Psihologinja i životna trenerica osmislila je program “iscjeljivanja” pretilih osoba koje pate od emocionalno uzrokovanog poremećaja u prehrani
Doreen Virtue američka je autorica koja se sasvim ugodno stacionirala na Havajima. Iako je u prošlosti bila domaćica koja se borila s viškom kilograma, manjkom samopouzdanja i problemom prejedanja, slijedeći svoju intuiciju osmislila je program “iscjeljivanja” pretilih osoba koje pate od emocionalno uzrokovanog poremećaja u prehrani, završila školovanje za psihologinju te postala autorica i svojevrstan life-coach koji iza sebe ima 500 naslova, brojna televizijska, radijska i ina gostovanja, savjetovanja i terapije. Također je osmislila program Angel Therapy, u kojem joj u liječenju i uravnoteženju ljudi – nezadovoljnih, nesretnih i pretilih, kao što je i sama jednom bila – pomažu anđeli. Što drugo reći nego – živi američki san.
Debeli i religiozni? Unatoč kratkoj biografskoj crtici o autorici ovog naslova, njena knjiga Žudnja za hranom počinje zanimljivom rečenicom u kojoj tvrdi da ovo djelo “sažima mnoge godine znanstvenog, psihološkog i metafizičkog istraživanja”. Potrebno je dodati – propuštenog kroz new age prizmu poimanja svijeta.
Problem pretilosti uzima sve više maha među stanovnicima zapadnog svijeta. I dok je istina da se kanoni fizičke, opipljive i tjelesne ljepote s vremenom mijenjaju, mijenjaju se i kriteriji koji odlučuju koliko je sala poželjno, a koliko ipak previše. Problem pretilosti nije samo problem kvalitete hrane i prehrane, industrijske proizvodnje namirnica, te distribucije prvorazredne robe i rafiniranog ‘škarta’ – nego je i socioekonomski, ekološki i politički, a čini se i emocionalni problem. Ova će vam knjiga pružiti uvid u tumačenje onog emocionalnog koje se krije iza prejedanja, ponuditi tipizaciju “ovisnika” o pojedinoj skupini hrane, ali i predložiti kako da riješite svoj problem prejedanja.
Ako niste religiozni i debeli, slijedi upozorenje – neke bi vas teze ove autorice mogle zbilja uzrujati ili vam ostati nerazjašnjene i nelogične, unatoč brojnim godinama znanstvenog, psihološkog i metafizičkog istraživanja koje su prethodile njezinom pisanju knjige.
Ono što se iz ove knjige može iščitati jest problem koji je najvjerojatnije uzrok sve većem broju pretilih ljudi. Postmoderna misao začinjena amerikana-bezgraničnim-mogućnostima-samoostvarenja provukla je kroz svoje sito i fenomen hrane i prehrane. I ne samo provukla, već i osmislila evoluciju hranjenja. Od zadovoljavanja primarnih potreba (za energijom i nutrijentima), hrana predstavlja i kulturološki potpis svakog pojedinog geografskog, etničkog ili kulturnog područja. Uz blagovanje i prehranjivanje vezuju se brojni rituali, no u ovoj knjizi prehrana je uzdignuta na jednu novu stepenicu: onu održavanja unutranjeg mira.
U knjizi Doreen Virtue postulira se teza da je apetit (u obliku koji izaziva pretilost) ušao u domenu “bolesti“ koju treba prepoznati i izliječiti. Nije to možda toliko daleko od istine. Osim što bih možda izmijenila tezu da glasi: razmišljanje o hrani ušlo je u domenu bolesti koju treba izliječiti.Virtue smatra da ljudi koji su pretili imaju ogromno teoretsko znanje o hrani, o sastavu pojedinih namirnica, djelovanju određenih skupina hranjivih tvari na organizam i slično – no unatoč tome, ne mogu si pomoći u pridržavanju režima uravnotežene i zdrave prehrane. Upravo u razmatranju ovoga mehanizma koji onemogućava samokontrolu autorica pronalazi svoju nišu i utvrđuje: unatoč brojnim dijetama koje ste iskušali i dalje ste pretili. Problem mora biti emocionalan u temeljima.
Osobno smatram da se pretilost ne bi trebala objašnjavati i secirati te opravdavati na ovakve načine. Ona je kompleksan problem koju unutar sebe krije podlu zamku kokoši i jajeta. Statistike koje autorica navodi, a koje idu u prilog da su pretile osobe sklone prejedanju u stresnim situacijama (str. 36), zapravo ništa ne dokazuju. Pretile osobe duboko su nezadovoljne sobom zbog pritiska društva i pomalo nerealnih kanona ljepote, ali i zbog vladajućega stava prema kojoj je pretila osoba nezdrava osoba. Ako smo nezadovoljni sobom jer smo pretili i izloženi stresu (razvodu braka, ispitnim rokovima, bolesti članova obitelji i sl.), statistika koja kaže da kao pretila osoba češće posegnemo za sendvičem ili pečenim pilećim krilom ne govori ništa.
Prevelik broj životnih trenera, reklama za čudotvorne proizvode koji tope masti i pomoću vitamina poništavaju slobodne radikale u našem tijelu, te fotografija retuširanih manekenki kod mnogih stvara frustraciju vlastitim tijelom. Kad tome dodate ogroman izbor sasvim suvišnih proizvoda koji su k tome rafinirani, napucani emulgatorima, solima, šećerima i konzervansima, a koji vas svakodnevno mame s polica – nije teško shvatiti zašto je na tržištu i u medijskom prostoru sve više osoba poput dr. Virtue.
