#440 na kioscima

17.12.2014.

Igor Stojaković  

Pametni zub - Abrakadabrice i druge akulturacije

Riječ po riječ, i evo nama opet sranja, ovoga puta u obliku… a tko zna zašto je to dobro


Arthur C. Clarke rekao je kako je visoko razvijenu tehnologiju nemoguće razlikovati od magije. To je bila jedna od njegovih čuvenih izjava. (Premda se, priznajem, trenutno ne mogu sjetiti niti jedne druge.) Pisao je SF romane i priče, osmislio telekomunikacijske satelite, ali od svega toga navedenog gore prepričana magijsko-tehnološka izjava usjekla mi se u sivu masu poput vatrogasne sjekirice u užegao med.

 

Smisao za magiju I ja sam pokušavao proizvesti sličan učinak. Izjavljivao sam u više navrata nešto što je trebalo zvučati naročito inteligentno, nešto tipa “ribe su ptice pjevice s vodom u plućima”, ali nisam postigao ni približan odjek. Jer ja ne posjedujem smisao za marketing, nemam smisla ni za tehnologiju, još manje za peripatetiku i ideologiju. 

Očito, nemam nimalo smisla za magiju.

Onome koji magiju prakticira neophodno je poznavanje magičnih riječi. Čarobnih poštapalica koje su jedine u stanju mijenjati stvari i proizvoditi događaje. Abrakadabra. Ćiri bu, ćiri ba. Bim-bam-bus. Navedeni primjeri još su u davnini izašli iz upotrebe uslijed izlizanosti značenja; danas ih koristimo samo u vidu parodije. 

No, postoje čarobne riječi koje još uvijek djeluju. 

Pogledajmo što se rabi na području tehnologije koju Clarke, tako lukavo, ne razlikuje od magije. Evo što koriste automehaničari: bregasta osovina, koljenasto vratilo, gumi-gelenga. (Pišem te riječi kurzivno kako bih neutralizirao njihove magijske moći. To se radi.) Prilično uobičajene riječi, rekli bismo. Kao da smo ih tu i tamo koristili ne proniknuvši do kraja u njihovo stvarno značenje. A ipak, radi se o nekima od najmoćnijih riječi u cjelokupnoj povijesti magije! I moraju biti moćne, te riječi jer, kako vidimo, automobilski motori rade. Troše benzin. Kreću se. Magija djeluje.

 

Integralne buhtle Ili informatika: VGA, sck 604/604, biosjumper. U ovom je primjeru asocijativna mreža bačena na neupućenika (kakav sam i sam) drukčije kvalitete. Rečeno jezikom prostoga puka, ovdje ni kurca ne razumijemo, ni na što nas ne vuče (s eventualnim izuzetkom treće magične riječi koja me podsjetila na amaterskog šahista i profesionalnog konja Jollyja Jumpera).

Ali, dodirnimo realnost cijelom površine kože, makar nam se miteseri prelili u istu: nije samo tehnologija u pitanju. Magične riječi su posvuda jer je i magija posvuda. Neću ići tako daleko da ustvrdim kako su sve riječi magične, jer bi nas to odvelo u stanja nespoznata i nedokučiva, stanja u kojima ovaj tekst ne bi ni mogao biti pisan. 

Odmaknimo se, dakle, od tehnologije, nađimo nova područja na kojima magija djeluje:

Društvene znanosti: akulturacija, Kuznjecov ciklus, kevenda, tortni dijagram 

Pekarstvo: pletenica, peka, lizika, integralne buhtle

Ribarstvo: plivaričar, nosata, inbroj, udičarka

Bebinstvo: gu, ga, kme, njonji

Upravo tako: bez navedenih magičnih riječi društvene znanosti postale bi nedruštvene, tijesto se ne bi dizalo, ribe ne bi nikad sunca vidjele, a bebe bi samo kakale, pišale i plakale.

 

***

I da zaključimo ovu, ne znam koju po redu uzaludnu raspravu: bez sve te sile čarobnih riječi štošta u ovoj našoj stvarnost ne bi funkcioniralo. Kad automehaničar ne bi znao u odgovarajućem trenutku izreći odgovarajuću riječ kakva je, na primjer, bregasta osovina…

O Nebesa Celebesa! Kurziv, zaboravio sam kurziv!! Koji sam ja…

 

Najobičnije neobičnosti Koji sam ja… 

Upravo zato zamolio sam sve ljude koje znam da me upozore primijete li bilo kakve neobičnosti u mojem ponašanju.

“Kao na primjer?”, pitao je Ljudevit Kandié, jedan od ljudi koje znam. Sastali smo koliko jutros, u jednoj od prigradskih birtija, Ljudevit Kandié i još par nas.

