aktualnim primjerima, razumljiva su mi; smatram, međutim, da ne bismo trebali strahovati od toga što bi „neki sutrašnji Orban“ napravio od javnih medija, nego da trebamo raditi na medijima koji će spriječiti da nam se taj Orban dogodi. Baš kao što smo trebali raditi na medijima koji bi spriječili da nam se dogodi jedan Ivo Sanader. Smatram, ukratko, da bismo se trebali prestati vrtjeti unutar potrošenih opozicija državno dotiranih i navodno slobodnotržišnih medija (a kojima država pojedinim potezima itekako ide na ruku) i da bi, umjesto toga, vrijedilo pokušati iznaći modele najvišeg stupnja istodobne autonomije od aktualne državne vlasti i krupnih poslovnih interesa, koji, svaki na svoj način, provode cenzuru određenih, iznimno važnih tema i pristupa. Nije nemoguće; za početak, sasvim je dovoljno onaj Pavičićev gaf s papa-testom uzeti dovoljno ozbiljno da shvatimo kako je ovdje zbilja riječ o dilemi između zdravlja i kancerogenosti društva u kojem živimo.