Kanadski filmaš donosi kompleksan prikaz procesa žalovanja, i to među djecom
Narativni trigger drame Gospodin Lazhar (Monsieur Lazhar, 2011.), koja se odvija iza zidova jedne montrealske osnovne škole, samoubojstvo je omiljene nastavnice francuskoga. Simon (Emilien Néron) i Alice (Sophie Nélisse), djeca koja je u prvim minutama filma mrtvu pronalaze u učionici, fokalizatori su i događaja koji slijede, konkretno pokušaja sanacije emocionalnih posljedica ove nesvakidašnje tragedije.
Kanadski frankofoni redatelj i scenarist Philippe Falardeau (1968.) kroz kompleksnost karaktera, životnih priča i međuodnosa u školskom okružju uspješno artikulira paletu raznolikih vidova i faza žalovanja kod odraslih i djece: od šoka, samooptuživanja ili prebacivanja krivnje na umrlog, do ljutnje, tjeskobe i letargije te naposljetku relativizacije i prihvaćanja smrti bliske osobe kroz svojevrsnu katarzu. No, kako je razvidno iz ovog nježnog i pametnog filma, dok se odrasli s tugom nose grčevito je potiskujući, djeca je imaju snažnu potrebu verbalizirati.
Laboratorij života Cilj, isključivo na posao fokusirane ravnateljice jest da se funkcioniranje njezine škole pod svaku cijenu što prije normalizira. Stoga pragmatično nalaže da se smjesta preboje zidovi prostorije u kojoj se mlada žena objesila, uklone svi tragovi njezina postojanja te za učenike angažira brzinska psihološka pomoć. Svima neshvatljivu smrt kolegice ravnateljica doživljava kao skandalozan incident koji momentalno valja potisnuti u zaborav, no upravo implicitna zabrana da se o slučaju govori produbljuje traumu čitavog kolektiva. Tragikomično je njezino uvjerenje da je sa svoje pozicije učinila što i koliko je trebala, a da će prešućivanjem i kozmetičkim intervencijama u interijeru odagnati nevolju koja ih je kao zajednicu pogodila.
Bachir Lazhar (sjajan alžirski komičar i pisac u egzilu Mohamed Saïd Fellag), iskoristit će ove nesretne okolnosti: materijalizira se niotkuda u uredu uzdrmane ravnateljice te joj se samopouzdano predstavlja kao osnovnoškolski učitelj s dugogodišnjim stažem u rodnom Alžiru. Ona ga, iako sumnjičava, zapošljava, jer školska se godina mora nesmetano nastaviti. I tako šestašima umjesto njihove nastavnice u razred ušeta nepoznat sredovječni čovječuljak čudnovatog naglaska. Pridošlica inzistira na tradicionalističkim metodama frontalne nastave, diktatima arhaičnih romanesknih tekstova (Balzac), zastarjeloj gramatičkoj terminologiji... Bachir školu doživljava kao mali laboratorij života u kojemu probleme rješava bez puno kompliciranja, kako se pojavljuju, neopterećen nastavnim kurikulumom i formama. Ukratko, obrazovnom procesu prilazi instinktivno slijedeći jednostavne obrasce nepatvorene životne logike, a djecu kao i gledatelja spontano osvaja toplinom i dobrotom iako je njegova nastupna priča od početka sumnjiva. Bachir nema pojma o najnovijim trendovima u dječjoj pedagogiji niti iskustva u nastavi pa čak ni odgovarajuću naobrazbu – kad se na koncu otkrije da se u Alžiru zapravo bavio ugostiteljstvom, idila koja, jasno je od samoga početka, nije bila održiva, naprasno se okončava. Dok je Martine izgledala poput anđela, on za svoj razred doista jest anđeoska pojava. Njegovim skoro pa čudotvornim ukazanjem za ožalošćenu djecu započinje proces ozdravljenja. Nakon zime koja u svojim akromatskim tonovima predstavlja razdoblje tugovanja, s dolaskom ljeta i krajem školske godine ciklus se za aktere priče naglo prekida, no gledatelj je svjestan da je on simbolički dovršen - rastaju se jer su zaliječeni i spremni samostalno nastaviti dalje. Martine je od svojih učenika otišla bez pozdrava, kao i Bachirova žena, također nastavnica, od svojih (ubojstvo zbog političkog aktivizma), a on pak od obitelji u Kanadu vjerujući da je rastanak samo privremen. Sada to pokušava ispraviti oprostivši se od svojih učenika dirljivom pripovijetkom koja je metafora njegove životne tragedije.