“Ma najobičnije neobičnosti, one svakidašnje. Neki dan sam, recimo, zaboravio ograničiti izvršnu moć stanovitih magičnih riječi pa je svijet došao svome kraju. A evo jučer sam imao taj slučaj s Lalijom Balloni. Ručali smo zajedno, u restoranu ‘Krvavo prosto’, ali ona je naručila samo desert. Ja sam pak pojeo debeo steak te sam zatražio od Lalije dopuštenje da noktom iščačkam komadiće mesa zaostale među zubima – noktom kažiprsta desne ruke, dakako, daleko je prikladniji za rečenu svrhu negoli ove moderne škart-čačkalice od iverice kakve se posvuda nude. Pogodniji čak i od klinički hladnog zubnog konca, tog ubojice noktalno-oralnih intimnosti. Lalija mi je dopustila to noktno čačkanje no, kako sam kasnije shvatio, učinila je to iz puke pristojnosti; nije željela usred restorana raditi bijesne skandale. Shvatio sam to, kako rekoh, znatno kasnije, oko tri u noći, probudivši se iz noćne more koja je zapravo bila usidrena u javi. Zaboga, pomislilo sam, pa ja nisam takva osoba! Kako sam mogao učiniti tako nešto? Nazvao sam Laliju usred te iste noći i ispričao joj se zbog svoje pogreške, ali ne bih volio da mi se takve stvari događaju češće. Zato vas molim…”

 

Tri točke “Tri točke!”, uzvikne Redina Genzmeyer, još jedna od osoba koje znam.

“Kakve tri točke?”, pitao sam.

“Upotrijebio si tri točke u nizu iza polurečenice ‘zato vas molim’. Ranije uopće nisi koristio tri točke, kao ni druge vidove populističke interpunkcije, i zato je to jedna neobičnost! A rekao si da te upozoravamo na neobičnosti.”

“To nije neobičnost, to je obična pauza usred rečenice. I nije populistička!”

“Kako da te upozoravamo na neobičnosti kad se ti buniš?”

“Kad sam rekao da me upozoravate na neobičnosti, zapravo nisam mislio na tebe, Redina.”

“Nego na koga?”

“Nego na sve ostale! Ti molim te budi tiho.”

“Ja sam htio nešto drugo ispričati”, reče Nezevez Ludinski, još jedna od osoba iz mojega kruga. “Mene muči dvojnik.”

“Prežvakana romantičarska tema”, nadotukne grofica D’Kuć – i ona, dakako…

“Ma ne mislim na astralnog ili nekog takvog dvojnika, moj dvojnik je telefonski! Zato mi je linija dobar dio dana nedostupna. Umjesto tu-tu – tu, ukućani i ja u slušalici čujemo samo bijeli šum, stacionarno zračenje, davni odjek Velikog praska. Žalili smo se na pošti, ali rekli su da slobodnih linija jednostavno više nema. I da sam ja jedini korisnik fiksne telefonije koji liniju dijeli s tzv. ‘dvojnikom’, jedini na području cjelokupne i suverene RH. Ali to nije sve. Onog drugog nema!”

“Kako to misliš?”, upita baka Vjenceslava.

“Tako, lijepo. Taj drugi, kojemu sam ja dvojnik i koji bi meni trebao biti dvojnik, uopće ne postoji! Linija jest podijeljena između dva korisnika, ali tog drugog, ponavljam, nema.”

“U jebote”, reče Zgvrl Grndloë, očito još jedan od onih koje znam, bit će da ga znam.

“Upravo tako. A sve zbog posvemašnje nestručnosti na svim razinama izumirućeg nam sustava fiksne telefonije – oni jednostavno ne shvaćaju da broj telefonskih pretplatnika uvijek mora biti paran upravo zato da se ne bi stvarale ovakve, irealne situacije izvan domena matematičke stvarnosti. A sada, sada je kasno za preinake, vele mi u HT, kasno je za sve.”

“Igra sudbine...”, rekao sam u namjeri da zaustavim tu besmislenu priču.

 

Matična riječ “Upozoravam te na neobičnost!”, objavi Nezevez Ludinski.

“Što je sad opet?”

“Opet si upotrijebio tri točke kao interpunkcijski znak, ali ti je zadnja još i podebljana! Oprosti, ali to je neobičnost. A i pravopisna nepravilnost.”

“Ma boli mene ona stvar za ovu stvar i sve ostale stvari! Prestanite me upozoravati ako ste u stanju uočavati samo besmislene sitnice! Dosta više.”

“Eto, sad se i ljutiš.”

“Da, eto.”

“A sam si rekao da…”

“Jesam, ali povlačim riječ.”

A riječ se, kao po komandi, stane povlačiti birtijskim podom, tako da su ljudi koje znam gledali u čudu. Bili su realno i fenomenalno začuđeni. (Jer bila je to, očito, matična riječ.)

“E sad je stvarno dosta!”, rekoše ljudi koje znam.

I pozvaše svu silu ljudi koje niti znam niti ću ih znati.

preuzmi
pdf