Kao što su nekada ljudi dobro poznavali anatomiju životinje ili biljke koju su blagovali, danas sve više osoba pamti deklaracije na proizvodima i opterećuje se kemijskim nazivljem sastojaka bez da su uistinu životnim prilikama povezani s vlastitim izvorima hrane i hranjivih sastojaka. Hrana je čovjeku postala tuđinac koji se proizvodi na plantažama, farmama i pogonima u koje nikada ne zaviri, koje nikada ne pomiriše i čije procese mesarenja, fermentiranja, pakiranja, kiseljenja, kvarenja uopće ne poznaje.
Kruške i jabuke Iako zvuči kao još jedna od dijeta koje nam garantiraju gubitak kilograma, ovaj naslov upućuje vas u koktel motiva s kojima ćete se susresti u ovoj knjizi. I dok postoje brojni naslovi koji se hranom bave iz antropološkog, etnološkog ili kulturološkog aspekta (kao primjerice naslovi Neki to vole vruće, Meso itd.) te objašnjavaju zašto je primjerice bob intrigantna namirnica u mediteranskoj kuhinji ili zašto ljudi koji ne pojedu komadić mesa za ručak i dalje osjećaju glad, iako su dovoljno pojeli, ova knjiga pokušat će vas uvjeriti da će svaki pojedinac čeznuti za maslacem od kikirikija vođen ili nošen emocijom koju ne može kontrolirati. Svi ljudi ovoga svijeta u nedostatku ljubavi ili dobrog raspoloženja posegnut će za čokoladom, a u slučaju tjeskobnog napada za slanim grickalicama. Točnije bi bilo da je autorica specificirala zaključke do kojih je došla i lokalizirala ih u razvijeni zapadni svijet, točnije Sjedinjene Američke Države. Jer u razmišljanju da čežnja za određenom namirnicom proizlazi iz jednog te istog osjećaja u svim ljudima na ovome svijetu pomalo je ograničavajuća ideja koja ne dozvoljava niti trunčicu relativizma.
Nije da se u knjizi ne mogu naći i aluzije na promišljanja o “drevnom čovjeku”. Nešto što smo baštinili od naših predaka Virtue pronalazi u ideji “intuicije”. Intuicija je, po autorici, nešto iskonsko u nama, smjerokaz koji nikada ne griješi; ako zanemarujemo što nam ona govori, nastupit će frustracija, a onda najvjerojatnije i pretilost. Intuicija je božje oruđe, ali i kurzor koji će nas navesti na donošenje odluka u pragmatičnijim situacijama. Tako možete pročitati da su nam preci koji su živjeli u spiljama u nasljeđe ostavili intuiciju pomoću koje danas odlučujemo koju ćete kuću kupiti, kojim poslovnim putem krenuti i slično. I tu se onda miješaju one kruške i jabuke s početka ovog poglavlja.
Glad kao zvijer Postoji još je jedan zanimljiv motiv prisutan u analizi problema emocionalne nestabilnosti koja onda, po autorici, uzrokuje fiksaciju na neki tip hrane (ili više njih) – prejedanje i konačno pretilost. Glad je postala neprijatelj pretilog (suvremenog) čovjeka. Nekontrolirana glad u auotričinom opisu poistovjećuje se sa zvijeri, divljom životinjom koja predstavlja opasnost “poput životinje koja u kavezu korača amo-tamo” (str. 25) i koja preuzima nadzor nad našim životom. Divlja zvijer podložna je idealu “kroćenja” – ili “iscjeljivanja”,kako god mi to nazvali. U potki ovakvog razmišljanja iščitava se ideja da je prehrana visokokulturalizirani ritual u kojem nema mjesta za barbarizam “divljega”.
Nije svaka glad tjelesna i fizička: u tom se zaključku slažem s dr. Virtue. U trenutku kad nam zaprijeti “divlja zvijer” koja će nas podemoniti (odricanje odgovornosti jer nismo sami krivi što oblizujemo teglicu Nutelle, već je to divlja zvijer koja nas napada), doista treba stati na loptu i introspektivno razlučiti istinsku, fizičku glad od one emocionalne. U tome se ogleda zapadnjačka ideja (tehnološka, znanstvena) da sve što nemamo u vlastitoj moći – treba ukrotiti, klasificirati, kultivirati i pokoriti. Tako i apetit i osjećaj gladi.
Danas je ljudima navodno potreban guru, životni trener koji će im reći kako se pametno i zdravo hraniti i kako biti zdrav, sretan i ispunjen. Literatura koja promovira self-help filozofiju izlječenja u razvijenim zemljama doživljava ekspanziju neviđenih razmjera. Osim new age pokreta, popularne su i raznorazne interpolacije suvremenog načina života i “povratka korijenima” – cjelovite žitarice, kaše koje su nekada blagovali siromasi, ideal mršavosti koji je nekoć bio rezerviran za bolesne i uboge, eko-gradnja koju si unatoč suprotnim začecima, a koju si danas mogu priuštiti samo imućni (ili osobe s mnogo slobodnog vremena). Što nam to govori o kroju vlastitoga životnog stila? Je li preuzak ili nas žulja na nezgodnim mjestima?
Bez obzira na pomodarske pravce življenja, ova bi vas knjiga mogla potaknuti da preispitate zadovoljstvo vlastitim životom. Jesu li vam samoprozvani guri i životni treneri u tome potrebni, neka ostane otvorenim predmetom rasprave.