Baš kao što će razlozi Martininog samoubojstva za trajanja filma ostati nepoznanicom, zagonetan je isprva i Bachirov upad u samodostatnu, zatvorenu školsku sredinu. Postupnom rekonstrukcijom njegove privatne situacije, naslućujemo da je privremeno identificiranje sa zanimanjem pokojne supruge za njega način oplakivanja obitelji poginule u podmetnutom požaru. Dirljiv trenutak je onaj u kojemu školski domar odnekud izvlači kutiju s Martininim nastavnim materijalima, a istovremeno Bachiru jedna slična poštom stiže iz Alžira. Za pretpostaviti je da Martinin suprug nije imao snage doći preuzeti njezine stvari, no pitanje je zašto mu ih nitko iz škole nije odnio ili poslao, ondje se na njezinu smrt gleda tek kao na loš publicitet.
Bez patosa i romantizacije Falardeau, inače politolog, sa specijalizacijom iz međunarodnih odnosa, svoju priču armira realističnom socijalnom pozadinom. Dokumentarnim prosedeom i vješto izbjegavajući patos miksanjem humornih i žalobnih elemenata prokazuje kanadsko društvo i, šire gledano, zapadnjački mentalitet. Čini to precizno ocrtavajući atmosferu jedne odgojno-obrazovne ustanove u kojoj se od silne pažnje posvećene metodici i didaktičkim eksperimentima, zaboravlja na djecu. Klupe su u razredima postavljene u krug kako bi se potakla komunikacija, ali dubinska povezanost i razumijevanje u školskoj hijerarhiji izostaju. U svjetlu bizarne reforme koja podrazumijeva zabranu i najmanjeg fizičkog dodira između nastavnika i učenika, Martine je jednog “nesmotreno“ zagrlila (ostaje upitno jesu li labilnu ženu upropastile optužbe problematičnog dječaka kojega sad izjeda osjećaj krivnje...), dok je Bachir nekoga od djece u afektu ošamario, a drugom pak osjetljivom i migrenoznom učeniku očinski brisao krv iz nosa.
Gospodin Lazhar adaptacija je monodrame Bachir Lazhar (2007.) kvibečke dramaturginje i glumice Évelyne de la Chenelière (1975.). U kazališnom komadu, nastavnik sjedeći za katedrom vodi razgovor sa živima i mrtvima. On je traumatizirani izbjeglica u potrazi za utočištem u svijetu u kojemu su svi toliko obuzeti vlastitim problemima da njega ni ne primjećuju. U filmskoj verziji u školi kao naoko besprijekorno uređenom, ali beskrajno otuđenom mikro-univerzumu, za novog kolegu interes pokazuje jedino nastavnica geografije, ali i ona tek iz infantilne fascinacije etničkim različitostima i afričkim egzoticizmom. Iz njezine vizure njegova je pozicija stranca čista romantika, a njemu status egzilanta znači tek probleme: biti bez papira, ne poznavati kulturu, osjećati se iskorijenjeno. Za Bachira se veže i Alice, oštroumna, prerano sazrela djevojčica, usamljena poput njega, čija je samohrana majka pilotkinja uvijek negdje drugdje pa je tako nije bilo ni kad joj je kći izgubila nastavnicu, do Bachirova dolaska jedinu u njezinu životu kontinuirano prisutnu referentnu osobu. Bachir kroz prizmu vlastite boli jedini razumijeva emocije svojih učenika. Klinci s čovjekom autentičnog životnog iskustva procesuiraju nešto što nisu mogli s psihologicom ili nezainteresiranim roditeljima, a ujedno oni njemu, i ne znajući, pomažu ublažiti osjećaj grizodušja što je vlastitu djecu ostavio u Alžiru, kako se kasnije pokazalo, na nemilost političkim ekstremistima.
Ukratko, Philippe Falardeau, osim o središnjoj temi suočavanja s gubitkom, kroz prikaz dinamike heterogene školske zajednice progovara o pitanjima kulturalnih razlika, integracije, ali i otuđenja. Zanimljivo je da je producent ovoga filma Luc Déry radio i na kanadskoj imigrantskoj drami Naša majka (Incendies, 2010.), koja povezuje Bliski istok i zapad, baš kao što to Bachir Lazhar čini s Alžirom i Montrealom, dvjema tako oprečnim cjelinama